Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Javni status znanja o Jasenovcu ili kako je javna povijest porazila akademsku historiografiju

Neosporno je da dugogodišnje znanje profesionalne/akademske historiografije o jasenovačkom logoru smrti u NDH ima danas u suvremenoj Hrvatskoj gotovo nikad slabiji javni status. Nekoliko knjiga i dokumentarnih filmova te niz tekstova nastalih sa ciljem da umanje ili poreknu Jasenovac kao logor smrti i brojnost žrtava jasenovačkog sustava logora zadobili su zadnjih nekoliko godina veliku javnu pozornost. Iako je takvih autora, tekstova i knjiga bilo oduvijek, sada je mnogima od njih pošlo za rukom da se intervjuima, gostovanjima i reklamiranjima probiju u medijski mainstream – televizijski i novinski – uz jaku zastupljenost na brojnim portalima i društvenim mrežama. Premda akademska historiografija i njezini predstavnici također imaju pristup javnosti, njihov javni učinak – iz više razloga – ostaje u velikoj mjeri u sjeni umanjitelja i poricatelja.

Upravo su društvene mreže i javno dostupni komentari čitatelja te ukupni medijski odjeci, kao i velika posjećenost predstavljanja Sedlarovih, Vukićevih, Leljakovih i drugih sličnih filmova i knjiga – proračunato organiziranih po mnogim mjestima i gradovima diljem Hrvatske – pokazali koliko je u široj javnosti raširena prihvatljivost teza koje osporavaju sve strahote Jasenovca. Stoga se u svakodnevnici često možemo izravno osvjedočiti u to kako su osobe različitih profesija prihvatile manipulativne navode o pretjeranom broju žrtava i karakteru jasenovačkog sustava logora. Očito je dakle da je svojim društvenim učinkom ta vrsta javne povijesti porazila akademsku historiografiju.

To je dakako situacija koja nas treba ne samo duboko zabrinuti nego i potaknuti na djelovanje. Potrebno je naravno osuđivati negacionističke tekstove i knjige – kao i prokazivati njihovu manipulativnu selektivnost, dinamiku prešućivanja i prenaglašavanja te širih ciljeva upisanih u njihove narative – i važno je što je nekoliko profesionalnih povjesničara to učinilo i nastavlja činiti. No trebalo bi ići još dalje i nastojati dati objašnjenje kako je došlo do spomenute prihvaćenosti takvih teza u široj javnosti, analizirati javni status znanja o Jasenovcu i razmatrati što možemo učiniti kako bismo to promijenili.

Radi se pritom o zadatku kako za povjesničare tako i sociologe, politologe i psihologe. Zasigurno bi prvo trebalo poduzeti sociološko istraživanje na reprezentativnom uzorku i pokazati što ljudi zapravo znaju o Jasenovcu i kakav stav imaju prema njemu te u kojoj mjeri prihvaćaju tvrdnje onih za koje je Jasenovac samo mit. Pretpostavka je prema navedenim pokazateljima da će rezultati biti poražavajući i zabrinjavajući. Na povijesnoj znanosti je zatim da pokuša objasniti zašto je tome tako i što je sve doprinijelo da javno znanje o Jasenovcu, utemeljeno na spoznajama profesionalne/akademske historiografije, dospije u takvu poziciju i bude u široj javnosti velikim dijelom zamijenjeno alternativnim „znanjem“.

Nekoliko je mogućih razina objašnjenja. U europskom kontekstu mnogo se primjerice govori o širim procesima koje se imenuje okvirnim pojmom populizma. Obilježavaju ga, među ostalim, nepovjerenje i protivljenje prema institucijama (poput HAVC-a i Spomen-područja Jasenovac) i napadi na njih, kao i na javne medije. Ono što smo smatrali dosegnutim spoznajama i uspostavljenim standardima dovodi se u potpunosti u pitanje, kao što to čine pokreti protiv cijepljenja, Istanbulske konvencije ili Marakeškog sporazuma. Masovni mediji pokazali su se tom prilikom propusnima na napade i pritiske – posebno kad političke vlasti nisu reagirale ili su ih same poticale – što je pratio pad profesionalnih standarda.

U hrvatskom slučaju poseban je problem uglavnom potpuno nereagiranje političkih vlasti i državnih institucija. To je u suprotnosti primjerice s aktualnom Rezolucijom Europskog parlamenta od 25. listopada 2018. o porastu neofašističkog nasilja u Europi koja, između ostalog, „poziva države članice na to da osude i suzbiju sve oblike poricanja holokausta, uključujući trivijalizaciju i minimalizaciju zločina nacista i njihovih suradnika; ističe da se u političkom i medijskom diskursu ne smije trivijalizirati istina o holokaustu”. U Hrvatskoj osim pojedinih povjesničara ili skupina povjesničara ne reagira ni šira zajednica profesionalnih povjesničara, čak ni u spomenutim situacijama očitog poricanja holokausta. Povijesna strukovna udruženja nisu sklona takvim reagiranjima, uklapajući se time u širu kulturu nereagiranja u Hrvatskoj.

Za razliku od njih, Udruženje povjesničara i povjesničarki Njemačke objavilo je rezoluciju u kojoj, između ostalog, pozivaju na kritičko suočavanje s prošlošću i izražavaju protivljenje političkoj zloupotrebi povijesti. Ima i kod nas naravno onih koji bi se htjeli pridružiti javnim reakcijama, ali im je potrebno omogućiti da to i učine. Vrijedi primjerice pokušati uspostaviti platforme na postojećim portalima poput Historiografije.hr, na kojima bi se moglo objavljivati reakcije i izjave pozivajući ne samo povjesničare nego i nastavnike povijesti i studente povijesti da ih potpišu, kako bi se pokazalo da ipak ima mnogo onih koji se protive poricanjima Jasenovca.

Još jedan problem predstavlja javna zbrka s upotrebom termina revizionizam, koju je potrebno stručno i javno razjasniti. Naime dio povjesničara nerijetko u medijima ističe da je revizionizam uobičajeni dio stručne dinamike historiografije. I dok je revizija dosadašnjih spoznaja zaista uobičajena u historiografiji i općenito u znanosti, revizionizam međutim ima jasan širi cilj, najčešće prevrednovanja (u ovom slučaju NDH, oslobađajući je krivice za holokaust i druge zločine), a pojmom negacionizam trebalo bi označavati poricanja zločina.

Jedan od argumenata koji spremno prihvaća šira publika i čitatelji na društvenim mrežama jest da je sve ono što je pisano u socijalističkoj/komunističkoj Jugoslaviji bilo toliko ideologizirano da ne može više ništa znanstveno vrijediti. To prema njima tobože onda vrijedi i za suvremene povjesničare u Hrvatskoj koji su djelovali u Jugoslaviji, kao i za institucije iz toga vremena poput Spomen-područja Jasenovac. Rezultat je to šireg političkog i javnog odnosa prema “totalitarnoj komunističkoj Jugoslaviji”. Takva politika povijesti dovela je posljedično u pitanje sam antifašizam te, kao što vidimo, i javno znanje o Jasenovcu.

Dovoljno je pogledati stručno potpuno neprimjerenu natuknicu na Wikipediji Jugokomunistička historiografija. Zbog toga je jedan od potrebnih koraka za akademsku historiografiju promjena spomenute natuknice kao kockice u mozaiku koja utječe na širu predodžbu o Jasenovcu. Da ne govorimo o samoj natuknici Sabirni logor Jasenovac koja je posve ravnopravno uključila sve one koji umanjuju ili negiraju Jasenovac kao logor smrti.

Važan razlog svakako je u tome što su nacionalizmi neskloni ili posve odbijaju suočavanje s tamnim epizodama svoje prošlosti. Tako i hrvatski nacionalizam nije sklon prihvatiti Jasenovac kao mjesto suočavanja s tamnim stranama vlastite prošlosti. Umjesto toga šira je javnost spremnija prihvatiti one tvrdnje koje umanjuju odgovornost pripadnika vlastitog naroda za sve što se zbivalo u NDH. Zbog toga smo još uvijek prilično daleko od uzimanja u obzir sljedećih riječi povjesničara Gorana Miljana: „Oni koji su aktivno sudjelovali u politikama ustaškog režima i podržavali ga nisu nužno bili fašisti u ideološkome smislu, ali su svakako bili njegovi suradnici, profiteri i tihi podržavatelji ustaške ideologije i prakse.“. Recentni slučaj revizije presude Filipu Lukasu – predsjedniku Matice hrvatske tijekom NDH – i reakcije na nju također svjedoče o izostanku u hrvatskoj javnosti i društvu kompleksnijeg odnosa prema propitivanju (pravne i moralne) odgovornosti i krivnje (usp. nasuprot tome Giorgio Agamben, Ono što ostaje od Auschwitza, Zagreb 2008, str. 13-17).

I dok dio povjesničara smatra da ne treba ili nema svrhe polemizirati s autorima koji umanjuju ili poriču Jasenovac kao logor smrti, ne treba zanemariti da smo zapravo u poziciji polemiziranja sa širom javnošću koja je njihovo poprilično prošireno „znanje“ već umnogome prihvatila. To je poseban izazov za akademsku historiografiju koja taj dio šire javne sfere pretežno ne vidi područjem svoga djelovanja. Tako ni tribina Historija u društvu: „Jasenovac“ Ive Goldsteina – što poslije?, kao hvalevrijedna inicijativa skupine nastavnika Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ne može međutim ostati samo na obraćanju akademskoj publici ako zaista želi biti „historija u društvu“.

Ona bi se, među ostalim, morala na različite načine boriti za jačanje javnog položaja akademskog znanja o Jasenovcu i javne pozicije JUSP Jasenovac te vršiti širi pritisak na državne institucije i političke vlasti. S obzirom da su mnogi pesimistični u vezi mogućih promjena, navest ću riječi Victora Hugoa: „Vjerovati je teško. Ne vjerovati je nemoguće.“ (L. El Makki, G. Gallienne, Jedno ljeto s Victorom Hugoom, Zagreb 2017, str. 59).

Očito je osim toga potrebno osmišljavati i prijavljivati projekte – za koji ovaj tekst daje tek početne natuknice – kako bi se uspješnije izašlo iz okvira akademske historiografije. To znači ne samo reagirati i polemizirati nego istraživački ustvrditi i analizirati postojeći javni položaj znanja o Jasenovcu te davati historiografska i multidisciplinarna objašnjenja s time povezanih pojava i procesa, kao i razmatrati što se može konkretno činiti kako bi se takvo stanje promijenilo.

Javna pozicija znanja o Jasenovcu dio je šire problematike položaja akademskog znanja u javnosti i društvu (usp. Peter Burke, What is the History of Knowledge?, 2016). Riječ je o točki na kojoj se ilustrativno ogleda pitanje javne primjenjivosti humanistike i njezine šire važnosti. To također uvijek iznova potvrđuje da je akademska historiografija pod trajnim izazovom javne povijesti. Neki će međutim reći da su politika, društvo, mediji, javnost, publicistika, portali i društvene mreže svaki put jači od akademske historiografije, kojoj time zapravo preostaje samo reflektirati svoj poraz (kako je to u Čudnom porazu March Bloch činio za francuski poraz 1940). No akademska historiografija u Hrvatskoj nije pokušala učiniti još mnogo toga što joj stoji na raspolaganju. Niti se u jačoj mjeri – osim iznimaka – uhvatila u koštac s takvom vrstom javne povijesti i svime što ona nosi sa sobom.

—

Prethodna kolumna:

Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Trebaju li povjesničari biti intelektualci?