Nedim Zahirović – Otkud harem-rančevi u osmanskoj Bosni?
Otkud harem-rančevi u osmanskoj Bosni?
Čitajući rad Izeta Šabotića, redovitog profesora povijesti na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, koji je pod naslovom “Propadanje i uzurpacija imovine Bakir-bega Tuzlića” objavljen prošle godine, mogao sam se po tko zna koji put osvjedočiti da je Šabotić nekom greškom zalutao u povijesnu znanost. Osim što plagira tuđa djela i radove,[1] Šabotić se bavi i izmišljanjima kojima, kao i plagiranju, nema mjesta u povijesnoj znanosti, odnosno u znanosti uopće.
Podrijetlo tuzlanske begovske obitelji Tuzlića veže se za srpsku velikašku obitelj Altomanovića, ali je više vjerojatno da je rodonačelnik ove obitelji bio Topal Osman-paša, koji je upravljao Bosanskim ejaletom tri puta u prvoj polovici 18. stoljeća.[2] Utjecajni član ove obitelji Šemsi-beg Tuzlić izjasnio se kao pristaša uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni čime je na sebe navukao gnjev protivnika okupacije. Kad su 1878. godine austrougarske trupe ušle u Bosnu, Šemsi-beg se morao skloniti iz Donje Tuzle. Opisujući Šemsi-begov bijeg, Šabotić piše: „Međutim, u vrijeme pružanja otpora austrougarskoj okupacji, prije dolaska muftije Šemsekadića u Tuzlu, neki tuzlanski prvaci nisu smjeli dočekati pljevaljskog muftiju, među njima i Šemsi-beg koji se sklonio prvo u svoj harem-ranč u Turskoj Dobrinji, a nešto kasnije kod fratara u selo Morančani nedaleko od Tuzle, gdje su ga pronašli branioci Tuzle, koji su mu oduzeli oko 570 dukata.“[3]
U povijesnim izvorima nema podataka da su u Bosni za vrijeme osmanske vlasti postojali bilo kakvi harem-rančevi. To zapravo vrijedi ne samo za Bosnu, nego i za cijelo Osmansko Carstvo. Šemsi-begov harem-ranč u Turskoj Dobrinji (danas Dobrnja, desetak kilometara sjeverozapadno od Tuzle) je isključivo plod Šabotićeve neobuzdane mašte. Šabotić je navod o volšebnom Šemsi-begovom harem-ranču iznio u radu koji je objavljen u časopisu, čiji urednik je on osobno. U iole ozbiljnijem znanstvenom časopisu ovakva maštovita izmišljanja ne bi mogla ugledati svjetlo dana.
Šabotićevo prošlogodišnje otkriće Šemsi-begovog harem-ranča u Turskoj Dobrinji nije nikakvo iznenađenje. On je još ranije otkrio islamskog pravnika, Bošnjaka, šejhulislama „Ebusunda”, koji nikad nije živio, a bio je podrijetlom „od plemena Sudića kraj Zvornika”, koje nikad nije postojalo.[4] Šabotićevoj “znanstvenoj” produkciji ne nazire se kraj, pa ostaje da vidimo kakva će otkrića ubuduće priopćavati. Kakva god ona bila, ne namjeravam se više njima baviti. Ovim prilogom završavam svoje pisanje o radovima i djelima pripadnika tuzlanske kompilatorsko-plagijatorske historiografske škole, odnosno o plagiranju u bosanskohercegovačkoj historiografiji, koje sam na ovom portalu započeo u veljači prošle godine.[5]
Nedim Zahirović
[1] Šabotićevom plagijatorskom djelatnošću u historiografiji bavio sam se u tri priloga koji su objavljeni na ovom portalu. Prvi prilog je objavljen 6. travnja 2020. (http://historiografija.hr/?p=20104), drugi 29. svibnja 2020. (http://historiografija.hr/?p=21273), a treći 9. travnja ove godine (http://historiografija.hr/?p=25735).
[2] Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine, Zagreb‒Sarajevo, 2003, str. 459‒462.
[3] Izet Šabotić, Propadanje i uzurpacija imovine Bakir-bega Tuzlića, Historijski pogledi 3 (2020), str. 53; „okupacji” stoji u izvornom tekstu.
[4] Radi se o Šabotićevom doslovnom prepisivanju krivih navoda Ćire Truhelke od prije jednog stoljeća, cf. Ćiro Truhelka, Historička podloga agrarnog pitanja u Bosni, Sarajevo, 1915, str. 18; Izet Šabotić, Agrarne prilike u Bosanskom ejaletu (1839.‒1878.), Tuzla, 2013, str. 20. Šabotićev „Ebusund” je zapravo čuveni osmanski pravnik, šejhulislam Ebusuud Mehmed-efendija (1490.‒1574.), koji nije bio Bošnjak, cf. Ahmet Akgündüz, “Ebüssuûd Efendi”, Türkiye Diyanet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, vol. 10, İstanbul, 1994, str. 365‒371, s. v. Truhelka je svojevremeno Ebusuud Mehmed-efendiju pobrkao s Sudi Ahmed-efendijom, koji je bio iz Sudića pokraj Čajniča. Sudi Ahmed-efendija je bio čuveni komentator klasika perzijske književnosti, v. Hazim Šabanović, Književnost Muslimana BiH na orijentalnim jezicima (Biobibliografija), Sarajevo, 1973, str. 89‒95. O Sudi Ahmed-efendiji i njegovu znanstvenom djelu nedavno su pisali Aladin Husić, Osman Lavić, Namir Karahalilović, Dragica Živkova i Ahmed Zildžić u svojim radovima koji su objavljeni u časopisu Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 39 (2018).
[5] Prvi prilog pod naslovom “Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova” je objavljen 13.veljače 2020. godine (http://historiografija.hr/?p=19145).
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr