Azem Kožar – Odgovor na tekst Andreja Rodinisa

2 komentara

Prof. ddr. Azem Kožar, emeritus, Tuzla, Bosna i Hercegovina

Odgovor na tekst Andreja Rodinisa, objavljen na portalu historiografija.hr

(http://historiografija.hr/?p=19945 28. ožujak 2020).

 

Poštovani, dostavljam vam odgovor na tekst Andreja Rodinisa pod nazivom  Visoka plagijatorska škola ? (Povodom teksta Nedima Zahirovića: „Profesor povijesti na Sveučilištu u Tuzli u plagiranju tuđih znanstvenih radova”).

Trebalo bi mi puno vremena i prostora da objasnim čitaocima ničim izazvane, bez bilo kakvog povoda, pisanije Andreja Rodinisa u pomenutom tekstu. Radi se o brutalnom i ciljanom napadu, pokušaju diskreditacije moga naučnog i pedagoškog rada i doprinosa na polju historije, pomoćnih historijskih nauka i arhivistike. I ne samo moga rada već i mnogih drugih u tekstu pomenutih kolega. Poznati i priznati historičari i arhivisti iz BiH i okruženja, među kojima su i moji studenti, magistranti i doktoranti, o mome su radu dali svoj sud na Naučnom skupu održanom u Tuzli 2011. godine, što je i objavljeno pod istoimenim naslovom „Pedagoški i naučni rad prof. dr. Azema Kožara“, Tuzla, 2012, iz kojeg gosp. Rodinis problematizira neke tekstove. Organizatori i izdavači su dvije institucije (Fakultet i Arhiv) i dva kantonalna udruženja (historičara i arhivista). U to vrijeme, novembra 2011. godine, već sam sedam mjeseci bio u penziji, tako da niko od učesnika Naučnog skupa – a bilo ih je oko stotinu, niti podnosioca saopćenja – njih tridesetak, nije bio u bilo kakvoj zavisnosti od mene, tako da su, smatram, kako sam to istakao i u svom obraćanju, „govorili u ime nauke kojoj pripadaju“, a ne iz nekih drugih razloga.

Bivši kolega Rodinis, jer kako saznajem više ne radi u Arhivu BiH i ne živi u BiH, ničim izazvan se u naznačenom tekstu okomio na stajališta iznijeta u prilogu Senaida Hadžića „Udžbenička historijska literatura prof. dr. Azema Kožara“ (str. 255-264), sa ciljem da podrži Zahirovića i diskreditira Hadžića – kojem dodaje i „grijeh“ za stavove iznijete u tekstu o mojoj udžbeničkoj literaturi, da bi se tim povodom upustio u dokazivanje teze o „plagijatorskoj školi historiografije“.  U tome nastupa bukvalno, diletantski, diskreditatorski, da začuđuje otkuda tolika mržnja i bijes u tom bledunjavom liku neutralnoga pogleda. Obrušio se na skriptu „Uvod u historiju“ kvalificirajući je plagijatom, kojim je, navodno, započela da djeluje „Visoka plagijatorska škola“ u Tuzli. Udžbenik (za nehistoričare) „Historija Bosne i Hercegovine“, Tuzla, 2007, naziva „kupusarom“, udžbenike iz pomoćnih historijskih nauka (u koautorstvu sa I. Baltom) tretira besmislenim a iz arhivistike „popabričenim iz postojeće literature“ itd., itd. Začudo, nije pomenuo udžbenik „Metodika nastave historije“ iz 2006. niti pomoćnu nastavnu literaturu (radne sveske za V,VI i VII razred), na koje ga ovom prilikom želim uputiti, jer on kao nehistoričar treba početi sa historijskim štivom postupno – od lakšeg ka težem.

Ako se zna da gospodin Rodinis nema nikakve kompetencije za sadržaje iz historije, didaktike i metodike nastave, dakle nastupa krajnje amaterski i diletantski, a uz to i veoma drsko, onda i nema potrebe ni smisla osvrtati se na njegova stajališta o udžbenicima iz historije. Ipak, čitateljstva radi, navodim da sam veoma ponosan na te udžbenike, na funkciju koju su imali, jer u njima nema ništa nenaučno, neprimjereno, nekorektno prema autorima korištene literature i sl. Naravno, ne mislim da su savršeni, ne samo za udžbenike već i za druge svoje radove, jer razumljivo, nova znanja dopunjavaju i/ili potiskuju prethodna, tako da bi svaki normalan naučnik sa distance od petnaestak godina, imao šta da promijeni u svojim tekstovima. Rodinis na sve gleda kao sociolog, sa aspekta svoga vremena, što ga vodi u diletantizam svoje vrste kada se bavi historiografskim štivom, koji ima još težu formu u apsolutnom preuzimanju davno objavljenih tuđih stavova, konkrentno osvetničkih stavova Saliha Jalimama, iskazanih u polemici 2004. godine u Ljiljanu, dakle prije 16 godina. Čitatelje upućujemo na tu polemiku, za koju Rodinis tvrdi da je „raskrinkala“ autore udžbenika „Pomoćne historijske nauke“, Tuzla, 2003, pa neka sami procijene ko je koga raskrinkao. Uostalom sam Jalimam je odustao od dalje polemike. Ovom prilikom želim samo pojasniti da je Jalimam kao magistar historije radio po ugovoru na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli prvih desetak godina, da mu je omogućeno da prijavi i odbrani doktorat i dobije izbor u zvanje docenta i dr., ali da je tadašnji rektor na zahtjev studenata raskinuo taj ugovor, a da je on za sve to smatrao odgovornim mene kao šefa Odsjeka, iako to zaista nije bilo tako. Preko svojih veza posegnuo je za osvetom putem polemike u Ljiljanu, tj. na terenu koji je on smatrao svojim, umjesto u historiografskoj periodici. Time je samo potvrđena ona narodna: „koga ti hljebom on tebe kamenom“, nažalost ni prvi ni posljednji put.

Za pravilno razumijevanje okolnosti u kojem je nastajao i stasavao Filozofski fakultet u Tuzli (od 1993), a u okviru njega i novoosnovani Odsjek za historiju, bitno je ukazati bar na neka iskušenja i opasnosti koje su nam stajale na tom putu. Između ostaloga, Tuzla kao rudarsko-industrijska sredina, odjednom se, u uvjetima rata, susrela sa potrebom da razvija znanja iz sfere društvenih i humanističkih nauka. Taj proces su konstantno pratili otpori i poteškoće subjektivne i objektivne prirode. Mnogi od nas osnivača Fakulteta, upirali smo sve svoje snage da subjektivne slabosti prevladamo, da ogromnom broju studenata (Fakultet je ubrzo narastao na oko 6.000 studenata a na Odsjeku za historiju je samo u prve tri godine upisano oko 400 studenata) olakšamo studiranje, između ostaloga i orjentacijom na pripreme nastavnim planovima i programima primjerenih udžbenika. Studij historije je u tome imao svoje posebno mjesto i težinu. Historiografske literature, posebno udžbeničke, je inače nedostajalo u Bosni i Hercegovini, posebno za neke historijske periode. Postavilo se pitanje: kako zadržati zavidan kriterij znanja u nedostatku relevantne literature? U takvoj situaciji većina nastavnika (uglavnom gostujućih) je nastojala da napiše (priredi) skriptu, ili da studentima učini dostupnim svoja predavanja od kojih mnoga nisu dobila formu odobrene literature, među kojima su i štampane publikacije Saliha Jalimama (što je tema za sebe). U takvom stanju potreba je nastala i moja skripta iz Uvoda u historiju 1994., koja je i verificirana, te kasnije (u koautorstvu) i udžbenici iz Pomoćnih historijskih nauka, Arhivistike, Metodike nastave historije i Historije BiH.

Osvrnut ćemo se ukratko na udžbenik Historija Bosne i Hercegovine, Tuzla, 2007, koji Rodinis naziva „kupusarom“. Radi se o udžbeniku za nehistoričare (profesore razredne nastave, žurnalistike, jezika i dr.) kojeg u BiH do tada nije bilo, razumljivo jer nije bilo ni takvog nastavnog plana i programa. Mi smo u Tuzli tada smatrali da to nije dobro, i da npr. profesori razredne nastave, koji će se u radu susretati sa historijskom materijom, treba da posjeduju neka osnovna historijska znanja. Sačinjen je nastavni plan i program, koji je primjenjivan i na određenim studijskim profilima u Mostaru, Bihaću i Travniku, i u skladu sa njim je nastao i ovaj udžbenik. U njemu ključne historiografske ocjene čine citati iz djela renomiranih historičara (njih dvadesetak), što je za udžbeničku literaturu osobeno, kao što je i udžbenik ove vrste osoben, mada se i takav pristup uklapa u stajališta da udžbenik treba da odražava domete nauke. Na kraju je dodato i posebno poglavlje „Odbrambeni rat (1992-1995)“, što je štivo koje se, koliko znam prvi put pojavilo u bh univerzitetskoj literaturi. To je jednostavno zbog toga što smo, kao nastavnici i pedagozi, smatrali da svršeni profesori razredne nastave, žurnalistike, jezika i sličnih profila treba da budu upućeni u historijsku istinu, kako se do nje dolazi, kakva je najznačajnija faktografija historijskih procesa i događaja, pa i zbivanja i odnosa u ratu (agresiji) od 1992. do 1995. godine, te da na taj način ponesu sa studija u život što realniju historijsku predstavu. To je, cijenili smo, najbolji način da se ne posrne u vode nacionalizama i revizionizama koji su tada bili veoma agresivni. Gostujućim profesorima koji su iole po tom osnovu bili sumljičavi, uskraćivali smo gostoprimstvo. I po tome je prepoznatljiv ambijent u kojem je stasavao studij historije, raciom i znanjem branili smo se od deformacija svake vrste. U tome smo prednjačili u odnosu na mnoge druge akademske sredine. To su znali i znaju kolege historičari, naši gostujući profesori kojih je bilo iz više akademskih zajednica – pa i iz Hrvatske, kao i naši brojni studenti. Takve ocjene i stajališta su prisutne i u njihovim prilozima na pomenutom naučnom skupu 2011. godine. Čini se da je baš to i takvo stanje reda i rada zasmetalo gosp. Rodinisu, koji očito prema, uvjetno rečeno, tuzlanskoj školi historiografije, kao i arhivistike koja se razvijala i putem projekta „Arhivska praksa“, pokazuje netrpeljivost, zavist i ljubomoru. To samo po sebi i ne mora biti negativno, jer osnovane primjedbe su svakom normalnom čovjeku i naučniku dobrodošle, ali je neprimjereno to što gosp. Rodinis ta svoja stajališta iskazuje na krajnje brutalan način. On pokušava diskreditirati i one autore koji o naznačenim udžbenicima pišu i sa aspekta studenata, osporavajući  im pravo da iznose svoje impresije i da sami prosuđuju o onome kroz šta su prolazili. To nas dovodi do indicije – kako bi historičari-istraživači kazali, da je njegova dijagnoza prilično složena i da zadire u oblasti nekih drugih složenijih naučnih disciplina.

Rodinis je također posebnu pažnju posvetio udžbeniku „Pomoćne historijske nauke i arhivistika“, Tuzla, 2004, ističući da je isti nastao kao posljedica što su „pomenuti profesori javno raskrinkani kao plagijatori“, misleći na polemiku u Ljiljanu, i da su zbog toga objavili ovo „novo prošireno izdanje tog udžbenika“. (O tome se nije usudio pisati ni „uzoriti“ Jalimam). Očito je Rodinis opsjednut predrasudama, zarobljen u okove mržnje. Osporava, kako kaže „apologetski prikaz“ ove knjige od strane kolege S. Selimovića, konstataciju da je Arhivistika po prvi put u ovoj formi obrađena i tvrdi da autori nisu uspjeli da ukažu „na značaj Arhivistike za historijska istraživanja u naznačenim historijskim periodima“, sve to opet zbog toga što su „nemilice prepisivali gradivo“, i to iz knjige „Priručnik iz arhivistike“, Zagreb, 1977, kojeg baš zbog toga nema u popisu korištene literature. Ovo je polje teorije zavjera, opsjednutost predrasudama, mržnja koja gosp. Rodinisa uvodi u svijet halucinacija. Poslije ovakvih konstrukcija za očekivati je da nas proglasi uzročnikom svih zala ovoga svijeta – pa i koronavirus pandemije. U najkraćem, čitateljstva radi, a ne zbog  gosp. Rodinisa, odgovorićemo sljedeće:

1.Ovaj kao i svaki drugi udžbenik nije pisan u inat bilo kome, posebno ne uslijed naznačenih osvetničkih nastupa S. Jalimama. Taman posla, ko to još piše knjige iz inata, posebno uslijed Jalimamovih nebuloza? Nastao je kao rezultat potrebe da se zadovolje potrebe studenata u realizaciji nastavnih programa, uostalom kao i oni prije i poslije njega. Iako je bilo nekih srodnih nastavnih programa na studijima Historije u BiH, udžbenika za njih nije bilo. Novoosnovani studijski odsjek za Historiju u Tuzli je smatrao da takva praksa nije dobra, da je višestruko korisno da studenti imaju udžbenike, posebno zbog toga što se u to vrijeme nije lako dolazilo do obavezne i posebno šire literature. Dakle, inat nije bio nikakav motiv za bilo koji moj/naš udžbenik. Niti je, pak, ovaj udžbenik novo i prošireno izdanje prethodnoga, a to i ne piše u predgovoru autora. Istina je da udžbenik sadrži oko 120 strana teksta o dvanaest pomoćnih historijskih nauka koje su u prethodnom udžbeniku obrađene na oko 260 strana,  te da drugi dio donosi tekst o Arhivistici na oko 130 strana, sve u skladu sa nastavnim programima. Jedini, tada meni poznati udžbenik iz pomoćnih historijskih nauka koji je donosio nešto više sadržaja o Arhivistici bio je naznačeni udžbenik Stjepana Antoljaka. Naše shvatanje je bilo i ostalo, da je Arhivistika fundamentalna za historiografska istraživanja, i da otuda jeste pomoćna historijska nauka, ali da je ona i puno više od toga – tj. da je zasebna naučna disciplina (prema predmetu, cilju, zadacima istraživanja itd.). Na našem Odsjeku je važio stav: ono što je Arheologija za historiju starog i srednjeg vijeka, to je Arhivistika za historiju novog vijeka i savremenog doba. U velikom broju mojih članaka ukazivano je na naučna svojstva arhivistike. I šta tu ima loše, gospodine Rodinisu? Koliko znam ni tvoja stajališta se nisu bitno razlikovala dok si radio u Arhivu. A sada si sa distance od preko dvije hiljade kilometara osuo paljbu na svoju struku i bivše kolege. I to frontalno. To je očito neki samo tebi svojstven inat!

2. Ne stoji osporavanje da je „prvi put u ovoj formi“ predstavljena Arhivistika. Navedi naslove, gosp. Rodinisu, tih arhivističkih udžbenika i arhivističkih studija koje su do tada u BiH, za potrebe studenata i druge potrebe, napisane? Istinita je, dakle, konstatacija da je baš to urađeno prvi put. Ja sam u arhivistici od 1984. godine, napisao sam preko stotinu radova u domaćim i inostranim časopisima, te četiri knjige, kojima se nastoji, argumentirano, afirmirati Arhivistika. To je, između ostaloga potvrđeno i u ovom udžbeniku.

Također ne stoji ni tvrdnja da je udžbenik „popabirčen“ iz postojeće literature, i to prepisivanjem. Istina, kao i svaki udžbenik, tako i ovaj, donosi stajališta i domete iz relevantne literature, ali ne prepisivanjem već interpretacijom. Jedino u čemu si u pravu je činjenica da je „Priručnik iz arhivistike“ korišten, a da, nažalost, nije naveden u popisu literature. Za tu primjedbu se zahvaljujem, a autorima i izdavaču se izvinjavam. Ali to zasigurno nije urađeno namjerno, već sasvim slučajno, previđeno je, a ama baš nikako iz razloga koje navodiš. Dakle, kako vidiš, ja nisam uopće sujetan. Obilje je novih pitanja i mojih originalnih arhivističkih stavova koja sam otvarao u brojnim radovima i na brojnim naučnim skupovima, koja niko nije negirao, već naprotiv zbog konkrentnog doprinosa arhivistici su mi dodijeljena brojna domaća i međunarodna priznanja, među kojima i ono iz vrha Arhivistike – od Međunarodnog instituta arhivskih znanosti, čiji sam redovni član dvadesetak godina. Ukratko, ponosan sam na postignute rezultate i osobni doprinos u razvoju arhivistike. Uostalom, sedam priloga o mom arhivističkom radu, među kojima i u međunarodnim razmjerama renomiranih arhivista, od kojih smo učili i nas dvojica,  objavljenih u naznačenom Zborniku radova iz 2012. godine, to nedvosmisleno potvrđuju.

Na kraju, neshvatljivo je, gosp. Rodinisu, da u vremenu od oko trinaest tvojih godina rada u Arhivu BiH, u kojem sam bio aktivan sudionik zbivanja u bh arhivistici, na nekim skupovima smo se i sretali, nikada nisi bilo šta osporavao od mojih arhivističkih stajališta, a sada su ti se „otvorili horizonti“. Vjerujem da su ti moji udžbenici, i drugi radovi, bili poznati i ranije, pa nisi reagirao. Do mene su jedino dopirale vijesti o tvojoj osobnoj mržnji prema meni, koju si ispoljavao u alkoholoziranim grupicama u vrijeme arhivističkih skupova, a svojevrsnu odbojnost si pokazivao i u vrijeme naših rijetkih sretanja u Arhivu BiH, pri kojima si saginjao glavu a tek na moj pozdrav nevoljno odgovarao lakonski. Ali se nisi odlučivao na bilo kakav dijalog ili polemiku. Po naznačenim fus notama zaključujem da su te na ove pisanije, moguće, motivirala i stajališta S. Jalimama iz njegove knjige „Prikazi i ocjene“, Zenica, 2009, koju si vjerovatno ponio sa sobom kao odabranu lektiru. Za tu knjigu zaista nisam znao, naravno da ću je pronaći i ako bude potrebe dati svoje mišljenje, mada sam pobornik stava „o mrtvima sve najbolje“. A ako ti je taj „stručnjak“ uzor u nauci meni je jasno dokle ćeš dogurati. Naučićeš se onome što nije za čovjeka: da pljuješ po ljudima, da ih omalovažavaš i diskreditiraš, a da od toga nema nikakve koristi. Sudeći po tvome tekstu to si i naučio, pa možda i učitelja prevazišao. Za mene ste obojica u carstvu vanzemaljskom – pokojnici, sami Bog zna u kojem krugu PAKLA/DŽEHENEMA. Za zle duše zasigurno u RAJU/DŽENNETU nema mjesta.

Još ti želim staviti na znanje da su propale doktorske radnje onima koji su se previše oslanjali na izdavački opus tvoga uzora – učitelja. A to možeš provjeriti na svom (i mom) Sveučilištu. Pa otuda pamet u glavu, ne slijedi one koji misle da sve znaju, ne bavi se nekim teorijama zavjere, ne izmišljaj i ne pretjeruj, ne budi drzak i zlonamjeran već nastoj da budeš NORMALAN. Jer, sudeći po polemici koju vodiš na ovom portalu, puno je dilema o tvom radnom angažmanu u Arhivu BiH, čijem sam opstanku, uzgred da kažem, i ja kao višegodišnji predsjednik DAR BiH značajno doprinio. Da li smo zbog toga zaslužili zahvalnost ili mržnju vas dolazećih zaposlenika poput tebe, neka sudi zdrav razum, stručna i šira javnost.

 

Azem Kožar

 

 

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u raspravama, polemikama i drugim tekstovima. Reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr