Nedim Zahirović – O moći kompilatora i plagijatora u korumpiranim akademskim zajednicama
O moći kompilatora i plagijatora u korumpiranim akademskim zajednicama
Na ovome portalu je 13. veljače objavljen prilog u kojem sam pisao o slučaju plagiranja tuđeg znanstvenog rada kojeg je počinio Senaid Hadžić, redoviti profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Tuzli.[1] Poslije toga priloga razvila se živa rasprava. Prvo se oglasio Andrej Rodinis, koji je ukazao na kompilacije i plagijate Azema Kožara i Izeta Šabotića, bivšeg i sadašnjeg profesora na ovome odsjeku.[2] Potom su se oglasili Kožar i Šabotić. Obojica su stavili naglasak na kompentencije i zapravo tako osmislili cijelu obranu plagiranja. Po njima, samo oni koji su završili osnovni studij povijesti mogu ukazivati na plagijate povjesničara, dok svi ostali nisu kompetentni za to.[3] Rasprava je dobila i na žestini. Najdalje je u tome pogledu otišao Kožar, postavljajući psihijatrijske dijagnoze i baveći se tjelesnim osobinama svoga oponenta. Kožar je očito izgubio osjećaj za mjeru i ne može vidjeti granice koje se ne smiju prijeći kada se vodi bilo kakva javna polemika.
Rodinis je u naslovu svoga priloga od 28. ožujka postavio pitanje da li na Sveučilištu u Tuzli, odnosno na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta toga sveučilišta, postoji “Visoka plagijatorska škola”. Predočivši u prilogu stvarne razmjere plagiranja, Rodinis je zapravo dao potvrdan odgovor na pitanje koje je sam sebi postavio. Budući da sam poslije otkrivanja Hadžićevog plagijata prelistao još neke druge radove profesora, koji su predavali ili danas predaju na tome odsjeku, mogu bez ikakve zadrške potvrditi Rodinisovo gledište i ustvrditi da se u Tuzli zaista razvila prava kompilatorsko-plagijatorska historiografska škola. Njezinim rodonačelnikom možemo smatrati Azema Kožara, a najistaknutijim pripadnicima Šabotića i Hadžića. U metodološkom pogledu oni se najviše služe indirektnim plagiranjem i kompiliranjem tuđih znanstvenih radova ili kombiniranjem ova dva postupka. Najmaštovijtiji plagijator ostaje dakako Hadžić. On je objavljeni rad koji je plagirao proglasio neobjavljenim rukopisom, a zatim ga prisvojio.
Tek uzgred je tijekom ove rasprave spomenut aspekt akademske korupcije u Bosni i Hercegovini, koja stvara ozračje u kojem kompilatori i plagijatori mogu stvarati kompilacije i plagijate i istovremeno zadržati svoja mjesta na sveučilištima. Neki pojavni oblici te korupcije mogu se zapaziti golim okom upravo na primjeru rodonačelnika tuzlanske kompilatorsko-plagijatorske historiografske škole Azema Kožara. Naime, dostatno je uočiti da je Kožar tijekom svoje karijere postao predavačem povijesti i pomoćnih povijesnih disciplina na pet sveučilišta (četiri sveučilišta u Bosni i Hercegovini i jedno sveučilište u Republici Hrvatskoj)[4] i upitati se da li se radi o znanstvenom geniju ili o osobi naglašenih sklonosti k koruptivnim radnjama, koje su joj omogućile da se dokopa ovolikog broja mjesta na sveučilistima. Ako se pročitaju dva ili tri rada, koje Kožar kao autor potpisuje, neminovno se dolazi do zaključka da se može raditi samo o drugoj mogućnosti. Međutim, koliko god Kožar imao razvijene sposobnosti za osvajanje mjesta na sveučilištima, mora se imati na umu da je iza njega morala stajati moćna korumpirana klika kojoj i sam pripada i koja mu je davala potporu pri njegovom osvajačkom pohodu. Suvišno je kazati da je akademska čestitost pripadnicima takvih klika strana kategorija i da oni uopće ne mare za to da li se mjesta i zvanja u akademskoj zajednici postižu čestitim radom ili kompiliranjem, odnosno krađom tuđih znanstvenih radova.
Iako je Rodinisova lucidnost kod predstavljanja Kožarovog i Šabotićevog kompiliranja i plagiranja neosporna, promaklo mu je da ukaže na jedan važan aspekt, na demonstraciju njihove moći kao kompilatora i plagijatora tuđih znanstvenih radova. Naime, u već spomenutom prilogu od 28. ožujka Rodinis je opisao kako je bosanski povjesničar Salih Jalimam udžbenik Pomoćne historijske nauke, Tuzla, 2003, čiji su autori Kožar i Ivan Balta, ocijenio kao kompilaciju, odnosno plagijat, i kako su Kožar i Balta već naredne, 2004. godine, ponovno tiskali ovaj plagijat, koji je u novome izdanju bio proširen arhivistikom. Sumirajući ovaj slučaj plagiranja i polemiku koja se odigrala između Jalimama s jedne, i Kožara i Balte s druge strane, Rodinis piše ovu rečenicu: “Surovi rezime: profesori plagiraju čitave knjige; onoga tko ih u plagiranju razotkrije vrijeđaju kao osobu i proglašavaju neznalicom, a zatim, kao u inat, tiskaju novo, i to novim plagiranjem prošireno izdanje.” Međutim, sintagma “kao u inat” je preblaga, jer ovdje se u svakome slučaju ne radi o inatu, nego o demonstraciji moći kojom je Kožar želio staviti do znanja Jalimamu, a također i drugima, da je toliko moćan da može kompilirati i plagirati kako i koliko god želi, a da mu nitko ne može stati u kraj.
Devet godina kasnije ovakav Kožarov postupak ponovit će i Šabotić. Aladin Husić, znanstveni suradnik Orijentalnog instituta u Sarajevu, je 2012. godine ukazao na krađu teksta Ahmeda Aličića u publikaciji Sidžil kadije kaze Novi Pazar od 1766. do 1768. godine, Novi Pazar-Sarajevo, 2012. Krađu su počinili urednici te publikacije, a u njezinoj redakciji nalazio se i Šabotić. Šabotić je već naredne, 2013. godine, u suradnji sa Šefkom Sulejmanovićem, sadašnjim ravnateljem Instituta za društvena i religijska istraživanja u Tuzli, plagirao jedan rad upravo Aladina Husića.[5] Opisujući i ovaj slučaj plagiranja, Rodinis je ponovno propustio da ukaže na najvažniju okolnost vezanu za njega. Naime, Šabotić je u svoje ime, a također i u ime kompilatorsko-plagijatorske klike kojoj pripada, ovim plagijatom Husića želio kazniti i pokazati mu da je toliko moćan da može plagirati, odnosno ukrasti i njegov rad, a da mu Husić ne može ništa učiniti. Šabotićeva demonstracija moći je bila više nego učinkovita. Husić, koji je odmah reagirao kada je pokraden Aličić, ustuknuo je pred Šabotićem i nije se usudio oglasiti kada je njegov vlastiti rad plagiran, odnosno ukraden.
Moć kompilatora i plagijatora tuđih znanstvenih radova u društvima koja su pogođena korupcijom, odnosno u korumpiranim akademskim zajednicama, je realna i s njome treba računati. Kada je otkrio da je Velimir Rakočević s Pravnog fakulteta Sveučlišta Crne Gore plagirao njegove radove, odnosno jedan njegov udžbenik i jednu njegovu knjigu, Ðorđe Ignjatović, profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, je napisao kako se nalazio u dilemi “da li da naučnu i stručnu javnost obavestim o onome šta sam utvrdio ili da sa olimpijskom mirnoćom ostavim da ‘pokoljenja sude svijema’.” [6] Ignjatović se odlučio za prvu opciju i detaljno opisao ovaj slučaj plagiranja. Rakočević je i poslije ukazivanja na plagiranje zadržao svoje mjesto na fakultetu, odnosno nije snosio nikakve konzekvence zbog toga. Međutim, Ignjatovićev trud nije bio uzaludan. Jer šutnja naspram očiglednog kompiliranja i plagiranja kompilatorima i plagijatorima samo može dati dodatnu moć, pa da se još većim žarom posvete svojoj omiljenoj djelatnosti i tako nanesu još goru štetu ne samo znanosti, nego i zajednici u kojoj žive i djeluju. Ukazivanje na kompilacije i plagijate je također svjedočanstvo o nama i o vremenu u kojem živimo. Ako su kompilatori i plagijatori sami sebe već unizili tako što su se odali kompiliranju i plagiranju, ne treba im dopustiti da se osjećaju toliko silnim, pa da smatraju da mogu bezbrižno kompilirati i plagirati, i na taj način ponižavati one koji drže do ljudskog i akademskog integriteta i čestitosti.
Nedim Zahirović
[1] http://historiografija.hr/?p=19145
[2] http://historiografija.hr/?p=19945
[3] http://historiografija.hr/?p=19978; http://historiografija.hr/?p=20300
[4] https://eubd.edu.ba/prof-dr-azem-kozar/
[5] Husićev rad pod naslovom “Doprinos Adema Handžića bosanskohercegovačkoj osmanistici i historiografiji” je objavljen u Godišnjaku BZK Preporod, godina VI, Sarajevo (2006), 153-159, a Šabotićev i Sulejmanovićev (prošireni) plagijat je pod naslovom “Doprinos Adema Handžića razvoju historijske nauke u Bosni i Hercegovini” objavljen u časopisu Arhivska praksa 16 (2013), 351-381.
[6] Ðorđe Ignjatović, Nedozvoljeno posezanje za tuđim u nauci – studija slučaja, u: Anali Pravnog fakulteta u Beogradu 57/2 (2009), 289.
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr