Stanka Mujo i Filip Triska, “Trideset pet godina hrvatske državnosti: od 30. svibnja do 25. lipnja i natrag. Proslave Dana državnosti u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2025. godine”
Trideset pet godina hrvatske državnosti: od 30. svibnja do 25. lipnja i natrag.
Proslave Dana državnosti u Republici Hrvatskoj od 1990. do 2025. godine
Uvod
Dugo se vjerovalo da su rituali stvar jednostavnih društava, no oni postoje i u modernima te bitno utječu na oblikovanje identiteta.[1] Iako su često uronjeni u našu svakodnevicu, postoje i oni koje doživljavamo kao nešto posebno, iznimno.[2] Pod tim „posebnim ritualima“ podrazumijevamo proslave državnih blagdana kojima, obilježavajući neke povijesno važne događaje, nacija stvara mjesta sjećanja, a vladajuće elite koriste priliku za promoviranje i prenošenje političkih poruka.[3] Različiti rituali i komemoracije – poput državnih proslava – služe ne samo za obilježavanje povijesnih trenutaka, već i za njihovu reinterpretaciju. Sudionici takvih događaja aktivno sudjeluju u tjelesnim i simboličkim radnjama koje im omogućuju identifikaciju s vrijednostima koje se prenose, čime se dodatno učvršćuje kolektivni identitet.[4] Upravo u toj funkciji – kao sredstva simboličke komunikacije između vlasti i društva – rituali i javne proslave prelaze granicu pukog običaja i postaju oruđe političke artikulacije i društvene integracije. Neki od primjera analiza koje obrađuju spomenutu problematiku su radovi o obilježavanjima Međunarodnog dana žena u Jugoslaviji, nacionalnih proslava u međuratnoj Hrvatskoj ili Dana ustanka u Hrvatskoj između 1945. i 1991. godine.
U analizi obilježavanja Međunarodnog dana žena u Jugoslaviji (1946.–1986.), Ida Ograjšek pokazuje kako se promjenom simbolike i percepcije tog praznika odražavala šira društveno-politička dinamika, od naglašavanja uloge partizanki i radnica, do kasnije depolitizacije i komercijalizacije obilježavanja.[5] Slične procese možemo pratiti i u radu Suzane Leček, koja proučava nacionalne proslave u međuratnoj Hrvatskoj (1935–1941) koje su, predvođene Hrvatskom seljačkom strankom, služile kao sredstvo političke mobilizacije, izražavanja opozicijskog identiteta i stvaranja osjećaja nacionalnog zajedništva u politički represivnom okruženju Kraljevine Jugoslavije.[6] Drago Roksandić, s druge strane, fokusira se na način na koji je ustanak iz 1941. u Hrvatskoj bio interpretiran i ritualiziran kroz razdoblje socijalističke Jugoslavije (1945-1991), ukazujući na razvoj specifičnih kultura pamćenja koje su kroz institucije, kulturnu produkciju i javne rituale artikulirale (ili prikrivale) slojevite narative otpora.[7] Sva tri rada ukazuju na ključnu ulogu političkih rituala u oblikovanju kolektivnog sjećanja i stvaranju društveno-političkih identiteta, bilo kroz afirmaciju rodne ravnopravnosti, nacionalne ideje ili revolucionarne borbe. Unatoč tomu što se Dan državnosti u Republici Hrvatskoj, od njezina osamostaljenja od Jugoslavije, često koristi u političke svrhe – bilo kroz proslave, kontroverze oko promjena datuma praznika ili stvaranje mitova i narativa vezanih uz njega – postoji oskudica znanstvenih radova koji se sustavno bave tom temom. Cjelovita analiza ovog najvažnijeg državnog praznika u Hrvatskoj izostaje, osim nekoliko tekstova objavljenih u Vijencu. Upravo taj nedostatak nastoji nadomjestiti ovaj rad.
Teorijsko-metodološki okvir, cilj rada, izvori i literatura
Analiza ovog rada bazirana je na nekoliko koncepata koje je potrebno objasniti. Prvenstveno je bitno razjasniti koncept „mjesta sjećanja“. Francuski povjesničar Pierre Nora nam razjašnjava da to ne znači nužno fizičko mjesto kao što je muzej, groblje ili spomenik, mjesto sjećanja može biti i neka obljetnica, minuta šutnje, polaganje vijenaca.[8] Svjesni da ne mogu sve bitne životne ili povijesne trenutke pamtiti, ljudi stvaraju nešto opipljivo kako bi ti trenutci vječno živjeli.[9] Dakle, spontana mjesta sjećanja ne postoje – svako je pomno osmišljeno – pa tako i nacionalni blagdan.[10] Svake godine na određen datum organizira se proslava. Britanski sociolog John E. Fox ističe kako je osim onih koji organiziraju takve događaje, bitno sagledati i drugu stranu – publiku, recipijente ideja.[11] Nešto slično zanima i njegovu kolegicu Gordanu Uzelac koja nacionalne ceremonije tumači na sljedeći način. Proslave su zapravo „izvedbe“ koje organiziraju „izvođači“ – političari koji djeluju uglavnom kroz stranku. U središtu je „liturgija“ odnosno sam tijek te ceremonije, a nju usvaja publika – mase koje se odluče sudjelovati.[12] Pritom zapravo uopće nije važno što se tu promovira, nego na koji je način prezentirano. U biti, takva obilježavanja naciju čine opipljivom i u tim momentima Andersenova zamišljena zajednica postaje stvarna.[13]
Hrvatska etnologinja Dunja Rihtman-Auguštin posebno se pozabavila Danom državnosti kao središnjim državnim blagdanom u modernim nacionalnim državama. Baš kako je i Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ) napravila po dolasku na vlast 1945., Republika Hrvatska (RH) je 1991. odlučila odbaciti stare, i stvoriti nove tradicije kojima će se legitimirati.[14] Po sazivu Sabora 30. svibnja 1990., predsjednik Tuđman automatski je taj dan proglasio Danom državnosti.[15] No Rihtman-Auguštin jasno napominje da proslava tog blagdana nikako ne govori o svojoj biti, već o onima koji su to državi omogućili – vladajućima.[16] Oduvijek i zauvijek pobjednici pišu povijest, odnosno stvaraju mjesta sjećanja i utječu na ono što ćemo i na koji način pamtiti.[17]
Iz toga proizlazi i naše istraživačko pitanje: Kako su političke elite u Republici Hrvatskoj kroz simboličke rituale i promjene datuma oblikovale blagdan Dana državnosti od 30. svibnja 1990. pa sve do 2025. godine?
Budući da je za kvalitetno istraživanje ove teme bilo potrebno sagledati period od 35 godina, odnosno neke referentne točke koje su utjecale na spomenuti blagdan, najprikladnije je pristupiti usporednom metodom. Glavni izvor bit će mainstream novine toga vremena, Vjesnik i Večernji list, dok će nam Narodne novine poslužiti tek za dokaz izmjena zakona o nacionalnim blagdanima. Pritom treba imati na umu da je Vjesnik 1990-ih bio pod kontrolom vladajuće stranke.[18] No, to nam, s obzirom da znamo pozadinu, ne bi trebalo predstavljati problem u smislu kritičkog odmaka. List je svakako bio masovan medij, veliki ga je postotak čitalačke publike, bez obzira na političku orijentaciju, konzumirao. Osim toga, bit će zanimljivo uvidjeti kako su vladajuće elite i njihovi simpatizeri doživljavali taj dan. Iako su izvori brojni, osobito za suvremenije razdoblje, za uvid u temu koristili smo se i internatsko audio-vizualnim izvorima, poput rasprava vođenih u raznim televizijskim emisijama. No, s literaturom nije bila ista situacija jer je nje vrlo malo. Osim nekoliko povijesnih pregleda koji se bave devedesetima – a od kojih tek nekolicina zalazi u 21. stoljeće – još uvijek ne postoji relevantna monografija koja bih obuhvatila promatrano razdoblje ovog rada. Ipak, u tu nam je svrhu poslužila knjiga Ive Goldsteina Hrvatska 1990.-2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja,[19] koja je jako dobro oslikala društveno-političku pozadinu zbivanja kojima se u ovom radu bavimo.
Devedesete: početak samostalnosti i problema oko obilježavanja Dana državnosti
Kada je 1989. godine pao Berlinski zid, počeli su puhati neki „novi vjetrovi“ diljem europskog socijalističkog svijeta. Rihtman-Auguštin navodi kako zapadna Europa u tom trenutku nije mogla shvatiti buđenje nacionalizama diljem istočne Europe, to je bilo nešto zastarjelo, no u tim je državama to značilo otpor komunizmu.[20] Taj „zastarjeli nacionalizam“ i kriza sistema diljem socijalističkog svijeta imali su različite učinke, a u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ), točnije u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj (SRH) dovest će do konstituiranja višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990. godine. Taj će datum ući u kanon Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), 1990-ih i početka 2020-ih, kao Dan državnosti.
Konstituirajući Sabor Rihtman-Aguštin vidi kao pravi „obredni čin.“ Sastali su se predstavnici i stare i nove vlasti, činilo se kao da su se oko svega dogovorili.[21] Ipak, uskoro se nova vlast potrudila uspostaviti nove simbole i rituale. Krenuli su s državnim znakovljem – himnom i grbom. To je bilo vidljivo već istog tog dana i proslavama koje su se odvijale diljem Hrvatske povodom zasjedanja Sabora. Neki od naslova u Vjesniku (31.5.1990.) su bili: „Dan državnosti proslavljen u cijeloj Hrvatskoj“, „Od svečane mise do vatrometa“, itd., što jasno pokazuje kakav je odjek tog događaja bio u narodu. Tome svjedoči i velika proslava na Trgu Republike/Trgu bana Josipa Jelačića. Kada se govori o ovom događaju često se zaboravlja sam govor Franje Tuđmana koji je održao na konstituirajućoj sjednici Sabora toga dana. Naime, jedna od zadaća za novu demokratsku vlast je bila: „Uređenje novoga ustavnoga položaja Hrvatske u Jugoslaviji. […] mi smo spremni na pregovore s predstavnicima ostalih naroda SFRJ i saveznih tijela radi ugovornog uređenja međusobnih odnosa.“[22] Iz ovog jasno proizlazi da je nova vlast vidjela Hrvatsku u okviru preuređene Jugoslavije, a nikako kao samostalnu i ta činjenica dovodi u pitanje 30. svibnja kao Dan državnosti. Hrvatska će provesti još 13/16 mjeseci u SFRJ. Porastom napetosti i oružanih sukoba na teritoriju Hrvatske, na referendumu 19. svibnja 1991. godine, građani Hrvatske odabrali su put u samostalnost. Referendum je doveo i do drugog datuma važnog za ovaj rad, 25. lipnja 1991. godine kada je Sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Hrvatske i Deklaraciju o proglašenju samostalne i suverene Republike Hrvatske.[23] Zbog složenosti situacije i pritiska međunarodne zajednice, stavljen je moratorij od tri mjeseca na tu odluku, koja će stupiti na snagu tek 8. listopada 1991. godine.
Duh zajedništva, naroda i političkog vodstva, tih godina izgledao je savršeno. U javnosti zbog svih događanja nije bilo izraženih kritika. S druge strane unutar HDZ-a 1994. godine je došlo do fragmentacije. Stjepan Mesić i Joža Manolić nisu se slagali s Tuđmanovom politikom u Bosni i Hercegovini, no njihove kritike i upozorenja u HDZ-u nisu naišle na plodno tlo zbog čega su istupili iz stranke i osnovali „Hrvatske nezavisne demokrate“. Ne samo to, nego je i dio kritičkih članova stranke bio svjestan onoga što će se u javnosti iskristalizirati tek za par godina. Nova vlast se u novim okolnostima i nije baš snašla. U politici su često improvizirali, nisu imali konkretan plan za političke i gospodarske teškoće[24] – ali pozicija Tuđmana je ostala neupitna.
Kada se govori da je datum 30. svibnja kao Dan državnosti ostao uvriježen u sjećanju građana treba razumjeti kontekst ratnih zbivanja, jakog nacionalnog naboja kao i zajedništva naroda koje je vladalo pogotovo ratnih godina. Na to sjećanje najviše je utjecala proslava pete godišnjice „osnutka države“. U Vjesniku (31.5.1995.) na 10-ak stranica može se vidjeti kako je izgledala proslava prethodnog dana. Impozantni mimohod vojske na Jarunu, koji je pokazao snagu vojske i bio uvod u „Oluju“, demonstrirao je povezanost naroda s političkim vodstvom i vojskom, istican je bio stoljetni san o borbi za samostalnost, a posebno je bio istican Tuđman. U bijeloj vojničkoj odori i s raznim priznanjima koje je primio (navode se u novinama) sve je više nalikovalo da se događaj odvija u nekoj autoritarnoj zemlji, a ne u demokratskom uređenju. Dvije godine kasnije će se na istom mjestu za Dan državnosti održati još jedan vojni mimohod pod nazivom „Pobjednički bedem“, ali manje grandiozan kada se usporedi s ovim iz 1995. godine.[25] Taj je mimohod popratila i izložba vojne opreme i oružja u Zagrebu na Jarunu, čime se htjelo pokazati svu silinu hrvatske vojske koja je netom prije izvojevala veliku pobjedu u ratu.[26] Vojni mimohod za proslavu Dana državnosti nije jedini način na koji se jačao značaj tog dana u devedesetima. Tako je dana 30. svibnja 1994. privremeni hrvatski dinar zamijenjen novim, estetski dotjeranim novčanicama i kovanicama kune, čime je ova valuta postala službeno sredstvo plaćanja. Tako će u novinama pored klasičnih naslova koji govore o polaganju vijenaca na Oltaru domovine, misi za branitelje i dodjelama činova i spomenica Domovinskog rata, veliko mjesto zauzeti i naslov „Od danas u lisnicama kune i lipe.“ U njemu se navodi kako Hrvatska uvođenjem te nove valute „uz himnu, zastavu i grb“ konačno „zaokružuje svoje najvažnije simbole suverenosti i nezavisnosti“.[27] Osim simboličkog značaja da se nova valuta uvodi na Dan državnosti, ovaj potez imao je snažan ekonomski učinak – omogućio je borbu protiv hiperinflacije i postavio temelje financijske stabilnosti zemlje. Istodobno, kuna je predstavljala i snažan simbol državne samostalnosti i monetarnog suvereniteta.[28] Iako treba razumjeti kontekst vremena, sve vezano uz proslave 30. svibnja za vrijeme 1990-ih godina je bio jasan pokazatelj da se HDZ i njegove zasluge stavljaju u prvi plan, a ne sama Republika Hrvatska.
1999-2002.: „Voćka lijevo-liberalne koalicije“
U literaturi se često ističe kako je vlast u Hrvatskoj 1990-ih bila autoritarna.[29] Goldstein drži da je za Tuđmanove vladavine vlada bila „egzekutivni“, a Sabor „legislativni servis predsjednika Republike“.[30] Vladajući su improvizirali i nisu imali konkretnog plana.[31] Broj nezaposlenih samo je rastao pa shodno tome i broj iseljenika.[32] Odnos prema manjinama nije bio na dostojnom nivou.[33] Ono što im je zadalo najjači udarac bila je ogorčenost ishodom privatizacije. U procesu pretvorbe društvene imovine u privatnu, došlo je do malverzacija, krađe i korupcije, zbog čega na javnu scenu dolaze ultra bogati.[34] Iako je istraživačko novinarstvo pokušavalo sve raskrinkati, za vladavine Tuđmana HDZ-u ništa nije štetilo.[35] Fokus stranke bio je na dvije stvari: prezentaciji HDZ-a kao jedine „svehrvatske“ stranke i izgradnji Tuđmanova kulta.[36] Predsjednik u tome nije bio baš originalan, već je kopirao sve ono što je radio njegov svojevrstan prethodnik, kojega je navodno tako prezirao – Josip Broz. Preuzeo je Titove rezidencije na Brijunima i Pantovčaku, imao privatan avion, paradirao u bijelom odijelu ili uniformama, prozvao se „državnim poglavarom“, „vrhovnikom“.[37]
Po Tuđmanovoj smrti 1999., došao je kraj i tome HDZ-u. Opozicija je prepoznala svoju priliku. Godina 2000. u tom je smislu bila prekretnička. Pod vodstvom Ivice Račana i SDP-a, okupilo se u zajedničku koaliciju još pet stranaka: Budišin HSLS, Tomčićev HSS, Čačićev HNS, Gotovčev LS i Jakovčićev IDS.[38] Dodatan šok, ali i vjetar u leđa, bio je rezultat predsjedničkih izbora iste godine. Pobjedu je, protiv definitivnog favorita i kandidata šestorke Dražena Budiše, odnio Stjepan Mesić.[39] Mesić je imao iznimno iskustvo u bivšem sistemu, ali i svjetski ugled, zbog čega je oko nekih stvari uvelike pomogao. Ovi izbori bili su zapravo rezultat razočaranja. Hrvatska u tom smislu nije bila specifična jer su se tada u cijeloj istočnoj Europi na vlast vratili oni koji su bili na pozicijama i u vrijeme komunističkog sistema. Bio je to odraz razočaranja u nove demokratske vlasti koje su pokazale potpunu nesposobnost u procesu tranzicije.
Nova je vlast bila odlučna u detuđmanizaciji – napuštanju svih tradicija koje je postavio Tuđmanov HDZ. Nove tendencije u hrvatskoj politici bile su vidljive već pri proslavi Dana državnosti 2000. godine. Iako se minutom šutnje u Saboru odala počast Tuđmanu, kao i svim poginulima u Domovinskom ratu, Mesić je potom istupio s pomalo oštrim govorom. Istaknuo je kako je zbog „’promašaja u pretvorbi društvenog vlasništva izgubljen veliki dio nacionalnog bogatstva“ te da su „zloupotrebe i pljačke posljedice ‘grijeha struktura’“, a sve to u konačnici je doprinijelo izolaciji Hrvatske „od suvremenih europskih i atlantskih integracija“.[40] Oštar je bio i Zlatko Tomčić, tadašnji predsjednik Sabora, koji je odlučno najavio odbacivanje polupredsjedničkog sustava.[41] Pritom su se okomili i na nacionalne blagdane pa su u studenom 2001. donijeli Zakon o izmjenama i dopuni zakona o blagdanima, spomendanu i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, prema kojem je dan državnosti prebačen na 25. lipnja – dan kada je Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti RH.[42] Istim tim zakonom počinje se slaviti i Dan neovisnosti 8. listopada u spomen na dan kada je RH definitivno prekinule sve državno-pravne veze sa SFRJ. Taj je potez, nekoliko godina kasnije, Vladimir Šeks, koji je sastavio i pročitao deklaraciju pročitanu u INA-inom podrumu 1991, nazvao „’voćkom’ lijevo-liberalne koalicije“ koja se „nije dobro primila.“[43]
S obzirom na promjenu datuma, ali i političko ozračje, promijenile su se i proslave Dana državnosti. Vijesti o proslavi u novinama obuhvaćaju puno manje stranica i nisu više tako spektakularne. I to je posljedica onoga o čemu govori Uzelac. Kratkoročno te svečanosti budu proslave dana ponosa, slave i jedinstva, dok dugoročno ostaju tek kao sjećanja o kojima možemo promišljati i na njih kritički gledati. Ako se rituali na dosljedan način ne provode – nestaje svetost.[44] Osim toga, država je već grcala u problemima, javnost je bila bitno kritičnija nego početkom 1990-ih, kada je rat još uvijek trajao. Budući da više nije bilo „zajedničkog neprijatelja“, nacionalni je zanos oslabio, zbog čega većina građana na blagdane počinje gledati tek kao na neradne dane.[45] Zato se u novinama često nalaze naslovi poput slijedećega: „Povratak s dugog vikenda bez očekivanih gužvi“.[46] Ista je situacija pratila i Dan neovisnosti. Građani su na novi blagdan gledali kao na priliku za neko kraće putovanje ili odmor. Zato je u Vjesniku jasno istaknuto da je „za prihvaćanje praznika potrebna edukacija“.[47] Kod ljudi je trebalo osvijestiti da je to novi nacionalni blagdan, koji nadopunjuje Dan državnosti i kojega treba jednako dostojanstveno obilježiti. Ni nakon 2003., kada se HDZ vratio na vlast, stvari nisu bile bitno drugačije.[48] Novinari pred blagdane često intervjuiraju ljude znaju li što se 25. lipnja slavi, no dobivaju slijedeće odgovore: „Nemam pojma koji je blagdan, niti me zanima, bitno mi je samo da taj dan ne radim.; Dan državnosti je, znam da su mijenjali datume, no zašto je 25. lipnja i što se tada dogodilo, ne znam.; Znam da je praznik, nemam pojma koji. Svi su mi isti jer ionako radim pa me ne zanima o kojem je prazniku riječ.“[49] Baš kao i u devedesetima, nacionalni su se blagdani koristili za promociju vladajuće stranke, odnosno njihovih postignuća. Tako se u novinama 26. lipnja 2003., pored teme Dana državnosti, naveliko govori i o otvaranju nove autoceste koja je povezala Zagreb i Rijeku.[50] Godine 2004. Mesić će izjaviti kako je „Status kandidata za članstvo u EU [Europskoj uniji, op. autora] najbolja moguća čestitka Hrvatskoj za Dan državnosti“, time ističući vlastite zasluge za početak pregovora o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, što je bio hrvatski san još od raspada SFR Jugoslavije.[51] Od 2010. pristup Danu državnosti u novinama sasvim se mijenja. Jasno je da sazrijevaju neke nove generacije, koje bitno manje znaju o aspektima i važnosti toga blagdana, zbog čega Večernji list donosi svojevrsnu lentu koja u 30 točaka razjašnjava tijek stvaranja samostalne Hrvatske.[52]
Kritike u Vijencu: novi rođendan za koji malo tko zna i malo tko slavi
Svaka slijedeća obljetnica koristila se kao prilika da se kritizira vlast, ali i one koji su navodno uništili Dan državnosti prebacivši ga na 25. lipnja. Kao referentan list uzeli smo Vijenac – časopis za kulturu u kojem su uglavnom pisali intelektualci – bilo desne, bilo lijeve provenijencije. Na novi Dan državnosti, a možda čak i više na „novi hrvatski rođendan“ – Dan neovisnosti, posebno se obrušio Slaven Letica, desna ruka Franje Tuđmana, čovjek koji mu je pomogao sastaviti slavni govor na prvom zasjedanju Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Prema Letičinim riječima, umjesto da ta „Druga Republika“ pohapsi kriminalce, ratne profitere i pravedno dovrši tranziciju, oni su odlučili obračunati se sa svime što je Tuđman u „Prvoj Republici“ postavio.[53] Novoj je vlasti bilo izrazito teško izboriti se sa svim problemima koje im je ostavila 10-godišnja vladavina HDZ-a, a tome je pridonijela i raznolikost unutar koalicije jer je svaka stranka imala nekakvu svoju viziju. Ipak, učinili su i par velikih vanjskopolitičkih koraka. Uveli su Hrvatsku u NATO, CEFTA-u i Svjetsku trgovinsku organizaciju, ali i na neki način otvorili pregovore da Hrvatska postane kandidat za EU.[54] Tako da njihova vladavina nije bila ništavna, kakvom je predstavlja Letica. Osim toga, on zanemaruje činjenicu da je istu tu politiku „detuđmanizacije“ vodio i sami HDZ. Novi predsjednik stranke Ivo Sanader udaljio se od Tuđmanova nasljeđa, inzistirajući na demokršćanskoj orijentaciji i samokritici.[55] Letica na koncu navodi da je „simboličan vlasnik i ključar hrvatske državne neovisnosti od sada do daljnjega mađarska naftna kompanija INA.“[56] Niti je INA tada bila mađarska, niti bi se mi u 21. stoljeću trebali vraćati na sukobe iz 19. stoljeća. Ovo je bio klasičan pokušaj provokacije ne samo političke scene, nego i masa koje se za takve narative lako hvataju.
Marijan Lipovac, istaknuti povjesničar, u svojim je kritikama nešto realniji i objektivniji. On je na početku svoga članka donio statističke podatke u kojima nam je predočio da 2013. godine, 12 godina nakon što je donesen spomenuti zakon, tek 35 % građana zna da Dan državnosti slavimo 25. lipnja, njih 27% još je uvijek uvjereno da ga slavimo 30. svibnja, a 17.5% da je 8. listopada itd.36 On smatra da nijedan od predloženih datuma ne bi trebao biti opcija, jer Hrvatska državnost baštini još od srednjega vijeka pa kao alternativu predlaže 7. lipnja – dan kada je knezu Branimiru stiglo pismo od pape Ivana VIII. u kojem je blagoslovio njega, njegov narod i njegovu zemlju.[57] Ta je teza pomalo nategnuta, pogotovo ako znamo da je spomenuti povjesničar, a mi vrlo dobro znamo da su podaci iz ranosrednjovjekovlja poprilično manjkavi. Ipak, to ne znači da za Dan državnosti ne bismo trebali uzeti datum iz dalje prošlosti, no potrudimo se bar da bude relevantan i istinit.
Iste je godine i politolog Božo Skoko obradio drugu problematiku Dana državnosti – pitanje proslave. Uvidio je da Hrvati ne znaju slaviti nacionalne blagdane jer je glavni grad taj dan bio poluprazan, nije bilo nikakve vanjske proslave, osim protokolarnosti. Nema „emocija, patriotizma i euforije.“, zaključio je.[58] Konkretno, naši državnici ne brinu na pravi način o proslavama, a narodu su se politički sukobi smučili. No, čitajući stručne članke ispostavilo se da to nije samo hrvatska specifičnost. Fox ističe kako je normalno da većina građana neke države ne sudjeluje u proslavama, no to nužno ne znači da im nacionalni blagdani nisu važni.[59]
Povratak istinskim vrijednostima – Povratak Dana Državnosti na 30. svibnja
Kritike nisu bile vidljive samo u Vijencu, već i u drugim dnevno-političkim glasilima. Od 2011., kada je na vlast došao SDP, u redovima HDZ-a počinje sve glasnija rehabilitacija Tuđmana kojega se ističe kao najzaslužnijeg za stvaranje samostalne Hrvatske.[60] Uz to, sve glasnije počinju i sukobi između vladajuće stranke i Katoličke Crkve, pri čemu vladajući odbijaju prisustvovati misama za domovinu, a što najbolje koristi HDZ.[61] No stvari su se promijenile kada se na vlast nakon četiri godine opet vratio HDZ.
Godine 2015. Kolinda Grabar-Kitarović postala je predsjednica Republike. Uz to, pobjedama na parlamentarnim izborima 2015. odnosno 2016. godine, HDZ je objedinio funkcije izvršne vlasti još od 1990-ih godina. S tim je započela njihova rehabilitacija. Svu štetu koju je Ivo Sanader učinio kao premijer i predsjednik HDZ-a, od korupcijskih afera do optužnice za mita i pravomoćnih presuda, trebalo je ispraviti. Vodeći ljudi HDZ-a to su vidjeli u povratku Franji Tuđmanu.[62] Predsjednica Grabar-Kitarović je nosila lentu s trobojnicom i često je bila viđena na sportskim događanjima, dok su se ostali vraćali na nacionalno zajedništvo koje je vladalo 1990-ih. Veliki broj spomenika Tuđmanu, a posebice onaj pred zagrebačkim fontanama dodatni su pokazatelj tih promjenama.[63] Kao možda najveći hommage samom Tuđmanu i novoj politici je i novi Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj[64]iz 2019. (stupio na snagu 1.1.2020.) kojim je vraćen Dan državnosti na 30. svibnja, dok je 25. lipnja je postao spomendan i Dan neovisnosti. Kao argumenti za tu promjenu isticani su sljedeći stavovi: „Ako ljudi točno znaju koji je blagdan, oni će ga slaviti, a ako ne znaju koji je koji blagdan, svi postaju podjednako nevažni. Ljudi su 30. svibnja uistinu obilježavali.“ (Željko Reiner)[65] i „Dan državnosti, koji je bio dosada 25. lipnja, bio je izvan školskog kalendara, […], mladi ljudi nisu percipirali kao važan datum, […], kada se vraća na 30. svibnja, […], mladi će znati.“ (Ivan Malenica).[66] Ova odluka i navedeni argumenti dokazuju i pokazuju želju „novog“ HDZ-a u njihovoj politici „čišćenja imidža“. Time se ponovno želi dodatno ojačati pozicija HDZ-a u stvaranju RH, čak i ponovno staviti pripadnike HDZ-a u prvi plan. Takvim ponašanjem se dodatno fragmentira sama proslava i slabi njezina važnost.
Iako su ga prikazivali boljima za proslave od prijašnjih datuma, HDZ se u tome nije previše iskazao. Prva obljetnica novog/starog Dana državnosti i 30 godina samostalnosti (problem brojanja godina je dodatno poremećen zbog promjena datuma)[67] 2020-e je protekao pod maskama zbog COVID-a. Nakon toga nisu se posebice iskazali jer je sve manje-više ostalo isto protokolarno. Osim polaganja vijenaca, davanja odlikovanja, svečane mise, uklopljen je i svečani koncert koji se održava u Hrvatskom narodnom kazalištu, ali se tamo nalazi odabrana elita Hrvatske.[68] Ovaj potez pokazuje kontradiktornost njihove želje zbližavanja s narodom jer ovim postupkom se dodatno ističu iznad ostalih. S druge strane veća prezentacija obilježavanja Dana državnosti je vidljivija u digitalnim medijima što je sasvim logično zbog sve veće dostupnosti digitalnih sadržaja.
U posljednjih pet godina prevladavaju naslovi članaka kao i prijašnjih godina dok je Dan državnosti bio 25. lipnja. Tako naslov „Hrvatska obilježava Dan državnosti: Znate li što se dogodilo na današnji dan?“ podsjeća građanstvo što se zbilo 30. svibnja 1990. umjesto 25. lipnja 1991. godine.[69] Povodom Dana državnosti 2023. godine isticano je od strane vladajućeg HDZ-a i premijera Andreja Plenkovića „da je vraćanje Dana državnosti na 30. svibnja izraz političke volje HDZ-a i parlamentarne većine, odluka Hrvatskog sabora. […] Donesen je zakon, a zakon treba poštivati.”[70] To je bio odgovor predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je o promjeni Dana državnosti izjavio: „Ni Sanader koji je imao veliki ego, to nije napravio. Nije to napravila ni Jadranka Kosor. Ni Karamarku koji je imao čudnu političku putanju. Nikad nije govorio o tome. Došao je dečko iz Bruxellesa i uči hrvatsku povijest. Kako Plenković govori, pa nismo budale.“[71] Tako ni Dan državnosti nije pošteđen prepucavanja i političkih obračuna koje vode premijer i predsjednik Republike Hrvatske posljednjih godina. Zanimljivo je da je obilježavanje, uz već spomenuti način proslave 30. svibnja od njegovog povratka kao Dana državnosti, povodom 35. obljetnice protekao u sličnom tonu, svečanim koncertom u HNK, ali dodatak su bile vojne vježbe na Jarunu koje su bile povezane uz Dan Hrvatske vojske koji se obilježavao 27. i 28. svibnja .[72]
U novije vrijeme sve su više popularne rasprave na ovu temu u TV emisijama, u čemu prednjači N1. Tako je povjesničar i voditelj podcasta Gdje si bio 91? Borna Marinić u emisiji N1Studio naglasio da „Kad pričamo o 30. svibnju i 25. lipnju, ako gledamo iz strogo povijesnog aspekta, tad 25. lipnja ima više smisla jer je tad Hrvatska postala država. Ako pak gledamo iz perspektive dr. Franje Tuđmana, koji je bio povjesničar, on je to gledao kao nastavak kontinuiteta hrvatske državnosti. On je smatrao da Hrvatska već ima državnost.“ Uz to, Marinić je napomenuo da 25. lipnja „jednostavno, nije zaživio među narodom pa mislim da je bila greška uopće mijenjati datum.“[73] S druge strane povjesničar i profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoje Klasić gostujući na N1 televiziji samo u drugoj emisiji istog dana je izjavio: „Tog dana su u klupe Sabora sjeli zastupnici koji su izabrani na prvim demokratskim, višestranačkim izborima. I taj Sabor će donijeti nekoliko odluka važnih za hrvatsku budućnost.“ Klasić je napomenuo da „taj datum je bitan, ali on nema nikakve veze s državnošću. Dakle niti je 30.5.1990. Hrvatska postala država, niti je dobila državnost niti je postala neovisna država.“ Uz to je dodao da je „to je trenutak od kojeg HDZ-ovci počinju sebe identificirati s državom. Oni su država, nemam problema da se oni identificiraju s državom, ali svi ostali nisu država i svi ostali su protiv države. […] Ovo je praznik kojeg slave HDZ-ovci i oni koji odu na more.“[74]
Presedan koji je učinjen početkom 2000-ih, ponovljen je 2019. Promjene koje se ne donose na temelju dijaloga i konsenzusa većine (što je izrazito važno u pitanju spomenutog praznika) dovode do povećanja, a ne rješenja samog problema. Takva praksa otvara vrata za daljnje promjene i podjele, a ne pridonosi dobrobiti, ne samo obilježavanja važnih datuma nego i općenito boljitka u društvu. Spomenute polemike kao i sučeljavanja prije svega znanstvenika, poput sučeljavanja povjesničara Ivice Miškulina (Hrvatsko katoličko sveučilište) i Hrvoja Klasića[75] ili Ante Nazora (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) i Klasića[76], primjer su kako bi se trebalo težiti postizanju konsenzusa oko svih važnih datuma u suvremenoj povijesti Hrvatske.
Zaključak
Kao i sama Hrvatska, Dan državnosti je tijekom 35 godina samostalnosti prošao puni krug, mijenjajući ne samo datum već i svoje značenje. Iako formalno obilježava ključan trenutak hrvatske povijesti, često je bio u sjeni drugih političkih i društvenih tema. Kroz promjene datuma, narativa i načina obilježavanja, ovaj praznik postao je simbol političkih previranja, kolektivnog pamćenja i borbe za identitet. Upravo ta promjenjivost potvrđuje da nacionalni blagdani nisu fiksne točke u vremenu, već produkti političkog konstruiranja i simboličke borbe. Korištenjem koncepata poput „mjesta sjećanja“ (Pierre Nora) i „izvedbe“ (Gordana Uzelac), uz analizu medijskih sadržaja, zakonodavnih promjena i javnog diskursa sve jasno upućuje na činjenicu da Dan državnosti nije postao općeprihvaćen simbol koji bi odražavao povijesne činjenice, već ostaje fragmentiran, politički uvjetovan i sve više percipiran kao običan neradni dan.
Od nacionalno nabijenih proslava Dana državnosti (30. svibnja) 1990-ih godina i guranja HDZ-a u prvi plan, stvorilo se svojevrsno mjesto sjećanja među dijelom javnosti. Smrću Franje Tuđmana i promjenom vlasti 2000-ih proces detuđmanizacije podrazumijevao je i stvaranje novih simbola. Datum 25. lipnja kao novi Dan državnosti, pokušao je u prvi plan gurnuti RH, a ne sami HDZ, iako je ta stranka odigrala važnu ulogu i toga dana, ali kao da se to nekako zaboravlja u njihovu diskursu. Tih godina su na „površinu izlazile“ neke druge stvari u društvu i na njih se više obraćala pažnja. Uz to, proslave Dana državnosti dovele su do iskrivljenog pogleda na nacionalizam i domoljublje. Isticanje zastave povezivalo se s nacionalizmom, a ne nužno s domoljubljem. Zbog toga, ali i nedovoljne odlučnosti političkog vrha za jačom promocijom događaja, on je postao samo još jedan blagdan. Od novog dolaska HDZ-a na vlast od polovice 2010-ih i „čišćenja imidža“ ponovno se vratio datum 30. svibnja u prvi plan kako bi se dodatno istakao „pravi“ HDZ koji gaji želje povratka nacionalnog zajedništva. Problem ovakvog odnosa prema nacionalnom blagdanu je taj što se gubi njegov značaj. Razumljiv je pad zainteresiranosti obilježavanja među građanima u kontekstu vremena. Ali to nije i opravdanje. Zadaća je vladajućih da vlastitim angažmanom i porukama grade vrijednost samog obilježavanja, a na građanima je da ne budu samo pasivni promatrači nego i aktivni sudionici obilježavanja. Sami presedani promjena datuma dovode do konfuzije, ali i do budućih promjena, što se pokazalo 2019., a moguće je da će se ponoviti. Zbog toga takvi bitni događaji moraju se graditi na dijalogu i konsenzusu. Tekstovi objavljeni u Vijencu mogu se smatrati početkom promišljanja i nuđenja odgovora.
Ovaj rad nastojao je doprinijeti razumijevanju tog procesa ukazivanjem na ulogu političkih rituala u oblikovanju kolektivnog identiteta, ali i na nužnost izgradnje konsenzusa o ključnim simbolima državnosti. U konačnici, praznik koji bi trebao ujedinjavati građane i afirmirati demokratske vrijednosti, danas je često prazna forma bez emocionalne ili društvene snage. Želi li se to promijeniti, nužno je promišljeno i odgovorno pristupiti pitanju njegove svrhe, sadržaja i simbolike – uz uvažavanje pluralnost društva i povijesne osjetljivosti koju takvi datumi sa sobom nose. Ključno je da se to pitanje ne rješava kroz dnevnu politiku, već kroz širi društveni dijalog i konsenzus. Posebna odgovornost leži na znanstvenoj zajednici, koja može ponuditi teorijski utemeljen, a politički neutralan okvir za trajno definiranje ovog blagdana. Samo tako on može postati više od formalnosti – istinsko mjesto zajedničke memorije i identiteta.
Stanka Mujo i Filip Triska
Izvori i literatura
Izvori
Govor Franje Tuđmana u Saboru 30.5.1990., https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/znameniti-govori/govor-franje-tudmana-u-saboru-30-svibnja-1990. (posjet 13.4.2024.)
„Izvan okvira: Ivica Miškulin i Hrvoje Klasić (30.5.2022.)“N1 30.5.2022.
https://www.youtube.com/watch?v=2pzpnfl8Zo4&t=464s (posjet 7.7.2025.)
„Klasić: Ovo je praznik kojeg slave HDZ-ovci i oni koji odu na more,“ Novi dan 30.5.2023. https://n1info.hr/vijesti/klasic-ovo-je-praznik-kojeg-slave-hdz-ovci-i-oni-koji-odu-na-more/ (posjet 7.7.2025)
„Koji je krivi, a koji pravi datum Dana državnosti?“ N1 29.5.2025.
https://www.youtube.com/watch?v=SFxS7Xjj8Zs (posjet 7.7.2025.)
Narodne novine 1991., 2001., 2019.
„Novi državni praznici.“ Otvoreno 10.10.2019.
https://www.youtube.com/watch?v=4hJ2LBxQmlY&t=187s (posjet 13.4.2024.)
„Povjesničar o Danu državnosti: Milanović čestita svima sve, ali Hrvatima…,“ N1Studio 30.5.2023. https://n1info.hr/uncategorized/povjesnicar-o-danu-drzavnosti-milanovic-cestita-svima-sve-ali-hrvatima/ (posjet 7.7.2025.)
Večernji list (Zagreb) 2008., 2015., 2019., 2021., 2022., 2023., 2025.
Vjesnik (Zagreb) 1990., 1991., 1995., 2002.
Literatura
Anderson, Benedict. Nacija: zamišljena zajednica: Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma. Prevele Nata Čengić i Nataša Pavlović. Zagreb: Školska knjiga, 1990.
Fox, John E. „National Holiday Commemorations: The view from Below.“ U: The Cultural Politics of Nationalism and Nation – Building: Ritual and Performance in the Forging of Nations, ur. Rachel Tsang i Eric Taylor Woods 38-51. New York: Routledge, 2014.
Goldstein, Ivo. Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja. Zagreb: Profil, 2021.
Leček, Suzana. „Osjetiti naciju: Nacionalne proslave u međuratnoj Hrvatskoj.“ U: Historiae patriaeque cultor. Zbornik u čast Mate Artukovića. U prigodi njegova 65. rođendana, ur. Suzana Leček, 403-437., Zagreb: Hrvatski institut za povijest-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2019.
Letica, Slaven. „Tko je Hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka.“ Vijenac 398 (2009):
https://www.matica.hr/vijenac/398/Tko%20je%20Hrvatskoj%20ukrao%20ro%C4%91 endan%20ili%20velika%20osveta%20podrumskih%20junaka/ (posjet: 7.4.2024.)
Lipovac, Marijan. „Zašto slavimo krive datume.“ Vijenac 505 (2013):
https://www.matica.hr/vijenac/505/zasto-slavimo-krive-datume-22001 (posjet: 7.4.2024.)
Nora, Pierre. „Između sjećanja i povijesti.“ Diskrepancija: studentski časopis za društveno – humanističke teme 8/12 (2007): 135-165.
Ograjšek, Ida. „Osmi mart – Međunarodni dan žena.“ Povijest u nastavi, 2/4 (2004), 112-141.
Pauković, Davor. Što s komunizmom? Politike povijesti i kultura sjećanja na komunističke zločine u Europskoj uniji i Hrvatskoj. Zagreb: Srednja Europa, 2024.
Skoko, Božo. „Hrvatske muke s domoljubljem.“ Vijenac 505 (2013)
https://www.matica.hr/vijenac/505/hrvatske-muke-s-domoljubljem-22000 (posjet: 7.4. 2024.)
Uzelac, Gordana. „National Ceremonies: The Pursuit of Authenticity.“ Ethnic and Racial Studies 33 (2010), 1718-1736.
[1] Dunja Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada. Antropologija domaćeg terena, (Beograd: Biblioteka XX vek; Čigoja štampa, 2000), 9-10.
[2] Isto, 12.
[3] Isto, 257.
[4] Davor Pauković, Što s komunizmom? Politike povijesti i kultura sjećanja na komunističke zločine u Europskoj uniji i Hrvatskoj, (Zagreb: Srednja Europa, 2024), 12.
[5] Ida Ograjšek, „Osmi mart – Međunarodni dan žena“ Povijest u nastavi, 2/4 (2004), 112-141.
[6] Suzana Leček, „Osjetiti naciju: Nacionalne proslave u međuratnoj Hrvatskoj,“ u: Historiae patriaeque cultor. Zbornik u čast Mate Artukovića. U prigodi njegova 65. rođendana, ur. Suzana Leček, (Zagreb: Hrvatski institut za povijest-Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2019), 403-435.
[7] Drago Roksandić, „Ustanak u Hrvatskoj u ljeto 1941.: Kultura ili kulture pamćenja od 1945. do 1991,“ u: Spomenica Renea Lovrenčića, ur. Agičić, Damir, Drago Roksandić i Tvrtko Jakovina, (Zagreb: FF press, 2016),307-323.
[8] Pierre Nora, „Između sjećanja i povijesti,“ Diskrepancija: studentski časopis za društveno – humanističke teme 8/12 (2007),143.
[9] Isto, 147.
[10] Isto, 143.
[11] John E. Fox, „National Holiday Commemorations: The view from Below,“ u The Cultural Politics of Nationalism and Nation – Building: Ritual and Performance in the Forging of Nations, ur. Rachel Tsang i Eric Taylor Woods (New York: Routledge, 2014), 38.
[12] Gordana Uzelac, „National Ceremonies: The Pursuit of Authenticity.“ Ethnic and Racial
Studies 33 (2010), 1719-1720
[13] Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica: Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, prev. Nata Čengić i Nataša Pavlović (Zagreb: Školska knjiga, 1990), 17-19.
[14] Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada, 257.
[15] Proglašen praznikom 1991. godine, „Zakon o blagdanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj,“ Narodne novine (Zagreb), 25.3.1991. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/1991_03_14_383.html (posjet 13.4.2024.)
[16] Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada,, 257.
[17] Isto, 264.
[18] Ivo Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja, (Zagreb: Profil, 2021), 211.
[19] Ivo Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja, (Zagreb: Profil, 2021).
[20] Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada, 27.
[21] Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada, 20.
[22] „Govor Franje Tuđmana u Saboru 30.5.1990.“ https://www.sabor.hr/hr/o-saboru/povijest-saborovanja/znameniti-govori/govor-franje-tudmana-u-saboru-30-svibnja-1990 (posjet 13.4.2024.)
[23] Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020, 122.
[24] Isto, 205.
[25] „Mimohod koji je osim naroda jako razveselio i svakog hrvatskog vojnika i vojnikinju,“ Večernji list 5.8.2015. https://www.vecernji.hr/vijesti/sreca-je-da-hrvatska-ima-vojsku-kojoj-nacija-vjeruje-i-koja-nas-je-kadra-braniti-1017843 (posjet 7.7.2025.)
[26] Sandra Bartolović i Igor Zovko, „Mimohod ‘Pobjednički bedem’ predstavio je hrvatsku vojnu moć na kopnu, u vodi i u zraku“, Vjesnik (Zagreb) 31.5.1997, 3.
[27] Vesna Antonić, „Od danas u lisnicama kune i lipe“, Vjesnik (Zagreb) 31.5.1994, 5.
[28] „Povijest hrvatske valute: Oporba je umjesto kune htjela krunu, a dio HDZ-a umjesto lipe banicu,“ Večernji list 25.6.2021. https://www.vecernji.hr/vijesti/povijest-hrvatske-valute-oporba-je-umjesto-kune-htjela-krunu-a-dio-hdz-a-umjesto-lipe-banicu-1497584 (posjet 7.7.2025.)
[29] Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020, 209.
[30] Isto, 222.
[31] Isto, 205.
[32] Isto, 291.
[33] Isto, 291.
[34] Isto, 291.
[35] Rihtman-Auguštin, Ulice moga grada, 190.
[36] Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020, 224.
[37] Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020, 241-244.
[38] Isto, 295.
[39] Isto, 296.
[40] Goranka Jureško, „Obilježen Dan državnosti i deset godina samostalne Hrvatske“, Vjesnik (Zagreb) 31.5.2000, 1.
[41] Goranka Jureško, „Tomčić: Vjerujem da ćemo uspješno prijeći iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav“, Vjesnik (Zagreb) 31.5.2000, 2.
[42] „Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o blagdanima, spomendanu i neradnim danima u Republici Hrvatskoj,“ Narodne novine (Zagreb), 2.11.2001. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2001_11_96_1614.html (pristup 13.4.2024.)
[43] „Šeks: Dan državnosti vratimo na 30. svibnja,“ Večernji list (Zagreb), 26.6.2010., 3.
[44] Uzelac, „National Ceremonies: The Pursuit of Authenticity,“ 1733-1734.
[45] Uzelac, „National Ceremonies: The Pursuit of Authenticity,“ 1730.; 1733.
[46] „Povratak s dugog vikenda bez očekivanih gužvi,“ Vjesnik (Zagreb), 26.6.2002., 2.
[47] Anuška Fjorović i Tihomir Ponoš, „Datum je dobar, ali vezivanje s vikendom nije“, Vjesnik (Zagreb)9.10.2002., 3.
[48] Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020, 348.
[49] „Hrvati ne znaju blagdane,“ Večernji list (Zagreb), 24.6.2008., 4.
[50] Dada Zečić, „Vožnja od Zagreba do Rijeke dvadeset minuta kraća“, Vjesnik (Zagreb) 26.6.2003, 3.
[51] Anuška Fjorović, „Mesić: Status kandidata najbolja je čestitka za Dan državnosti“, Vjesnik (Zagreb) 26.6.2004, 2.
[52] „Dan državnosti od A do Ž“, Večernji list (Zagreb) 24. i 25. lipnja 2010, 9.
[53] Slaven Letica, „Tko je hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka,“ Vijenac 398 (2009) https://www.matica.hr/vijenac/398/Tko%20je%20Hrvatskoj%20ukrao%20ro%C4%91 endan%20ili%20velika%20osveta%20podrumskih%20junaka/ (posjet 7.4.2024.)
[54] Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja, 297.
[55] Isto, 350.
[56] Letica, „Tko je hrvatskoj ukrao rođendan ili velika osveta podrumskih junaka,“ Vijenac https://www.matica.hr/vijenac/398/Tko%20je%20Hrvatskoj%20ukrao%20ro%C4%91 endan%20ili%20velika%20osveta%20podrumskih%20junaka/ (posjet 7.4.2024.)
[57] Marijan Lipovac, „Zašto slavimo krive datume,“ Vijenac 505 (2013) https://www.matica.hr/vijenac/505/zasto–slavimo–krive–datume–22001/ (posjet 7.4.2024.)
[58] Božo Skoko, „Hrvatske muke s domoljubljem,“ Vijenac 505 (2013) https://www.matica.hr/vijenac/505/hrvatske–muke–s–domoljubljem–22000/ (posjet 7.4.2024.)
[59] Fox, „National Holiday Commemorations: The view from Below,“ 46.
[60] Marko Jurasić, „Franjo Tuđman: prvi hrvatski predsjednik najzaslužniji je za državu kakvu imamo, osvojio je 62% glasova“, Večernji list (Zagreb) 24.6.2011, 4-5.
[61] Darko Pavićić, „Nitko iz Vlade nije bio na misi za domovinu,“ Večernji list (Zagreb) 26.6.2012, 2.
[62] Za više informacija vidi Ivo Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja, (Zagreb: Profil, 2021) poglavlja: „Era Tomislava Karamarka: HDZ se vraća u 1990-e“ i „HDZ-ov dvojac: Grabar Kitarović i Plenković“
[63] Goldstein, Hrvatska 1990. – 2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja, 428.
[64] „Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj,“ Narodne novine (Zagreb), 14.11.2019. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2019_11_110_2212.html (posjet 13.4.2024.)
[65] „Vraćamo 30. svibnja jer se ukorijenio u narodu, tada je vladalo oduševljenje,“ Večernji list 11.10.2019. https://www.vecernji.hr/vijesti/vracamo-30-svibnja-jer-se-ukorijenio-u-narodu-tada-je-vladalo-odusevljenje-1351504 (posjet 13.4.2024.)
[66] „Novi državni praznici,“ Otvoreno 10.10.2019. https://www.youtube.com/watch?v=4hJ2LBxQmlY&t=187s (posjet 13.4.2024.)
[67] „Dan državnosti na današnji dan slavimo tek 14. put od 1991.: Kako smo mijenjali praznike,“ Večernji list 30.5.2022. https://www.vecernji.hr/vijesti/svehrvatski-dan-drzavnosti-od-praznia-do-spomendana-i-natrag-1590468 (posjet 13.4.2024.)
[68] „U zagrebačkom HNK održan gala koncert: Nazočili brojni uglednici iz društveno-političkog života,“ Večernji list 29.5.2021. https://www.vecernji.hr/vijesti/u-zagrebackom-hnk-odrzan-gala-koncert-nazocili-brojni-uglednici-iz-drustveno-politickog-zivota-1496401 (posjet 13.4.2024.)
„Jandroković i Plenković položili vijence: ‘Hvala svima koji su ugradili sebe u hrvatsku slobodu i demokraciju’,“ Večernji list 30.5.2021. https://www.vecernji.hr/vijesti/jandrokovic-i-plenkovic-polozili-vijence-hvala-svima-koji-su-ugradili-sebe-u-hrvatsku-slobodu-i-demokraciju-1496448 (posjet 13.4.2024.)
[69] „Hrvatska obilježava Dan državnosti: Znate li što se dogodilo na današnji dan?,“ Večernji list 30.5.2023. https://www.vecernji.hr/vijesti/hrvatska-obiljezava-dan-drzavnosti-znate-li-sto-se-dogodilo-na-danasnji-dan-1683922 (posjet 7.7.2025.)
[70] „Plenković o Milanoviću: U potpunosti je nebitan za nas koji ozbiljno doživljavamo hrvatsku državu,“ Večernji list 30.5.2023. https://www.vecernji.hr/vijesti/plenkovic-o-milanovicu-taj-neki-miks-kompleksa-i-ljubomore-prsti-iz-njega-svaki-dan-1684102 (posjet 7.7.2025.)
[71] „Milanović o Danu državnosti: ‘To je praznik koji je HDZ izglasao sam sebi’,“ Večernji list 30.5.2023. https://www.vecernji.hr/vijesti/milanovic-o-danu-drzavnosti-to-je-praznik-koji-je-hdz-izglasao-sam-sebi-1684065 (posjet 7.7.2025.)
[72] „Spektakl na Jarunu: Black Hawk se spustio do jezera, a onda je iz njega iskočio vojnik,“ Večernji list 27.5.2025 https://www.vecernji.hr/vijesti/spektakl-na-jarunu-black-hawk-se-spustio-do-jezera-a-onda-je-iz-njega-iskocio-vojnik-1864771 (posjet 7.7.2025.)
[73] „Povjesničar o Danu državnosti: Milanović čestita svima sve, ali Hrvatima…,“ N1Studio 30.5.2023. https://n1info.hr/uncategorized/povjesnicar-o-danu-drzavnosti-milanovic-cestita-svima-sve-ali-hrvatima/ (posjet 7.7.2025.)
[74] „Klasić: Ovo je praznik kojeg slave HDZ-ovci i oni koji odu na more,“ Novi dan 30.5.2023. https://n1info.hr/vijesti/klasic-ovo-je-praznik-kojeg-slave-hdz-ovci-i-oni-koji-odu-na-more/ (posjet 7.7.2025)
[75] „Izvan okvira: Ivica Miškulin i Hrvoje Klasić (30.5.2022.)“ N1 30.5.2022. https://www.youtube.com/watch?v=2pzpnfl8Zo4&t=464s (posjet 7.7.2025.)
[76] „Koji je krivi, a koji pravi datum Dana državnosti?“ N1 29.5.2025. https://www.youtube.com/watch?v=SFxS7Xjj8Zs (posjet 7.7.2025.)