Jure Vujić: O peticiji francuskih povjesničara u listu „Le Monde“ koja poziva na glasanje protiv francuske krajnje desnice
Nakon što je stranka Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen pobijedila u prvom krugu francuskih parlamentarnih izbora, te u kontekstu neizvjesnih konačnih rezultata drugoga izbornog kruga, koji će ovisiti o izbornim savezima, francusko društvo kao i politička i intelektualna scena dodatno se ideološki polarizira i zaoštrava. Pogotovo kada je centristički blok makronista pozvao na sveopće okupljanje protiv stranke RN Marine le Pen de facto stupajući u izbornom savezu sa strankom LFI Jean-Luca Mélenchona, stranke ekstremne ljevice poznate po svojim antirepublikanskim i antisemitskim stajalištima. U tom kontekstu, raste i memorijalna polarizacija društva i unutar same akademske zajednice (većina je francuskih sveučilišta pozvala na glasanje protiv stranke Marine le Pen i „povratka tzv. fašizma“).
Naime, u peticiji lista Le Monde (1. srpnja 2024), tisuću povjesničara, predvođenih istraživačima i akademicima poznatim po svojim lijevim političkim i svjetonazorskim uvjerenjima, među kojima su Patrick Boucheron, Antoine Lilti, Pierre Nora, Mona Ozouf i Michelle Perrot, kao i Arlette Farge, Laurent Joly, Mathilde Larrère, Gérard Noiriel, Pierre Rosanvallon, Benjamin Stora, Annette Wieviorka i Thomas Piketty, pozvali su na glasovanje protiv Nacionalnog okupljanja, dajući poticaj da se „glasuje u svakoj izbornoj jedinici kako bi se pobijedio RN kandidat“ u nedjelju u drugom krugu parlamentarnih izbora. U tribini se ističe kako „Francuska ne smije okrenuti leđa svojoj povijesti. Do sada je ekstremna desnica došla na vlast samo u povijesnom kontekstu vojnog poraza i strane okupacije 1940. godine”, te da se ne smije pomiriti s novim porazom, onim vrijednostima koje su od 1789. godine utemeljile francuski politički pakt i nacionalnu solidarnost“. Potpisnici ove peticije opisuju stranku Nacionalno okupljanje kao „nasljednika Nacionalne fronte, koju su 1972. osnovali nostalgičari Vichyjevskog režima i francuskog Alžira“, koja je „tako sastavni dio povijesti francuske ekstremne desnice, oblikovane ksenofobnim nacionalizmom i rasizmom, kroz antisemitizam, nasilje i prezir prema parlamentarnoj demokraciji”.
Kritičari navedene peticije ukazuju na tzv. skandaloznu pristranost lijevih povjesničara koji zagovaraju savez s ekstremnom ljevicom koja se danas javno deklarira anticionističkom šireći antisemitizam u Francuskoj i antirepublikanskom koja promigrantskom retorikom zagovara savez s islamistima i ukidanje granica, kao i „razoružanje policije“. S druge strane, takva peticija povjesničara nije naišla na opći konsenzus akademske zajednice i svih francuskih povjesničara. Naime, iako to neki analitičari smatraju paradoksalnim, povjesničar i poznati „lovac na bivše naciste“ Serge Klarsfeld izjavio je da će glasati „bez oklijevanja“ za stranku RN u slučaju dvoboja s Novom narodnom frontom, uvelike povezanom sa strankom krajnje ljevice La France insoumise, u drugom krugu prijevremenih parlamentarnih izbora. „Očito postoji egzistencijalna opasnost za Židove u tome što je Nacionalni skup na vlasti”, upozorio je 17. lipnja 2024. na franceinfo Samuel Lejoyeux, predsjednik Unije židovskih studenata Francuske, naglasivši kako se francuska ljevica (a i djelomično centristički savez makronista) udružuje s „antisemitima“ radikalne ljevice LFI-a. Klarsfeld je također naglasio da krajnja lijeva stranka LFI okuplja militantne propalestinske pristaše s „antisemitskim konotacijama“, dok stranka Nacionalno okupljanje „podržava Izrael i židovski narod“. U tom smjeru je istaknuo kako „Marine Le Pen je šefica stranke koja podržava Izrael i podržava Židove, tako da savjetujem onima koji će se suočiti s izborom između krajnje ljevice i onoga što je nekada bila krajnja desnica, a što je sada populistička stranka, da glasaju za desnicu“.
Povijesni prijepori
Nepobitna je činjenica da je francuska krajnja desnica povijesno, od doba afere Dreyfus (iz 1894. godine), bila antisemitski orijentirana, međutim brojni su se francuski lijevi političari nakon stupanja na vlast nacista u Njemačkoj okrenuli od pacifizma i brzo su prigrlili kolaboracionizam. Među njima Marcel Déat, član socijalističke stranke tadašnjeg SFIO-a, koji se distancira od stranke i od Léona Bluma, čiju ekonomsku viziju ne dijeli. Ali i Jacques Doriot, istaknuti vođa komunističke stranke i tribun, gradonačelnik Saint-Denisa, koji je nakon isključenja iz Francuske komunističke stranke PC-a napustio sve ideološke poveznice sa marksizmom. Uvijek nestrpljivi da izbjegnu novi rat, francuski i engleski vođe pristali su potpisati Münchenski sporazum u rujnu 1938. Socijalistički SFIO je bio rastrgan između pristaša mira pod svaku cijenu i onih koji su sada razmišljali o nacionalnoj obrani. Prema povjesničaru Pascalu Oryju, „veliki dio francuskih lijevih političara Treće Republike sastao se u Vichyju 10. srpnja 1940. nakon ulaska njemačke vojske u Pariz, i izglasao pune ovlasti maršalu Pétainu. Jacques Duclos, vođa Francuske komunističke stranke, podijelio je otvoreno pismo pozivajući francusku vladu da hitno pokrene mirovne pregovore s nacističkom Njemačkom, s kojom je Francuska bila u ratu od 2. listopada, što je dovelo do osude 44 komunistička zastupnika u ožujku 1940.“
Stephane Courtois, autor knjige Crna knjiga komunizma, također ističe kako je „26. rujna 1939. Vlada Republike koju je vodio vođa Narodne fronte — g. Daladier zabranila tadašnju francusku komunističku partiju jer je odobrila savez između Hitlera i Staljina (Pakt Molotov–Ribbentrop) sklopljen 23. kolovoza 1939. i koji je urodio plodom 1. rujna, do njemačkog napada na Poljsku i posebno, 17. rujna, do invazije Poljske od strane SSSR-a.“ Zapravo je francuska komunistička stranka krenula u aktivan otpor okupatoru tek u lipnju 1941. Sve to ne umanjuje žrtvu komunističkih aktivista između 1941. i 1944., ali komunistička krajnja ljevica uglavnom je bila odsutna iz borbe protiv nacističke Njemačke između rujna 1939. i lipnja 1941. Brojni su ljevičarski političari – radikali, socijalisti – izglasali pune ovlasti maršalu Pétainu i sudjelovali u njegovom Nacionalnom vijeću, kada nisu bili aktivni kolaboracionisti, posebice oni koje su nazivali neosocijalistima.
Ekstremni centar?
U manje od 30 godina, čini se da je izborna strategija „sanitarnog kordona” postavljenog protiv „krajnje desne“ stranke s vremenom znatno oslabila, jer veliki broj francuskih građana danas ne doživljava stranku Nacionalnog okupljanja kao ekstremističku stranku pogotovo nakon što je Marine le Pen „ublažila“ političku retoriku i izbacila iz svojih redova sve radikalne elemente te zastupa danas proizraelske stavove. Naime, takva strategija stigmatiziranja stranke Marine le Pen je percipirana kao nepoštivanje glasa i prezira prema većinskom biračkom tijelu francuskih građana. Iznenadnim raspuštanjem nacionalne skupštine nakon poraznih izbornih rezultata na europskim izborima (koji neki tumače kao političko samoubojstvo i početak kraja makronizma), Macronovo pozivanje na izborni pakt sa krajnjom ljevicom (tzv. Nove narodne fronte) narušava kredibilitet i ugled njegove centrističke alijanse Zajedno i otvara prostor za daljnju opasnu polarizaciju društva i političke scene između dva ekstrema – lijevog i desnog.
U tom smjeru, povjesničar Pierre Serna (profesor na Sveučilištu Paris 1 Panthéon Sorbonne, autor knjige L’xtrême Centre ou le poison français, 1789-2019) govori o „ekstremnom centru” koji se kao politički fenomen – po njemu – pojavljuje ciklički u trenucima krize. Nastaje kada su umjerena desnica i ljevica bez snage i nisu više u stanju voditi vjerodostojnu politiku; kada su oba modela, konzervativni i progresivni, istrošeni ili umorni. Također ne treba zaboraviti da je nekoherentnost i tehnokratski smjer Macronove vladavine, često „odvojen od realnosti i stvarnih potreba običnih francuskih građana (poput neriješenih i nagomilanih društvenih problema nekontrolirane imigracije, nesigurnosti i kriminala, identitetske i kulturne nesigurnosti, deklasiranja osiromašene srednje klase itd.), djelomično uzrokovalo rast i izbornu pobjedu krajnje desnice. Povjesničar Alain-Gérard Slama, koji je 1980. skovao pojam „ekstremni centar“, smatra da je politički sustav Pete Republike jamčio održavanje ravnoteže i okupljanje stabilnih parlamentarnih većina. Međutim, danas kada su socijalisti i liberalna desnica i (umjereni centar) gotovo nestali, „antipolitičko iskušenje ekstremnog centra opasnije je nego ikad”, koji se „iznad svakog oblika razuma i morala“ nastoji pod svaku cijenu održati na vlasti. Svakako je za očekivati da će u slučaju bilo kojeg ishodišta izbornih rezultata u drugom krugu (relativna ili apsolutna većina za stranku Nacionalno okupljanje ili pobjeda Nove narodne fronte), Francuska pretrpjeti novi val političke nestabilnosti i institucionalne krize koji neki već nazivaju „režimskom krizom“.
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr