Kliofakt: Ministar obrane Anušić o 500-600 tisuća pobijenih Hrvata i Thompson o 500 tisuća Hrvata koji se nisu vratili s Bleiburga
Varirajući nazive postojećih mrežnih platformi CroFacta, P-fakti i Faktograf, pokrećemo novu rubriku Kliofakt. No više od ispravljanja netočnih tvrdnji u javnosti zanimaju nas šire predodžbe koje stoje iza njih, stoga ćemo si dopustiti esejističku i interpretativno slobodniju formu.
Rubriku otvaramo reakcijama na izjave koje dolaze iz samog političkog i društvenog vrha.
Ministar obrane Republike Hrvatske Ivan Anušić, nakon što je rekao da je na Thompsonovom koncertu u Zagrebu 5. srpnja 2025. na povik ”Za dom” odgovorio ”spremni” pred izvođenje pjesme Bojna Čavoglave, izjavio je i sljedeće:
“Mi imamo svoju neovisnu i nezavisnu Hrvatsku već 35 godina – izborenu na krvi hrvatskog branitelja i na modernim, zapadnim vrijednostima demokracije, a ne komunizma, ne crvene petokrake koju smo morali štovati 45 godina, a koja je pobila po nekim procjenama između 500 i 600 tisuća Hrvata.”
Pjevač Marko Perković Thompson, nakon što je na koncertu ispred 500.000 ljudi poveo povik „Za dom“ pred izvođenje pjesme Bojna Čavoglave, rekao je na koncertu i sljedeće:
“Ove godine je 80 godina od bleiburške tragedije. Ovako otprilike kako su nam kazali naši povjesničari, koliko nas je tu večeras toliko nas je bilo na Bleiburgu 1945. godine, a nisu se vratili.”
No niti je na Bleiburgu 1945. bilo 500.000 ljudi, niti ih je toliko ubijeno. Procjene povjesničara i drugih kreću se do (maksimalno) peterostruko manjeg broja ubijenih, koji je i dalje dakako iznimno velik i ništa manje strašan. Dakle, ni Thompsonove ni Anušićeve tvrdnje o brojkama nisu niti približno točne, bilo da se odnose na 1945. godinu ili uključujući i cjelokupno razdoblje socijalističke/komunističke Jugoslavije.
Zašto se iznose takve brojke? Takve su brojke u stalnom optjecaju kvazipublicistike i mnogih razmjerno marginalnih medija. One imaju za cilj ne samo proizvesti ravnotežu u brojkama između ustaških i komunističkih zločina nego ih i debelo nadmašiti u korist potonjih.
Zašto im je bitno poduzeti takvu konstrukciju? Zato što iza toga stoji ne samo višedesetljetna nego gotovo višestoljetna (samo)predodžba o Hrvatima kao stalnim žrtvama povijesti čije je djelovanje uvijek bilo isključivo obrambeno. U takvoj slici svijeta Hrvati gotovo nikada nisu počinitelji zločina ili agresori pa čak niti napadači. To je vizija povijesti koja realna stradanja – kakvih je nesumnjivo itekako bilo kroz stoljeća – pretvara u opću žrtvoslovnu (viktimizacijsku) kategoriju, tako karakterističnu i za mnoge druge narode. Posljedica toga je izbjegavanje govorenja i kritičkog suočavanja s ustaškim zločinima za razliku od komunističkih zločina, između ostalog i zato jer se potonji shvaćaju kao nacionalno ugrožavajući.
Na brojke koje su iznijeli ministar Anušić i Thompson reagirano je u dijelu medija i portala, no pozivamo ipak i novoosnovano Povjerenstvo za utvrđivanje sudbina žrtava nakon Drugog svjetskog rata da se očituje. Zar se u tim izjavama ne radi o osobama na visokim političkim funkcijama i utjecajnim društvenim pozicijama čije riječi o povijesti imaju veliki doseg i potencijalno snažne posljedice?
Takve viktimizacijske predodžbe nisu vezane samo uz brojke i dobro su vidljive primjerice u sljedećim riječima iz propovijedi predsjednika Hrvatske biskupske konferencije i zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše održane istog tog 5. srpnja 2025. u Tomislavgradu, povodom 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva: „Doista, od osmanlijskih osvajanja do agresora Domovinskog rata; od komunističke diktature do suvremene indoktrinacije – cilj je bio uvijek isti: iščupati korijen i dušu hrvatskoga naroda.“
Treba međutim napomenuti da su navedene Kutlešine riječi mediji prenosili na sljedeće – bitno iskrivljene – načine: “Komunistička diktatura je pokušala iskorijeniti Hrvate” / „Dodao je da su brojni režimi, od vremena osmanskih osvajanja, agresora u Domovinskome ratu i komunističke diktature, pokušali iskorijeniti Hrvate, no da ih je očuvala njihova vjera.“ Na takvim krivim osnovama su onda u medijima izvođeni i kritički komentari. Pogledamo li izvornik propovijedi, te su riječi u svakom slučaju drugačije, ali i dalje ništa manje viktimizacijske te stoga u njima nema mjesta za Hrvate kao počinitelje, kao ni žrtve koje su stradale od njihove ruke.
Sve to čini jedan dio od niza kamenčića u mozaiku koji vodi prema odgovoru na pitanje zašto tako velikom dijelu Hrvata nije problematična upotreba pozdrava ZDS, o čemu sam recentno pisao.
Naravno, u duhu profesionalne historiografije koja je neizbježno otvorena uvijek novim argumentima i protuargumentima, ostavljam mogućnost za nadopune i ispravke i samih mojih tvrdnji. Na povijest nikada nije moguće staviti točku. A da o značenjima i vrijednostima koja joj pridajemo i ne govorimo.
Branimir Janković
Ilustracija: Muza Clio godine 2000. (iz knjige Mirjane Gross Suvremena historiografija, Zagreb 1996.)
Reagiranja na objave iz rubrike “Kliofakt”, kao i nove polemičke priloge namijenjene toj rubrici, možete slati na e-mail adresu urednika portala Historiografija.hr bjankovi@m.ffzg.hr