Branimir Janković – kolumna „Javna povijest“ – Kojim putem do budućnosti u ratom podijeljenim društvima? Pomirenjem, suočavanjem s prošlošću ili ravnopravnim sjećanjem?

Riječi iz naslova polaze od knjige R. W. Fogela i G. R. Eltona Kojim putem do prošlosti? Dva pogleda na povijest (Zagreb 2002) u kojoj se polemizira o tome kojim pristupom doći do prošlosti. Na tom se tragu možemo pitati kojim putem do budućnosti u regionalnim okolnostima oštrih antagonizama koji ne prestaju ni trideset godina nakon jugoslavenskih ratova. Brojni komentatori ističu ne samo da se pomirenje više ne postavlja kao kakav-takav cilj, nego da je napušteno i suočavanje s prošlošću, a da sjećanje na ratove 1990-ih služi prvenstveno kao pogonsko gorivo za sukobe u sadašnjosti. Stoga i naslov XIV. Foruma za tranzicionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama koji je održan u prosincu 2021. u Beogradu glasi „Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti?“. Kao razloge tome navodi se slabljenje političke podrške Koaliciji za REKOM kao mreži pomirenja i umjesto toga podržavanje politika koje odbijaju govoriti o vlastitim odgovornostima za ratne zločine.

Imajući sve to u vidu, postavlja se pitanje jesu li koncepti pomirenja, suočavanja s prošlošću, uključivog sjećanja i dalje važni? Spominjati danas pomirenje izgleda kao govoriti izvan vremena i prostora jer u mnogim slučajevima koji nas okružuju nije poduzet ni prvi korak priznavanja zločina i izricanja žaljenja zbog njih. Zbog toga govoriti o pomirenju ostaje u pravilu bez učinka ili čak djeluje kontraproduktivno u ratom podijeljenim zajednicama koje se nisu simbolički pomakle od isključivo vlastite istine, vlastitih sjećanja i vlastitih žrtava koje su ih – posve razumljivo – duboko obilježile. Tom prilikom najčešće nisu poduzeti ni nužni pripremni koraci za kakve važne iskorake. Naravno, to ne znači da nema lokalnih sredina u kojima su brojni pojedinci učinili mnogo na normalizaciji, izgradnji suživota i uvjeta za pomirenje uime bolje budućnosti, kako svoje tako i svoje djece. Potrebno im je dakako odati priznanje i pružiti svu podršku.

No problem pomirenja kao šireg cilja treba kritički sagledati iz svih mogućih kuteva, posebno s obzirom na realnu situaciju na terenu i promijenjene političke okolnosti. O pomirenju i drugim pitanjima pisala je primjerice Jacqueline Nießer upravo u slučaju Inicijative za REKOM u knjizi Die Wahrheit der Anderen. Transnationale Vergangenheitsaufarbeitung in Post-Jugoslawien am Beispiel der REKOM Initiative (2019). S tim u vezi treba naglasiti: ne otvara jedan te isti ključ sva vrata. Posebice jer je očito da se nalazimo u trenutku kada se moramo vratiti prvim i osnovnim koracima.

Naime, govoriti o pomirenju – napose kada u pozadini stoje povijesno traumatični događaji – znači govoriti i o suočavanju s prošlošću. Dok se pojam pomirenja potpuno izbjegava ili ga se pak tek stidljivo spominje, termin suočavanja s prošlošću mnogo je češće prisutan u javnosti. Međutim o uspjehu ili neuspjehu suočavanja s prošlošću vladaju podijeljena mišljenja. Dok Dragan Markovina ističe „projekt suočavanja s prošlošću doživio je poraz“ („Oskar i nerealna očekivanja“, Peščanik, 27.IV.2021), Jasna Dragović-Soso navodi da „bitka za suočavanje s prošlošću nije zauvek izgubljena“ (istoimeni intervju, Novosti, 29.X.2021). U svakom slučaju, primjetan je snažan trend koji ne ide prema suočavanju s prošlošću, ni na lokalnoj niti na globalnoj razini, kako to s pravom ističe Christian Axboe Nielsen („Republika Srpska bi ojačala ako prizna genocid“, Radio Slobodna Evropa, 13.VIII.2021).

Trendovi su se dakle iznimno obrnuli. Kako je to komentirao Boris Dežulović, nekad su političari klečali pred Varšavskim getom, a danas hrvatski predsjednik Zoran Milanović, osvrćući se na odnos države prema obitelji ubijene Aleksandre Zec, bezosjećajno izjavljuje „što još treba?“, naglašavajući da su dobili odštetu. Da karikiramo, u takvom bi promijenjenom političkom kontekstu naprimjer Documenta – centar za suočavanje s prošlošću očito trebala promijeniti naziv u „Documenta – centar za zašto je ipak važno suočavanje sa prošlošću“, jer je upravo to ono što se danas izgubilo iz vida. Naglasci javnosti su se izmijenili i potrebno je opet raditi na tome zašto je važno konfrontirati se sa svojom tamnom prošlosti, a ne ju ignorirati ili pak upotrebljavati za daljnju konfrontaciju s drugim nacionalnim zajednicama.

Međutim budući da i suočavanje s prošlošću izaziva oprečne reakcije i da mnogi zaziru od njega ili ga unaprijed odbijaju ili pak vrlo selektivno primjenjuju, očito treba voditi računa o preprekama na koje nailazi zagovaranje suočavanja s prošlošću, kao i taktikama i strategijama kako ga učinkovito provoditi. Kao što sam već spomenuo, ne otvara isti ključ sva vrata. Primjerice, neke od uvriježenih reakcija šire javnosti na pozivanje na suočavanje s tamnim stranama vlastite nacionalne povijesti uključuju inzistiranje na uobičajenom protupitanju – a što je s našim žrtvama.  

Zbog toga bi se proces suočavanja s prošlošću trebao odvijati kroz rad na uspostavljanju uključivog i ravnopravnog sjećanja u kojem se nitko ne bi osjećao zapostavljenim ili ušutkanim. Nismo dakako samo mi ti koji smo suočeni s tim osjetljivim pitanjima i dijelimo ih sa svima koji su imali iskustvo rata. Sve je još složenije kada su prisutni i elementi građanskog rata i to susjeda protiv susjeda koji su se ne samo poznavali nego i dalje često žive nedaleko jedni od drugih. Zbog težine traumatičnog nasljeđa građanskog rata uopće nije važno je li od ratova 1990-ih i Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji – koji imaju obilježja i vanjske agresije i unutarnjeg građanskog rata – prošlo trideset, osamdeset ili više godina. Vidljivo je to u svim društvima koja su diljem svijeta prošla kroz građanske ratove – od Španjolske i Grčke u 20. stoljeću do SAD-a u 19. stoljeću – u kojima ideološke podjele i obiteljske traume i dan-danas proizvode snažne društvene polarizacije.

Jedan od konceptualnih izlaza iz takvih naizgled nemogućih situacija ponudila je Aleida Assmann u knjizi Duga senka prošlosti. Kultura sećanja i politika povesti (Beograd 2011). Ona je na primjeru nasljeđa Španjolskog građanskog rata istaknula kako dok god jedna strana mora živjeti pod dominacijom pobjedničkog pamćenja, dok god se nastavlja asimetrija sjećanja, da zapravo traje i rat, o čemu sam pisao u jednoj od prethodnih kolumni. Iz toga proizlazi da se građanski rat može nadvladati tek kad se otvori prostor za određenu simetriju sjećanja, kada i poražena strana ima pravo na ravnopravno sjećanje. Ne međutim u smislu izjednačavanja krivice, već s obzirom da postoje različita iskustva – nerijetko podjednako traumatična – koja trebaju dobiti mogućnost biti javno izgovorena. Jedna je istina o onome što se dogodilo, no postoje različita sjećanja na to što se dogodilo. Nitko nema pravo samo na svoju istinu, ali ima pravo na svoje sjećanje. Stoga ravnopravno i uključivo sjećanje ne znači izjednačavanje odgovornosti i krivice ili pak proglašavanje svih politika i ideologija jednakima.

Na primjeru Drugog svjetskog rata to bi značilo da svi imaju pravo na sjećanje na svoje ubijene – na svim ratnim stranama – ali to ne znači izjednačavati fašističku ideologiju, genocidni rasizam i kolaboraciju s antifašističkom borbom nevisno u kojoj mjeri bila u službi socijalističke revolucije ili komunističke ideologije. Sve zaraćene strane počinile su masovne zločine s kojima se trebaju suočiti, no karakter i opseg tih zločina, kao i ideologije i okolnosti koje stoje iza njih nije moguće poistovjetiti, bez obzira što se s pravom ističe kako je zločin zločin. Nadalje, na primjeru 1990-ih, promoviranje ravnopravnog sjećanja ne znači umanjivanje Miloševićeve odgovornosti za pokretanje ratnog stroja u raspadajućoj Jugoslaviji, već da hrvatska, bošnjačka i albanska zajednica koje su u bitno većoj mjeri pretrpjele zločine kao rezultat te politike trebaju itekako pamtiti i nikako zanemarivati mnoge svoje zločine nad Srbima. Iskoraci u tom smjeru učinjeni su u Hrvatskoj 2020. prilikom znatno inkluzivnijeg obilježavanja „Oluje“ u smjeru građenja postupnog razumijevanja – s obje strane – da je za Hrvate ona značila povratak iz progonstva i vraćanje okupiranog teritorija 1991, a za Srbe pak njihovo progonstvo 1995. godine.

I u drugim su nacionalnim zajednicama pogođenim međusobnim sukobima, poput iznimno podijeljene Sjeverne Irske, društveno odgovorni povjesničari otvarali prostore za ukazivanje na perspektivu druge – suprotstavljene – strane. (Usp. u prethodnim kolumnama već spominjani članak Thomasa Cauvina „Public Historians and Conflicting Memories in Northern Ireland“, u: A Companion to Public History, ur. David Dean, 2018, str. 419-430.) Uz to, potrebno je razgrađivati antagonistički naboj sjećanja (kakav dominira kod nas) i pokazati da postoji čak i tamo gdje mislimo da ga nema. Naprimjer, mnogi kada sudjeluju u komemoriranju žrtava svoje nacionalnosti misle da im samo odaju poštovanje, ali načini na koje se to čini – kao i poruke koje se tom prilikom šalju ili propuštaju poslati – često ih radikaliziraju i pune gorivom za neke nove konflikte. Kao što navodi Jelena Marković: „Individua koja je dio zajednice koja je u jednom času bila žrtva dehumanizacije, zbog empatije prema vlastitoj grupi i nepravdi koja je pojedincima unutar grupe nanesena, u drugom času može biti ona koja dehumanizira Drugoga.“ („Ubojite šutnje? Mržnja, strah i njihove šutnje“, Naracije straha, Zagreb 2019, str. 109). O tome sam također pisao u jednoj od prethodnih kolumni.

Ne moram spominjati koji je učinak kada, u srpskom slučaju, gledate film Dara iz Jasenovca (za razliku od filma Dnevnik Diane Budisavljević o činovima pomaganja neovisno o nacionalnosti ili vjeri) ili, u hrvatskom slučaju, kada sudjelujete u službenom komemoriranju pada Vukovara koji je odnedavno državni praznik. Naime, s jedne strane, svi smatraju da su tada ujedinjeni s Vukovarom u suosjećanju i tugi, međutim, s druge strane, istog tog dana 2021. ispisuju se po Zagrebu grafiti Ubij Srbina, kao potvrda da sjećanje na vlastite žrtve itekako može imati iznimno militantni učinak. Ta bliskost ili isprepletenost komemorativnog sjećanja i antagonizacije u poslijeratnim društvima nešto je čega mnogi uopće nisu svjesni i zbog čega je potrebno poduzeti preispitivanje dominantnih politika sjećanja i politika povijesti te razgradnju njihova konfliktnog potencijala.  

Umjesto isticanja jednog koncepta kao najvažnijeg – jer važni su i inkluzivno sjećanje, i suočavanje s prošlošću, i pomirenje – treba postupno razvijati ih sve zajedno. I to u koracima, budući da je za njih potrebno dugo vrijeme, počevši od građenja ravnopravnog sjećanja preko osmišljenog suočavanja s prošlošću do u konačnici – na osnovu postignutih predradnji – poticanja pomirenja kao državnih politika. Postavlja se pritom pitanje koja je uloga prošlosti u probijanju puta ka pomirenju. Postoje naime mišljenja da se nikad nećemo moći pomiriti na osnovu prošlosti, s obzirom na razmjere počinjenih zločina i potpuno suprotstavljene poglede na prošlost. Izgleda da – koliko god činili sve na uspostavljanju ravnopravnog sjećanja i suočavanja s prošlošću – nema te prošlosti koja će nas pomiriti. Kako je to formulirano u naslovu recentne knjige Lee David:„prošlost nas ne može izliječiti“ (The Past Can’t Heal Us: The Dangers of Mandating Memory in the Name of Human Rights, 2020).  

Stoga je Aleida Assmann, ukazujući na važnost ravnopravnog sjećanja, istaknula da se to čini uime zajedničke budućnosti. Ako nas dakle ne može pomiriti antagonizirajuće sjećanje, ako nas ne može pomiriti konfliktna prošlost, može li nas možda s vremenom pomiriti ravnopravno sjećanje s ciljem zajedničke budućnosti. Problem je naravno koje budućnosti s obzirom da budućnost više nije politička, društvena i socioekonomska tema, o njoj se gotovo uopće ne govori. Svima nam je zato lakše analizirati u kakvim se okolnostima nalazimo nego nuditi rješenja jer je očito najteže misliti budućnost, posebno zajedničku budućnost na temelju koje bismo mogli nadvladati prošlost koja nas dijeli. To otvara pitanje koliko stavljati naglasak na prošlost, a koliko na budućnost te kako postići njihovu uravnoteženost.

U pitanju su s tim u vezi i naše komemoracije ratnih događanja, od njihove brojnosti i forme do njihova sadržaja. Treba li osim prevladavajućeg fokusa na – posve razumljivo – komemoriranje žrtava uključiti i obilježavanje slučajeva međusobne pomoći koji su prelazili zadane nacionalne granice. Bilo bi važno govoriti i o povezujućim zajedničkim iskustvima iz povijesti svakodnevice ljudi koji su do ratova živjeli jedni do drugih i radili u istim tvornicama, poput „Borova“ i mnogih drugih diljem Jugoslavije. Promjene u načinu na koji govorimo o prošlosti potvrđuju naizgled paradoksalnu napomenu „prošlost je jedina stvar koju se može promijeniti“ iz romana Édouarda Louisa Povijest nasilja (Zagreb 2019, str. 48-49).

Nije prošlost naravno jedino pitanje o kojem treba voditi računa jer su tu i brojna politička pitanja vezana uz demokraciju i korupciju, društvenu nejednakost i siromaštvo, a sve više i ekološki izazovi, no ne treba zanemarivati prošlost prilikom davanja prednosti budućnosti. Prošlost neće nestati, stoga ako prestane biti predmetom naše brige samo će nam se vraćati u neželjenim oblicima, preko neprimjerenih javnih izjava i murala do različitih uznemirujućih incidenata i antagonističkih politika. Slučaj kada je nogometaš Josip Šimunić 2013. godine sportski uspjeh i plasman hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetsko prvenstvo u Brazilu – idući dakle ususret budućnosti – proslavio ustaškim uzvicima „Za dom spremni“, samo je jedan primjer toga kako nije moguće misliti bolju budućnost bez prerađene prošlosti. Zbog toga je u spomenutom Louisovom romanu navedeno kako je „autizam onih koji žele zaboraviti prošlost jednako strašan kao autizam onih koji su opsjednuti tom prošlošću“ (str. 132).

No za spomenuti izazov usklađivanja prošlosti i budućnosti – kao i pitanja ravnopravnog sjećanja, suočavanja s prošlošću i pomirenja – nemoguće je zanemariti ulogu sljedećih faktora: 1) politike; 2) intelektualaca i akademske zajednice; 3) nevladinih organizacija i rada na terenu.

Očito nam trebaju političke opcije koje će provesti priželjkivane društvene promjene. Politička sfera je ključna jer diktira ritam u odnosu prema prošlosti i promoviranju određenih politika sjećanja i politika povijesti. S jedne strane, političari mogu svojim izjavama i politikama pokvariti u kratkom roku mnogo toga što je dotad mukotrpno izgrađivano, bilo Tomislav Karamarko 2012-2016, bilo Zoran Milanović ili Milorad Dodik 2021. i 2022. godine. S druge pak strane, kada se hrvatska politika 2020. godine okrenula inkluzivnijem obilježavanju „Oluje“, novi smjer brzo su prihvatili i novinari, intelektualci i povjesničari koji su se prije toga protivili takvim inicijativama.

Na tom tragu i uloga intelektualaca i akademske zajednice nije zanemariva jer nažalost jedan dio njih itekako sudjeluje u oblikovanju i provođenju antagonizirajućih politika sjećanja i politika povijesti. Nasuprot tome, nije međutim dovoljno da im se drugi dio njih protivi ili sudjeluje u inkluzivnijim inicijativama, već treba ponuditi analize i objašnjenja, ukazati na dublje probleme i postaviti prava pitanja te raditi na konceptualnim alternativama. Osobno to pokušavam činiti uz pomoć fakultetskih kolegija „Javna povijest“ i „Historiografija i nacionalizam“, koji uključuju problematiku kulture sjećanja i suočavanja s prošlošću te uloge intelektualaca i akademske zajednice u tome, kao i dalje dominantnog pitanja nacionalizma i raširenog postavljanja obrazovanja i znanosti u službi jačanja nacionalnog identiteta. Ne treba zanemariti i da ono što naprimjer Ivan Čolović kritički piše o odnosu intelektualaca i nacionalizma poticajno utječe na druge – između ostalog i mene – tako da rad intelektualaca i akademske zajednice u našim okolnostima ne samo potencijalno negativno nego i pozitivno suoblikuje dio novih generacija studenata i stručnjaka različitih profila.  

Osim toga, mnogi intelektualci, novinari i nevladine organizacije, kao i ljudi s terena, pamtili su zločine i cijelo vrijeme govorili o njima zbog čega ih se nije moglo prešućivati u javnosti. Tako je inkluzivnije obilježavanje „Oluje“ u Hrvatskoj rezultat ne samo presudne političke inicijative nego i svega onoga što su godinama radili nevladine organizacije, novinari i intelektualci, čije je doprinose politika na koncu ipak odlučila u određenoj mjeri prihvatiti. Rezultat je to i djelovanja mnogih – nažalost još uvijek manje poznatih – ljudi na terenu koji su se u znatnoj mjeri pokazali pripravnima biti pomirljivi i graditi mostove zbog zajedničke budućnosti.

Zaključno rečeno, kao što je jednako bitno i ravnopravno sjećanje, i suočavanje s prošlošću, i pomirenje, tako su uz ključnu ulogu političke sfere važni i intelektualci, i akademska zajednica, kao i nevladine organizacije, i rad na terenu. Svi trebaju sudjelovati u dugotrajnom nadvladavanju traumatične prošlosti uime bolje zajedničke budućnosti. I dok je i dalje otvoreno pitanje koji to konceptualni ključ odnosa prema prošlosti pomaže otvoriti vrata zajedničke budućnosti – posebno u uglavnom nesklonim političkim i društvenim okolnostima – očito je da nas što više mora početi kucati na njih.


Početna verzija teksta kolumne napisana je povodom XIV. Foruma za tranzicionu pravdu u postjugoslovenskim zemljama „Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti?“ održanog 17. i 18. prosinca 2021. u Beogradu, prije užasavajućeg rata u Ukrajini.


Prethodna kolumna:

Odgovori