Iz literature s povodom: Jasenovački logoraš Erwin Miller – Hoće li jednoga dana tvrditi da su logoraši umirali tek od bolesti i starosti?
„Od približno 700 Židova iz Vinkovaca preživjeli su jedino oni iz kožare, i to: Marton, moj otac, ja i dva brata Rosenzweiga, Jakov i Ignatz. Kako će to ustaše jednoga dana objasniti? Hoće li tvrditi da su logoraši umirali tek od bolesti i starosti, ili zbog toga što su, recimo, napali nekog ustašu, pa je onda ovaj u samoobrani bio pucao? Sve je moguće.
Dani su prolazili i ništa se nije događalo. (…) Svejedno, kao da je neka nevidljiva opasnost rasla iz dana u dan, iz trenutka u trenutak. Netko bi došao s pričom da ustaše pripremaju likvidaciju logora. Povjerovali bismo joj, jer je sve ukazivalo na to da se u centralnom Jasenovačkom logoru zaista nešto događa. I kočijaš se vraćao iz logora s kojekakvim pričama, iako su po mom sudu bile više proizvod njegove mašte, nego istinite. Pa ipak, svi su imali osjećaj da kočijaš govori istinu i da nešto ima u tim pričama, pa da bi valjalo o njima razmisliti. Kočijaš je tako, na primjer, pričao da velik broj logoraša radi na nekakvim iskapanjima. Što iskapaju, nove grobove? Ne, nego iskapaju leševe, pa ih spaljuju, cijeli logor smrdi po tome. Znači, ako iskapaju grobove i spaljuju leševe, nije li to zato da bi zatrli sve što bi se moglo otkriti? Tako smo zaključivali, a pritom uopće nismo bili sigurni u istinitost tih priča.“
Erwin Miller, Izabran za umiranje, uredila Zora Dirnbach, Zagreb (Durieux) – Cetinje (Otvoreni kulturni forum), 2004, str. 123-124.