Mislava Bertoša, “Ova kuća je kuća istine, ja mislim”. Psihijatrijska povijest bolesti kao tekstna vrsta (1879.-1945.)
Predmet je ove knjige analiza povijest bolesti pacijenata koji su boravili u “Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu” od početka njegova rada u studenom 1879. do sredine četrdesetih godina 20. stoljeća. Pristupa mu se iz perspektive i teorijskog okvira historijske pragmatike. Historijska pragmatika u najširem smislu proučava jezičnu upotrebu u prošlosti nastojeći istražiti obrasce ljudskog ponašanja, njihov historijski razvoj i njegove opće principe, odnosno opisati i razumjeti jezične upotrebe u zajednicama u prošlosti koje nisu dostupne izravnom promatranju te iz dijakronijske perspektive objasniti njihov razvoj i promjene.
Polazeći od teze da zapisani jezik također ima komunikacijsku funkciju, bavi se raznolikim analizama (za)pisanih tekstova na mikrorazini, koja u fokusu ima pojedinačne elemente iskaza, poput primjerice, diskursnih oznaka, pozdrava, sekvence pitanje – odgovor, te na mikrorazini koja analizira strukture dijaloga ili diskursnih žanrova. Tekstovi odražavaju okolnosti iz stvarnoga života, govore o njima, opisuju ih ili propituju, pa (za)pisani tekstovi mogu biti analizirani kao komunikacijski činovi.
Izvor: