Mario Šimunković – prikaz knjige – Ivo Goldstein, „Jasenovac (drugo izdanje)“, 2024.
Ivo Goldstein, Jasenovac (drugo izdanje), Fraktura, Zaprešić, 2024., 1008 str.
Drugo izdanje knjige Jasenovac (promijenjeno i prošireno izdanje) povjesničara Ive Goldsteina, objavljeno 2024. godine, nadovezuje se na izdanje iz 2018. godine, s određenim izmjenama u sadržaju i s dodatnim poglavljem Gorana Hutineca.[1]
U uvodnom dijelu Goldstein precizira kontekst u kojem je logor nastao i funkcionirao. Jasenovac prikazuje kao primjer logora smrti u Europi u kojemu nije bilo izravnog upravljanja njemačkih nacističkih struktura, nego su represija i ubijanje bili u rukama ustaških vlasti. U ovom poglavlju povezuje događaje u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj s globalnim ratnim zbivanjima, naglašavajući kako su pobjede i porazi Sila osovine utjecali na dinamiku unutar logora.
Nakon uvodnih poglavlja, autor prelazi na razradu teme u cjelini pod nazivom “Priprema jasenovačkog zločina”. Tu se detaljno opisuje nastanak represivnog aparata u NDH, počevši od prvih dana ustaške vlasti i uvođenja rasnih zakona. Povezuje se uspostava logora sa širim terorom prema Srbima, Židovima i Romima, a dodatno je istaknuta uloga Trećeg Reicha i talijanske okupacijske zone. Goldstein objašnjava kako je logor od samog početka bio zamišljen kao mjesto likvidacije i prisilnog rada, a ne tek kao sabirni ili kažnjenički logor, čime odbacuje revizionističke pokušaje da se Jasenovac prikaže kao obični radni kamp. U ovoj cjelini autor se oslanja na arhivske dokumente, ali i na svjedočanstva preživjelih, dajući živopisnu sliku procesa u kojem je nastajao logorski kompleks.
Središnji dio knjige čini poglavlje o samom logoru, a posebna pažnja posvećena je radnim grupama, logorskoj ekonomiji i svakodnevnom životu zatvorenika. Autor kombinira podatke iz dokumenata s memoarskim zapisima, pa tako čitatelj dobiva i kvantitativni uvid u organizaciju, ali i ljudsku dimenziju patnje.
Poseban odjeljak posvećen je suočavanju sa zločinom, odnosno prvim susretima zatvorenika s logorskom stvarnošću. Autor analizira mehanizme deportacija, dolaske vlakovima, rituale pljačke i poniženja, kao i susrete zatočenika s ustašama u logoru.
Poglavlje “Tko su zatočenici” posvećeno je sociološkoj i demografskoj strukturi logoraša. Goldstein ovdje detaljno razrađuje sudbinu Srba, Židova, Roma i Hrvata, ali se zaustavlja i na specifičnim kategorijama poput komunista, bivših ustaša, doušnika ili konfidenata. Posebnu pažnju posvećuje ženama i djeci, čije su tragedije u prethodnim istraživanjima često bile zapostavljene. Autor se ne zadržava samo na brojkama, nego ispisuje portrete pojedinaca, čime Jasenovac dobiva lice i glas.
Sljedeća velika cjelina odnosi se na mučenje, umiranje i smrt. U njoj Goldstein rekonstruira logorsku svakodnevicu obilježenu glađu, bolešću, tifusom i stalnim nasiljem. Na temelju svjedočanstava i liječničkih izvještaja opisuje kako su logoraši, lišeni elementarnih uvjeta za život, pretvarani u dehumanizirana bića. No, paralelno pokazuje i trenutke ljudskosti, solidarnosti i otpora. Posebno su potresni dijelovi o javnim smaknućima, nastupima i ritualima poniženja, kao i o sadizmu pojedinih zapovjednika i čuvara. Autor se trudi naglasiti da se nije radilo o izoliranim slučajevima, nego o sustavno organiziranom teroru.
U kronologiji zločina Goldstein prati razvoj logora od zime 1941./1942. do samog kraja rata. Tu se obrađuju ključne epizode: genocid nad Romima, tragedija kozaračke djece, masovne likvidacije u Ciglani, te odlazak na rad u Treći Reich. U ovoj cjelini čitatelj dobiva jasnu sliku dinamike u logoru: od početnih pokolja, preko “mirnijeg” razdoblja od kraja 1942. do travnja 1944., pa do apokaliptične završnice kada su ustaše, svjesni kraja rata, nastojali izbrisati tragove zločina i likvidirati sve preostale logoraše.
Zasebno se obrađuje razdoblje koje se često u literaturi naziva “mirnim”. Goldstein pokazuje kako je tada u logoru postojala mogućnost primanja paketa koje je zatočenicima slala rodbina, pisma i poneke kulturne aktivnosti, pa i nogometne utakmice, ali to ne znači da je logor izgubio svoju smrtonosnu funkciju. Upravo u tom razdoblju ubojstva i dalje postoje, a iluzija normalnosti zapravo prikriva teror. Autor uvjerljivo pokazuje kako su kasniji revizionisti taj period koristili kako bi stvorili mit o radnom logoru, ali njihovi navodi padaju u vodu pred masom dokaza o sustavnom ubijanju.
Posebno poglavlje posvećeno je odnosu logora i svijeta izvan njega. Goldstein prikazuje što se o Jasenovcu znalo u NDH, u međunarodnoj zajednici i u Katoličkoj crkvi. Pokazuje se kako je logor, iako se za njega znalo, često ostajao u sjeni velikih ratnih događanja. Ovaj dio knjige važan je jer povezuje unutarnje iskustvo logoraša s vanjskim svijetom koji se ponekad pravio da ne vidi ili nije mogao učiniti mnogo.
U završnici, Goldstein opisuje pripreme za likvidaciju logora, povratak Luburića i novi val terora, te konačni ustanak i proboj logoraša u travnju 1945. godine. Posebna pažnja posvećena je svjedočanstvima preživjelih i načinu na koji su ustaše pokušali prikriti zločin masovnim ubijanjem i uništavanjem tragova. U dijelu o broju žrtava bavi se jednim od najosjetljivijih pitanja jasenovačkog logora.
U pogovoru naslova „Saveznički avioni nad Jasenovcem” Goran Hutinec detaljno analizira snimke logora Jasenovac i Stare Gradiške iz američkih i britanskih arhiva, snimljene između 1943. i 1945. godine. Na njima je moguće pratiti dogradnje i promjene u logorskoj infrastrukturi – od zidova i stražarnica do Ciglare i Kožare – kao i posljedice savezničkih bombardiranja. Posebno se osvrće na napade iz ožujka i travnja 1945. godine. Iako je ustaška propaganda tvrdila da su bombe pogodile logorske barake, kuhinju i skladišta te izazvale velike žrtve i među zatočenicima, Hutinec je uz pomoć fotografija dokazao da je ustaška propaganda o pogođenim logoraškim nastambama i velikom broju stradalih logoraša bila neistinita, jer krateri od eksplozija nisu bili u blizini navedenih baraka. Sve logoraške nastambe, bolnica, kuhinja kao i zidane zgrade kraj istočne kapije logora, u koju su zatočenici bili premješteni nekoliko tjedana poslije i odakle su izvršili proboj 22. travnja 1945., bile su posve neoštećene u bombardiranju.
Drugi važan dio pogovora odnosi se na pitanje uništavanja tragova zločina. Hutinec analizira iskaze Ljube Miloša o suradnji s nacistima i znanju o tehnikama spaljivanja leševa. Savezničke fotografije iz travnja 1945. prikazuju ekshumacije i lomače u Donjoj Gradini, što potvrđuje da su ustaše pokušavali prikriti masovne grobnice spaljivanjem tijela. Time Hutinec argumentirano pobija tvrdnje revizionista da se kod Donje Gradine nalaze žrtve poslijeratnog logora. Pogovor tako ima dvostruku vrijednost: kao dokumentarno istraživanje koje donosi nove izvore (zračne snimke) i kao političko-historiografski komentar na pokušaje relativizacije jasenovačkih zločina. Hutinec zaključuje da se broj žrtava zbog uništavanja grobnica forenzički ne može egzaktno utvrditi, ali se može okvirno procijeniti na temelju dostupnih izvora. Njegov tekst, u kombinaciji s Goldsteinovom sintezom, čini knjigu još čvršćom obranom od revizionističkih manipulacija.
Ovo poglavlje – pogovor Gorana Hutineca – najveća je promjena u odnosu na izdanje iz 2018. godine. Iako je novo izdanje knjige donijelo vrijedno proširenje i korišteno je nekoliko novih knjiga i radova, ostaje dojam da autor nije u potpunosti iskoristio vrijednu literaturu i radove koji su se pojavili u posljednjih šest godina (i ranije). U tom razdoblju objavljeni su važni radovi koji bi dodatno obogatili interpretaciju. Uključivanje šireg kruga recentnih istraživanja moglo je pridonijeti još potpunijoj slici logora i njegovog mjesta u historiografiji.
Nakon objavljivanja prvog izdanja iz 2018. godine, na knjigu je reagirao povjesničar Vladimir Geiger svojom opsežnom recenzijom, u kojoj je ukazao na određene netočnosti, nedostatke i propuste.[2] Goldstein je u novom izdanju iz 2024. godine djelomično prihvatio te sugestije, što pokazuje otvorenost prema kritičkom dijalogu i spremnost na poboljšanja. U tekst su unesene određene izmjene koje ispravljaju ranije nepreciznosti ili netočnosti, ali iako je autor u drugom izdanju učinio određene ispravke i unio neke dopune, valja primijetiti da nisu svi uočeni nedostaci iz prvog izdanja knjige uklonjeni.
Posebno je šteta što nije uvažio sugestiju Vladimira Geigera koja se odnosila na način citiranja i vođenja bilješki. S pravom je Geiger naglasio da je u prvom izdanju sustav bilješki bio nedovoljno jasan i pregledan. Nažalost, taj problem u novom izdanju nije u potpunosti riješen, pa čitatelju ponekad ostaje nejasno na koji se izvor pojedina tvrdnja oslanja. Mišljenja sam da bi se na kraju svakog odlomka trebala nalaziti bilješka ako je u njemu korišten izvor, bilo da se radi o dokumentu, literaturi ili svjedočanstvu. Na taj način čitatelju je odmah jasno na čemu autor temelji svoju tvrdnju i olakšava se provjera navedenih podataka. Iznimku od toga predstavljaju odlomci koji sadrže isključivo autorski tekst, interpretacije ili zaključke koji proizlaze iz prethodno navedenih činjenica. U takvim slučajevima bilješka na kraju odlomka nije nužna, jer ne upućuje na dodatni izvor nego na autorovo promišljanje. Takav pristup usklađuje znanstvenu preciznost sa čitljivošću teksta, a istodobno pojačava transparentnost u razlikovanju činjenica od interpretacije.
Vladimir Geiger je također prigovorio Goldsteinu zbog iznošenja procjena broja žrtava i u svojoj recenziji naglasio je kako ne zna koliki je broj jasenovačkih žrtava niti se to usuđuje tvrditi, ali jasno ističe da su stradanja bila velikih razmjera i da ih se ne može svoditi na marginalne ili prenapuhane procjene. S takvim se stavom valja složiti jer brojke u ovom kontekstu moraju biti korištene pažljivo i odgovorno. Ipak, ostaje otvoreno pitanje može li se sveobuhvatna sinteza o jednom logoru napisati bez pokušaja procjene žrtava, jer broj, koliko god bio nesavršen, ostaje sastavni dio razumijevanja razmjera zločina. U tom smislu čini se važnim nastaviti raspravu o metodološkim pristupima i mjerama opreza u određivanju broja stradalih, uz svijest da nijedna procjena ne može iscrpiti punu ljudsku tragediju.
Goldsteinova procjena broja žrtava može biti predmet različitih tumačenja i rasprava, no nesporno je da Goldstein u ovom izdanju donosi najcjelovitiju i najdetaljniju sintezu o jasenovačkom logorskom kompleksu do danas. Goldstein se pritom dosljedno suprotstavlja manipulacijama, bilo da je riječ o prenapuhavaju broja žrtava u socijalističko doba, bilo o suvremenim revizionističkim pokušajima da se Jasenovac prikaže kao radni logor i negiraju stvarni razmjeri zločina prikazujući ih tek u obliku simboličnih ili minimalnih brojki.
Djelo se temelji na širokom rasponu izvora – od arhivskih dokumenata, preko svjedočanstava preživjelih i svjedočanstava upravitelja logora, do memoarske i sekundarne literature koje autor vješto povezuje u koherentnu i preglednu naraciju. Čitatelju se tako ne nude samo osnovne povijesne činjenice, nego i dublji uvid u mehanizme zločina, svakodnevicu logoraša te funkcioniranje logora u širem političkom i vojnom kontekstu.
Posebnu vrijednost knjige čini obilje svjedočanstava i imena koja se u njoj donose. Ta svjedočanstva nisu samo ilustracija naracije, nego i dragocjeni pokazatelji budućim istraživačima koji se bave pojedinačnim sudbinama. Samim time što ih autor uključuje u tekst, ukazuje na izvore i podsjeća na postojanje zapisa koji bi inače mogli ostati raspršeni u arhivima ili zaboravljeni. Tako se knjiga ne iscrpljuje u sintezi i analizi, nego otvara vrata detaljnijim mikrohistorijskim istraživanjima koja bi mogla rasvijetliti živote i patnje pojedinih logoraša. U tom smislu, svaki spomenuti podatak i svako sačuvano ime postaju most prema novim istraživačkim mogućnostima i doprinos očuvanju kolektivnog sjećanja.
Mario Šimunković
[1] Ovaj prikaz knjige dio je odgovora na pitanje što smatram stručno pouzdanom literaturom o koncentracijskom logoru Jasenovac. Više o tome u mom prilogu: Odgovor na pitanje Luke Šarića “Tko određuje imamo li dovoljno literature o Jasenovcu i je li ona pouzdana?”, https://historiografija.hr/?p=47536
[2] Afirmativne i kritičke ocjene knjige Ive Goldsteina “Jasenovac”, https://historiografija.hr/?p=15195
Tekst je izašao uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.