Izložba “Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma 1947. – 1990.” (14. – 24.7.2020.)

U utorak 14.7. u HDD galeriji od 18 do 21 sat otvaramo izložbu „Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. – 1990.“ Izložba obrađuje i analizira jednu specifičnu, značajnu, ali dosad slabo obrađenu temu u području grafičkog dizajna za diskografsku industriju bivše Jugoslavije. Nakon što je 2015. godine u istoj ovoj galeriji obradio vizualni jezik jugoslavenske disko kulture, ovoga puta nas kustos Željko Luketić, upoznaje s dizajnerskom produkcijom na presjeku glazbe, diskografije, politike i propagande. Na izložbi će biti predstavljene omotnice ploča koje su oblikovali neki od najcjenjenijih hrvatskih i jugoslavenskih grafičkih dizajnera, nastale u razdoblju od kasnih 1940-ih do 1990. godine . Izložba ostaje otvorena do 24. srpnja.

Iz teksta Željka Luketića:
“Jedan od maštovitijih načina upotrebe političke propagande u periodu socijalizma i druge Jugoslavije, bio je učvršćivanjem mitova i simbola sistema graditi i osnaživati postojeći i pritom se u pravom agitpropovskom nadahnuću ne ustezati od pop kulture, glazbe i filma. Sistem međutim, nije samo kontrolirao poruku ljubavi, bratstva, jedinstva i kolektivnog sjećanja na rat i žrtve NOB-a, nego je u jednome dijelu izražavao divljenje vođi i partiji. Razvijeni su i posebni festivali „rodoljubne i revolucionarne pjesme“, a izvođači su, kako u svom istraživačkom radu nalazi povjesničarka Ana Hofman, birani kao vrh kvalitete i namjeran bijeg od „niske kulture“. Zato primjerice, omraženi folk pjevači i nisu dobivali podršku sistema, no oni koji jesu, imali su na raspolaganju najbolje uvjete, najbolju produkciju i najbolje dizajnere. Država nije štedjela na izgradnji slike o sebi, što se i danas prakticira, ali u sasvim drugačijim uvjetima. Za razliku od omražene niske kulture koja je inverzno kažnjena 1971. godine „Zakonom o šundu“, a koji je zapravo bio Zakon o republičkom porezu na promet robe na malo, gdje se poreza oslobađalo „vrijedna umjetnička djela“, dok su šund-nedjela raznim nametima mogla doseći i do 90% porezne stope, ovisno republičkoj poziciji i odlukama takozvanih Komisija za šund.

(…) Vizualno, propaganda je savršeno polje za izučavanje tehnika, stilova i razvoja dizajna i tiska, u ovoj prilici, spoja glazbe i grafičkog dizajna. Iako je glazba na pločama revolucionarne i rodoljubne glazbe (domoljubna inačica u hrvatskom jeziku mijenja nažalost cijelu poziciju sa čovjeka na prostor), nazivana i „masovna“, ona je to željela biti samo po propagandnom dosegu, što je djelomično i uspjelo, jer mnoge se revolucionarne pjesme izvode i danas, u novom ili dodanom kontekstu prisjećanja, ali i novog otpora. U ostalome ona nije inkluzivna, nego ekskluzivna, jer se od prvih varijacija dizajna često držala onih klasičnih zadanosti i prikaza borbe u tehnikama reprodukcija slikarstva ili crteža. Ta nepomičnost i uzvišenost spomenika i crteža, praćena uvijek ozbiljnom tipografijom, smatrala se adekvatnom „uzvišenom cilju“, odnosno „poštovala“ je autoritete i zadane vrijednosti. Nekoliko je bitnih kodova i simbola koji se pojavljuju u dizajnu omota revolucionarnih ploča: monumentalnost i čvrstoća, odolijevanje vremenu materijala poput kamena i prirode, te relativno zadana koloristička paleta u kojoj se najviše koristi crvena boja u svim svojim značenjima. Ona je boja borbe, povišenog adrenalina, ali i krvi; također je definirana boja komunizma i uređenja i posljednje, ali i ne manje važno, dio je trobojne zastave. Kada bi se brojalo, varijacija crvenih paleta je najviše, a potom, logično dolazi plava, kao hladniji moment državne trobojnice.

Centralno postavljene fotografije velikih pjevačkih ansambala, vojnih orkestara, opuštanjem će i širenjem propagandnih aktivnosti već krajem šezdesetih i sedamdesetih prijeći u nešto apstraktnije elemente dizajna, što je smjeli odmak, znajući za legendarnu Titovu i Kardeljevu odbojnost prema nefigurativnosti. Upravo su u tim djelima dizajna nastale najzanimljivije intervencije, čak i kod kućnih dizajnera velikih diskografa kavi su bili Ivan Ivezić u Zagrebu i Ivan Ćulum u Beogradu. Minimalizam omota za Festival revolucionarne i rodoljubne pjesme 1975, kojega je Ivezić radio u Jugotonu, sadržan je u bojama trobojnice i iscrtanim konturama zvijezde petokrake, također čestog simbola tog tipa dizajna, ali i državnosti. Dovitljivost Ivezićevog eksperimenta je u tome da je vanjskoj konturi petokrake odsjekao dva kraka kako bi smjestio tipografiju, što je možda u današnje vrijeme inspiriralo i dizajn logotipa Nove ljevice, kao također geometrijsku intervenciju u krakove zvijezde. Očekivano, dizajn ploča s temama radnih akcija koristiti će fotografije mladih ljudi u pokretu, dječje ploče se tematikom revolucije uzimaju djeci bliske crteže i ne drže se ozbiljnih pravila odraslih, a ponegdje će koristiti i crteže pravih učenika socijalističkih škola, poput singla grupe Pro Arte „Anka Partizanka“ kojega je narisala „učenica Suzana“. Koliko god mala bila, Suzana je shvatila dva bitna elementa za „dječju revoluciju“: odora pionira i obavezna petokraka.

Obilježavanja Dana mladosti, jubileja i sličnih masovki, prilika su za totale fotografija na kojima se intervenira, ili se već uzima gotova oprema tih manifestacija (poput plakata) i prilagođava formatu ploče. Poseban i dugo nepromjenjivi vizualni kod bitan je kod izdanja koja se bave idolizacijom i adoracijom Josipa Broza Tita. Tu je njegova fotografija, spomenik ili crtež najbitniji, zauzima ključnu poziciju i tek se koloristički ili geometrijski može osnovno manevrirati.

Naime, iako cenzure kako rekosmo nije bilo, izdanja koja su se bavila Titom jest neslužbeno provjeravala cijela niska političara, pa se smatralo da u eksperiment nikako ne treba ići. Veliki odmak od prezentacije Tita na omotima ploča učinio je Mirko Ilić za izdanje sabranih tekstova Miroslava Krleže o djelu Josipa Broza. Ilić je poštivao pravilo da Titov portret mora biti glavni, ali ga je sastavio u rasteru crvene i plave boje, gdje točku rastera zapravo čini tipografski umanjena riječ Tito, što se primjećuje tek iz bližeg pogleda.

 (…) Ideja je ove izložbe bila pokazati i evaluirati, zatim i kontekstualizirati grafički dizajn iznimno velike jugoslavenske produkcije ploča, kao najmanje očekivanog elementa propagande. Radovi dizajnera poput Ivana Ivezića, Milana Simića, Milenka Miletića, Mirka Ilića, Dragana S. Stefanovića, Ivana Ćuluma i drugih snalazili su se zanimljivim rješenjima na problem koji im je „tržišno“ zadan (naravno, država je ovdje naručitelj) i pokazali kako je i u danima smanjenih okvira za eksperiment ili imaginaciju, toga doista i bilo. Tematska razdioba motiva, ali i vizualnih komunikacijskih simbola naglasila je fragmente korištenja arhetipske crvene boje, spomenika i simbola petokrake, odnosno teme NOB-a, omladinskih radih akcija, rodoljubnih festivala, kao i veličanja tadašnjeg predsjednika i narodnih heroja. Vremenski je išla od figurativnih početaka do apstraktnih vrhunaca, a motivski također izašla iz krvi i borbe za slobodu u prostor simbola, ali i pokreta, mladih ljudi, pa i prirode. Onaj agitpropovski dio kulta ličnosti također je u nekim radovima razgrađen, a u nekima je dokument vremena i dokument onoga što se u tome trenutku smatralo estetski i politički poželjnim. Nešto od toga može danas izgledati smiješno, nešto zastarjelo, a nešto i inspirativno hrabro riješeno.

Produkcija tih ploča i omota bila je ogromna i većinom su nestali u kantama za smeće nakon rata 1990-tih, trpeći brzi obračun i nažalost, ne čekajući povijesnu i arhivsku argumentaciju. Samo je Jugoton već 1960-tih već imao kapacitet od 10 milijuna tiskanih ploča, dok se i u nestašici nafte 1980-tih također dobro snašao. On je, naravno, tek dio tih kuća koje su živjele i od revolucionarne glazbe, propagandnog braka ideologije, glazbe i dizajna, kojega, u nekim drugim imenima i formatima, možemo vidjeti i danas. Dakako, nije tako služben i razvidan, ali tu je. Između ostaloga, on bilježi i društveni i stručni razvoj raznih profesija, dokument je vremena. Dokumenti, znamo to iz arhivistike i povijesti, se ne bacaju. Tu su za proučavanje. Socijalizam, pokazuju to ovi omoti, nestajao je pjevajući, s nesmanjenom produkcijom pop-kulturnih artefakata koji su upravo svojim dizajnom komunicirali poruku i sadržaj.”

---

Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma:
Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. – 1990.
14. – 24.7.2020.

Kustos: Željko Luketić
Istraživač / kustoski asistent: Leri Ahel
Koncept i arhiv: Jučer Danas Sutra – Platforma za audiovizualna istraživanja
Organizacija: HDD – Hrvatsko dizajnersko društvo / HDD galerija
Voditelj galerije: Marko Golub, asistentica voditelja: Ora Mušćet

Sponzori tiska: Cerovski print boutique, Ars kopija
Izložba i program HDD galerije financiran je sredstvima Ministarstva kulture RH, Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba i Zaklade Kultura nova.

Hrvatsko dizajnersko društvo / HDD galerija
Boškovićeva 18, Zagreb
radno vrijeme: pon – pet, 12 – 19h
www.dizajn.hr

Izvor: https://dizajn.hr/blog/izlozba-utilitarni-dizajn-raspjevanog-socijalizma/