Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Kako javnost pretvara akademske povjesničare u javne povjesničare?
Pitanje međuodnosa historiografije i javnosti često se postavlja. S jedne strane se to odnosi na različite načine na koje povjesničari djeluju u javnosti. S druge strane radi se o utjecaju očekivanja javnosti na javno djelovanje povjesničara. Kada je riječ o djelovanju povjesničara u javnosti, uobičajeno je da se javno očituju o nekom aktualnom povijesnom pitanju koje posebno okupira javnost ili komentiraju recentna događanja iz povijesne perspektive. Osim toga, nekad se povjesničari društveno angažiraju na teme očuvanja, otkrivanja i prezentacije baštine ili raznih prijepornih društvenih pitanja. Tada javno djeluju ne samo kao povjesničari već i kao intelektualci i građani. Dakako, povjesničari se često i otvoreno politički angažiraju u političkim strankama i različitim inicijativama.
Kada je riječ o prezentacijskim očekivanjima javnosti, postavlja se pitanje kako uskladiti akademski diskurs povijesne znanosti i javni govor, budući da javnost očekuje – a suvremeni mediji zahtijevaju – jednostavno oblikovane rečenice, kao i kratke odgovore na izravna pitanja. Treba li se tome prilagođavati i koliko? Kako takvi i drugi zahtjevi medija i očekivanja javnosti mijenjaju akademsku historiografiju?
Iz perspektive javne povijesti uvijek se potiče javno djelovanje povjesničara. Pritom se polazi od pretpostavke da se mogu uskladiti profesionalni temelji akademske historiografije i očekivanja javnosti za njima razumljivim govorom o temama od javna interesa. Javna povijest se ne slaže s onim povjesničarima koji tradicionalno smatraju da se povjesničari trebaju baviti samo znanošću na što bolji način, dok na sve ostalo ne mogu utjecati.
S jedne strane ti povjesničari zapravo drže da ne mogu promijeniti politiku, javnost, društvo. S druge se strane može raditi i o strahu od kritika i napada (posebno kad je riječ o društveno kontroverznim povijesnim temama) ili brizi za svoju daljnju karijeru ili pak oportunizmu ili pukoj nezainteresiranosti. Usprkos svim tim opravdanim i neopravdanim razlozima, teško je – čak i kad to želimo – ostati izoliran (i reći da nećemo „prljati ruke“ medijima i politikom), napose jer sve oko nas neizbježno utječe na uvjete u kojima povjesničari rade. Javna povijest, nasuprot tome, nastoji ciljano pomoću povijesti djelovati na suvremenost, usprkos svim okolnostima ili možda upravo zbog njih.
Očito je iz svega navedenog da se ne radi samo o pitanju odnosa povjesničara i javnosti ili povjesničara i medija. Naime, oni su samo jedan dio aktera uključenih u taj međuodnos. Osim povjesničara, medija i javnosti tu su neminovno političari (i s njima povezane politike povijesti), povijesni svjedoci i suvremenici (i mnoštvo njihovih individualnih sjećanja) te društvo u cjelini (i s njime povezano kolektivno pamćenje). Očito je da se poviješću ne bave samo povjesničari, niti se povijest može ostaviti isključivo povjesničarima, kako glasi taj čuveni poziv koji se često ponavlja (usp. kolumnu „Ne ostavljajte povijest povjesničarima!“). Prije bismo iz perspektive javne povijesti trebali isticati – riječima Miroslava Bertoše iz knjige Kruh, mašta & mast (2007) – da „prošlost pripada svima!“.
Iako povjesničari sebe – kao stručnjake – smatraju najvažnijim akterom među svima navedenim, u javnosti tome baš i nije posve tako. Naime, članci i knjige povjesničara ne igraju u javnosti veliku ulogu. Za razliku od toga, povjesničarima se veća važnost pridaje kao javnim figurama, odnosno javnim intelektualcima ili pak nositeljima nekog društveno-političkog stava, posebno kad je riječ o povijesnim kontroverzama.
Bez obzira na to, javna povijest potiče povjesničare da budu prisutni u javnosti ne samo kako bi govorili o povijesnim temama već i da nastoje stalno jačati svoju javnu, društvenu i profesionalnu ulogu. U tom smislu, akademski povjesničari trebaju biti i javni povjesničari. To uključuje napore da rezultate svojih znanstvenih istraživanja prenose u javnosti na način razumljiv široj publici. Pritom znanstveni članci i knjige nisu jedine forme povjesničarskog znanja, iako je razumljivo zašto su i dalje nosivi dio akademske historiografije i zašto od njih sve polazi. Neovisno od formata u kojem govorite o povijesti – bio to novinski članak, tekst na društvenim mrežama, podcast, intervju, izjava ili nešto drugo – potrebno je uvijek znati kratko i jasno reći zašto mislimo da je važno to čime se bavimo i ono o čemu govorimo.
O tome dobro svjedoče sljedeće riječi povjesničarke Wendy Bracewell: „Jedna stvar koju jesam primijetila kao urednik EEPS-a jest da hrvatski historiografi i drugi znanstvenici iz regije imaju sklonost uzeti važnosti i pretpostavke njihova istraživanja pomalo zdravo za gotovo, bez da nužno pokušaju obraditi slučaj u širem kontekstu ili za nestručnu publiku. To je luksuz koji si oni koji rade u specijaliziranim područjima u SAD-u ili UK-u ne mogu priuštiti. Mislim da je to zbog toga što smo se prilično rano naviknuli na isprazno pitanje „pa što?“. Ono nas tjera da dublje razmišljamo o važnosti naših radova što ih na kraju možda učini utjecajnijima. No, to je stvar prezentacije, ne sadržaja (…).“ (Intervju, Rostra, 2017)
Bez obzira kako na to gledali, javna povijest osim poticanja na vođenje računa o komunikaciji sa širom publikom smatra da se povjesničari trebaju baviti onim temama koje zanimaju javnost (kao što su već spomenute povijesne kontroverze, ali dakako i druge). To je taj spomenuti utjecaj javnosti i medija na akademsku historiografiju koji akademske povjesničare pretvara u javne povjesničare. Baviti se onime što je društveno aktualno i važno doprinos je jačanju javne uloge povjesničara, što je pitanje svih pitanja o kojem zavisi kako sadašnji tako i budući status akademske historiografije. Osim društvene relevantnosti, potrebno je naravno baviti se i onim što je historiografski važno. Trebamo u svakom slučaju nastojati pomaknuti svoju disciplinu naprijed. U tome je naša stručna odgovornost. Sve u svemu, bilo bi dakle poželjno odgovarati na društveni, ali i znanstveni interes, te istodobno nastojati biti intelektualno poticajni za širu stručnu javnost.
U tom smislu, za javnu povijest akademska historiografija i šira javnost nisu međusobno nepomirljive i često dijele iste interese za aktualne i kontroverzne povijesne teme, no trebamo biti svjesni da nas nekad zanimaju i posve različita pitanja. Javnost primjerice zanima tko je kriv za ratove 1990-ih, dok povjesničare zanimaju i pitanja tranzicije elita, uloge intelektualaca, antiratnog pokreta i sl. Osim takvih primjera različita interesa, postoje dakako i metodološke razlike s obzirom da povjesničari trebaju pružiti kontekstualizaciju, konceptualizaciju, komparaciju. Možda najvažnije za međuodnos akademske historiografije i šire javnosti, povjesničari bi trebali iskomunicirati da postoje različita povijesna iskustva i ishodišne pozicije, pa onda neminovno i različite perspektive i pogledi na povijest. To šira javnost teško prihvaća, budući da u njoj u pravilu svatko vjeruje samo u svoje istine i nije spreman uzeti u obzir ono što je suprotno tome.
K tome, u široj javnosti ne problematizira se vezivanje povijesti uz izgradnju ili jačanje nacionalnog identiteta. Zbog toga je javnost sklonija zanemarivati tamne aspekte vlastite nacionalne prošlosti i svoju naciju uglavnom gledati samo kao žrtvu, a ne i kao počinitelja. Treba međutim istaknuti da to nije karakteristično samo za javnost i medije već i za svijet politike, ali i dobrog dijela školskog i sveučilišnog obrazovanja i profesionalne historiografije.
Povrh toga, javnost iznimno rijetko mijenja svoj stav bez obzira na stručni govor povjesničara. Šira publika zapravo želi da im povjesničar potvrdi njihov stav, a ne da ga dovede u pitanje. Zbog toga – kao i čestih političkih i društvenih pritisaka – povjesničari ne bi trebali ispunjavati javna i društvena očekivanja pod svaku cijenu. Nasuprot tome, trebali bi napominjati da su moguće različite perspektive i pogledi na određene povijesne teme. Povjesničari su tu da zamisle javnost i da potaknu širu publiku na preispitivanje svojih stavova.
Međutim, nije problem samo u javnosti, već dijelom i u povjesničarima. Prvo, povjesničari ne bi trebali sebe vidjeti kao one koji populariziraju znanost pasivnoj javnosti. Povijest baš i nije nešto što se samo tako popularizira (usp. kolumnu „U čemu je problem s pojmom „popularizacija povijesti“?“). Mi smo primjerice nerijetko svjedoci prošlosti i ona za nas ima neko značenje, što sve utječe na naš odnos prema njoj. Zbog toga se prije radi o polemičnom ili suglasnom dijalogu povjesničara i javnosti. Moguće je eventualno popularizirati rezultate povijesne znanosti, ali i tada na njihovu recepciju u javnosti utječe društveni kontekst i spomenuto značenje koje se pridaje povijesti.
Drugo, ne vrijedi napomena da su povjesničari objektivni i nepristrani, a javnost i mediji subjektivni i pristrani. Naime, iako povjesničari kao profesionalci ne bi trebali – za razliku od javnosti – povijesti pristupati pojednostavljeno ili crno-bijelo, jasno je da tome baš i nije tako. I povjesničari su često itekako pristrani i imaju svoje ideološke ili vrijednosne pozicije. Niz povjesničara ima senzacionalističke javne nastupe ili izlazi u susret političkim i društvenim očekivanjima u pitanjima u kojima to ne bi smjeli činiti. Posebno je to slučaj s povjesničarima koji povijesti pridaju zadaću izgradnje ili jačanja nacionalnog identiteta. Zbog toga ne treba gledati na međuodnos povjesničara i javnosti kroz prizmu podjele o navodno uvijek objektivnoj historiografiji i neizbježno subjektivnoj javnosti.
Dok dio povjesničara nerijetko nije ni svjestan koliko su politizirani – primjerice u spomenutom slučaju pretjeranog pristajanja uz nacionalnu paradigmu – problem pristranosti razmjerno je često načelno razmatran. Još od antičke historiografije stalno se govori da povjesničari moraju biti nepristrani i pisati sine ira et studio (bez ljutnje i pristranosti), što međutim istodobno svjedoči koliko su bili svjesni da to mnogi od njih nipošto ne čine.
Postmoderna kritika historije na spomenuto je pitanje radikalno odgovorila tvrdeći da je riječ o lažnoj dvojbi pristranost/nepristranost jer to podrazumijeva da nepristranost postoji, što je – prema Keithu Jenkinsu (Promišljanje historije, 2008) – iluzija. Nakon što se protekom vremena slegla prašina postmoderne kritike, možemo reći da njezine napomene treba svakako ozbiljno uzeti u obzir. No s obzirom na društvenu ulogu historije kao discipline – uz sve ograde o kojima treba voditi računa – danas većinom ipak ne odbacujemo važnost načela objektivnosti za profesionalnu historiografiju, niti mislimo da su sve interpretacije jednakovrijedne, kao što ne odustajemo ni od povijesne istine.
Napomene koje vrijedi imati u vidu odnose se napose na kritiku – u duhu feminističke ili postkolonijalne kritike – prema kojoj ste kao povjesničar neizbježno pristrani jer ste primjerice muškarac, bijelac, Europljanin, heteroseksualac… Jednostavno, već iz te perspektive nužno radite selekciju tema, izvora, interpretacija… Isto vrijedi i za različite druge slučajeve. O svemu tome se može naravno debatirati, no već i na osnovu toga otvara se sljedeće pitanje: Ako ne možemo biti nepristrani, je li onda u redu da povjesničari budu društveno ili politički angažirani, odnosno da čak budu i aktivisti. Javna povijest, između ostalog, proučava upravo tu spomenutu vezu između akademske historiografije, javne povijesti i društvenog (političkog) aktivizma.
Pritom javna povijest razmjerno pozitivno gleda na aktivizam, odnosno kontinuirano raspravlja o tome (usp. poglavlje „Civic Engagement and Social Justice. Historians as Activists“ iz knjige Thomasa Cauvina Public History: A Textbook of Practice, 2016, kao i njegov projekt „Public History as the New Citizen Science of the Past“, 2020-2025). Treba reći da se o tome raspravlja u historiografiji i neovisno od posebnog interesa javne povijesti za to (usp. zbornik The Engaged Historian: Perspectives on the Intersections of Politics, Activism and the Historical Profession, ur. Stefan Berger, 2019).
Na djelu je dakako stalno otvoreno pitanje kako uskladiti javne, popularne ili političke angažmane povjesničara – koji bi mogli imati određeni društveni učinak – sa zadržavanjem profesionalne razine. Dakle, kako biti angažiran kao javni intelektualac ili u nekom drugom obliku, bez gubljenja profesionalne objektivnosti, odnosno stručne kritičnosti prema svemu (pa i prema onima na čijoj je strani povjesničar angažiran).
Dakako, svi smo svjesni da – čak i kad je javno angažiran – obični stručni glas povjesničara ne može primjerice prekinuti rat. No može reći što je (povijesna) istina, a što laž. Može uprijeti prstom na iskrivljavanje i zloupotrebu povijesti. Može reći koji je dokument falsifikat, a koja vijest lažna glasina, kao što može reći što je propaganda. Može reći da su se zaista dogodili Holokaust, Jasenovac i Srebrenica ili drugi primjeri genocida i etničkih čišćenja. U današnjem svijetu to nipošto nije malo. U tome bez sumnje i dalje leži nezaobilazna stručna važnost profesionalne historiografije.
U ovim kolumnama često spominjani Marc Bloch inzistirao je upravo na tome. Naime, usred Drugog svjetskog rata u kojem mu je život neprestano bio u opasnosti i u kojem je na kraju i ubijen, pisao je svoju Apologiju historije, nepokolebljivo vjerujući u širu društvenu važnost historije i njezine kritičke metode. I mnogi su drugi povjesničari vjerovali u to, primjerice Eric Hobsbawm koji je društvenu važnost svoje profesije vidio u dužnosti povjesničara da pamte ono što njihovi sugrađani žele zaboraviti. I ovdje se potvrđuje prethodno već isticano (usp. kolumnu „Trebaju li povjesničari biti intelektualci?“) da povjesničari nisu samo povjesničari, već i intelektualci i građani, te da imaju i profesionalnu, i intelektualnu, i društvenu ulogu.
Prva verzija teksta kolumne izložena je na okruglom stolu „Zgodovinopisje in javnost“ održanom 19. listopada 2023. na festivalu Retrofest – dnevi sodobne zgodovine u Ljubljani.
Prethodna kolumna: