Predstavljena knjiga “Pisma dida Miloša iz Prvog svjetskog rata: dokument jednog vremena”

Prostor Nadbiskupovog kaštela u Kaštel Sućurcu bio je premalen za primiti sve brojne posjetitelje zainteresirane za predstavljanje monografije Pisma dida Miloša iz Prvog svjetskog rata: dokument jednog vremena tiskane u nakladi Gradske knjižnice Kaštela.

Uz autore monografije – Miloša Mandića, unuka dida Miloša i inicijatora cijelog projekta i Renatu Dobrić, urednicu i priređivačicu knjige, ravnateljicu Gradske knjižnice Kaštela, knjigu su predstavili prof. dr. sc. Mladenko Domazet, povjesničar Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu koji je govorio o ratnoj svakodnevici Vranjica i obiteljskoj povijesti tijekom Velikog rata kroz oči dida Miloša i babe Roze, i prof. dr. sc. Tado Oršolić, povjesničar, znanstveni savjetnik i upravitelj Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru koji je govorio o Sočanskoj bojišnici i sudjelovanju Vranjičana, Solinjana, Kaštelana i Klišana u Prvom svjetskom ratu.

Izvedbama pjesama Marijo, svibnja kraljice, Tvoja zemlja, i Croatijo, iz duše te ljubim, koje su praunuk dida Miloša Hrvoje Mandić (gitara) i prapraunuk Marin Petković (violina) izveli u čast svoga pretka Miloša, svojim zajedničkim nastupom publiku su ganuli do suza. Naime, dida Miloš je, kako je istaknula Renata Dobrić u svom izlaganju, ali i u predgovoru monografije, u svojim pismima i dopisnicama uvijek isticao koliko voli pjevati domoljubne i vjerske pjesme, pa su njegovi prapraunuci upravo iz tog razloga cijelu večer protkali domoljubnim glazbenim notama.

Monografija Pisma dida Miloša iz Prvog svjetskog rata kroz prepisku dida Miloša sa suprugom Rozom, djecom, majkom, rodbinom, trgovcima i prijateljima daje uvid u život u Vranjicu i Dalmaciji u vrijeme Prvog svjetskog rata, kao i o Sočanskoj bojišnici te o zarobljeništvu u Italiji. 

Unuk Miloš Mandić prikupio je svu pisanu ostavštinu svog djeda koji je mobiliziran 15. veljače 1915. godine u austrougarsku vojsku u 37. domobransku pješačku pukovniju, koja je bila postrojba u sastavu Carsko-kraljevskog domobranstva austrougarske vojske na području vojnog okruga Herceg Novi. Stožer pukovnije bio je u Gružu pokraj Dubrovnika. Dida Miloš je kao bolničar u Prvom svjetskom ratu preko Herceg Novog, Sarajeva i Doboja raspoređen na Sočansku bojišnicu. Na toj je bojišnici 6. kolovoza 1916. godine zarobljen te postaje talijanski ratni zarobljenik. Kao zarobljenik umire u Italiji te je pokopan na groblju u Barletti, gdje i danas počivaju njegove kosti. Pisma koja je Miloš pisao supruzi Rozi i djeci sačuvana su u originalu, baš kao i pisma koja je Roza pisala suprugu Milošu, dok su pisma koja je dida Miloš slao ujcu, prijateljima, odvjetnicima i poslovnim suradnicima sačuvana u Miloševim bilježnicama („notešima“), koje je u Vranjic donosio Milošev suborac, Vranjičanin, Luka Mikelić. Naime, dida Miloš je svu svoju prepisku prepisivao u notese (male bilježnice), kako bi sve ostalo sačuvano, te kako bi, kako je sam više puta napomenuo, kad se vrati kući u svoj „ubavi“ Vranjic, mogao svojoj djeci i unucima pripovijedati („pravljati“) o svemu što je proživio.

Navedena pisma su od velike važnosti za današnje razumijevanje tadašnjeg načina života u Solinu i Vranjicu tijekom Prvog svjetskog rata te mnogo govore o načinu života hrvatskih vojnika u Prvom svjetskom ratu koji su se borili na Soči. Također se iz pisama mnogo može saznati o tome na kakav su način u tadašnje vrijeme živjeli oni Hrvati koji su se našli u talijanskom zarobljeništvu. Iz navedene prepiske obrađeno je 1580 starih vranjičkih riječi. U knjizi je naveden i spisak 140 mobiliziranih osoba koje dida Miloš spominje u pismima, kao i kazalo s oko 450 imena i prezimena, te 85 toponima.

„Cijela povijest sačuvana je u ovim dopisnicama i pismima. Način života u Vranjicu i Dalmaciji za vrijeme Prvog svjetskog rata: kako su se odgajala djeca, što se jelo, što se sadilo u poljima, na koji način su se naši stari borili protiv filoksere, vjera u Boga, ljubav prema domovini Hrvatskoj, strast za čitanjem i učenjem, koje pjesme su se pjevale, što se čitalo, koji blagdani su se slavili i na kakav način, mobilizacija, odlazak Dalmatinaca u Prvi svjetski rat, boravak na Sočanskoj bojišnici, boravak u talijanskom zarobljeništvu – sve to se da iščitati iz pisama i dopisnica dida Miloša čija je najveća vrijednost u tome što su sve ove sačuvane dopisnice i pisma autentično svjedočanstvo o vremenu Prvog svjetskog rata“, navela je u svom izlaganju urednica i priređivačica monografije Renata Dobrić, istaknuvši kako se ona osobno, čitajući prepisku između dida Miloša i njegove supruge Roze, uvukla u njihov svijet i njihove živote, kao i u njihovu obiteljsku povijest, pri čemu se povezala s obitelji Mandić, i to prvenstveno s Rozom. Inače, Renata Dobrić je istaknula i kako je obitelj Mandić povezana s Kaštelima upravo putem Roze, jer je Roza Grgić unuka Luke Grgića i Kate Carev (Kate Carev je sestra hvarskoga biskupa fra Fulgencija Careva, koji je rodom iz Kaštel Gomilice).

„U vrijeme Miloševe mobilizacije i njegova odlaska na Sočansku bojišnicu, Roza je u dobi od 29 godina ostala sama s četvoro male djece. Nastavlja živjeti iz dana u dan u tim teškim ratnim vremenima, u zajednici s Miloševom  majkom, braćom i sestrama, brinući se i o djeci, i o polju, i o vinogradu, željno iščekujući svaku suprugovu dopisnicu, nadajući se njegovu skorom povratku“, istaknula je Renata Dobrić napomenuvši kako će svi oni koji u ruke uzmu ovu vrijednu knjigu moći osjetiti dašak prohujalih vremena i spoznati na koji način se u Dalmaciji živjelo prije više od stotinu godina, u vrijeme Prvog svjetskog rata.

„Vrijednost ove monografije je u tome što su sve sačuvane dopisnice i pisma autentično svjedočanstvo jednog Dalmatinca, Vranjičanina, koji je odjednom istrgnut iz svog svakodnevnog života te odlazi na Sočansku bojišnicu. Svi Miloševi zapisi su nastajali u trenutku, na putu prema bojišnici, na bojišnici, a potom i u zarobljeništvu. Svi zapisi su u potpunosti autentični, a to je prava rijetkost. Naime, u hrvatskoj književnosti i publicistici se rijetko može naići na svjedočanstva Dalmatinaca koji su boravili na bojišnici u Prvom svjetskom ratu. Upravo iz tog razloga ovo smatram itekako značajnom knjigom, koja ima veliku historiografsku vrijednost, i za povjesničare, i za jezikoslovce, i za etnografe, ali i za sve one koje zanima kakva je bila svakodnevica u Dalmaciji prije stotinu godina“, istaknuo je prof. dr. sc. Mladen Domazet u svom izlaganju, čestitavši Gradskoj knjižnici Kaštela i ravnateljici Dobrić na tiskanju monografije „Pisma dida Miloša iz Prvog svjetskog rata“.

„Ova monografija je uistinu vrijedan dokument jednog vremena, kao što urednica i priređivačica knjige Renata Dobrić navodi u naslovu i u predgovoru knjige. Posebnu vrijednost imaju Miloševi Zapisi s ratišta, koji nama povjesničarima mnogo govore o autentičnom proživljenom iskustvu jednog Hrvata koji se našao na Sočanskoj bojišnici u Prvom svjetskom ratu. Miloševi zapisi s ratišta, ali i iz zarobljeništva, predstavljaju važan izvor za daljnja istraživanja povjesničara koji će u budućnosti htjeti pisati o ovom nedovoljno istraženom dijelu hrvatske povijesti“, naveo je prof. dr. sc. Tado Oršolić u svom izlaganju u kojemu je govorio i o zapadnoj bojišnici, odnosno o lokacijama koje Miloš spominje u svojim zapisima.

Unuk dida Miloša, Miloš Mandić mlađi, koji je glavni inicijator pokretanja cijelog projekta, istaknuo je kako je razvrstavanju pismene ostavštine svoga djeda posvetio više od deset godina života. Najveću pomoć pri tumačenju više od 1500 starih vranjičkih riječi koje su objavljene u monografiji u „Kazalu starih vranjičkih riječi“ pružio mu je Josip Jelić, a veliku pomoć dobio je i od brojnih potomaka dida Miloša, među kojima se ističe pok. Velimir Jurić, veliki poznavatelj povijesti Vranjica i vranjičkih obitelji.

„Bitno je istaknuti i kako je svaka generacija Mandića Vranovih imala jednog Mandića koji je dio života proveo u zarobljeništvu. Naime, dida Miloš je bio u talijanskom zarobljeništvu u Prvom svjetskom ratu, a Milošev mlađi sin Vitomir, moj otac, je kao domobranski časnik po povratku iz Zagreba 1945. zatočen u zatvoru u Splitu, a potom u Trogiru, gdje je ujedno bio i na prisilnom radu. Nakon izlaska iz zatvora bio je lišen građanskih prava, tako da je tek 1957. g. dobio pomorsku knjižicu (matrikulu). Miloševi unuci, sinovi starijeg Miloševa sina Radoslava, Dragomir i Miloš, bili su vukovarski branitelji. Padom Vukovara završili su u srpskim koncentracijskim logorima te tako ni oni nisu izbjegli sudbinu njihova dida Miloša. Nažalost, oba su umrla 2011. i danas počivaju jedan do drugoga na Memorijalnom groblju žrtava domovinskog rata u Vukovaru“, istaknuo je Miloš Mandić koji je veliku zahvalu uputio prijateljici Lindi Grgić koja mu je pružila veliku pomoć u svemu, a koja ga je ujedno i povezala s Renatom Dobrić, za koju je naveo: „Upravo je gđa. Dobrić, uz uloženi golemi trud u cijeli projekt, najzaslužnija što je ova monografija tiskana na ovako kvalitetan i profesionalan način, iako je moja prvotna ideja bila tiskanje brošure koja je trebala biti namijenjena samo Miloševim potomcima i rodbini. Prepoznavši pisma dida Miloša kao veliku vrijednost za širu zajednicu, upravo zahvaljujući njenom trudu i zalaganju pred Vama je danas monografija u tvrdom uvezu, a koja je, prema dosadašnjim saznanjima, pobudila velik interes, baš kao što je Renata i predvidjela“, rekao je Miloš Mandić mlađi.

„Hvala svima koji su sudjelovali u ostvarenju ovog projekta, a ima ih uistinu mnogo. Hvala Milošu Radoniću koji je svu prepisku digitalizirao, hvala dragoj Mirni Žic koja je obavila mukotrpno prepisivanje svih pisama, dopisnica, notesa i bilježnica, hvala Ivanu Matijasu Mandiću koji je, pored ostalog, pronašao Novine u kojima se spominje dida Miloš na ratištu, hvala Velimiru Juriću koji mi je mnogo pomogao oko popisivanja vranjičkih obitelji, hvala Josipu Jeliću koji je zaslužan za tumačenje starih vranjičkih riječi, veliko hvala Lindi Grgić koja me povezala s Renatom Dobrić, i veliko hvala svima ostalima koji su na bilo koji način pomogli kako bi pisma dida Miloša ugledala danje svjetlo“, istaknuo je Miloš Mandić u svom kratkom obraćanju brojnim nazočnim posjetiteljima, među kojima je bio veliki dio Miloševih potomaka, koji su na predstavljanje knjige u Kaštel Sućurac stigli iz svih krajeva Hrvatske.

Predstavljanju ove jedinstvene monografije podršku je svojim dolaskom u ime Grada Kaštela pružila i pročelnica Upravnog odjela za društvene djelatnosti gđa. Antonia Klaić, kojoj su se pridružile i dopredsjednica Gradskog vijeća Grada Kaštela gđa. Doris Grgurin i direktorica Turističke zajednice Grada Kaštela gđe. Nada Maršić.

Velik je bio interes za kupnju knjiga koje su se prodavale po promotivnoj cijeni, a svi oni koji svoj primjerak nisu nabavili, knjigu mogu kupiti u Gradskoj knjižnici Kaštela u Kaštel Sućurcu.

Prilikom predstavljanja knjige u Nadbiskupovom kaštelu su, zahvaljujući Lindi Grgić, bile izložene i tri umjetničke slike Vranjica, naslikane upravo za ovu priliku, a putem projekcije su svi nazočni mogli pogledati i brojne fotografije, pisma i dopisnice iz ostavštine dida Miloša i obitelji Mandić, pri čemu su poseban interes izazvale fotografije ručnih radova časne sestre Agneze, sestre dida Miloša, koje su poslale časne sestre iz samostana na Hvaru, u kojemu je č. s. Agneza provela dio života. Časne sestre su za ovu priliku poslale i medenjake izrađene po tradicionalnoj recepturi, a istima su se nakon predstavljanja knjige mogli osladiti brojni posjetitelji, koji su se nastavili družiti uz razgovor i domaće delicije za čiju su izradu bili zaslužni brojni potomci iz obitelji Mandić i njihovi prijatelji.

Knjiga je realizirana sredstvima Splitsko-dalmatinske županije, Grada Kaštela i Grada Solina, kojima je ravnateljica Gradske knjižnice Kaštela Renata Dobrić uputila veliku zahvalu.



Prethodna obavijest:



Odgovori