Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – U čemu je problem s pojmom „popularizacija povijesti“?
Termin „popularizacija povijesti“ postupno se udomaćio u hrvatskoj historiografiji i javnosti te ga možemo susresti na različitim mjestima. Njime se u pravilu označava približavanje povijesti široj – odnosno kako se često kaže – „nestručnoj publici“. Rezultat je to primjene uvriježenog općeg termina „popularizacija znanosti“, rječnički definiranog kao „nastojanje i djelovanje da se znanstvene itd. spoznaje izlože i prikažu na pristupačan način“ (Hrvatski jezični portal). Iz toga proizlazi da se pod „popularizacijom povijesti“ podrazumijeva populariziranje povijesti kao discipline, dakle „popularizacija povijesne znanosti“. To bi značilo da se široj publici približavaju znanstveni rezultati akademske historiografije i profesionalnih povjesničara i povjesničarki. No neki pod „popularizacijom povijesti“ ne misle samo na približavanje rezultata historiografije nego i određenih povijesnih tema koje su široj javnosti manje poznate.
Već tu naslućujemo potencijalne probleme upitamo li se što se sve zapravo popularizira u toj višeslojnoj riječi „povijest“ (koja pokriva i prošlost, i povijest, i historiju), a posebno ako se zapitamo tko se ustvari krije iza tzv. šire i nestručne publike. Pitanja postaju još složenija ako u raspravu uključimo javnu povijest kao povijesnu poddisciplinu, odnosno javnu povijest kao široku zastupljenost povijesti u javnoj sferi, koja daleko prelazi granice dosega povijesne znanosti. Recimo odmah: iz perspektive javne povijesti termin „popularizacija povijesti“ nikako nije adekvatan. Može li se popularizirati povijest onima koji su ju proživjeli?
Očito je da nije moguće olako prenositi opću popularizaciju znanosti – primjerice prirodnih i tehničkih znanosti – na povijesnu znanost. I dok su fizičari upućeni na popularizaciju znanosti kako bi približili široj publici razmjerno teško razumljiva stručna objašnjenja primjerice gravitacije (iako smo njome svi okruženi), s povjesničarima stvari funkcioniraju nešto drugačije. Iako bi i povjesničari mogli široj publici pokušati približiti složenost vlastite struke ukazujući na nužno postojanje više različitih pogleda i perspektiva, objašnjenja i tumačenja povijesnih pojava – te da je potrebno uzimati u obzir mnoge procese i kontekste, da vlastito iskustvo ne treba poopćavati, da je odnos činjenica i interpretacija kompleksan – povjesničari u hrvatskoj javnosti uglavnom međutim ne govore publici o takvoj složenosti povijesti, već najčešće zastupaju određene stavove kao neprijeporne.
Osim što time publici nije sugerirana kompleksnost poimanja povijesti, tome zasigurno ne pridonosi što smo povijest nerijetko osobno proživjeli, što imamo direktno obiteljsko iskustvo i unaprijed definirane stavove o povijesnim temama. U tome je jedan od glavnih problema na koji nailazi „popularizacija povijesti“ jer je to središnje motrište iz kojeg ljudi gledaju na povijest – kako na to što se dogodilo, tako i na to kako o tome govoriti – te kako prosuđuju povjesničare u javnosti. Sve navedeno sugerira da spomenuta „šira publika“ u slučaju povijesti nije samo publika. Nju čine ljudi koji su i subjekti i objekti povijesti te su često i akteri – aktivni sudionici – koji zajedno s povjesničarima, političarima, medijima i kulturnim pamćenjem zastupaju povijest i različita kolektivna sjećanja na nju u javnoj sferi. Nije dakle riječ o pasivnoj publici, pukim recipijentima koji pasivno primaju ono što im o povijesti govore povjesničari. Ne radi se stoga o ponekad elitistički zamišljenom činu popularizacije znanosti u kojem znanstvenici prenose nestručnjacima znanstvene spoznaje – odozgo prema dolje.
Prije se radi o participiranju u povijesti – kod onih koji su je proživjeli i oblikovali – odnosno o participiranju u raspravama o povijesti, nego o populariziranju povijesti. Iz toga razloga javna povijest kritizira postavke popularizacije i zalaže se za participativnost i dijalog o povijesti. Javna povijest ukazuje na to da ljude itekako zanima povijest i da su s njom na različite načine povezani (Roy Rosenzweig, David Thelen, The Presence of the Past: Popular Uses of History in American Life, 1998). Poput mnogih koji to jednostavno iskazuju, kao u romanu Aleksandra Hemona Nije ovo tvoje: „Kad sam bio mali, želio sam biti historičar“ (2018, str. 13). Ljudi k tome neizbježno imaju povijesno iskustvo i politički stav o prošlosti, a mnogi među njima su iznimno uronjeni u povijest jer ona za njih ima vodeću ulogu u oblikovanju individualnog i kolektivnog identiteta. To obično nije usporedivo s drugim područjima i odnosom prema ostalim znanostima. Osim toga, participativnost je ključna riječ javne povijesti pa osobito muzeji već duže vrijeme aktivno uključuju mnoge pojedince i zajednice u pripremu izložbi. Pritom dolazi do suradnje i dijaloga povjesničara, kustosa, aktera, svjedoka i publike.
Iz takve dijaloške i suradničke prakse javne povijesti, koja se temelji na izravnoj međusobnoj komunikaciji s akterima, svjedocima i publikom, krenulo se još dalje u razmatranje koncepta dijeljenog autoriteta (zajedničkog autoriteta, shared authority). Počelo je s istoimenom knjigom Michaela Frischa (A Shared Authority: Essays on the Craft and Meaning of Oral and Public History, 1990), a nezaobilazno se nastavlja problematizirati u svakoj recentnoj knjizi o javnoj povijesti. Polazište je da javni povjesničar u određenoj mjeri dijeli autoritet sa sudionicima povijesti i zajednicom o čijoj je povijesti riječ. Neki čak idu i dalje od toga pozivajući se na to da je zapravo svatko svoj povjesničar (Carl Becker, „Everyman His Own Historian“, American Historical Review, 37, br. 2, 1932) ili postavljajući pitanje tko uopće posjeduje prošlost.
Dakako, to nije bez problema. U literaturi o javnoj povijesti upozorava se stoga i na ograničenja osjetljivog koncepta dijeljenog autoriteta (Thomas Cauvin, poglavlje „Shared Authority: Purposes, Challenges, and Limits“, Public History: A Textbook of Practice, 2016, str. 216-229). To dakle ne znači da se povjesničar treba odreći svog stručnog autoriteta. U spomenutu suradnju i dijalog povjesničari unose svoju profesiju, metodologiju, analitičnost i kritičnost. Profesionalni povjesničari nisu obvezani svjedocima i usmenim povijestima. No za povjesničare je ipak važno da uzmu u obzir doživljena iskustva i različite perspektive te razmotre mogućnosti uključivanja onih iskustava i perspektiva koje su isključene iz dominantnih povijesnih narativa. Naravno, i da preispitivaju vlastito iskustvo, perspektivu i poziciju. U svakom slučaju, veliko je pitanje za javnu povijest kako uspostaviti stručnu ravnotežu u takvoj suradnji i dijalogu („A central question for public historian in the twenty-first century remains how nonhierarchial community-based methodologies can be merged successfully with professional standards to become part of a historical practice that is both more decentralized and more collaborative“, Barbara Franco, „Decentralizing Culture. Public History and Communities“, The Oxford Handbook of Public History, 2017, str. 84).
Navedeno je posebno teško kada smo suočeni s podijeljenostima i suprotstavljenostima te simboličkim borbama i ratovima oko povijesti i povijesnih kontroverzi. U takvim snažno polariziranim situacijama oni koji imaju određena pojedinačna, obiteljska ili kolektivna iskustva i sjećanja – i s njima nužno povezane emocije, stavove i identitete – nisu većinom spremni prihvatiti drugačiji stručni pogled primjerice povjesničara koji dolazi sa suprotne političke ili etničke strane. Ni povjesničari međutim često nisu spremni odmaknuti se od svog iskustva ili sjećanja te prihvatiti drugačije tumačenje povijesnih kontroverzi. To dodatno otežava problematiku populariziranja, participiranja, dijeljenog autoriteta, suradnje i dijaloga. No bez obzira na jasna ograničenja različite vrste, važno je da povjesničari otvaraju kompleksne i kontroverzne teme te potiču komunikaciju sa povijesnim svjedocima i dijalog sa širom publikom.
Iako povijesno iskustvo i svjedoke ne treba apsolutizirati i potrebno ih je kritizirati, povjesničarima su oni ipak dragocjeni. U ovoj kolumni često spominjani povjesničar Marc Bloch ilustrirao je to sljedećim riječima: „Mnogo sam puta čitao, često sam pričao priče o ratovima i bitkama. Jesam li uistinu znao, u punom smislu glagola znati, jesam li znao iznutra, prije nego što sam sâm iskusio groznu mučninu, što za vojsku znači opkoljenje, za narod poraz?“ (Apologija historije ili zanat povjesničara, 2008, str. 65). Osim osobnog iskustva i pojedinačnih svjedoka obuhvaćenih usmenom povijesti, treba uputiti i na širu suradnju s udrugama i lokalnim zajednicama kojima je povijest važno područje života i rada. Pritom uspostavljanje partnerskog odnosa ne podrazumijeva gubitak stručnog autoriteta i spoznajni relativizam jer ne znači naravno da sva iskustva i mišljenja treba jednako stručno vrednovati.
Zaključno rečeno, kao kod široko shvaćene „popularizacije povijesti“, tako čak i u situacijama „popularizacije povijesne znanosti“ susrećemo podijeljeni autoritet u smislu slaganja ili oponiranja iz pozicije vlastitog iskustva i sjećanja onome što govore povjesničari, posebno oko kontroverznih pitanja. U svakom slučaju, nailazimo na dijeljeno ili suprotstavljeno iskustvo te podijeljenost oko značenja koje pridajemo izdvojenim povijesnim događanjima ili povijesti u cjelini, kao i tome kako upotrijebiti ili kako se upotrebljava (određena) povijest. To je razmjerno rijetko u popularizaciji drugih znanosti i zbog toga je povijest u određenoj mjeri specifična. Ne govori se zato slučajno o (javnoj) povijesti kao društvenom znanju (Hilda Kean, „Public History as a Social Form of Knowledge“, The Oxford Handbook of Public History, 2017, str. 403-422).
Stoga su termini poput „popularizacije povijesti“ ili „popularizacije povijesne znanosti“ ipak dakle preuski da bi pokrili sve ono što se događa s poviješću u široj javnosti. Uz popularizaciju, na djelu je očito i participacija, i dijeljeno iskustvo te u određenoj mjeri i dijeljeni autoritet, kao i uzajamna suradnja, i dijalog. Pritom oprečna iskustva i sjećanja, neizbježne emocionalne reakcije i ideološki stavovi, različite perspektive i tumačenja, neprekidne upotrebe i zloupotrebe povijesti nužno vode do znatne dinamike slaganja i suprotstavljanja, odnosno diskusije i polemike, držeći polje šire shvaćene javne rasprave o povijesti stalno otvorenim.
—
Prethodna kolumna:
Pingback: Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Kako javnost pretvara akademske povjesničare u javne povjesničare? – Historiografija.hr