Mario Šimunković – prikaz knjige – Milan Radanović, „Općina Crkveni Bok u Drugom svjetskom ratu: studija slučaja genocida nad Srbima u NDH“, 2024.
Milan Radanović, Općina Crkveni Bok u Drugom svjetskom ratu: studija slučaja genocida nad Srbima u NDH, Srpsko Narodno Vijeće i Jesenski i Turk, Zagreb 2024., 348 str.
Knjiga Milana Radanovića Općina Crkveni Bok u Drugom svjetskom ratu: studija slučaja genocida nad Srbima u NDH predstavlja jedno od najsustavnijih istraživanja stradanja srpskog stanovništva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koje je temeljeno na detaljnoj analizi života i stradanja lokalne zajednice u općini Crkveni Bok.[1] Iako je u naslovu napisano da se radi o studiji slučaja, riječ je o obimnom i značajnom djelu koje obuhvaća tri sela: Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok u kojima su Srbi činili gotovo cjelokupno stanovništvo i koja su u Drugom svjetskom ratu doživjela teške ljudske i materijalne gubitke što je ostavilo dugoročne demografske posljedice. Autor kroz prezentaciju obimne građe, od koje je velik dio prvi puta korišten, pokazuje da lokalna povijest može postati ključ za razumijevanje šireg procesa genocida nad Srbima u NDH, ali i za propitivanje načina na koji se genocid nad Srbima uopće istražuje i tumači u hrvatskoj i regionalnoj historiografiji.
Uvod knjige naglašava dramatične demografske promjene koje su bočanska sela prošla tijekom dvadesetog stoljeća. Od oko 3.000 stanovnika 1941. godine do tek 146 popisanih 2021. godine, proces nestajanja Crkvenog Boka i njegovih sela svjedoči o kombinaciji ratnih gubitaka i stradanja u Drugom svjetskom ratu i posljedica rata devedesetih. Autor jasno smješta lokalnu tragediju u širi povijesni okvir triju ratova u jednom stoljeću, pokazujući kako je svaka ratna kataklizma ostavljala sve teže posljedice. Na taj način knjiga nije samo mikrohistoriografska studija Drugog svjetskog rata, nego i refleksija događaja dvadesetog stoljeća i demografskog sloma srpske zajednice u Hrvatskoj.
Poseban doprinos Radanovićevog istraživanja jest oslanjanje na do sada zanemarene izvore koji dosad nisu korišteni. Autor je iscrpno koristio crkvene matične knjige i domovne protokole parohije Crkveni Bok, ali i matične knjige rimokatoličke župe osnovane 1941. nakon prisilnog pokatoličavanja. Upravo ti izvori omogućili su mu da precizno rekonstruira veliku većinu identiteta žrtava uključujući podatke o godini rođenja, imenu oca, okolnostima smrti i mjestu stradanja, ali i ispravi dosadašnje pogreške biografskim podacima dijela žrtava. Time je ispravio brojne pogreške u ranijoj literaturi te dopunio spiskove novootkrivenim imenima, njih čak 99! Za brojne žrtve, osobito one iz Akcije Crkveni Bok 1942. i racije 22. kolovoza 1944., identiteti su potvrđeni višestrukim arhivskim izvorima.
Ova knjiga predstavlja metodološki iskorak u odnosu na većinu dosadašnjih lokalnih monografija, koje su se oslanjale prvenstveno na usmena svjedočanstva i fragmentarne arhivske izvore. Dok su raniji radovi često nastajali uz pomoć živih svjedoka i sudionika, ova knjiga nastala je u trenutku kada relevantni svjedoci više nisu bili među živima. Time je autor bio primoran osloniti se gotovo isključivo na arhivsku građu, što knjizi daje poseban znanstveni karakter i objektivnost. Istodobno, ona zadržava duboko ljudsku dimenziju, jer se iza svake arhivske bilješke krije osobna tragedija pojedinca, obitelji i zajednice.
Struktura knjige razrađena je kronološki i tematski. Nakon poglavlja o porijeklu stanovništva i demografskom razvoju sela od 1804. do 1941., Radanović prelazi na analizu ustaške vlasti 1941. i 1942. godine, uključujući represivne mjere, pokatoličavanje i reakcije mještana. Posebnu pozornost posvećuje Akciji Crkveni Bok, ustaškom prepadu 13.–14. listopada 1942., koji je doveo do masovne internacije mještana u logore Jasenovac, Staru Gradišku i Sisak. Autor precizno rekonstruira tijek akcije, identificira žrtve i analizira njezin značaj u kontekstu genocidne politike NDH prema Srbima na Baniji. Akciju Crkveni Bok prikazuje kao završnu fazu plana za eliminaciju Srba na Baniji 1942., koji je započeo masovnim internacijama u svibnju te godine. Autor iznosi ključni doprinos, tvrdnju, potkrijepljenu arhivskim izvorima NDH, da je postojala jasna namjera vrha ustaškog aparata, uključujući Slavka i Eugena Kvaternika te Vjekoslava Maksa Luburića, da se srpsko stanovništvo Banije kolektivno internira i uništi.
Nakon 1942. knjiga se usmjerava na razdoblje 1943.–1944., kada bočanska sela proživljavaju nove katastrofe. Posebno se ističe paljenje Crkvenog Boka 1943., osnivanje i tragičan kraj kolaboracionističke Samozaštitne brigade Banija te serija ustaških zločina 1944. godine. Najmasovniji je bio prepad 22. kolovoza 1944. godine kada je ubijeno 37 i internirano 318 mještana, uglavnom žena, djece i staraca koji su potom odvedeni u Jasenovac, a nitko od interniranih u logor nije preživio. Radanović detaljno opisuje i kasnije akcije, uključujući zločine u rujnu 1944. u Bobovcu i ponovljene prepade jeseni iste godine.
Autor je veliku pažnju posvetio dokumentiranju zločina i odgovornosti Ustaškog obrambenog zdruga iz Jasenovca, postrojbe Ustaške obrane kojom je zapovijedao Vjekoslav Maks Luburić koji je bio je jedan od glavnih izvršitelja genocidne politike NDH. Pripadnici UOZ-a su u više navrata klali i ubijali, palili i pljačkali sela, uništili obje crkve i gotovo sve kuće. Ukupno 734 osoba rođenih na tlu općine Crkveni Bok stradalo je krivicom UOZ iz Jasenovca od 949 koliko iznosi ukupan broj rođenih na tlu općine Crkveni Bok koji su ubijeni / umrli od posljedica rata / poginuli od 1941. do 1945. godine.
Ovdje se otvara i pitanje tko su sve žrtve logora Jasenovac? Djelovanje Ustaškog obrambenog zdruga pokazuje da zločini koje su činili nisu bili ograničeni samo na prostor samog logora Jasenovac. Pripadnici Ustaškog obrambenog zdruga su od 1942. godine, a osobito kako se rat bližio kraju, često djelovali i izvan logorskog kompleksa, pri čemu su počinjeni brojni zločini nad civilima. Unatoč tome, službeni popis žrtava Spomen-područja Jasenovac temelji se isključivo na kriteriju osoba ubijenih unutar sustava koncentracijskog logora Jasenovac. Ubojstva što su ih ustaše iz Jasenovca počinile na drugim lokacijama nisu uključena u taj popis. Kategorija koja bi obuhvatila osobe koje su jedinice Ustaškog obrambenog zdruga ubile izvan logora Jasenovac (kao što su žrtve prepada, zločina i racija u općini Crkveni Bok) svakako bi nadopunila postojeću kategorizaciju koju smo Đorđe Mihovilović i ja razradili. Njom smo na primjeru jedne mikrolokacije obuhvatili sve one koji su prošli kroz koncentracijski logor Jasenovac, a koji su ubijeni u Jasenovcu, na nekom drugom mjestu za vrijeme rata, umrli od posljedica logora ili koji su preživjeli logor.[2]
Imena pripadnika Ustaškog obrambenog zdruga (UOZ) koja se spominju u knjizi Milana Radanovića nisu tek puki podatak, nego nose višestruku važnost: historiografsku, dokumentarnu, pa i memorijalnu. Spominjanje konkretnih imena (npr. zapovjednika Vjekoslava Maksa Luburića, Marka Pavlovića i izvršitelja zločina poput Abramović Josipa, Budak Ivana, Pervan Stipe, Šantić Josipa, Mili Ivana, Jurković Mate i drugih) omogućuje da se zločini ne ostave u magli općenitih formulacija o „ustašama“ ili „postrojbama“, nego da se jasno utvrdi lanac zapovijedanja i sudionici zločina. Time se odgovornost ne svodi na anonimnu skupinu, nego se može pratiti od vrha (ideološki i zapovjedni nositelji) do izvršitelja na terenu. U suvremenim raspravama često se tvrdi da je nasilje bilo „stihijsko“ ili da „nije poznato tko je naredio i počinio“ (često se krivcima za ustaške zločine proglašavaju “divlje ustaše”). Bilježenje imena i funkcija u knjizi demantira takve tvrdnje. Kada su poznati konkretni zapovjednici akcija u Crkvenom Boku, postaje jasno da se radilo o planiranim i organiziranim zločinima koje je provodio državni aparat NDH. Za buduća istraživanja zločina i zločinaca iz UOZ-a, imena su važna jer omogućuju provjeru i usporedbu imena. Na taj način knjiga stvara i arhivsku i znanstvenu bazu za daljnje radove. Kao što su imena žrtava ključna za očuvanje sjećanja, tako su i imena počinitelja važna da bi se spriječila anonimnost zločina. Poznavanje imena onih koji su naredili i proveli akcije daje potpuniju sliku povijesne istine i omogućava zajednici da oblikuje sjećanje bez relativizacije i zamagljivanja odgovornosti.
Posebnu pažnju autor posvećuje odnosima između bočanskih Srba i susjednih hrvatskih sela, osobito Bobovca i Lonje. Iako su tijekom rata zabilježene pljačke i izolirani oblici sudjelovanja u represiji, nije bilo masovnih zločina koje bi inicirali lokalni Hrvati. Naprotiv, Radanović bilježi primjere solidarnosti i pomoći, osobito u slučaju kada su Bočani utočište našli kod Bobovčana. Time autor jasno razlikuje lokalne međunacionalne odnose od državne genocidne politike NDH, naglašavajući da su zločini bili posljedica inicijative ustaškog represivnog aparata iz Zagreba i Jasenovca.
U završnim poglavljima knjige nalazi se bilanca stradanja i iscrpni spiskovi žrtava. Riječ je o jedinstvenom dokumentu u hrvatskoj i regionalnoj historiografiji, jer donosi sustavno provjerene podatke za svaku pojedinačnu žrtvu, često potvrđene u više arhivskih izvora. Takva preciznost omogućava ne samo rekonstruiranje ukupnih gubitaka, nego i analizu starosne i rodne strukture i obiteljskih veza koje se opisuju kroz cijelu knjigu čime se vidi kakvo je bilo stradanje na razini pojedinačnih obitelji. U tome se Crkveni Bok izdvaja kao najdetaljnije obrađeno srpsko selo u NDH. Autor je uspio u ostvarenju jednog od ciljeva knjige i na argumentiran način dokazao da je nad Srbima u NDH počinjen genocid, teza koju dio hrvatske historiografije izbjegava jasno prihvatiti.
Imena žrtava zauzimaju središnje mjesto u knjizi i predstavljaju jedan od njezinih najvažnijih doprinosa. Svako ime vraća individualnost i dostojanstvo ljudima koji su u genocidu nad Srbima bili pretvoreni u apstraktne brojke. Popisi koje autor donosi nisu tek statistički podaci, nego svjedočanstva o životima djece, žena, staraca i čitavih obitelji. Na taj način knjiga postaje svojevrsni spomenik u tekstu: žrtve više nisu anonimne, već su prepoznate i sačuvane u svom imenu i prezimenu. Za preživjele i njihove potomke ta je dimenzija neprocjenjiva jer popis imena čuva sjećanje na cijele zajednice i omogućava da se kasnije generacije povežu s prošlošću. Svako ime u knjizi istodobno je i potvrda identiteta i priznanje boli obitelji koje su ostale bez svojih članova. Historiografski gledano, imena žrtava imaju i znanstvenu važnost. Ona pokazuju da se autor ne oslanja samo na općenite procjene, nego na sustavnu obradu i provjeru arhivskih izvora: crkvenih matica, domovnih protokola i službenih dokumenata. Time je omogućena i kritička provjera podataka, jer drugi istraživači mogu usporediti popise i potvrditi njihovu vjerodostojnost. Popisi imena omogućavaju i demografsku i sociološku analizu. Na temelju njih može se rekonstruirati starosna i spolna struktura žrtava, obiteljske veze i obrazac nasilja. Primjerice, u raciji iz kolovoza 1944. čak 80% žrtava su bili su žene, djeca i starci, što jasno potvrđuje genocidnu prirodu ustaških akcija. Imena, dakle, nisu samo memorijalni podsjetnik, već i podloga za znanstvenu interpretaciju. Na kraju, uloga imena žrtava ima i etičku dimenziju. U vremenu kada se broj žrtava često politizira i dovodi u pitanje, upravo popisi s imenima predstavljaju najsnažniji argument protiv relativizacije. Oni pokazuju da iza svake brojke stoji konkretna osoba čije je postojanje zabilježeno u arhivima i čija je smrt ostavila trag u zajednici. Na taj način imena osiguravaju ne samo historiografsku preciznost, nego i moralni temelj za kulturu sjećanja.
Knjiga Milana Radanovića predstavlja iznimno vrijedan doprinos ne samo historiografiji genocida nad Srbima u NDH, nego i širem polju lokalne povijesti i kulture sjećanja. Na primjeru jedne općine autor pokazuje kako sustavno arhivsko istraživanje može razotkriti logiku genocidne politike, ispraviti netočnosti u ranijim radovima i sačuvati sjećanje na žrtve. Posebna vrijednost knjige jest u tome što ne ostaje na razini kvantifikacije i analize, nego stalno vraća ljudsku dimenziju tragedije, pokazuje obiteljske veze, demografske posljedice, međunacionalne odnose i dugoročne učinke na lokalnu zajednicu. U vremenu kada kolektivno pamćenje blijedi, a političke interpretacije često dominiraju nad znanstvenim, ovakve studije nude čvrst temelj za razumijevanje prošlosti i izgradnju odgovorne kulture sjećanja.
Mario Šimunković
[1] Ovaj prikaz knjige dio je odgovora na pitanje što smatram stručno pouzdanom literaturom o koncentracijskom logoru Jasenovac. Više o tome u mom prilogu: Odgovor na pitanje Luke Šarića “Tko određuje imamo li dovoljno literature o Jasenovcu i je li ona pouzdana?”, https://historiografija.hr/?p=47536
[2] Vidi knjigu Zaprešićki kraj i koncentracijski logor Jasenovac, dostupnu na: https://www.academia.edu/110656707/Zapre%C5%A1i%C4%87ki_kraj_i_koncentracijski_logor_Jasenovac
Tekst je izašao uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.