Prijetnja je očita i nedvosmislena. I shvaćam je jako ozbiljno. Znam, kao i vi, s koje strane dolazi. Znam, kao i vi, tko su njezini inspiratori i pokrovitelji.
Smisao prijetnje je dvojak: s jedne strane, oni žele da se žrtva prestravi, da se barem nelagodno osjeća, sve dok ne ostvare ono što i jest sadržaj prijetnje.
Drugo je, međutim, važnije: proizvesti nelagodu u žrtvinih susjeda. Nije sasvim ugodno u zastrašenim društvima, pod fašističkim i rasističkim ideologijama, živjeti u zgradi u kojoj je razotkriven i javno obilježen jedan: Rom, Židov, Srbin, Jugoslaven, ljevičar… Čitatelj će sam već nastaviti započeti niz.
Najjednostavnije bi, naravno, bilo otići. Time bi se ostvario smisao ovog grafita, naročito dijela: “Naša država naša pravila”, ispisanog karakterističnom modrom bojom.
Ali kako je na meni riječ, onda da kažem i ovo: premda policiji neću podnijeti prijavu, naprosto zato što nemam vremena, niti u ovoj vrsti slučajeva imam povjerenja u policiju, svaki napad na sebe i svoje bližnje učinit ću javnim. I učinit ću sve da o njemu budu obaviješteni svi koji, bilo gdje na svijetu, objavljuju moje knjige ili pišu o njima.
I još nešto: policija, kad joj prijavljujete ovakve slučajeve, uvijek upita – sumnjate li na nekog. To pitanje je ponižavajuće, ali ovaj put na njega imam odgovor. Sumnjam na predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i na ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića.
