Razgovor sa Slavicom Lukić: Povijest je sastavni dio našeg novinarskog posla
U razgovoru s novinarkom Slavicom Lukić, trenutno zaposlenom u Jutarnjem listu, govorimo o vezi povijesti i novinarstva te o tome kako se povijest percipira u novinarskoj profesiji.
S jedne strane, najčešći povijesni izvori koje povjesničari koriste prilikom proučavanja moderne i suvremene povijesti odnose se na novinske, tj. medijske izvore. Pritom su mediji često pod utjecajem politike, ali i burnih povijesnih događanja. Osim toga, novinari (kao naposljetku i povjesničari) mogu sudjelovati u kreiranju i dekonstruiranju povijesnih, tj. nacionalnih mitova. Stoga načini na koje novinari pišu o nekim događajima ili predstavljaju povijesne teme postaju predmetom historiografskog proučavanja.
S druge strane, mnoge povijesne teme kojima se bave povjesničari prisutne su u javnom diskursu i javnim raspravama i polemikama te tako postaju dio djelokruga novinara. To se u Hrvatskoj primjerice odnosi na ratne devedesete godine, koje čine važan udio u kulturi sjećanja. Dio povjesničara stoga surađuje s medijima, što otvara pitanje odnosa akademske historiografije i javnosti. Zbog toga povijesna profesija neizbježno ima snažnu poveznicu sa novinarskom profesijom, kao uostalom i političkim zbivanjima.
Iz tih razloga taj nerazdjeljivi odnos novinarstva i povijesti ulazi u interes javne povijesti, pokazujući da je povijest doista „svugdje oko nas“, tj. u svim sferama javnog života.
Razgovor vodila Tita Mikulaš
1. Imate li osobni interes za povijest i historiografsku literaturu, susrećete li se s time?
Moram reći da nemam neki specifičan interes za povijest, ali naravno sa poviješću se susrećem jer ona ima svoje refleksije u događajima koje pratim, o kojima pišem, koje problematiziram. Ne mogu reći da posebno pratim povijesnu literaturu, više čitam politološku literaturu i znanstvene članke te publicistiku. No i ta literatura u sebi neminovno sadrži refleksije na neke povijesne događaje, odnosno povlačenja paralela između određenih povijesnih i sadašnjih događaja. Primjerice u odličnoj knjizi profesora politologije Dejana Jovića, „Rat i mit“ koja se bavi recentnom poviješću iz devedesetih, autor povlači i paralele s ranijim povijesnim razdobljima. Ili u knjizi Umberta Eca „Rakovim korakom“, koja je zbirka njegovih razmišljanja, izlaganja i kolumni objavljenih u talijanskom tisku od 2000. do 2005. u doba uspona Silvija Berlusconija, naći ćete čitav niz refleksija na događaje iz talijanske povijesti, naročito one između dva svjetska rata iz vremena vladavine Benita Mussolinija i drugih povijesnih razdoblja obilježenih elementima populizma. Dakle, povijest je itekako prisutna u nekim radovima koje čitam koji nisu striktno povijesne naravi, ali ju je naravno nemoguće zaobići jer je sastavni dio politoloških i publicističkih promišljanja, kao i našeg svakodnevnog novinarskog posla.
2. Kako i kada ste razvili taj interes za povijest?
Prije svega kroz fakultetsko obrazovanje. Moj prvi studij je socijalna pedagogija na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu, a nakon njegova svršetka upisala sam i apsolvirala studij novinarstva, a zatim sam na Fakultetu političkih znanosti završila poslijediplomski specijalistički studij – komparativne političke studije Srednje i jugoistočne Europe kojeg je utemeljila profesorica Mirjana Kasapović. Interes za određene povijesne teme, odnosno utjecaj povijesnih događaja i okolnosti na današnja zbivanja bio je potaknut i mojim novinarskim radom.
3. Koliko je po vašem mišljenju bitno poznavanje povijesti za rad u novinarstvu?
Izuzetno je važno jer recentne procese ne možemo razumjeti bez da znamo povijesni kontekst. Ne možemo razumjeti djelovanje političkih stranaka ako ne razumijemo povijest tih političkih stranaka. Kod nas, u našem političkom prostoru imamo i političke stranke koje su postojale i djelovale u pojedinim razdobljima i prije uspostave hrvatske neovisnosti, primjerice između dva svjetska rata. Hrvatska seljačka stranka jedna je od njih, devedesetih i ranih 2000-ih ta je stranka imala određenu ulogu u političkim procesima, znatno veću nego što ima danas. Recimo jako je važno poznavati povijest i „dječje bolesti“ zrelijih višestranačkih demokracija nego što je Hrvatska, da bismo bolje razumjeli procese koji se danas kod nas u Hrvatskoj događaju jer smo relativno mlado demokratsko društvo. Naravno, u mjeri u kojoj jesmo demokracija. Nemoguće je, primjerice, razumjeti recentne političke događaje i procese, kao što je jačanje desnog populizma i desnih političkih tendencija, ako nemamo predznanje o onome što se događalo u Njemačkoj ili Italiji između dva svjetska rata. Puno je lakše razumjeti procese ako imamo povijesni kontekst, a mislim da je bez poznavanja tih povijesnih procesa to nemoguće.
4. Mislite li da je problem općenito, sudeći po vašim kolegama i stanju novinarstva, nepoznavanje povijesti?
Naravno, jako puno ovisi o temeljnom obrazovanju koje novinar ima. Kao što znate, novinari imaju različite vrste obrazovanja, uglavnom su studirali na društveno- humanističkim fakultetima, a neki od njih su diplomirali i povijest. Poznajem kolege koji su iznimno obrazovani i dobro se snalaze i u prepoznavanju, analizi i tumačenju recentnih događaja. Postoje naravno kolege koji nisu studirali novinarstvo nego sasvim druge studije, a i oni koji su došli sa studija novinarstva. Tu ću se posebno osvrnuti na kolege s novinarstva jer je puno mladih kolega koji dolaze sa studija novinarstva i nažalost moram reći da su ti novinarski studiji, bilo da je riječ o onome na Fakultetu političkih znanosti ili o privatnim fakultetima, poprilično lišeni znanstvenih kolegija ne samo iz politologije koja im je nužna za razumijevanje procesa ako se bave društvenim i političkim fenomenima, nego i povijesnih znanja. Programi novinarskih studija su se, od devedesetih na ovamo, mijenjali na način da su tzv. profesionalni ili zanatski predmeti potiskivali predmete iz opće kulture što mi se čini loše jer zanat je nešto što se može savladati i u praksi, ali nekakve rupe iz opće kulture koje čovjek treba dobiti tijekom studija teško se kasnije nadoknađuju. Ne mislim da novinari imaju neka zavidna znanja općenito govoreći iz povijesti i čini mi se da je to manjak. Ponekad i kod sebe, koja nisam studirala povijest, osjetim taj manjak, ali ako kao novinar imate neki teorijski okvir onda po prilici možete prepoznati koja znanja i informacije vam nedostaju i gdje ih možete pronaći.
5. Kada se nađete u takvoj situaciji da trebate popuniti teorijski okvir i s takvim novinarskim temama koje sežu u povijesna zbivanja, kakvu historiografsku literaturu konzultirate? Jesu li to historiografski članci, knjige, enciklopedije, web-enciklopedije, digitalne zbirke članaka…
Koristim najrazličitije vrste izvora, a ako govorimo o recentnijoj povijesti – mislim na događaje iz devedesetih – znam zaviriti i u arhiv Haškog suda koji je vrlo opsežan i dragocjen. Tu su presude Haškoga suda s područja bivše Jugoslavije koje su javno dostupne online s obiljem dokumenata, iskaza svjedoka, iskaza eksperata pred tim sudom… Znam često zaviriti u bazu podataka Hrčak gdje mogu naći i povijesne članke i recentnija istraživanja na našem području. Naravno, postoje različite baze podataka koje se mogu koristiti online ili neku recentnu knjigu ili neku knjigu koja je ranije izdana onda naručim ili kupim u knjižarama. Koristim naravno i našu, Vjesnikovu arhivu koja je vrlo, vrlo bogata i dragocjena arhiva, ali nažalost u HDA je još nisu digitalizirali što predstavlja ogroman problem jer nije lako dostupna i lako pretraživa. To je inače vrlo vrijedna arhivska građa prema kojoj se kod nas kulturne institucije koje bi trebale biti zadužene za digitalizaciju i njeno financiranje ne odnose osobito odgovorno. Znam da je dio sačuvan u NSB-u, ali znam da to nije lako pregledavati. Svakako, vrsta literature i izvora koje u pripremi teme koristim uvijek ovisi o temi o koju istražujem ili pripremam.
6. Kada se prisjećate svoga rada, koji biste teme izdvojili a da su vezane za povijesne teme?
Najzanimljivije teme koje su možda doista vezane uz neka konkretna povijesna razdoblja su teme istraživanja ratnih zločina. U jednom dijelu svoje novinarske karijere, najintenzivnije krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih, bavila sam se tim temama. Dakle, to su zločini počinjeni na području Hrvatske i dijelom ratni zločini na području Bosne i Hercegovine. Razumijevanje i istraživanje te tematike i simbola koji se i danas ističu zahtijeva neka povijesna znanja između dva rata, iz Drugog svjetskog rata. Dosta sam se bavila onime što se tijekom ratnih godina događalo u Hrvatskoj, ali ne samo u Hrvatskoj već u svim državama bivše Jugoslavije koje su bile zahvaćene ratom. Teme koje su nažalost najviše tabuizirane su zločini koji su počinjeni „s naše strane“, tj. zločini koje su počinili pripadnici hrvatske vojske i policije prije svega nad srpskom manjinom. Taj problem je tokom devedesetih bio dugo tabuiziran i negiralo se da uopće postoji. Devedesetih su takve teme istraživali tek pojedini mediji poput Feral Tribunea ili pojedinih novinara u Globusu i Nacionalu. Početkom dvijetisućitih je to pitanje jednim dijelom detabuizirano prvenstveno zbog istraga koje je pokretalo haaško tužiteljstvo, a zatim i hrvatsko Državno odvjetništvo pod pritiskom međunarodne zajednice jer je istraživanje i procesuiranje ratnih zločina bio jedan od ključnih uvjeta za zatvaranje poglavlja 23 Pravosuđe i temeljna prava u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Dakle, najviše sam se povijesnim kontekstom i refleksijama te povijesti iz Drugog svjetskog rata na ratove devedesetih bavila kroz istraživanje tematike ratnih zločina kao i kroz problematiziranje načina na koji su se hrvatska politika i hrvatska tijela kaznenog progona odnosila prema fenomenu ratnih zločina.
Posebno je ta tema zanimljiva u Bosni i Hercegovini – tamo se problem množi sa tri s obzirom da imamo složeniji etnički i vjerski kontekst: bošnjački, srpski i hrvatski. Tu je posebno zanimljiva praksa Međunarodnog suda u Haagu jer je većina velikih i zahtjevnih procesa za ratne zločine vođena pod tim sudom. Da bi novinar razumio kako je do tih zločina došlo i kojim strahovima i predrasudama su se sukobi, strah od drugoga pa time i zločini „hranili“, važno je poznavati povijesni kontekst između triju vjerskih i međuetničkih zajednica.
7. Kako biste opisali odnos povijesti i novinarstva u javnom prostoru Hrvatske?
Povijest i novinarstvo su zapravo dva područja za koja vrijedi zakon spojenih posuda. Novinarstvo koristi povijesne činjenice i povijesna znanja kako bi protumačilo, ili barem pokušalo protumačiti aktualne događaje i društvene i političke procese, a s druge strane novinarstvo ispisuje povijest jer kada se povjesničari kroz pedeset, sto godina budu bavili razdobljem u kojem mi živimo, naravno da će im jedni od važnijih izvora biti novinarski tekstovi, tekstovi na portalima, televizijski prilozi, dakle medijski izvještaji. Tako da je taj odnos dvostran. Znanje i povijesne činjenice omogućuju nam da razumijemo, kontekstualiziramo i pišemo o recentnim događajima, a istodobno je to što pišemo, nadam se, nekakav izvor budućim istraživačima ne samo povjesničarima, nego i politolozima i raznim drugim istraživačima iz područja društvenih znanosti.
8. Koliku ulogu novinari imaju u kreiranju nacionalnih ili povijesnih mitova, ali i općenito koliko utječu na kulturu sjećanja?
Novinari, naravno, jako utječu i na konstruiranje i na dekonstruiranje povijesnih mitova. Rekla bih da u razdoblju rata i poraća, nažalost, više sudjeluju u konstruiranju mitova, nego njihovu dekonstruiranju. Novinari u ratovima, u fazama snažnih polarizacija i poraću u većini slijede vladajuće politike država u kojima žive. Kažem da to čine u većini, jer naravno da ima i časnih iznimki, novinara koji se opiru stereotipima, gradnji mitova koji se temelje na netočnim i pogrešnim premisama, ali mediji su barem na području bivše Jugoslavije puno snažnije sudjelovali u formiranju ratnih mitova i stereotipa nego u njihovoj dekonstrukciji. Kad govorimo o kulturi sjećanja, mislim da dan-danas mediji dominantno podržavaju te nacionalne stereotipe, nacionalne mitove nego što doprinose kulturi sjećanja. Zapravo vidimo da mediji na neki način odražavaju dominantan politički stav. Recimo kad gledamo Hrvatsku, državu u kojoj živimo, dominantan je stav da se bespogovorno slave velike vojne pobjede i da se obilježavanje obljetnica tih pobjeda koristi za sotoniziranje onih drugih koje se isključivo ocrtava kao agresore. U javnom diskursu i većini hrvatskih medija još uvijek nema prostora da se čuje i drugačiji glas, glas srpskih civila koji su u akciji Oluja masovno napustila Hrvatsku da bi se godinama kasnije jedan mali dio njih uz velike prepreke vraćao trpeći etiketu „ostataka poraženih snaga“. U javnosti, u medijima ne daje se prostora za njihov doživljaj te akcije i njezinih posljedica, iako, teorijski gledano, oni imaju pravo na svoj pogled. U našim medijima, prigodom obilježavanja obljetnica hrvatskih vojnih pobjeda, vrlo rijetko ćemo čuti tu drugu, njihovu perspektivu. U javnom narativu koji preovlađuje u medijima i službenoj politici, ti drugi su jednostavno svrstani u kategoriju poražene agresorske snage.
Dakle mediji ne doprinose legitimiranju stava da, nakon ratova i situacija koje su antagonizirajuće, ne moramo svi imati isti pogled na neke ključne povijesne događaje. Ja mislim da bi demokratska društva trebala biti kadra podnijeti različite doživljaje jednog te istog povijesnog događaja. U našim medijima ne vidim nikakav doprinos tom pristupu da primjerice netko vojno-redarstvenu akciju Oluja ne mora nužno vidjeti isključivo i samo kao briljantnu pobjedu Hrvatske vojske, već da na taj događaj gleda i kao na mučnu epizodu gubitka doma, zavičaja, možda i dijela obitelji, izbjeglištva, nečeg što je trajno obilježilo njegov život. Ne vidim da su mediji otvoreni prema perspektivi drugoga. Niti su mediji u Hrvatskoj otvoreni za priče izbjeglih hrvatskih Srba – povratnika o Oluji niti su mediji u Srbiji otvoreni za suočavanje s razlozima koji su doveli do te akcije.
9. Mislite li da ste vi, svojim radom, utjecali na kreiranje ili dekonstruiranje nacionalnih, tj. povijesnih mitova?
Mislim da sam svojim radom, ovisno o fazama svog profesionalnog života, pridonosila i konstruiranju i dekonstruiranju nacionalnog mita. Srećom ova prva faza trajala je puno kraće od ove druge. Kad sam bila mlada novinarka, moji profesionalni počeci vezani su za Hrvatsku televiziju, stjecajem okolnosti počela sam u informativnom programu HTV-a raditi u siječnju 1991. godine, a nekoliko mjeseci kasnije izbili su ratni sukobi i bila sam kao ratni reporter upućena na ratišta. Dominantan diskurs i isključivi diskurs izvještavanja na Hrvatskoj televiziji je bio jednostrana, crno-bijela slika. Postojali su agresori, zločinci i žrtve. Agresori su bili Srbija, JNA i pripadnici srpskog naroda u tzv. SAO Krajini, a žrtve su bili Hrvati. U toj crno-bijeloj slici nije bilo mjesta za nijanse – za vijesti da su se unutar toga sukoba događali i neki zločini nad srpskim civilnim stanovništvom koje je živjelo u Gospiću, Sisku, Osijeku, Karlovcu, dakle po gradovima i područjima pod kontrolom hrvatske vlasti, da su se događala miniranja srpskih kuća na širokom području Bjelovara, Karlovca i drugdje, kuća u kojima su živjeli građani srpske nacionalnosti koji su lojalni hrvatskoj državi, da su se događali Merčepovi odredi koji su odvodili, mučili i ubijali te civile… Recimo, u toj prvoj fazi novinarske karijere dok sam radila na Hrvatskoj televiziji o tome nisam izvještavala jer takve informacije uređivačka politika nije dopuštala, pa ako si kao novinar želio opstati na takvom mediju i raditi morao si plesati po taktovima uređivačke politike njegova vodstva. Tako da mogu reći da sam u toj ranoj profesionalnoj fazi i sama doprinosila konstruiranju nacionalnog mita. U svoju obranu mogu reći to da sam vrlo rano shvatila da moram tražiti izlaz iz te situacije i u drugoj polovici ratne 1992. prešla sam u novoosnovano zagrebačko dopisništvo Slobodne Dalmacije u vrijeme dok je taj list još bio u vlasništvu novinara i pod uredništvom Joška Kulušića koji je ratnim prilikama usprkos njegovao uređivačku politiku kritičku prema potezima vlasti, a stranice tih novina otvarao i za priče o stradanju srpskih civila po gradovima, prvim privatizacijskim otimačinama, i slično. Međutim, to razdoblje novinarske slobode u Slobodnoj Dalmaciji potrajalo je kratko, 1993. godine HDZ-ova ju je vlast isporučila svom bliskom „poduzetniku“ Miroslavu Kutli, uređivačka politika se preko noći promijenila i ponovo se moralo šutjeti o za vlast neugodnim temama. Sve do 1996. godine dok nisam prešla u Tjednik, to je bio tjedni list kojeg je financirao Soroš, nisam imala profesionalnu neovisnost pa time nisam mogla ni sudjelovati u dekonstruiranju mitova. Međutim u Tjedniku smo mogli slobodno pisati i o temama ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane, miniranjima kuća lojalnih Srba koji su živjeli na području pod kontrolom hrvatske vlasti. Nastavila sam se tim temama baviti i kad sam 1998. prešla u tjednik Globus, a u nekoj mjeri i nakon prelaska u Jutarnji list 2010.
Međutim, sudjelovanje novinara kako u konstruiranju tako i dekonstruiranju povijesnih mitova nije definirano samo njihovom slobodnom voljom i profesionalnim interesima već značajno ovisi i o uređivačkoj politici medija za koji radi.
10. Radili ste i za Glas Amerike, kakve ste razlike osjetili s obzirom na domaće medije, u ovom kontekstu?
Da, paralelno uz angažman u hrvatskim medijima, radila sam i za Radio Glas Amerike od 1995. do kraja 2011. godine. To su bili radijski izvještaji, osvrti, analize i intervjui, a ono što je karakteriziralo rad za tu medijski kuću je urednički pristup koji je jako uvažavao novinarsku inicijativu. Teme koje bih predlagala urednicima oni su u pravilu i prihvaćali, a taj medij je dosta pažnje posvećivao i temama ratnih zločina i općenito temama koje su bile zanemarene u hrvatskim mainstream medijima. Glas Amerike mi je pružao veći stupanj slobode od većine hrvatskih medija za koje sam radila.
11. Kakve su reakcije vaših čitatelja ili gledatelja?
Krajem devedesetih su se i u mainstream medijima poput Tjednika, Nacionala ili Globusa teme ratnih zločina počele otvarati intenzivnije nego što je to bilo u ratnim godinama. Reakcije javnosti koja je otvaranje takvih tema odobravala baš i nismo dobivali. Uglavnom su stizale reakcije javnosti koja nije odobravala otvaranje tih tema. Bila su to prijeteća pisma ili telefonski pozivi u redakcije u kojima su kolege i mene koji su se bavili temama ratnih zločina vrijeđali, prijetili, etiketirali nas kao „četnike“, „mrzitelje Hrvatske“, „srpske kurve“ i slično. Širenjem upotrebe interneta, prijetnje su počele stizati i elektronskom poštom. Takva reakcija jednog dijela javnosti nažalost postoji i danas. Pozitivne reakcije ćemo doživjeti u nekim osobnim kontaktima kad će vam netko reći „hvala vam što ste napisali taj tekst“ ili „to je bilo jako hrabro“, ali to se događa u osobnom kontaktu oči u oči, ne i javno. Jedan od oblika reakcija su i sudske tužbe osoba koje u svojim tekstovima novinari prozovu za ratne zločine. Češće tuže nakladnika i traže naknade za duševne boli, nego što kazneno gone novinara. Zbog mojih tekstova je primjerice nakladnika Jutarnjeg lista tužio Tomislav Merčep koji je kasnije pravomoćno osuđen za ratne zločine nad srpskim civilima. Zbog mog je teksta nakladnika Jutarnjeg lista tužio i general HVO-a Zlatan Ivo Jelić koji je iz ruku hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića primio odlikovanje namijenjeno jedinici HVO-a čiji je Jelić bio zapovjednik zbog njezinog doprinosa u oslobađanju hrvatskog teritorija. Dodjela toga odlikovanja bila mi je povod da napišem tekst o tome da je Jelić pobjegao iz BiH u Hrvatsku nekoliko dana prije nego je Tužiteljstvo BiH protiv njega podignulo optužnicu zbog teških ratnih zločina počinjenih po njegovu nalogu protiv bošnjačkih civila u Hercegovini. U tekstu sam navela podatke o njegovoj odgovornosti za ratne zločine navedene u presudi Haškog suda šestorici visokopozicioniranih Hrvata u BiH, poznatoj kao Prlić i ostali. Vrlo jasno se u fusnotama te presude navodi Jelićeva uloga u slanju zatočenih bošnjačkih civila kao živog štita na crtu razgraničenja gdje su civili korišteni za kopanja rovova, a znatan broj ih je pri tome bio ubijen ili teško ranjen hitcima ispaljenim sa srpskih položaja. Međutim, Haški sud je suđenja časnicima nižeg ranga prepustio nacionalnim pravosuđima. U tekstu je objašnjen i način na koji državljani BiH optuženi za ratne zločine koriste dvojno hrvatsko državljanstvo da pobjegnu u Hrvatsku i izbjegnu kazneni progon. On je na to reagirao tužbom, ja sam na sudu dala iskaz kao autorica teksta, a suđenje koliko mi je poznato još nije pravomoćno okončano. Tužbe i prijetnje nisu ugodne posljedice s kojima se suočavamo, a to je jedan od razloga iz kojih se novinari mahom klone tih tema te zadnjih godina opada interes za tom vrstom tema koje su i dalje važne za suočavanje s prošlošću, no prije svega manjka uredničkog interesa za njih.
12. Imate li nešto što biste voljeli poručiti mladim novinarima, ali i mladim povjesničarima?
Novinari bi trebali imati znanje o povijesnom kontekstu, naročito poznavanje događanja 20. stoljeća. Rekla bih da nas povijesna zbivanja iz prošlog stoljeća snažno određuju i danas u 21. stoljeću. Dakle, obrazovanje, obrazovanje, obrazovanje. Novinarstvo zapravo podrazumijeva jedan permanentan oblik obrazovanja, ali je jako važno vrijeme studiranja, fokusiranost na studij, jer studij pruža intelektualni temelj, a sve poslije je nadogradnja. Ako propustite temeljit i studiozan rad na sebi u studentskim danima, to se kasnije teško nadoknađuje. Po mom bi mišljenju u novinarsku profesiju trebali ulaziti mladi ljudi sa društveno-humanističkih studija koji imaju široko obrazovanje i širok spektar interesa jer u novinarstvu teško opstajete ako imate interesa samo za jedno područje. Što se povjesničara tiče mislim da je uz njihov znanstveni i predavački angažman jako bitan i njihov odnos prema javnosti, njihov širi javni angažman. Javni angažman povjesničara koji se odgovorno i pošteno odnose prema povijesnim činjenicama je važna brana pokušajima krivotvorenja povijesnih činjenica, brana povijesnom revizionizmu i političkoj zloupotrebi povijesti. Čini mi se da u Hrvatskoj i nemamo širok krug povjesničara koji su spremni istupati javno i komentirati određene događaje. Imamo manje-više uvijek isti, uski krug povjesničara koji su u širem javnom prostoru, kao što je profesor Tvrtko Jakovina, profesor Ivo Goldstein ili profesor Hrvoje Klasić. To su uglavnom povjesničari koji se bave 20. stoljećem i novijom hrvatskom poviješću koji svojim znanstvenim radom, ali i javim istupima daju važan doprinos suzbijanju mitova, prešućivanju važnih povijesnih činjenica i povijesnom revizionizmu. Ali u javnom prostoru imamo nažalost i krug povjesničara poput Josipa Jurčevića koji su skloni povijesnom revizionizmu i zloupotrebi povijesti u dnevno-političke svrhe. Generalno gledano, rekla bih da je povjesničarska struka, pri čemu ne mislim na Jurčevića i slične, u širem javnom prostoru dosta tiha, a mislim da bi trebala biti prisutnija, glasnija i jasnija, pogotovo u suzbijanju opasnog povijesnog revizionizma.
Razgovor je vođen u sklopu praktičnog projektnog rada na izbornom kolegiju „Javna povijest“ koji predaje Branimir Janković na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i jedan je u seriji planiranih razgovora s novinarima i novinarkama u čijem su fokusu (javno)povijesne teme.