Nužnost jačanja javne pozicije Jasenovca!

Kontinuirana i sve rasprostranjenija negiranja Jasenovca kao logora smrti, konvencionalne fraze i šutnja državnih vlasti i institucija, nagrađivanje umjesto osramoćivanje Jakova Sedlara, iznimno mali broj škola što posjećuje Spomen-područje Jasenovac koje je i inače izloženo prijetnjama i ostavljeno bez šire pozornosti i podrške upućuje na nužnost angažiranijeg zauzimanja oko promjene takvog upozoravajućeg stanja.

Naviknuti smo na stalne glasove koji negiraju Jasenovac kao logor smrti te na poslovičnu šutnju državnih vlasti i institucija, ali i znatnog dijela akademske zajednice u kojoj javno reagiraju tek pojedinci. Mnogi pritom drže da je riječ o minornim glasovima na koje se ne treba osvrtati. No pogledamo li malo dublje, lako je uočiti mnoge procese koji ozbiljno dovode u pitanje javnu poziciju i društveno pamćenje Jasenovca.

 
Glavna linija višestrukog negiranja Jasenovca već duže vrijeme dolazi iz Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac (https://drustvojasenovac.wordpress.com/) čiji su istupi sve prisutniji u javnosti. I to ne samo preko marginalnih portala i novina nego sve više i u dijelu vodećih internetskih i tiskanih medija (reakciju na to objavili smo na poveznici http://historiografija.hr/news.php?id=2549).

 
U svakodnevnim razgovorima s ljudima ubrzo ćemo shvatiti da je crv sumnje kod njih uspješno pao na plodno tlo. Naime, spremno će prihvatiti da je utvrđeni broj umrlih u jasenovačkim logorima zacijelo pretjeran, da je upitno je li u njima uopće ubijano, ali da zaista jest ubijano u tobožnjem poslijeratnom komunističkom logoru. Te su tvrdnje manipulativnog Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac i notornog filma „Jasenovac – istina“ Jakova Sedlara iz 2016. godine u dobroj mjeri prihvaćene u dijelu šire javnosti jer na njih državne vlasti i institucije uopće ne reagiraju dajući im time vjetar u leđa i čineći ih prihvatljivijima. To je u skladu s dominantnim političkim i javnim diskursom koji je pretežno usmjeren na komunističke zločine, dok o fašističkim (ustaškim) šuti ili prigodno izgovara šture konvencionalne fraze bježeći od antifašizma kao vrag od tamjana.

 
I dok spomenuto Društvo i navedeni film imaju znatnu recepciju te brojnim tribinama i projekcijama kontinuirano obilaze Hrvatsku i dijasporu, posjećujući škole i župe, objavljen je podatak da je Spomen-područje Jasenovac u 2016. godini posjetilo samo 13(!) škola iz Hrvatske (http://historiografija.hr/?p=2838). A riječ je o ključnom mjestu suočavanja s vlastitom fašističkom prošlošću i nezaobilaznoj lekciji o rasizmu, (ne)toleranciji i ljudskim pravima.

 
Istovremeno, u Hrvatskoj postaje problem i međunarodna izložba o Anni Frank nadopunjena stradanjem djece u NDH koja je skinuta u Šibeniku s istim izgovorom zazivanja komunističkih zločina. S druge strane, suvremene upotrebe ustaškog pozdrava „Za dom spremni“ na različite se načine opravdavaju (http://historiografija.hr/news.php?id=3925).

 
Isto tako, redatelj Jakov Sedlar – koji je snimio pamfletski film „Jasenovac – istina“ negirajući ustaški logor smrti – umjesto da bude javno osramoćen, štoviše nagrađen je Nagradom Grada Zagreba i mjestom posebnog savjetnika za kulturu rektora Sveučilišta u Zagrebu. To je očiti dokaz da su takvi istupi već itekako ušli u javni mainstream, ali još više da su zapravo društveno konjunkturni. Njima se dakle može napredovati i stjecati povlastice, a institucije će na njih gledati blagonaklono.

 
Nasuprot tome, Spomen-područje Jasenovac posve je društveno marginalizirano. Njihovih vrijednih izdanja koja nedvosmisleno svjedoče o pravom karakteru ustaških logora nema u javnosti, ali ni u knjižnicama. Posljednji svjedok tome je važna knjiga ‘Jasenovac 1945-1947. – fotomonografija’ objavljena 2016. godine (http://historiografija.hr/?p=4721). K tome su stručnjaci koji rade u JUSP Jasenovac izloženi stalnim prijetnjama i ostavljeni bez šire državne i društvene podrške.

 
Slavko Goldstein objavio je 2016. godine knjigu ‘Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac’ kao reagiranje na djelovanje Društva za istraživanje trostrukoga logora Jasenovac. Javne reakcije dolazile su i od pojedinih povjesničara (objavili smo primjerice sljedeću reakciju http://historiografija.hr/?p=1991). Mnogostruki su razlozi zašto ta reagiranja nisu opsežnija. U našoj kulturi prevladavajućeg nereagiranja često se k tome barata tezom o podjeli i polarizaciji hrvatskog društva na dva jednakovrijedna i jednako zastupljena suprotstavljena stava kojima treba davati ravnopravan prostor.

 
Ne ulazeći u upitnost takve pretpostavke, reći ću samo da ovdje prikazana situacija svjedoči o posvemašnjoj asimetričnosti. Ukratko rečeno, ne postoji javno negiranje poslijeratnih komunističkih zločina, za razliku od javnog nepriznavanja ustaških zločina. Ne negira se Bleiburg, dok se Jasenovac itekako negira. Film Jakova Sedlara se gleda, dok se film Bogdana Žižića ‘Jasenovački memento’ iz 2015. godine (http://historiografija.hr/?p=2481) ne gleda. Sedlar je nagrađen, Žižić nije. U Jasenovac se ne vode učenici, drugdje se vode.

 
Negiranje Jasenovca kao simbola svih ustaških logora smrti posljednja je crta čije prelaženje ne smijemo dopustiti. To nije pitanje ideoloških razmimoilaženja među povjesničarima. To nije ni pitanje bavimo li se suvremenom ili srednjovjekovnom poviješću. To je pitanje čitave povjesničarske struke, onkraj svih mogućih podjela. Međutim budući da se strukovne udruge ne očituju o tome jer pretežni dio povjesničara u njihovim upravnim tijelima nije sklon takvim očitovanjima, portal Historiografija.hr nastojat će preuzeti tu ulogu.

 
Stoga ćemo učiniti sve da upućujemo na Žižićev film o Jasenovcu, da donosimo izvatke iz pisma logoraša (poput Katarine Dorčić) i skrećemo pozornost na druga izdanja Spomen-područja Jasenovac. Upozoravat ćemo na nova ili ponovljena memoarska izdanja o ustaškim logorima kao na nedavno objavljeni pretisak svjedočanstva Antuna Barca. Ponavljat ćemo uvijek iznova da svjedočanstvo Ilije Jakovljevića ‘Konclogor na Savi’ mora biti predmet javnih čitanja i razgovora povodom važnih komemorativnih datuma. Prenosit ćemo vijesti o inozemnim knjigama koje govore o fašističkom karakteru ustaškog režima i uključuju ga u studije fašizma ističući mjesto Jasenovca u njemu.

 
Nastojat ćemo dakle Jasenovcu dati javni i stručni prostor koji jednostavno mora imati u hrvatskoj historiografiji, kulturi i društvu.

Branimir Janković
Urednik portala Historiografija.hr