Veze sudstva i povijesti (1): Blochove usporedbe suca i povjesničara u sklopu dileme „suditi ili razumjeti“

Kao što smo najavili, uočena veza između suca Ivana Turudića i povijesti potaknula nas je na vrlo slobodne asocijacije o velikoj temi međuodnosa sudstva i povijesti. U prvom nastavku prenosimo odlomke iz knjige „Apologija historije ili zanat povjesničara“ Marca Blocha (1886-1944), iz potpoglavlja karakteristično nazvanog „Suditi ili razumjeti“. O Blochovim se napomenama otprije 80 godina može danas dakako kritički raspravljati, osobito nakon svega što se otad izdogađalo, ali svakako potiču na razmišljanje.

---

 „Postoje dva načina da se bude nepristran: način znanstvenika i način suca. Oni imaju zajednički korijen, pošteno podčinjavanje istini. Znanstvenik bilježi, bolje, potiče provjeru koja će možda srušiti njegove najdraže teorije. Ma kakva bila potajna želja njegova srca, dobar sudac ispituje svjedoke jedino s ciljem da upozna činjenice, takve kakve su bile. To je, na obje strane, obveza savjesti o kojoj se ne raspravlja.

Međutim, u jednom se trenutku putevi razdvajaju. Kad je znanstvenik promotrio i objasnio, njegov je zadatak završen. Sucu još preostaje izricanje presude. Zatomljujući svaku osobnu naklonost, donosi li je prema zakonu? Smatrat će se nepristranim. On će to i biti u smislu suca. Ali ne u smislu znanstvenika. (…)

Povjesničar je dugo slovio za neku vrstu suca podzemnoga svijeta, zadužena da mrtvim junacima dijeli pohvalu ili pokudu. (…) Tu više nego ikad vrijedi Pascalova riječ: „Svi izigravaju Boga sudeći: to je dobro ili loše“. Zaboravlja se da jedan vrijednosni sud nema drugi razlog postojanja osim kao priprema čina i smjera samo u odnosu na svjesno prihvaćen sustav moralnih referencija. U svakodnevnom nam životu potrebe vođenja nameću to, obično površno, svrstavanje. (…) Da bismo u skupini naših predaka odvojili pravedne od onih osuđenih, jesmo li, dakle, tako sigurni u sebe same i svoje vrijeme? Uzdižući u apsolut kriterije, posve relativne, jednog pojedinca, jedne strane ili jedne generacije (…) Uostalom, budući da ništa nije po prirodi promjenjivije od takvih odluka, podložnih svim nestalnostima kolektivne svijesti ili osobnoga hira, historija je, omogućujući i previše često listi popularnosti da prevlada nad dnevnikom istraživanja, bezrazložno poprimila izgled najnesigurnije discipline: iza ispraznih optužaba slijedilo je isto toliko ispraznih rehabilitacija. Robespierristi, antirobesperristi, tražimo milost: smilujte se, recite jednostavno tko je bio Robespierre. (…)

Nažalost, stalnim se suđenjem na kraju gotovo sudbonosno gubi čak i želja za objašnjenjem. Kad strasti prema prošlosti pomiješaju svoje odraze s opredjeljenjima sadašnjosti, pogled se nepovratno muti i, nalik svijetu manihejaca, ljudska je realnost još samo crno-bijela slika. (…) Od njega [povjesničara] smo samo tražili da ga vlastiti izbor ne zaslijepi do te mjere da više ne shvati kako je bilo moguće neko drugo nekoć. Pouka o intelektualnom razvoju čovječanstva ipak je jasna: znanosti su se uvijek pokazale utoliko plodnijima i time, naposljetku, korisnijima praksi, ukoliko su svjesnije napuštale stari antropocentrizam dobra i zla. (…)

Ukratko, jedna riječ dominira i rasvjetljava naša proučavanja: „razumjeti“. Ne recimo da su dobrom povjesničaru strasti strane; on ima barem tu strast. (…) Lako je vikati „strijeljati!“. Nikad dovoljno ne razumijemo.“

---

Marc Bloch, Apologija historije ili zanat povjesničara, s francuskog prevela Jagoda Milinković, Zagreb 2008, str. 133-137.

---