Zdravka Jelaska Marijan: Kako znanstvenika pokušati diskvalificirati proizvoljnom i neadekvatnom primjenom kriterija

2 komentara

Kako znanstvenika pokušati diskvalificirati proizvoljnom i neadekvatnom primjenom kriterija (Reakcija na neke tvrdnje iznesene u javnosti povodom slučaja neprimanja Stanka Andrića u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti)

Kod svakog pravilno provedenog vrednovanja kriteriji vrednovanja moraju biti unaprijed poznati te na jednak način primijenjeni na sve koji pripadaju istoj skupini koja se vrednuje. Proizvoljna primjena kriterija koji su k tome neadekvatni ne može dati valjane rezultate vrednovanja. Na ovaj me istup ponukao jedan takav slučaj, točnije nastojanje akademika Josipa Pečarića da dodatno i pod svaku cijenu obezvrijedi znanstveni rad dr. sc. Stanka Andrića, istraživača srednjovjekovne povijesti sjeveroistočnih hrvatskih pokrajina, tako što je, nakon mnogih drugih prigovora, ustvrdio da kolega Andrić nije objavio niti jedan rad u Časopisu za suvremenu povijest svevši svoju argumentaciju na besmislicu (reductio ad absurdum). Zbog čega bi Stanko Andrić ili bilo koji istraživač povijesti srednjega vijeka morao objaviti ijedan članak u bilo kojem časopisu specijaliziranom za suvremenu povijest, bilo kojeg izdavača na svijetu? Kolegi Andriću pred znanstvenom zajednicom i svim njezinim objektivnim članovima sigurno nisu potrebni branitelji, i svoje je mišljenje u nekoliko istupa javno izložio, ali gore navedena tvrdnja, kao i činjenica da sam bila urednica spomenutog Časopisa za suvremenu povijest od 2016. do 2022. ponukali su me na ovaj osvrt.

Slučaj proizvoljne primjene neprimjerenih kriterija krenuo je nešto prije prigovorom vezanim uz citiranost na što su već na portalu Historiografija.hr reagirali kolege s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku. Oni su nedavno objavili stručan i dobro promišljen komentar javno iznesenih razloga zbog kojih kolega Stanko Andrić nije izabran za novog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU) na izbornoj skupštini održanoj 16. svibnja 2024. Dr. sc. Stanko Andrić, zaposlen kao znanstveni savjetnik u trajnom zvanju u Podružnici za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest, imao je u postupku izbora podršku Razreda za društvene znanosti, ali nije izabran na Glavnoj skuštini HAZU. Kolege s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku u svom su komentaru već upozorili da je prema javno poznatim činjenicama na kolegu Stanka Andrića mimo kriterija koji se inače upotrebljavaju pri izboru članova HAZU u Razredu za društvene znanosti na Glavnoj skupštini, nakon istupa akademika Pečarića, primijenjen i kriterij citiranosti u pojedinim bazama koji se inače ne primjenjuje kao temeljni kriterij u humanističkim znanostima. Komentar je u cijelosti dostupan na https://historiografija.hr/?p=40952.

Nakon njihove reakcije u javnom prostoru je bilo još istupa i pojašnjenja događaja koje je popratio i portal Historiografija.hr (https://historiografija.hr/?p=41062). Kolega Stanko Andrić je dao izjavu za članak u Jutarnjem listu, a akademik Pečarić je na taj članak napisao odgovor objavljen na Portalu Hrvatskog kulturnog vijeća (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/p-r/peari-josip/43753-za-sve-je-kriva-tudmanova-bista-otkrivamo-pozadinu-skandala-u-hazu.html). U tom odgovoru, uz ponavljanje već prije iznošenih tvrdnji, iznio je i neke nove primjedbe koje se prethodno nisu u široj javnosti spominjale, a koje su i povod ovog komentara. Mađu ostalim, akademik Pečarić je ustvrdio:

„Koristio sam samo podatak da u bazi Scopus hrvatski povjesničari imaju 10 (DESET) časopisa (mi matematičari imamo samo 7 (SEDAM) od kojih sam ja osnivač u 4 (ČETIRI)).

Od tih deset iz povijesti najbolje je kotiran ČASOPIS ZA SUVREMENU POVIJEST koji tiska HIP, dakle institut čiji je ravnatelj bio povjesničar i akademik Franjo Tuđman, a dr. sc. Stanko Andrić je uklonio bistu Utemeljitelja RH čim je postao ravnatelj podružnice tog Instituta u Slavonskom Brodu.

I znate li koliko znanstvenih radova ima u tom časopisu koji izdaje HIP i koji je po Scopusu najbolji hrvatski znanstveni časopis iz povijesti?

Pogađate: NITI JEDAN.

A znate li koliko ih ima moja supruga koja je samo završila povijest na fakultetu i nije ni registrirana kao znanstvenik i ja matematičar?

Nas dvoje imamo 2 (DVA) rada u tom časopisu u kojem kandidat za akademika nema niti jedan. Onako za lijek.

Pa kako je mogao napredovati? S obzirom na to da oni iz povijesti imaju samo 10 časopisa u Scopusu, onda se neki domaći neuspješni časopisi u RH proglase ekvivalentni tim časopisima pa ‘istoričari’ mogu napredovati.“

Zatim akademik Pečarić uspješno detektira časopis u kojem je najveći broj radova kolege Andrića:

„Izgleda da je većina njegovih radova u časopisu Scrinia Slavonica“

Nešto dalje je akademik Pečarić ustvrdio i:

 „Povjesničari imaju DESET časopisa (mi matematičari SEDAM) u Scopusu, ali oni za napredovanje imaju posebne pogodnosti za one koji nisu sposobni objavljivati ni u tim boljim hrvatskim časopisima. A moja žena i ja imamo DVA u onom najbolje rangiranom u Scopusu kojega izdaje – gle čuda – Hrvatski institut za povijest.“

A zatim je, u daljnjem tekstu sebe djelomično pobio ustvrdivši da je kolega Andrić ipak citiran, mada ne u Scopusu:

„Svakako mu je znanstveni opus slabašan za kandidata za akademika. Jedino djelo koje je imalo neki odjek mu je knjiga nastala iz doktorata. Vidi se da je dosta dobro citirana u knjigama stranih autora i izdavača.“

Kriteriji koje je akademik Pečarić odlučio primijeniti na kolegu Andrića u ovom slučaju pokazuju posvemašnje nepoznavanje kriterija za znanstvena napredovanja i kriterija za vrednovanje znanstvenih časopisa u području humanističkih znanosti, polju povijesti, koji su odavno poznati i jasno utvrđeni Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja iz 2017. i njegovim dopunama (NN 28/2017, 72/2019, 111/2022), kao što su bila utvrđena i ranijim inačicama istog Pravilnika. Na žalost, ni oni kriteriji koje je naknadno i svojevoljno odlučio primijeniti akademik Pečarić nisu primijenjeni dosljedno.

Prema Journal Rankings on History u Scopusu je s krajem 2023. bilo trinaest (13) hrvatskih časopisa koji potpuno ili djelomično pokrivaju znanstveno polje povijesti. Od toga ih je osam (8) iz polja povijesti, a ostalih pet (5) iz srodnih znanosti (https://www.scimagojr.com/journalrank.php?category=1202&type=j&country=HR). Kako je akademik Pečarić dobio kao rezultat deset (10) časopisa nije mi baš jasno, ali to je manje važno. Među tim časopisima je doista za 2023. najbolje rangiran Časopis za suvremenu povijest. No, stanje iz 2023. nije moguće primijeniti na nečiji cjelokupni znanstveni put bez zadrške, jer većina časopisa iz humanističkih znanosti u Scopusu je tek zadnjih desetak godina ili manje. Časopisi humanističkih znanosti i velike citatne baze se do prije desetak godina nisu baš previše voljeli, što je bilo obostrano, pa su slabo u baze poput Scopusa i Web of Science ulazili, iako su neke baze specijalizirane za svoja znanstvena područja (EBSCOhost, ERIH) rado birali. I to nije nikakva posebnost Hrvatske. No, da ne duljim s objašnjenjima koja se u znanstvenom prostoru jednako toliko i dulje stalno ponavljaju, Časopis za suvremenu povijest se u bazi Scopus referira od 2013. godine. U vrijeme kad su radovi akademika Pečarića i njegove supruge Ankice objavljeni u Časopisu za suvremenu povijest (1996, br. 1-2; i 1998, br. 2) on nije bio referiran u bazi Scopus, a iz riječi akademika Pečarića se može zaključiti da jest. Isti način po kojem bi se radovi u časopisima koji su danas u bazi Scopus pribrojili retrogradno kao da jesu u njoj referirani nije primijenio i na kolegu Andrića, već je prešutio činjenicu da i on ima radova koji su objavljeni u časopisima koji su danas u bazi Scopus, ali su objavljeni prije nego su ti časopisi ušli u Scopus (Povijesni prilozi, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Croatica Christiana periodica). Umjesto toga je ocijenio da je objavljivao u „nekim domaćim neuspješnim časopisima koji se proglase ekvivalentni tim časopisima“. To je valjda opis za a1 časopise po mišljenju akademika Pečarića. Ne kažem da bi doista i trebalo retrogradno računati kvalitetu časopisa po Scopusu, ali je to moguće napraviti, pa ako se neki takav kriterij primjenjuje mora biti jednako primijenjen ili ne primijenjen na sve, a u ovom konkretnom slučaju i na kolegu Andrića i na slučaj dvaju radova akademika Pečarića i njegove supruge. S druge strane ako se uzme da časopisi koji nisu u Scopusu u vrijeme objavljivanja rada automatski nisu kvalitetni onda je eto i Časopis za suvremenu povijest bio tako nekvalitetan i neuspješan kad su akademik Pečarić i supruga u njemu objavili dva rada.

Ocjenu da je kolega Andrić objavljivao u „nekim domaćim neuspješnim časopisima koji se proglase ekvivalentni tim časopisima“ prije bi se moglo očekivali čuti na nekom drugom mjestu, od pojedinaca koji nemaju dodira sa znanstvenim životom, i neobično je da akademik Pečarić, kao ugledan znanstvenik, autor i urednik, nije svjestan kolike je časopise i njihova uredništva, kao i cjelokupne ustanove koje se pojavljuju kao nakladnici tih časopisa, uključujući i HAZU, uvrijedio i obezvrijedio. A pritom, naravno, doveo u pitanje i poštenje i znanstvenu razinu svih autora koji su objavljivali i objavljuju na stranicama tih časopisa i koji na temelju tih radova ostvaruju svoja znanstvena napredovanja. Koncept domaćeg kategoriziranja časopisa u humanističkim znanostima po određenim kategorijama kvalitete suprotno mišljenju akademika Pečarića nije hrvatska posebnost. Postoji i u drugim zemljama, mada ne svima, a počiva na činjenici da na kvalitetu utječe više kriterija, a ne samo citiranost. U nekim zemljama se provodi i za više znanstvenih područja i za domaće i za strane časopise, jer ni u Svijetu nisu svi časopisi kvalitetni. Kao primjer ću izdvojiti Italiju koja časopise dijeli na kategorizirane znanstvene časopise i časopise klase A pa je tako i naš Časopis za suvremenu povijest kategoriziran kao strani časopis klase A (https://www.anvur.it/attivita/classificazione-delle-riviste/classificazione-delle-riviste-ai-fini-dellabilitazione-scientifica-nazionale/elenchi-di-riviste-scientifiche-e-di-classe-a/).

U Hrvatskoj se kategorizacija časopisa u području humanističkih znanosti u a1 i a2 kategoriju provodi na temelju jasnih kriterija utvrđenih Pravilnikom o uvjetima za izbor u znanstvena zvanja. Nije se moguće samo tako proglasiti časopisom a1, pa ni a2, kako se stječe dojam iz izjava akademika Pečarića. Kao urednica sam s časopisom koji sam uređivala, među ostalim, prošla inicijalno uvođenje časopisa u Web of Science i ERIH PLUS te kontrole za Scopus i rekategorizaciju za a1 časopis. Svaki od tih postupaka ima svoje kriterije, no mogu reći da najsloženije kriterije koji uključuju i provjeru kvalitete rada urednika i recenzenata zapravo treba zadovoljiti za a1 časopis i da časopise koji su „samo“ a1 nikako ne treba podcjenjivati i proglašavati „nekim domaćim neuspješnim časopisima“. Za sve njih je dobro da uz kategoriju koju su postigli uđu i u što više međunarodnih baza, jer to povećava njihovu vidljivost, ali to nikako nije nedvojbeno jamstvo ni kvalitete časopisa, ni kvalitete autora koji u njima objavljuju.

Stoga činjenica da je kolega Stanko Andrić mahom objavljivao u domaćim a1 časopisima, a najviše u časopisu Scrinia Slavonica nije nešto što bi ga trebalo diskvalificirati, jer je objavljivao upravo u onim časopisima koji su posvećeni temama koje istražuje i koji stoga i mogu za te teme osigurati najkvalitetnije recenzente i najstrožu prosudbu. S obzirom da su časopisi u polju povijesti brojni i u Hrvatskoj i u inozemstvu mnogi su, domaći i strani, ujedno i specijalizirani za različite krajeve, teme i/ili vremenska razdoblja. Svaki povjesničar tako može objavljivati u više časopisa, ali nitko ne može u svima, pa tako ne mogu svi objavljivati u Časopisu za suvremenu povijest, ali ne mogu svi objavljivati ni u svim drugim časopisima nego pri predaji rada valja voditi računa da je određena tema u fokusu odabranog časopisa. Zato je prigovor istraživaču srednjovjekovne povijesti Stanku Andriću da nema radove objavljene u Časopisu za suvremenu povijest apsurdan i prilično bizaran. No, ako je taj prigovor i postavljen, pitanje je zašto je samo njemu postavljen, a ne i ostalim pristupnicima, kao i članovima Razreda za društvene znanosti. Slično je i s pitanjem citiranosti koje se u humanističkim znanostima smatra samo jednim od pokazatelja, ali zbog velikog broja negativnih citata i drugih problema ne i ključnim kriterijem. Ako je primijenjen, zašto je primijenjen samo na jednog kandidata, a ne na svih? Zašto citiranost kandidata nije uspoređena s prosječnom citiranošću članova Razreda za društvene znanosti? Ova pitanja ne postavljam zato što zagovaram kriterij citiranosti u svim znanostima, jer doista smatram da svako znanstveno područje i dalje treba postupati po kriterijima koje smatra najprimjerenijim svom području, već ih postavljam zbog ukazivanja na potpuno nedosljednu primjenu kriterija iz čega se i može zaključiti da se radi samo o lošem pokušaju da se tobože znanstvenim kriterijima prikrije i opravda sasvim druge razloge neizbora Stanka Andrića u HAZU. Razloge koji nisu znanstveni te kod primanja bilo koje osobe u neku znanstvenu instituciju ne bi smjeli biti primijenjeni. Proizvoljna i manipulativna primjena kriterija nije na čast ni jednom znanstveniku, akademiku pogotovo.

Zdravka Jelaska Marijan

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr