Nedim Zahirović – Kako trojica prikazivača i jedna prikazivačica ne mogu primijetiti prepisivanje: na primjeru prikaza knjige “Čifčijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878-1918)” autora Izeta Šabotića
Kako trojica prikazivača i jedna prikazivačica ne mogu primijetiti prepisivanje: na primjeru prikaza knjige Čifčijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878-1918) autora Izeta Šabotića
Naslov ovog priloga je parafraza naslova prikaza “Baltina akcija: kako objaviti knjigu s 11 recenzenata, a da nijedan ne primijeti da su joj dijelovi prepisani” koji je napisao Dinko Župan, znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu. Prikazujući knjigu Ivana Balte Julijanska akcija u Slavoniji: s osvrtom i na ostale hrvatske krajeve te Bosnu i Hercegovinu početkom 20. stoljeća, Župan je istaknuo činjenicu da su petorica domaćih i šestorica inozemnih recenzenata recenzirali rukopis knjige, a da nijedan on njih nije uočio Baltino plagiranje radova drugih autora.[1] Osim Županovog pronašao sam još četiri prikaza Baltine knjige: Denisa Pavića (Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe 1 (2007), str. 310–312), Ljubice Andrijanić (Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe 3 (2009), str. 315˗318), Borisa Divkovića (Bosna Franciscana 30 (2009), str. 328˗330) i Tomislava Išeka (Prilozi 38 (2009), str. 275˗277). Kako jedanaest recenzenata tako i ova trojica prikazivača i jedna prikazivačica nisu vidjeli Baltino prepisivanje, nego su njegovu knjigu ocijenili kao značajan doprinos boljem poznavanju teme o kojoj je pisano u knjizi. Knjiga Čifčijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878-1918) autora Izeta Šabotića, redovitog profesora povijesti na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, koja je u središtu ovog priloga, je imala samo dvojicu recenzenata. Knjiga je tiskana 2019. godine u Tuzli i do sada je, koliko sam mogao vidjeti, prikazana četiri puta. Ovdje donosim zaključna razmatranja iz tih prikaza.
Hadžija Hadžiabdić u časopisu Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 40 (2019), str. 390:
“Knjiga Čifčijski odnosi i promjena vlasništva nad zemljom u Bosni i Hercegovini (1878-1918) govori o najvažnijim političkim, ekonomskim, socijalnim, vojnim, kulturnim i drugim pitanjima u Bosni i Hercegovini, kao i o razvlašćivanju vlasnika zemlje, što će kasnije bitno uticati na njenu historiju. Kvalitet ove knjige baca novo svjetlo u istraživanju agrarnih odnosa u navedenom periodu i razbija stereotip pisanja do sada.”
Jasmin Jajčević u časopisu Prilozi 48 (2019), str. 350˗351:
“Knjiga je najvećim dijelom zasnovana na naučnoj literaturi, kako starijeg tako i novijeg datuma, neobjavljenim i objavljenim historijskim izvorima, onovremenoj štampi. (…) Autoru, međutim, valja priznati da je ovom odgovornom zadatku pristupio bez pretenzija da ponudi bilo šta drugo doli uravnotežen i vjerodostojan presjek činjenica koje bacaju svjetlo na političku, društvenu, ekonomsku, nacionalnu i socijalnu historiju Bosne i Hercegovine na prelazu iz XIX u XX stoljeće. U kojoj je mjeri on u tome uspio, prosudit će čitaoci ove knjige.”[2]
Amir Krpić u časopisu Historijski pogledi 2 (2019), str. 440:
“Na kraju se može istaći da je autor uspješno odgovorio na istraživačko pitanje dokazujući svoje tvrdnje konkretnim i preciznim podacima temeljenim na neobjavljenoj arhivskoj građi. Ovom knjigom on je dao značajan doprinos u rasvjetljavanju socijalne historije Bosne i Hercegovine, ali i boljem i potpunijem razumijevanju ukupnih društveno-političkih i međunacionalnih odnosa u ovoj zemlji. (…) Ona zaslužuje pažnju i poštovanje, te iskreno preporučujem svima onima koji su u mogućnosti da je pročitaju.”
Nada Tomović u časopisu Historijski pogledi 3 (2020), str. 335:
“Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini u potpunosti nije riješeno do kraja austrougraske vlasti. Zašto? Odgovor se nalazi u ovoj studiji. U studiji nalazimo ne samo odgovor na ovo pitanje, već i na mnoga druga: ekonomska, politička i demografska pitanja, koja su paralelno analizirana kao posljedica neriješenog agrarnog pitanja. Na kraju, sve čestitke autoru ove knjige, prof. dr Izetu Šabotiću, jer ona zavređuje veliku pažnju naučne, a i šire čitalačke javnosti.”
Da li ova Šabotićeva knjiga zaista „baca novo svjetlo u istraživanju agrarnih odnosa u navedenom periodu i razbija stereotip pisanja do sada”, odnosno da li je ponudila bilo što novo, pa „zavređuje veliku pažnju naučne, a i šire čitalačke javnosti”, kako su u svojim prikazima naveli Hadžija Hadžiabdić i Nada Tomović? Hadžiabdićev zaključak ne mogu nikako prihvatiti, a s Nadom Tomović se mogu tek uvjetno složiti. Ova knjiga ne baca nikakvo novo svjetlo na istraživanje agrarnih odnosa u vremenu austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini, ali zavređuje veliku pažnju znanstvene javnosti zato što treba postati ogledni primjer kako ne smije raditi jedan povjesničar, odnosno povjesničarka. Šabotić u ovoj knjizi ne nudi ništa što se nije prije znalo o ovoj tematici, ali je se u njoj pokazao kao beskrupulozni plagijator tuđih znanstvenih radova. On ponekad prepričava tuđe navode, a puno češće, ukazujući na autore i njihove radove u podnožnim bilješkama, preuzima doslovno ono što su oni napisali bez stavljanja navodnika. Po Šabotićevoj metodologiji dostatno je u podnožnoj bilješci navesti ime autora i naslov rada, pa se onda može doslovno preuzimati tuđi tekst, kako se želi i koliko god se želi. Šabotić se ne zadovoljava samo doslovnim prepisivanjem tuđih navoda i citirane literature, nego preuzima i citate arhivskih izvora, dakle trud koji su drugi uložili u istraživanje i proučavanje arhivske građe predstavlja kao svoj. Šabotić se najviše okomio na istraživanja, odnosno rad Hamdije Kapidžića “Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske uprave (1878–1918)”, koji je objavljen u časopisu Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine 19 (1973), str. 71-95, i na monografiju Dževada Juzbašića Politika i privreda u Bosni i Hercegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo, 2002. U najvećem broju slučajeva riječ je o istraživanjima ove dvojice povjesničara u Arhivu Bosne i Hercegovine (ABiH), odnosno o dokumentima iz fonda Zajedničko ministarstvo finansija (ZMF), dakle riječ je o izvorima pisanim na njemačkom jeziku. Međutim, iz Šabotićevih citata može se vidjeti da on ne poznaje ni pravopis njemačkog jezika, a kamoli da može čitati i razumjeti objavljenu literaturu i izvore pisane na tom jeziku. Primjerice, na str. 172, plagirajući Kapidžića, Šabotić citira monografiju Ferdinanda Schmida ovako: „H. Kapidžić, Agrarni odnosi, str. 82; Dr. Ferdinand Sehmid, Bosnien und die Herzegovina unter der Verlvaltung Osterreich-Ungarns, Leipzig 1914, str. 324-326.”. Drugi dio citata treba glasiti: „Dr. Ferdinand Schmid, Bosnien und die Herzegovina unter der Verwaltung Österreich-Ungarns, Leipzig 1914, str. 324-326.”, kako je, uostalom, Kapidžić i naveo. Na istoj stranici on također plagira Kapidžića, preuzimajući još jedan njegov citat: „H. Kapidžić, Agrarno pitanje, str. 92; A. Feifalik, Eun neuer aktueller Weg zur Losung der bosnischen Agrarfrage, Wien und Laipzig 1916, str. 23.” Međutim, drugi dio citata treba glasiti: „A. Feifalik, Ein neuer aktueller Weg zur Lösung der bosnischen Agrarfrage, Wien und Leipzig 1916, str. 23.”, kako je Kapidžić i napisao. Na str. 72 Šabotić preuzima od Kapidžića arhivski izvor ovako: „H. Kapidžić, Agrarno pitanje, str. 80; ABiH, Agrar II, Regehing des Agrarverfahrena.” Kapidžić je, međutim, u svom radu na str. 80 pravilno citirao ovaj izvor: „ABiH, Agrar II, Regelung des Agrarverfahrens”. Šabotić na str. 105, bez bilo kakvog upućivanja na Juzbašića, preuzima doslovno cijeli njegov odjeljak (cf. Politika i privreda, str. 226), a onda i arhivski izvor koji je Juzbašić citirao navodi kao svoj ovako: „ABiH, ZMF, Pr BH 1216/1901, Abashrift eines Erlases Landesregierung de dato, Sarajevo, 14. VIII 1901.” Međutim, Juzbašić je ovaj arhivski izvor pravilno citirao: „ABiH, ZMF, Pr BH 1216/1901, Abschrift eines Erlasses der Landesregierung de dato Sarajevo, 14. VIII 1901.” Šabotić je se u ovoj svojoj knjizi, odnosno plagijatu, želio predstaviti i kao poznavatelj novina koje su izlazile u Beču i Budimpešti na njemačkom jeziku. Tako se na str. 90 i 91 poziva na novine „Neues politisch Wolkablat, (Wien), od 4. septembra 1900”, a na str. 284, u popisu literature, ime ovih novina piše kao „Neues politisches Velkablatt, (Wien) 4. septembar 1900”. Može se samo nagađati o kojim novinama je ovdje riječ, odnosno od koga je Šabotić ovdje prepisivao. U svakom slučaju treba kazati da su postojale novine koje su, u vremenu o kojem Šabotić piše, izlazile u Budimpešti pod naslovom Neues Politisches Volksblatt. Šabotić također na str. 81˗82 donosi poduži izvod iz, kako on kaže, lista „Orient Rundachau” koji je izlazio u Beču. On na str. 81 piše naziv lista i kao „Orient Rundaschau”, a na str. 82 i na str. 284, u popisu literature i izvora, kao „Orient Rundachu”. Međutim, ne može biti dvojbe da je Šabotić, primjenjujući svoju površnu plagijatorsku metodologiju, sve odnekud prepisao, jer da je zaista čitao „Orient Rundachau” vidio bi da se ne radi o listu nego o časopisu Orient-Rundschau koji je izlazio u Beču od 1902. do 1908. godine.
Ovakvi plagijatorski promašaji se nižu kroz cijelu knjigu, a obim Šabotićevog prepisivanja iz Kapidžićevog rada i Juzbašićeve monografije je zastrašujući. U to se može uvjeriti svatko tko usporedi Kapidžićev rad i Juzbašićevu monografiju sa Šabotićevom knjigom. Ostavljam drugim ljubiteljima otkrivanja plagijata da utvrde da li je Šabotić plagirao još čije tekstove, osim ova dva navedena. Meni je jasno da u postsocijalističkom i postratnom društvu kakvo je bosanskohercegovačko ovakav plagijator može postati sveučilišni profesor. Također mi je jasno da on novcem poreskih obveznika u Bosni i Hercegovini može suosnovati i suizdavati časopis i u njemu objavljivati hvalospjeve o svojim “znanstvenim” dostignućima.[3] Međutim, nikako mi nije jasno kamo će odvesti, ako u časopisima čija je znanstvena reputacija stvarana desetljećima unazad, kao što su Anali Gazi Husrev-begove biblioteke (Sarajevo) i Prilozi Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu, ovakvi plagijati budu hvaljeni kao novi značajni znanstveni doprinosi.
Nedim Zahirović
[1] Baltina knjiga je objavljena u Zagrebu 2006., a Županov prikaz u časopisu Scrinia Slavonica 8, str. 620˗628, 2008. godine.
[2] Jajčević je ovaj izvod doslovno prepisao iz recenzije koju je napisao Senaid Hadžić. Pišući svoj prikaz, on je zapravo plagirao trećinu Hadžićeve recenzije, cf. Jajčevićev prikaz, Prilozi 48 (2019), str. 349˗351 i Hadžićevu recenziju, Šabotić, Čifčijski, str. 314–315.
[3] Riječ je o časopisu Historijski pogledi u čijoj Redakciji Šabotić je urednik. Jajčević, koji je plagirao u svom prikazu Šabotićeve knjige, je sekretar Redakcije tog časopisa.
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr