Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Koliki je javni domet povijesti, politika povijesti i povjesničara? Slučaj napada na Srbe u Hrvatskoj
U 2019. godini bilo je nekoliko uzastopnih napada na Srbe u Hrvatskoj od kojih je posljednji bio u kolovozu u Uzdolju kod Knina. Ne radi se međutim samo o konkretnim fizičkim napadima nego i nebrojenim prijetnjama i govoru mržnje kojima smo svakodnevno okruženi u vidu izjava u javnosti i na društvenim mrežama te navijačkih povika i grafita „Ubij Srbina“, na koje smo u Hrvatskoj toliko navikli da smo nažalost posve indiferentni prema njima. Međutim preko brutalnog napada kod Knina nije bilo moguće mirno prijeći i uslijedile su brojne javne reakcije. Fokus medija i njihovih sugovornika bio je većinom na izricanju stava o događaju – njegovom javnom osuđivanju ili umanjivanju – no tom se prilikom ipak žustro debatiralo i u kojoj su mjeri ti napadi rezultat „društvene klime“, odnosno „atmosfere u društvu“, a koliko tek „pojedinačni incidenti“.
Nakon što su polemičke rasprave i uopće pozornost javnosti prošli, a komentatori se prebacili na druge teme, važno je i dalje vraćati se tome i pokušati pružiti neke analize i objašnjenja, ne samo povodom rekapitulacije godine na izmaku nego i s obzirom da se radi o velikom problemu koji neće proći sam od sebe. Primjerice na društvene mreže i grafite možemo primijeniti riječi njemačkog slavista Reinharda Lauera o nasilju u hajdučkim epovima: „Kobno je bilo to što se nitko nije pomučio da razoruža taj eksplozivni naboj nečovječnosti skriven u tim pjesmama.“ (Jugoslavija i njeni povjesničari, 2005, str. 30). To će biti lajtmotiv ove kolumne.
Gledamo li retrospektivno na slučaj u Uzdolju, primjetno je da je u javnosti dominiralo izricanje stava umjesto pružanja objašnjenja. Ni oni komentari koji su se upuštali u šira tumačenja pretežno nisu detaljnije ulazili u pitanje što se sve točno krije iza „društvene klime“ i tko sve – osim političkih elita – i na koji način utječe na kreiranje „atmosfere u društvu“. I dok su u nekim komentarima – zbog svoga odnosa prema srpskoj manjini u Hrvatskoj – općenito kritički spomenuti „neki javni intelektualci i znanstvenici“ (Dragan Markovina, HDZ-ova vijećnica opet nam je pokazala da je ekstremistički nacionalizam naprosto postao dio sistema, Telegram, 4.10.2019), kao i jedan dio „i novinara i političara, i akademika i povjesničara, i biskupa i matematičara, i kipara i profesora ustavnog prava“ (Jurica Pavičić, Kako su Srbi postali krivci za sve, Jutarnji list, 31.8.2019), izostalo je dakako dublje razmatranje uloge povjesničara, politika povijesti i same povijesti u svemu tome. Upravo se stoga od nas povjesničara očekuje da podvrgnemo sebe same i sve ono što je dio naše profesije stručnoj analizi.
Vjerojatno je prva reakcija povjesničara i dijela stručne i šire javnosti zapitati se kakve veze imaju s njima napadi na Srbe, prijetnje i govor mržnje. Nekoliko je međutim izravnih veza. Prva se odnosi na to što se u tim suvremenim događajima nedvojbeno nalazi povijesna pozadina konfliktnih hrvatsko-srpskih odnosa u 20. stoljeću i nezaliječenih trauma i dugotrajnih posljedica Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata te njihovih instrumentalizacija, kao i kontinuiteta onog oblika nacionalizma koji nacionalni identitet gradi i učvršćuje u sukobu spram drugih nacija. Time je povijest neizbježno prisutna u našoj suvremenosti.
Druga se veza – bitno manje uočljiva – tiče politike povijesti. To je pojam koji nasušno nedostaje u debati o napadu na Srbe u Hrvatskoj i javnom govoru uopće. Ono što se u javnosti metaforički naziva „atmosferom“ i „klimom“ možemo vidjeti i kao okolnosti koje su jednim dijelom rezultat dominantnih politika povijesti. Stručna i šira javnost često ne percipiraju da se iza načina na koji govorimo o prošlosti nerijetko kriju određene politike povijesti, koje poduzimaju vrlo specifične izbore u koje su upisane ideološke i vrijednosne pozicije te javne i političke upotrebe prošlosti za potrebe sadašnjosti.
Tako specifične politike povijesti provode i političke stranke, i državne vlasti i institucije, i mediji, novine i portali (npr. HRT, Večernji list, Jutarnji list, Vijenac, Novosti, Telegram, Index.hr, Direktno.hr, Narod.hr, Antifašistički vjesnik, Historiografija.hr), i Katolička crkva i Matica hrvatska, i braniteljske i nevladine udruge (Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Inicijativa mladih za ljudska prava), kao i znanstveno-obrazovne institucije (poput HAZU, Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Hrvatskog instituta za povijest i Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru).
Treba osvijestiti da svi provode neku vrstu politike povijesti i da ju se može komentirati, analizirati i pokušati (pre)oblikovati. Potrebno je isto tako ukazivati da neke politike povijesti dominiraju te imaju veći politički i društveni utjecaj, dok su druge marginalizirane. Ne slažem se dakle s izjednačavanjem i uspostavljanjem simetrije po kojoj su problematični i (krajnja) desnica i (krajnja) ljevica te njima usporedive politike povijesti i povjesničari jer su ideološke pozicije u hrvatskom društvu itekako asimetrično hijerarhizirane i neke od njih imaju bitno veći utjecaj i konzekvence.
U čemu je dakle problem s politikama povijesti i napadima na Srbe u Hrvatskoj? Pa u tome što su dominantne politike povijesti u hrvatskom društvu već dugo eksplicitno ili implicitno antagonizirajuće prema Srbima. Komemoracije vezane uz Domovinski rat – primjerice Oluju – ne uključuju iskustvo hrvatskih Srba. Štoviše, često iz njih proizlazi da se sve Srbe ili sve pripadnike srpske nacionalne manjine, čak i djecu rođenu nakon rata, izjednačava s ratom, odgovornošću za njega i počinjenim ratnim zločinima. Na isti način dominantna politika povijesti u Srbiji isključuje ratno iskustvo Hrvata. Suočavanje s prošlošću i vlastitim zločinima potrebno je naravno i u Srbiji i u Hrvatskoj, i kod Srba i kod Hrvata, izbjegavajući pojednostavljena izjednačavanja i druge uobičajene retoričke strategije odbacivanja odgovornosti.
No ne samo kod obilježavanja Oluje kao Dana pobjede nego i Dana sjećanja na žrtvu Vukovara izostaje razumijevanje da prevladavajuća politika povijesti koja se pritom provodi – osnažena proglašenjem dana pada Vukovara 18. studenog praznikom i planiranim zakonom o Vukovaru kao mjestu posebnog domovinskog pijeteta – svodi cijelu suvremenost na ratnu traumu i zamrzava daljnji razvoj grada. Izostaje shvaćanje da samorazumljivo odavanje počasti brojnim žrtvama može načinom na koji se politika povijesti vodi u Vukovaru – primjerice od strane gradonačelnika Ivana Penave – imati za posljedicu daljnje generalizacije, podjele i isključivanja Srba ili njihovih iskustava. Reakcija na to je da i Srbi – i mladi i djeca među njima – nastavljaju sebe same isključivati iz hrvatskog društva ili antagonizirati prema Hrvatima. Treba stoga uzeti u obzir sljedeće: „Individua koja je dio zajednice koja je u jednom času bila žrtva dehumanizacije, zbog empatije prema vlastitoj grupi i nepravdi koja je pojedincima unutar grupe nanesena, u drugom času može biti ona koja dehumanizira Drugoga.“ (Jelena Marković, Ubojite šutnje? Mržnja, strah i njihove šutnje, Naracije straha, 2019, str. 109)
Nakon povijesti i politika povijesti, treća se veza s napadima na Srbe – koja se čini najmanje uočljivom – odnosi na povjesničare. Odgovornost povjesničara sadržana je u tome što su povjesničari, uz politologe i druge stručnjake, pozvani sudjelovati u spomenutom komentiranju, analiziranju i (pre)oblikovanju politika povijesti te uopće odnosa prema osjetljivim povijesnim temama i njihovoj prisutnosti u našoj sadašnjosti. Smatram da povjesničari u cjelini nisu pokušali javno preokrenuti dominantne politike povijesti i reći da je potrebno čuti i iskustvo hrvatskih Srba, da hrvatsko-srpski odnosi nisu samo povijest sukoba i da se ćirilica ne može svoditi na „agresorsko pismo“. Nasuprot tome, povjesničari nerijetko javno naglašavaju – naprimjer u polemikama o nastavi povijesti – da je Hrvatska nacionalna država („predloženi gimnazijski kurikul nastavnog predmeta Povijesti protivan je ideji stvaranja koherentnog nacionalnog narativa, a time i temeljne vrednote Republike Hrvatske kao nacionalne države“, priopćenje Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru, 2019), na način da to podrazumijeva privilegiranje dominantnog pogleda većinske nacije i isključivanje manjinskog iskustva.
Neki će istaknuti da povjesničari ipak nemaju tako važnu ulogu u društvu i da se ne mogu javnim djelovanjem izboriti za promjene jer ključnu ulogu imaju političke elite i da je odgovornost za politike povijesti upravo na njima, kao i da su povjesničari (uz političare, suce, novinare, aktiviste, svjedoke, suvremenike i druge) tek jedna društvena skupina koja radi s poviješću te da se zbog toga primarno trebaju baviti svojim znanstvenim i nastavnim radom. No povjesničari ipak djeluju u znanstvenim i obrazovnim institucijama koje svojim politikama povijesti – zajedno s drugim državnim institucijama i društvenim akterima – čine dio ukupnih politika povijesti i utječu na one među njima koje su dominantne. Povijest je – osobito u poslijeratnim društvima – jedna od središnjih političkih i društvenih tema, i to kontinuirano prijeporna. Pritom nije rješenje, kako se često može čuti, da treba konačno prestati govoriti o ustašama i partizanima, odnosno ratovima, već je za razliku od toga potrebno naći adekvatnu politiku povijesti: integrirajuću, održivu, razvojnu. Zbog takve sveprisutne važnosti povijesti u Hrvatskoj, povjesničari itekako imaju pristup javnosti te se njihovi pojedinačni javni istupi i zajednička priopćenja obavezno prenose u svim medijima i imaju znatan odjek.
Odjek koji imaju povjesničari moguće je ilustrirati još jednim primjerom. U medijima je krajem kolovoza opravdano veliku pozornost dobilo iznimno degutantno pismo s prijetnjama smrću povjesničaru Hrvoju Klasiću zbog kritika suvremene upotrebe pozdrava „Za dom spremni“. Naviknuti na stalne prijetnje uglavnom ih ne uzimamo ozbiljno smatrajući između ostalog da su takve prijetnje ili spomenuti fizički napadi djelo beskrupuloznih huligana, nepismene rulje, iracionalnih pojedinaca. Upravo suprotno, kao što pokazuje historiografija o društvenom protestu, akteri koji tom prilikom vrše simboličko ili fizičko nasilje ne ponašaju se iracionalno, već s uvjerenjem u određenu opravdanost onoga što rade.
Tako se u spomenutom pismu – u kojem se uz Klasića prozivaju Ivo Goldstein, Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina – anonimni autori potpisani kao „ustaše“ u jednom dijelu pozivaju na povjesničare Nikicu Barića (za slučaj Diane Budisavljević) i Marija Jareba (za ocjenu Klasića). Dakako da Barić i Jareb nisu upućivali prijetnje Klasiću – kao što povjesničari u Hrvatskoj nisu naravno pozivali da se bilo kome prijeti ili da ga se napadne – stoga se njih dvojicu ovdje (zlo)upotrijebilo. No taj detalj pokazuje da se očito itekako čita ono što povjesničari i drugi javno kažu te da se oni koji izravno prijete ipak posredno pozivaju na povjesničare: „Ti si „respektabilni“ povjesničar u tebi dragoj četničkoj Srbiji, tamo si uvijek dobro došao. Ovdje u Hrvatskoj si jedan obični aktivist kako je to izvrsno primijedtio povjesničar Mario Jareb.“ (Prijetnje povjesničaru Klasiću, Historiografija.hr, 28.8.2019). Bilo bi dobro da su i Jareb i Barić dali izjavu kojom se protive upotrebi njihovog imena za izricanje prijetnji i iskazali profesionalnu solidarnost sa Klasićem. Slično onoj konkretnoj i simboličkoj gesti koju je učinio Ivo Lučić 2015. kada je, iako se s njim ne slaže, branio Klasića od Keleminčevih prozivki na tribini na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.
Moguće je navesti i druge primjere kada povjesničari (kao i predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović) daju intervjue notornom Hrvatskom tjedniku u kojem se demonizira, dehumanizira ili čak izravno prijeti već spomenutim povjesničarima, kao i Srbima i drugima, te se zapitati nije li to davanje određenog legitimiteta svima onima koji su im spremni prijetiti ili ih čak napasti. Iako znaju da su prijetnje i napadi kažnjivi, oni koji su ih pripravni poduzeti zasigurno ne misle da čine nešto toliko krivo računajući na istovjetnost stavova s onim dijelom političara, društvenih skupina i javnosti, politika povijesti i povjesničara koji su nekoga označili kao neistomišljenika, protivnika, aktivista, izdajnika ili neprijatelja. U prilog im ide i to što se, kako je rekao Laurer, „nitko nije pomučio da razoruža taj eksplozivni naboj nečovječnosti“.
Zato bi odgovornost povjesničara bila da kažu javnosti da postoje različite interpretacije pojedinih povijesnih zbivanja i da se s onim povjesničarima s kojima se nikako ne slažu treba sukobljavati oko njihovih tvrdnji i argumenata, a ne zato što to uopće govore. Nasuprot tome, često povjesničari na različite načine simbolički isključuju povjesničare ili druge stručnjake. Primjerice Ivo Lučić, kojeg sam pohvalio kad je načelno stao u obranu Klasića, napisao je da knjigom Rat i mit „Dejan Jović grubo negira istinu o Domovinskom ratu“ (Globus, 19.1.2018), a Ante Nazor izjavio da su vojnici HOS-a „dragovoljno odlazili tamo gdje su borbe bile najteže, tamo gdje mnogi koji moraliziraju o njihovim motivima nisu imali hrabrosti ni domoljublja biti” (Jesu li HOS Keleminec, Skejo i ‘ZDS’ ili ratnici iza kojih nema repova ratnih zločina?, Večernji list, 16.9.2019). Osim toga, povjesničarima koji su branili suvremenu upotrebu „Za dom spremni“ na obilježjima HOS-a moglo bi se prigovoriti da time, između ostalog, doprinose spomenutom isključivanju manjinskog iskustva koje taj ustaški pozdrav ima za Srbe, Židove i Rome. Netko će reći da postupci simboličkog isključivanja dolaze sa svih strana političkog spektra, no odgovorio bih na to već spomenutom napomenom da određene politike ipak prevladavaju i imaju veće društvene posljedice, kao što svjedoče slučajevi navedenih prijetnji povjesničarima i napada na Srbe.
Zaključno tvrdim dakle da ne samo postoji veza između povjesničara i politike povijesti nego i da povjesničari i dominantne politike povijesti utječu na javne stavove i postupke pojedinaca i grupa. Povijest, politike povijesti i povjesničari su preko političkih i medijskih posredovanja, osobnih i kolektivnih sjećanja itekako prisutni u javnosti i sveprožimno prodiru do ljudi. Naravno, mnogo je razloga da bismo objasnili napade na Srbe u Hrvatskoj. Radi se o puno dubljim uzrocima koji nisu samo rezultat povijesnog bremena i antagonizirajućih politika povijesti u kojima u određenoj mjeri sudjeluju i povjesničari nego i odgovornosti političkih elita, političkoj kulturi, kulturi nasilja (Darko Dukovski, Živimo u kulturi nasilja, Glas Slavonije, 7.9.2019) i nizu drugih razloga koji nastavljaju biti i dalje prisutni. Kao humanistički i društveni znanstvenici umjesto pomalo neodređeno o „društvenoj klimi“ i „atmosferi u društvu“ trebamo govoriti upravo o njima. Kao pak povjesničari trebamo posebno govoriti o politikama povijesti i društvenoj odgovornosti povjesničara, bez obzira što ćemo neizbježno različito gledati na njih.
—
Prva verzija kolumne izložena je pod naslovom „Jesu li politike povijesti i povjesničari (su)odgovorni za napade na Srbe u Hrvatskoj?“ na znanstvenom kolokviju “Povijest u javnom prostoru: stanje i perspektive“ održanom 6. prosinca 2019. u Zagrebu.
—
Povodom prijepora o upotrebi ćirilice u Vukovaru
Za “dijalog s povodom” – “Srbi u Hrvatskoj: od 15. stoljeća do naših dana”
Za “dijalog s povodom” – “Srbi u Hrvatskoj: od 15. stoljeća do naših dana”
Prethodne kolumne: