Petar Markuš – osvrt na knjigu – Hrvoje Petrić i Tomislav Branđolica, “Ekonomska zbilja je crvena nit povijesti: hrvatska historiografija i ekonomska historija”, 2024.
Hrvoje Petrić i Tomislav Branđolica, Ekonomska zbilja je crvena nit povijesti: hrvatska historiografija i ekonomska historija, Zagreb: FF Press, 2024, 212 str.
Prvi autor ove knjige, Hrvoje Petrić, sveučilišni je profesor na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i predstojnik Katedre za povijest Sredozemlja, Srednje i Jugoistočne Europe. Predsjednik je Društva za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju, dopredsjednik Društva za hrvatsku povjesnicu i urednik časopisa Podravina te Ekonomska i ekohistorija. Drugi autor, Tomislav Branđolica, suradnik je u Znanstvenom zavodu Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i doktorand Moderne i suvremene hrvatske povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Knjiga se sastoji od dva dijela. Prvi dio, naslovljen Hrvatska historiografija i ekonomska historija, bavi se pregledom znanstvenika i istraživača koji su se bavili ekonomskom poviješću u Hrvatskoj od druge polovice 19. stoljeća pa sve do 21. stoljeća. Drugi dio Razgovori čini pet intervjua s povjesničarima i ekonomistima koji su se bavili temama iz ekonomske povijesti (razgovori su bili vođeni s Ivanom Ercegom, Mirom Kolar-Dimitrijević, Marijanom Matickom, Tomislavom Raukarom i Vladimirom Stipetićem). Knjigu čini i pogovor povjesničarke Mire Kolar-Dimitrijević koja je ujedno bila recenzentica knjige i jedna od osoba čiji je razgovor, kao što je već navedeno, sastavni dio ove knjige.
U predgovoru knjige autori su iznijeli svoj stav o tome zašto su napisali ovu knjigu. Naveli su da je knjiga „zamišljena kao početak rasprave o položaju ekonomske historije u hrvatskoj historiografiji. Mišljenja smo da je pravi trenutak za takav razgovor u našoj znanosti.“ (str. 7). Pritom ipak ostaje nejasno zašto je sada „pravi trenutak“ da se raspravi o položaju ekonomske historije, pošto viđenje autora o tome nije precizirano.
U predgovoru je naveden i ključni pojam koji ukratko opisuje cjelokupan prvi dio knjige, a to je da je ona ustvari „pregled struke“ (str. 7). Svakako napominjemo kako smatramo da pregledi struke mogu pomoći istraživaču kao prvi korak u sagledavanju postojećih znanstvenih dostignuća. Ono što se međutim može dogoditi prilikom izrade pregleda jest da se provede određena simplifikacija, u smislu da se navedu autori, njihova djela, područje interesa, te ponekad popratni komentar, dok ono što su ustvari spoznali u području koje su istraživali ostaje nepoznato.
Navedena mogućnost simplifikacije dogodila se u ovoj knjizi te postaje očita već u prvom poglavlju Prvi koraci: hrvatska historiografija i ekonomska historija do 1918 (str. 15-24). Navest ćemo kao primjer dio teksta koji se bavi životom i djelom Franje Račkog. Saznajemo čime se Rački sve bavio (bio je svećenik, političar, jezikoslovac i povjesničar), da je bio pripadnik Narodne stranke i Neodvisne narodne stranke, kako je njegov rad započeo 1866. osnivanjem JAZU (Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti), te da je pokrenuo niz publikacija poput Rad i Starina. Što se tiče Račkog i područja ekonomske historije, saznajemo da je njegova najvažnija studija Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća bila ustvari dio niza rasprava, te je 1894. objavljena kao knjiga. O tome što je ekonomsko u toj knjizi možemo saznati sljedeće:
„Za naše potrebe najzanimljiviji je rad o: „’imovnim i gospodarskim odnošajima’ iz 1891. godine. U njemu Rački opisuje poljoprivredu, trgovinu, obrt, stare mjere, vlasništvo i zadruge (koje idealizira).“ (str. 18).
Zašto je taj dio rada Račkog koji se bavi navedenim gospodarskim temama najzanimljiviji? Što je Rački mislio o poljoprivredi, trgovini, obrtu itd.? Što je Rački spoznao istražujući navedene teme? O tome ne saznajemo ništa, te će se navedena situacija ponavljati kroz većinu prvog dijela knjiga. Primjer iz kasnijeg dijela knjige je dio o Dragutinu Pavličeviću i njegovom radu o narodnom pokretu u Hrvatskoj 1883. godine i kućnim zadrugama, Mirku Valentiću koji se bavio Vojnom krajinom i Agnezi Szabo o središnjim institucijama Hrvatske:
„Među uspjelijim primjerima djelovanja Zavoda za hrvatsku povijest, uz ranije spomenuti, mogu se navesti knjige Dragutina Pavličevića o narodnom pokretu u Hrvatskoj 1883. godine te o kućnim zadrugama u kojima je niz priloga gospodarskoj povijesti Hrvatske u 19. stoljeću. Od vanjskih suradnika Zavoda isticali su se Mirko Valentić, koji je pisao o gospodarstvu Vojne krajine od 1849. do 1881., te Agneza Szabo, koja je napisala knjigu o središnjim institucijama Hrvatske u Zagrebu od 1860. do 1873. godine“ (str. 57).
Što je Pavličević spoznao o narodnom pokretu u Hrvatskoj 1883. godine? Što je zaključio o kućnim zadrugama? Kakav je doprinos Valentića u pisanju o gospodarstvu Vojne Krajine? Što je zaključila Szabo o središnjima institucijama? Ostaje nepoznato.
Obrana pristupa Petrića i Branđolice može ići u smjeru da nije bilo potrebe da navode rezultate istraživanja autora jer se radi o „pregledu struke“. Međutim, kako onda mi kao čitatelji možemo vrednovati navedene osobe u knjizi i znati njihov značaj za ekonomsku historiju ako ne znamo što su spoznali i do kojih su rezultata došli u svojim istraživanjima? Koja je njihova važnost kao ekonomskih povjesničara, osim toga da saznamo kojim su se temama bavili?
Od ostalih autora za 19. i početak 20. stoljeća Petrić i Branđolica naveli su Petra Matkovića, Ivana Krstitelja Taklčića, Vjekoslava Klaića, Ferdu Šišića, Blaža Lorkovića, Antuna Radića, Baltazara Bogišića, Frana Milobara, Radoslava Lopašića, Filipa Lukasa te su na str. 23 naveli i imena šest osoba koje su se bavile lokalnom poviješću (Gjuro Szabo, Julije Kempf, Josip Bösendorfer, Julije Janković, Milan Lang, Rudolf Strohal) (usp. str. 19-24).
Drugo poglavlje Individualni doprinosi: od 1918. do 1945. (str. 25-36) započinje s prikazom djelovanja Josipa Matasovića s naglaskom na njegov urednički i autorski rad u časopisu Narodna starina koji je izlazio od 1922. do 1935. godine. Autori su naglasili da je 1923. godine izašla prva monografija iz ekonomske historije iz pera Grge Novaka u kojoj je autor obradio ekonomsku povijest grada Splita. Iako je istaknuto da se radi o prvoj knjizi iz područja ekonomske povijesti u hrvatskoj historiografiji, autori nisu naveli naslov knjige u tekstu (usp. str. 27), nego se naslov može pronaći u fusnoti br. 52 na str. 90, iz koje saznajemo da je naslov monografije Split u svjetskom prometu. S obzirom da se radi o prvoj monografiji o ekonomskoj povijesti u hrvatskoj historiografiji, autorima se moglo sugerirati da se njezin naslov navede i u samom tekstu.
Za međuratno razdoblje autori su spomenuli da je ekonomska historija bila podijeljena između sfere akademske historije (stručnjaka) i popularno-publicističkih pristupa. Navode da je Ekonomski fakultet bio osnovan u sklopu Zagrebačkog sveučilišta 1920. godine i da je bio praćen osnivanjem Ekonomskog instituta 1939. godine. Treba nadodati da je 1920. godine osnovana Visoka škola za trgovinu i promet (ali da nije bila u sastavu Sveučilišta), da je 1925. godine preimenovana u Ekonomsko-komercijalno visoku školu, a tek 1947. dobiva naziv Ekonomski fakultet i iste godine ulazi u sastav Sveučilišta u Zagrebu (usp. Mijo Novak, 60 godina Ekonomskog fakulteta u Zagrebu: 1920-1980., Zagreb 1980, str. 17-34).
Autori veću pažnju posvećuju ekonomistu Rudolfu Bićaniću i njegovom djelovanju u međuratnom razdoblju, napisavši da se tada bavio i povijesnim temama (ekonomskom krizom 1873-1895. godine), te istaknuvši njegovo specifično djelo Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima. Knjiga je nastala na osnovu njegovih putovanja po pasivnim krajevima tijekom 1935. godine, o čemu je napisao serije članaka 1936. godine koji su objavljeni kao knjiga 1939. godine. Objašnjavaju da je Bićanić obilazio sela u Hrvatskoj i dijelu Bosne i Hercegovine te bilježio položaj seljaštva, njihove svakodnevne životne probleme poput gladi, nedostatka pitke vode, propadanja seoskih zadruga, problema poljoprivrednog zemljišta, tržišta i cijena itd. Iako ova knjiga nije bila povijesnog karaktera, autori objašnjavaju da je važna jer predstavlja „svjedočanstvo vremena i samim time postala izvanredan povijesni izvor za društveni i ekonomski položaj seljaštva u Hrvatskoj (i dijelu Bosne i Hercegovine)“ (str. 29).
Od ostalih ekonomista navode Jozu Tomaševića, Josipa Lakatoša, a ističu Rudolfa Horvata koji je putem novinskih članaka popularizirao gospodarsku povijest. Osim toga, objavljivao je i arhivske izvore te su kao njegovo značajno djelo naveli Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj napisano 1926/1927. godine, a objavljeno tek 1994. godine zalaganjem Mire Kolar-Dimitrijević. Autori smatraju da je Horvat imao niz metodoloških manjkavosti, u prvom redu to što je nizao informacije bez analitičke podloge (str. 31-32).
Mijo Mirković je sljedeći ekonomist kojeg autori predstavljaju i navode da je objavio rad o razvoju ekonomske misli u 19. stoljeću te da će biti aktivniji nakon Drugog svjetskog rata. Emil Laszowski se također spominje s obzirom da je mnogo radio na objavljivanju povijesnih izvora. Ukratko se spominje razdoblje NDH i djelo Grge Novaka Prošlost Dalmacije objavljeno za vrijeme NDH 1944. godine te zatim djelo više autora Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine izdano 1942. godine.
Za kraj drugog poglavlja pažnja je posvećena Otokaru Keršovaniju kojega su autori opisali kao „prvo ime komunističke historiografije, više po stremljenjima nego rezultatima, jer su mnogi njegovi tekstovi ostali neobjavljeni te su recepciju doživjeli tek u socijalističkom periodu.“ (str. 35-36). Pritom su govorili o njegovoj knjizi Povijest Hrvata objavljenoj posthumno 1971. godine, čiji su tekst opisali kao „bilješke“ koje su tek trebale postati tekst u kojemu se kroz „prizmu marksističkog historijskog materijalizma“ gleda na hrvatsku povijest. Zaključili su da knjiga „malo toga suštinski objašnjava“, ali da se trudio integrirati ekonomsku-socijalnu komponentu u političku i kulturno-povijesnu naraciju (str. 36).
Treće poglavlje Izgradnja institucija: od 1945. do kraja 1960-ih (str. 37-50) bavi se izgradnjom ekonomske historije kao znanstvene discipline u okviru institucionalnih tijela, primarno u sklopu Ekonomskog, Pravnog i Filozofskog fakulteta u Zagrebu te JAZU.
Autori započinju poglavlje s citatom Dragice Rogić (za koju ne saznajemo tko je ni čime se bavila) da je zadatak gospodarske povijesti nakon 1945. bio da se izvrši kontrola nad građanskom ekonomskom historiografijom, da ju se oslobodi idealističkog obrazloženja i da se koristi marksistička ekonomska teorija. Autori su odmah konstatirali da se prethodno navedena nastojanja koje je navela Rogić nisu ostvarila. Opisali su njene riječi „ideološkom podlogom“ i „općom ideologiziranošću“ u smislu da je marksizam trebao postati oruđe za proučavanje prošlosti, ali da se to nije ostvarilo u praksi (str. 37).
Što se tiče institucionalnog razvoja, prikaz započinje sa Pravnim fakultetom u Zagrebu i predavanjima Rudolfa Bićanića na predmetu Ekonomska povijest Hrvatske od 1946. do 1950. godine. Zatim skreću pažnju na njegovo djelo Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750- 1860) rekavši da je značaj ovoga djela u „primjeni kvantitativnih metoda“, što je utjecalo na otkrivanje podataka o stanju u slavonskim selima i društvenim slojevima (plemstvo, radništvo itd.). Od ostalih djela navedeni su Počeci kapitalizma u hrvatskoj ekonomici i politici 1952. godine, u kojima Bićanić ishodište kapitalizma vidi u Seljačkoj buni 1573. godine, te Nastajanje kapitalizma 1959. godine.
Kratki osvrt je dan na pokretanje časopisa Historijski zbornik s konstatacijom da su uvodne riječi kako će se raditi na području ekonomske i društvene povijesti ostale zanemarene jer je od 1948. do 1960-ih bilo objavljeno svega 6% radova koji su se bavili gospodarskom poviješću. Slični trendovi su se nastavili i u narednim razdobljima, a od 1991. godine je udio radova iz ekonomske povijesti bio dodatno smanjen (str. 40-41).
Kako ne bismo nabrajali sve ekonomiste, pravnike i povjesničare koji su se bavili ekonomskom poviješću, skratit ćemo te navesti da je svoj rad nakon Drugog svjetskog rata nastavio već spomenuti Mijo Mirković, a doprinos je dao i u sklopu JAZU koja je počela objavljivati seriju knjiga Građa za gospodarsku povijest Hrvatske od 1951. do 1962. godine.
Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predavanja iz ekonomske povijesti tijekom 1960-ih preuzeo je Igor Karaman za kojeg autori navode da je koristio kvantitativne metode, što su ilustrirali primjerom rada o valpovačkom vlastelinstvu. Za korištenje kvantitativnih metoda u povijesnim istraživanjima naveli su niz povjesničara poput Ivana Ercega, Josipa Ante Solde, Tomislava Timeta, Josipa Adamčeka, Miroslave Despot i Zlatka Herkova (str. 48).
Propuštena je bila prilika da se objasni na koji način se kvantitativna metoda očitovala u radovima prethodno spomenutih povjesničara (uključujući i Bićanića). Kvantitativna metoda (ustvari se može reći statistika) dijeli se u dvije grupe: metode deskriptivne statistike i metode inferencijalne statistike. Metode deskriptivne statistike koriste se za grupiranje podataka po određenom kriteriju i njihovim tabličnim ili grafičkim prikazom (tablice, grafikoni, dijagrami itd.). Metode inferencijalne statistike pak koriste numeričke podatke kako bi se, pojednostavljeno rečeno, testirale hipoteze i njihovi rezultati nastojali poopćiti na cijeli skup, tj. populaciju (usp. Vlasta Bahovec et al., Statistika, Zagreb 2015, str. 2). Istu podjelu kvantitativne metode na deskriptivnu i inferencijalnu statistiku koriste autorice Pat Hudson i Mina Ishizu u knjizi History by Numbers u kojoj navode da se deskriptivna statistika koristi za organizaciju i prikaz podataka, a inferencijalna statistika (temeljena na teorijama vjerojatnosti) za testiranje hipoteza (usp. Pat Hudson i Mina Ishizu, History by Numbers: An Introduction to Quantitative Approaches, 2. izd., London – New York 2017, str. 7-8). Ako npr. uzmemo navedeno djelo Rudolfa Bićanića Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750-1860) onda se tu sa sigurnošću može reći da se radi o deskriptivnim metodama statistike u kojoj se prikupljeni numerički podaci prikazuju u tablicama i grafikonima (usp. Rudolf Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750-1860), Zagreb 1951, str. 32; str. 128 – Grafikon br. 1).
Četvrto poglavlje Ekonomska historija u punom zamahu: od kraja 1960-ih do početka 1990-ih (str. 51-69) počinje s novošću u vidu osnivanju novog časopisa Acta historico-oeconomica Iugoslaviae. Inicijativa za pokretanje časopisa bio je sastanak gospodarskih povjesničara Jugoslavije koji se održao u Budvi 7. listopada 1973. godine. Prvi urednik bio je Ivan Erceg, a prvi broj je objavljen 1974. godine. Zatim se od povjesničara koji su se bavili ekonomskim temama navode Tomislav Raukar (knjiga o Zadru u XV. stoljeću), Miroslav Bertoša i njegov doprinos razvoju mikrohistorije s naglaskom na istraživanje istarskog prostora u ranom novom vijeku (str. 56). Autori nastavljaju s Dragutinom Pavličevićem (kućne zadruge u 19. stoljeću), Mirkom Valentićem, Agnezom Szabo itd. U navedenom razdoblju svoj rad dalje nastavlja i Igor Karaman. Zatim se navode Bernard Stulli i Josip Adamček, koji se značajno bavio Seljačkom bunom 1573. godine te radovima o seljaštvu, trgovištima, pojedinim gradskim naseljima, a objavio je i knjigu o agrarnim odnosima u Hrvatskoj od sredine 15. do sredine 17. stoljeća. Tu se također navodi da je Adamček koristio „kvantitativne metode“ kako bi rekonstruirao demografske značajke, agrarne odnose i feudalne proturječnosti koje su vodile do buna (str. 61). Autori spominju još i Ivana Kampuša.
Pišu kako su se u ekonomskoj historiji pojavila dva trenda. Jedan koji je bio fokusiran na lokalnu povijest (npr. urbana historija) i drugi u sferi prometa. Mira Kolar-Dimitrijević stupa na scenu od sredine 1970-ih (radila je od 1966. do 1988. na Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske), a većinom se bavila poviješću poduzeća i radništva te je dala prilog bavljenju soli kao jednom dijelu gospodarske problematike ZAVNOH-a. U Institutu se gospodarskom poviješću još bavila Zdenka Šimončić Bobetko koja je doktorirala na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a pisala je najviše o industriji i agrarnoj reformi između dva svjetska rata. Dragutin Feletar je dao doprinos monografijom o Podravci, a ekonomskom poviješću su se još bavili Vladimir Stipetić i Anđelko Runjić.
Peto poglavlje Usitnjeni interesi u pluralizmu tema: od početka 1990-ih do danas (str. 70-86) počinje sa smanjenjem interesa za ekonomsku povijest početkom 1990-ih. Na Filozofski fakultet u Zagrebu 1988. Mira Kolar-Dimitrijević dolazi predavati gospodarsku povijest, no kolegij je ukinut tijekom 1990-ih. Djelo koje bi sadržavalo neku vrstu kvantitativne analize ekonomske povijesti objavljeno je tek 2012. godine iz pera Vladimira Stipetića o dva stoljeća hrvatskog gospodarstva (1820.-2005.), a treba odmah napomenuti da se tu radi o deskriptivnoj statistici, tj. tablično/grafičkom prikazu numeričkih podataka (usp. Vladimir Stipetić, Dva stoljeća razvoja hrvatskoga gospodarstva (1820.-2005.), Zagreb 2012, primjer tablice: str. 38; primjer grafikona: str. 462-483).
Autori zadnje poglavlje dijele po povijesnim razdobljima i nastavljaju s nabrajanjem autora koji se bave ekonomskom poviješću. Za staru povijest navode knjigu Roberta Matijašića Povijest hrvatskih zemalja u kasnoj antici od Dioklecijana do Justinijana iz 2012. godine i rad Feđe Milivojevića iz 2011. koji se bavi antičkom poviješću poduzetnika i poduzetništva. Za srednji vijek napomenut ćemo ponovno Tomislava Raukara i posthumno objavljen rad Mirka Androića o gospodarskom razvoju srednjovjekovnog Varaždina. Za rani novi vijek se ponovno javlja Miroslav Bartoša o gospodarstvu ranonovovjekovne Istre. Ivan Erceg se bavio veleposjedima, a Nenad Moačanin ranonovovjekovnim gospodarstvom Slavonije i Srijema. Za modernu i suvremenu povijest kratko ćemo navesti da autori spominju radove Marijana Maticke o agrarnoj reformi, radove o gradovima (npr. Ive Mažurana o slavonskim gradovima i vlastelinstvima), te rad Ivice Šutea koji se bavio Gospodarskom slogom HSS-a.
Što se tiče institucionalnog razvoja ekonomske historije, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pokrenut je 2008. na diplomskom smjeru povijesti ranog novog vijeka kolegij Ekonomska historija koji izvodi Hrvoje Petrić. Trenutno je to na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu jedan jedini kolegij koji se i danas bavi ekonomskom poviješću, i to samo za razdoblje ranog novog vijeka.
Autori navode da su Mira Kolar-Dimitrijević, Hrvoje Petrić i Ivica Šute osnovali 2002. godine Centar za ekonomsku i socijalnu povijest kao jedinicu Zavoda za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je nakon umirovljenja Mire Kolar-Dimitrijević prestao s radom. Osnovano je bilo Društvo za hrvatsku ekonomsku povijest i ekohistoriju koje je sa Sekcijom za gospodarsku povijest Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, nakladničkom kućom Meridijan i projektom Triplex Confinium pokrenulo časopis Ekonomska i ekohistorija (str. 85). Do danas je objavljeno 18 brojeva navedenog časopisa.
Drugi dio knjige čine Razgovori (str. 113-168) koji se sastoje od pet intervjua s povjesničarima i ekonomistima. To su razgovori vođeni s Ivanom Ercegom, Mirom Kolar-Dimitrijević, Marijanom Matickom, Tomislavom Raukarom i Vladimirom Stipetićem.
Četiri intervjua obavljena su tijekom 2013. godine, a s Tomislavom Raukarom 2014. godine. Za prvi intervju s Ivanom Ercegom dana je napomena da ga je proveo Hrvoje Pavić. Za ostale intervjue nije navedeno jesu li Petrić i Branđolica zajedno vodili intervjue ili su međusobno podijelili osobe s kojima će voditi razgovore. Razgovori zahvaćaju pitanja poput „Tko Vas je prvi uputio u istraživanje ekonomske historije?“, „Kada ste se sustavno počeli baviti gospodarskom poviješću?“, „Je li ekonomska povijest bila popularna?“ itd. Autori onda u razgovorima pričaju o svojim profesionalnim životnim putevima i temama kojima su se bavili, gdje su putovali, koji su im bili uzori u historiografiji, kako su dolazili do arhivskih izvora, jesu li imali metode istraživanja itd.
Kritika koja bi se mogla dati ovim razgovorima tiče se nekih od postavljenih pitanja. Kada se vrši intervju (ili razgovor) pitanja bi trebala biti neutralna, u smislu da se u pitanju ne smiju unaprijed davati odgovori kako se ne bi dogodila situacija da se ispitaniku sugerira da mora dati specifičan odgovor (usp. Goran Milas, Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima, Zagreb 2005, str. 588-589). Primjer dobro postavljenog pitanja je u intervjuu s Ivanom Ercegom u kojemu ispitivač pita „Kako biste ocijenili stanje u ekonomskoj povijesti danas?“ (str. 120). Ovo pitanje je neutralno, jasno i daje mogućnost ispitaniku da razmisli i pruži vlastiti odgovor bez davanja sugestija ispitivača. Primjer lošije postavljenog pitanja je u intervjuu s Marijanom Matickom i glasi: „Čini se da opada popularnost ekonomske historije. Kao da je kadrovski siromašnija, u časopisima se manje objavljuje. Kako se to Vama čini? Primjećujete li sličan trend?“ (str. 145). Ovo pitanje već u samom početku sugerira ispitaniku u kojem smjeru bi trebao dati odgovor, kao i da ispitivač sugerira da je stanje loše. Zatim, u drugom dijelu pitanja „Kako se to Vama čini? Primjećujete li sličan trend?“ je dodatna greška jer ispitivač sugerira Maticki kakav odgovor želi čuti. Umjesto toga, pitanje je trebalo glasiti kao i u prvom slučaju: „Kako biste ocijenili stanje u ekonomskoj historiji danas?“
Recenzentica i sudionica razgovora Mira Kolar-Dimitrijević napisala je pogovor knjizi (str. 169-176). Ovdje ćemo kombinirati njen pogovor knjige i dijelove intervjua (str. 121-132) kako bi čitatelj dobio bolji uvid u poglede autorice. Mira Kolar-Dimitrijević u većoj mjeri koristi pogovor kako bi se obračunala s baukom marksizma (navodimo ovdje tu sintagmu jer Kolar-Dimitrijević nije ni u najkraćoj crti dala objašnjenje što ona smatra marksizmom i na koji način je uočila da je bio prisutan u ekonomskoj historiji tijekom socijalističke Jugoslavije, stoga se može reći da ratuje s baukom kojeg nikako ne može dohvatiti) te uopće sa historiografijom iz razdoblja socijalističke Jugoslavije. Čitajući njen pogovor čitatelj bi mogao pomisliti kako je u vrijeme socijalističke Jugoslavije ekonomska historija bila toliko reducirana da je, kako piše Kolar-Dimitrijević, „svedena samo na povijest radničke klase i proučavanje nekoliko marksista, što je ovu nauku činilo vrlo ograničenom i siromašnom pa su to osjećali i nastavnici na fakultetima koji su se morali deklarirati kao marksisti. No, čim se pojavila mogućnost slobodnijeg pisanja, ekonomski su pisci počeli pisati i objavljivati vrijedne radove o gospodarstvu Hrvatske u prošlosti.“ (str. 169-170).
Ako se oslonimo samo na ovaj prikaz knjige koji se dotiče razdoblja socijalističke Jugoslavije, čitatelju će biti jasno da Kolar-Dimitrijević reducira dostignuća ekonomske historije u socijalističkom razdoblju. Već sam pregled autora i njihovih djela koje su nabrojili Petrić i Branđolica za razdoblje 1945-1990. ukazuje na to da su teme bile raznolike: od proučavanja vlastelinstava, gradova, pojedinih poduzeća, agrarnih odnosa u ranom novom vijeku, povijesti regija, agrarne reforme nakon Drugog svjetskog rata itd. Uz to, djela ekonomske historije su se fokusirala i na različita povijesna razdoblja (usp. detaljnije str. 37-70). Upitno je kako je zaključila da je ekonomska povijest bila svedena samo na radništvo i analize pojedinih marksista. Što se tiče konstatacije da su se nastavnici „morali deklarirati kao marksisti“, pitanje je koliko se nastavnika deklariralo marksistima i jesu li uopće koristili koncepte marksističke historiografije u svojim radovima.
Autorica nastavlja svoj obračun s baukom marksizma i piše da je ekonomska historija bila „indoktrinirana marksizmom“ i da joj je zbog toga nedostajalo ono što čini ekonomsku historiju životnom znanstvenom disciplinom – „interes za život naroda“ (str. 170). Postavlja se pitanje, koje područje historiografije i koja teorija bi se bavila „životnim interesima naroda“ i što bi se sve moglo ubrojiti u „životne interese naroda“? Problem je što Kolar-Dimitrijević nije ukazala na koji je način, npr. metodološko-teorijski, marksizam bio prisutan u ekonomskoj historiji, već je njena paušalna ocjena bila primijenjena na cjelokupnu poddisciplinu.
Problematično je i to što Kolar-Dimitrijević poistovjećuje marksizam s negativnim konotacijama i time odbacuje mogućnost da je marksizam, kao teorija, mogao doprinijeti razvoju historiografije. Navest ćemo primjer Božene Vranješ-Šoljan koja je smatrala da je „zahtjev za prihvaćanjem marksističkih metoda zaslužan što se hrvatska historiografija postupno počela okretati k istraživanju socijalne historije i uporabi novih metoda i rezultata drugih društvenih znanosti.“ (Božena Vranješ-Šoljan, „Historiografija o 19. stoljeću“, Historijski zbornik, 1999, str. 182). Navest ćemo i Marija Strechu koji je na znanstvenom skupu iz 2002. godine koji se bavio hrvatskom historiografijom u 20. stoljeću rekao da je marksizam bio inspiracija nizu povjesničara, kao npr. Fernandu Braudelu i Michelu Vovelleu u francuskoj historiografiji ili Ericu Hobsbawmu u britanskoj historiografiji i mnogim drugima. Strecha je kazao da je prednost marksizma bila u tome što je prekinuo s „tradicionalnom događajnicom koja je najpogodnija za ideologizaciju“ i otvorio mogućnosti za istraživanje društvenih struktura te drugih novih tema koje su izvan okvira političke historije (Srećko Lipovčan i Ljiljana Dobrovšak, ur., Hrvatska historiografija XX. stoljeća: između znanstvenih paradigmi i ideoloških zahtjeva, Zagreb 2005, str. 114).
Što se tiče prisutnosti marksizma, ako slijedimo ono što su napisali Petrić i Branđolica za povijesne ekonomske časopise (str. 37, 54), onda je odgovor da marksizam u njima nije bio toliko prisutan, odnosno ako ga ima zaključci istraživanja su da časopisi nisu bili ideologizirani. U dodatni prilog o izostanku marksizma ide sam autoričin navod iz intervjua u kojemu kaže za profesora ekonomske povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Igora Karamana da se njegovi radovi „uklapaju u građansku historiografiju i nemaju s marksizmom i marksističkom poviješću nikakve veze“ (str. 131). Branimir Janković je u knjizi koja se bavila preobrazbom hrvatske historiografije i pitanjem koliko je marksizam u njoj bio prisutan zaključio sljedeće:
„Osim određenog utjecaja poticanja primjene marksizma na veće prakticiranje socijalne i ekonomske historije u hrvatskoj historiografiji, odnosno na intenzivnije uključivanje socijalnih i ekonomskih aspekata u prikaz istraživanih tema, marksizam ipak nije bio toliko sveprisutan u hrvatskoj historiografiji kako su neki autori naglašavali, a postupno se njegova upotreba sve manje poticala i provodila. Možemo reći da je hrvatski povjesničar u socijalističkoj Jugoslaviji ipak ostao dominantno građanski povjesničar s nešto marksističke nadgradnje u bavljenju nekim istraživačkim temama, prije svega u upotrebi marksističke terminologije ili marksistički zasnovanih interpretacija“ (Branimir Janković, Mijenjanje sebe same. Preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma, Zagreb 2016, str. 249).
Ostatak pogovora je uglavnom kratki pregled knjige Petrića i Branđolice, uz zanimljiv autoričin osvrt da je kolegij ekonomske povijesti bio ukinut 1990-ih jer je bio „navodno marksistički orijentiran predmet, bez ispitivanja što se predaje“ (str. 172). Ako je točno što Kolar-Dimitrijević tvrdi, onda se može pretpostaviti da je razlog ukidanja predmeta iz ekonomske povijesti bio zbog nečijih ideoloških pobuda. Kolar-Dimitrijević je prozvala socijalističko razdoblje za indoktrinaciju i ideologizaciju u sferi ekonomske povijesti, a promjenom režima 1990-ih je ukinut predmet koji je predavala zbog sumnje da je bio „marksistički orijentiran predmet“, što je očito primjer ideološkog obračuna.
Knjiga Hrvoja Petrića i Tomislava Branđolice je ponajprije, kako i sami navode, „pregled struke“. Većina prvog dijela knjige otpada na navođenje povjesničara, ekonomista i pravnika koji su se bavili nekim aspektom ekonomske povijesti (većinom biografske crte i naslovi njihovih djela te teme kojima su se bavili, uz ponekad popratne komentare kod pojedinih autora), ali su propustili detaljnije iznijeti rezultate istraživanja navedenih autora kako bismo spoznali što su oni otkrili u temama kojima su se bavili. Navode da su neki autori koristili kvantitativnu metodu, no propustili su priliku navesti koje vrste kvantitativnih metoda su koristili istraživači ekonomske povijesti. Provedeni razgovori mogu pružiti zanimljive informacije i uvide u razmišljanja osoba koje su se profesionalno bavile ekonomskom poviješću. Neka od pitanja su međutim lošije postavljena jer navode ispitanike na određeni odgovor te je na to trebalo paziti prilikom provođenja intervjua. Pogovor Mire Kolar-Dimitrijević je autoričin osobni obračun s baukom marksizma i žalopojkama o „indoktriniranosti marksizmom“ ekonomske historije iz socijalističkog razdoblja, iako sama navodi u intervjuu primjer povjesničara Igora Karamana koji kontrira njenoj tvrdnji. Dodatno tome, nije objasnila što smatra marksizmom i kako je uočila njegovu prisutnost u sferi ekonomske povijesti. Knjiga svakako može poslužiti onome tko se prvi puta susreće s ekonomskom historijom u hrvatskoj historiografiji kao neki osnovni pregled, a razgovori kao dodatni uvid u osobna razmišljanja ekonomskih povjesničara starije generacije. Međutim, prilikom čitanja knjige treba imati na umu prethodno navedene kritičke napomene.
Petar Markuš