Branimir Janković – Povjesničari nisu promatrači političkih borbi o povijesti – komentar članka Marina Badurine “Povjesničari nisu brokeri na burzi žrtava” povodom Deklaracije “Obranimo povijest”

Povjesničari nisu promatrači političkih borbi o povijesti – komentar članka Marina Badurine “Povjesničari nisu brokeri na burzi žrtava” povodom Deklaracije “Obranimo povijest”

Deklaracija „Obranimo povijest“ kod jednog je dijela stručne i šire hrvatske javnosti dočekana uobičajenim setom apriornih diskvalifikacijskih oznaka sadržanih u riječima poput Beograda i Jugoslavije ili komentiranjem imena njezinih autora i potpisnika. Kao da je suradnja povjesničara onkraj nacionalnih granica protivna povijesnoj znanosti ili da postoje teme o kojima ne treba govoriti ili pak da naši neistomišljenici među povjesničarima ne mogu ništa relevantno reći. Što bi tek bilo da je njezin naziv bio Deklaracija o zajedničkoj povijesti (na tragu žestoko osporavane Deklaracije o zajedničkom jeziku) koja bi upozorila na neizbježno dijeljenu i međusobno isprepletenu povijest koju nije moguće sjeckati na jednonacionalne krugove. Naravno, svi su takvi apeli i deklaracije nužno otvoreni polemičkim reakcijama i kritičkim komentarima – upravo želeći potaknuti reagiranja i diskusije – no preduvjet za to je polaženje od tvrdnji i argumenata koji se u njoj iznose. Pritom je osnovno pitanje stoji li zaista ono na što se u Deklaraciji upozorava ili ne stoji?

Zbog svega navedenog vrijedi izdvojiti kritički osvrt Marina Badurine „Povjesničari nisu brokeri na burzi žrtava“ (tacno.net, 19.6.2020), potpisnika Deklaracije i sudionika projekta „Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionizma“. Budući da sam i sam potpisnik Deklaracije i sudionik spomenutog projekta, nastojat ću da se diskusija vodi o tezama i argumentaciji. Tim više što nam trebaju kritičke rasprave koje nisu unaprijed – osobito personalno – obilježene te polaze od samog teksta. Osim toga, važno je u historiografiji artikulirati što više različitih mišljenja i razvijati heterogenost među naizgled istovjetnim pozicijama te izbjegavati gdje god je moguće potpuna jednoglasja. Zbog toga mi se Badurinin kritički osvrt čini ne samo kao vrijedna historiografska nego i intelektualna gesta kojoj bih želio dati dodatno značenje, bez obzira na različite poglede na pojedina pitanja.

Marino Badurina pozdravlja Deklaraciju „kao izraz potrebe da se stane u obranu profesije koja je u našim društvima trajno izložena povećanim političkim pritiscima, kao vid strukovne solidarnosti, kao društvenu kritiku, ali i kao poziv na daljnje promišljanje“. Ističe da Deklaraciju „treba čitati i razumjeti prije svega kontekstualno“ jer je reakcija „na određeno stanje političko-ideološkog pritiska na jednu znanstvenu disciplinu koja vapi za autonomijom, ali pritiska u konkretnom prostoru i vremenu“. Smatra da „nikakvog efekta ona neće imati ako će je jedni poželjeti spaliti, drugi je samozadovoljno podržati, a treći je pak ignorirati. Valjalo bi joj, nasuprot tome, pristupiti vrlo ozbiljno i kritički, po mogućnosti je uzeti kao povod za širu stručnu i javnu raspravu“. U svakom slučaju, daleko od „apriorističkih stavova (i osuda)“.

Pritom Badurina drži da je „osnovna mana, točnije kontradikcija“ Deklaracije to što „želi relativizirati jedne dihotomije (one nacionalne ili nacionalističke), dok ustraje u nekim drugim (npr. vječiti fašizam vs. antifašizam kao prezentni vrijednosni stavovi, a ne historicistički pojmovi), iako ono što bi našoj povijesnoj znanosti danas i u budućnosti trebalo, recimo to samo na primjeru suvremene hrvatske povijesti, jest upravo analitičko dekonstruiranje – onoga što se (s figom u džepu ili bez nje) često proglašava nacionalnim, državnim, ustavnim temeljima – i antifašizma i Domovinskog rata, kao složenih, višeznačnih, multikauzalnih, u krajnjoj liniji problematičnih događaja i fenomena“. Prema autoru, povjesničari bi trebali problematizirati i Domovinski rat i antifašističku borbu, ne izostavljajući od kritike niti jedan utemeljujući mit: „Politika naravno može forsirati utemeljujuće nacionalne mitove, ali historiografija ima pravo i obavezu ne slijediti je.“

U svom kritičkom osvrtu Badurina posebno ističe da je „tzv. antifašizam danas osuđen da postaje sve rubniji koncept. On naprosto koristi mrtvi kapital (kao i kapital mrtvih) te time i sam ulazi u kontekst, u ovoj Deklaraciji spomenute, samoviktimizirajuće perverzije i naslade. Krajnje pojednostavljeno rečeno: antifašizam, funkcionalno i metodološki gledano, djeluje kao samo još jedan uteg na plećima povijesne znanosti, i zato ga (u historiografiji) ne treba pretjerano zazivati. (…)  Zato bi nam umjesto već antikvarnog „antifašizma“ puno potrebniji bio dosljedni i sveobuhvatni – antifetišizam!, odbacivanje svih totema.“

Na istom tragu smatra da dio „kontradikcija ova Deklaracija detektira, ali ih ne razrješava. Ponegdje ih čak i prigrljuje. U formulacijama poput onih u kojima se traži od ministarstava (kulture i obrazovanja) i općenito vlasti „da povijest ne pretvaraju u predmet koji služi isključivo formiranju nacionalnog identiteta i širenju mržnje“ ili da mediji preko parahistoriografije „ne koriste prošlost za raspirivanje antagonističkih politika“, zapravo s druge strane implicitno sugerira uloga historiografije u gradnji mira, pomirenja, tolerancije itd. (…) Protuslovno je dakle da jedan teret želite zbaciti, da biste odmah preuzeli neki sljedeći, a to sa sobom nosi nove (ne)znanstvene imperative i ograničenja. Najviše što bi se u tom pogledu moglo reći jest da historiografija nije tu da služi miru, ali bi mir svakako trebao (po)služiti slobodnoj historiografiji, njenom neostrašćenom, smirenom, od svake predratne, ratne ili postratne psihoze oslobođenom razvoju.“

Sažeto rečeno, za autora historiografija treba biti kritična prema svemu i ne treba služiti nikome. Načelno se slažemo u tome i vjerujem da bismo to svi mogli potpisati kao osnovno načelo naše profesije. No historiografija se nikad nije nalazila izvan vremena i prostora pa je još od antike imala odgojnu ulogu, a od oblikovanja moderne povijesne znanosti u 19. stoljeću jaku nacionalnu ulogu. Zbog toga i danas vrijedi kritički upozoravati na stavljanje historiografije, nastave povijesti i politika povijesti u službu nacionalnog identiteta, a povjesničara u ulogu „misionara službenog nacionalnog evanđelja“ (Lucien Febvre). Imajući u vidu i sljedeću napomenu Georga Iggersa („Gledajući unazad, profesionalni istoričari su odveć često učestvovali u konstrukciji nacionalnih mitova. Sada njihov zadatak kao poštenih naučnika mora da bude razgradnja tih mitova.“), očito je da postoji tradicija teorijskog promišljanja koja zadatak historiografije vidi u kritičkoj poziciji spram upotrebe povijesti u nacionalne svrhe (Stefan Berger, „History and national identity: why they should remain divorced“), ne držeći to za kontradikciju ili nametanje novih utilitarnih zadataka historiografiji koji su s njom navodno nespojivi.

Ne znači naime da iz prozivanja nacionalno antagonističkih upotreba povijesti implicitno proizlazi zagovaranje mirotvorne historiografije jer je uobičajeno kritizirati historiografiju zbog njezinih zloupotreba (Henry Rousso: “The loss of credibility of a discipline enlisted to wage war, one that played an important role in defining the war objectives and constructing the enemy for the principal belligerents, was thus universal.”). Osim tako poimanog zadatka, historiografija je tijekom 20. stoljeća bila i dodatno kritički angažirana u vidu primjerice feminističke i rodne historije ili različito intonirane klasne historije s fokusom na radništvo i potlačene u širom smislu. Njima se predbacivala pretjerana angažiranost i stavljanje historiografije u službu svojih odabranih subjekata, ali se pritom nije vidjela ideologičnost i angažiranost navodno neutralne nacionalno usmjerene historiografije (Transnational Challenges to National History Writing: “Attacks are launched against the scientific character of alternative approaches, such as class history or gender history. They are accused of representing particular interests and of being too closely tied to political movements. Although methodological nationalism does not deny its own connection to the national movement, it does deny any partisanship.”).

I navedeni primjeri potvrđuju važnost spomenutog pitanja kritičnosti historiografije prema svemu, ali i to da historiografija nikad nije bila bezinteresna. Itekako ju stoga zanima kakvu će poziciju imati primjerice pojam roda u društvu i politici jer će se to odražavati i na njegovu poziciju u historiografiji. Zato suvremena historiografija ne može gledati na rod samo kao pojam povijesne znanosti jer ako prevlada njegovo političko i društveno proskribirajuće poimanje kao dijela „rodne ideologije“ onda će takvom biti doživljavana i rodna historija. Isto tako, ako se pojam antifašizma politički i društveno proskribira zbog komunističkih zločina ili navodnog protuhrvatstva onda se to neizostavno odražava i na historiografiju, ne samo interpretacijski nego i izborom tema – što se već sada vidi u potpunom zanemarivanju tema vezanih uz NOB – te široj poziciji u znanstvenom i akademskom polju. Dakle, kritičnost i samokritičnost su znanstveni imperativi, ali nije ništa manje važno ni sudjelovanje u političko-društvenim borbama oko povijesti. Historiografija nije naime izolirana od utjecaja politika povijesti i kolektivnog pamćenja te političkih i društvenih odnosa snaga. Povjesničari nisu stoga bezinteresni promatrači matične historiografije i njezinog društvenog konteksta. Historiografija nikad nije vrijednosno neutralna.

U javnosti je u optjecaju čitav niz borbenih pojmova (pretvorenih, kako Badurina točno ističe, u vrijednosne stavove) – antifašizam/fašizam, socijalizam/komunizam, Jugoslavija/Hrvatska, nacionalizam/domoljublje – te se u reakcijama na Deklaraciju stručna i šira javnost većinom referira na pojmovni sklop povijesnog revizionizma, Jugoslavije i antifašizma. Osobno držim posebno važnim problemom spomenuto stavljanje historiografije, nastave povijesti i politika povijesti u službu nacionalnog identiteta i nacionalizma te svih posljedica – najčešće potpuno neosviještenih – koje ono nosi sa sobom. Tako se i Jure Krišto u svojoj kritici Deklaracije fokusirao gotovo isključivo na pojmove povijesnog revizionizma, Jugoslavije i antifašizma, ističući nužnost revizije slike prošlosti prisutne u SFRJ, ali posve ignorirajući prakse ublažavanja ocjene NDH i pridavanja historiografiji antagonističke nacionalne uloge („Obranimo povijest od Deklaracijaša“, Crkva na kamenu, 26.6.2020).

To je vidljivo i kod sveprisutnog pitanja žrtava. Badurina navodi da bi historiografijama „bilo krajnje vrijeme da se, makar privremeno, odmaknu od svih viktimizirajućih intonacija i interpretacija, da shvate da povijest nije samo žrtvoslovlje, a još manje – žrtvoslavlje. Da se dokinu pozicije (prividne) moralne superiornosti koje pojedinci i skupine uzurpiraju na račun njihovih povijesnih elegija i tužbalica (…). Potrebna je, ne više ni vremenska distanca, već upravo – distanca ili predah od žrtve. Nije potrebno frazerski izjednačiti sve stradalnike, već po mogućnosti obustaviti sva rudarenja i eksploatiranja žrtava, kao repromaterijala i pogonskog goriva za razne manihejske vizije povijesti (…). Povjesničari nisu suci, a ne bi smjeli biti ni svojevrsni brokeri na burzi žrtava.“

Kao što je velika tema za diskusiju upotreba antifašizma i fašizma kao vrijednosnih pojmova, a ne samo povijesnih – na što Badurina s pravom upozorava – to je slučaj i s temom odnosa historiografije prema žrtvama. Njime se historiografija često svodi samo na jedan – iako iznimno tragičan – aspekt povijesti. No polemički fokus na žrtve razumljiv je utoliko što se o jednim žrtvama govori, a o drugima ne – posebice kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i ratovima 1990-ih – stoga imamo stalnu borbu oko njihova priznanja. Međutim slažem se s autorovom efektnom napomenom da povjesničari nisu brokeri na burzi žrtava. Iako ni ovdje ne bih namijenio povjesničarima ulogu promatrača u simboličkim borbama oko priznanja žrtava.

Tako u recentnom tekstu o hrvatskoj inteligenciji kao žrtvi jugoslavenske revolucije Stipe Kljaić navodi „da je najžešći udar doživjela inteligencija koja se otvoreno suprotstavljala komunističkoj ideologiji i okupljala na strani ustaškog pokreta i NDH“, kao i „muslimanska inteligencija hrvatskog osjećanja“ te novinari i svećenici („Proleterskim revolucijama kormilarila je inteligencija da bi likvidirala inteligenciju“, Večernji list, 17.6.2020). No ne navodi stradanje hrvatske, srpske i židovske inteligencije u NDH. Kljaić spominje i progon, među ostalim, Vlade Gotovca, međutim moguće je spomenuti i fizički napad na Gotovca 1997. godine. U takvim je narativima komunistička Jugoslavija glavni predmet osude – često dajući posve opravdane razloge za to – ali pritom u pravilu izostaje govor o hrvatskom nacionalizmu i njegovoj proizvodnji neprijatelja i žrtava u 20. stoljeću, što je pak u široj javnosti gotovo potpuno neosviješteno. Stoga se ovdje može prikladno uklopiti napomena Erica Hobsbawma da su povjesničari „profesionalni čuvari pamćenja onih stvari koje njihovi sugrađani žele zaboraviti“. To je još jedan primjer koji povjesničarima uz profesionalnu pridaje i društvenu odgovornost.

Pritom treba ozbiljno uzeti u obzir sljedeće Badurinine napomene: „Naravno, angažiranost je jedna od osnovnih osobina intelektualaca, ali valja uvijek paziti da se angažiranost ne prelije u svojevrsno puko dušobrižništvo i isprazno moraliziranje. Danas se već namnožilo i previše svojevrsnih „pit bull intelektualaca“ (ili intelektualnih policajaca) što samo vrebaju i zapjenjeno i instinktivno skaču na niz pojava umjesto da vrijeme i energiju ulože kako bi te pojave, ako su u stanju, malo bolje promislili i razumjeli. Uostalom do supstancijalnih spoznajnih pomaka najčešće i ne dolazi kroz beskrajne, nerijetko besplodne invektive, rasprave i dijaloge (…) već prije kroz osamljenički rad i promišljanje, mirnoću (…)“.

Iako se slažem da je zadatak povjesničara da ne iznose samo stavove nego i donose razumijevanje pojava te stalno promišljaju i preispituju vlastite teze i pozicije, kao i da rasprave i dijalozi često znaju biti besplodni, historiografija ipak teško može ići naprijed bez suprotstavljenih teza i kritičkog dijaloga koji nas tjeraju da svoja polazišta formuliramo što je moguće bolje te uvijek iznova nadograđujemo i mijenjamo. Sigurno u tome doprinose i Badurinine kritike Deklaracije.

Zanimljiva je pritom i njegova napomena „da sada ovdje jedna Deklaracija protestira protiv svih drugih deklaracija te time ona, premda formalno načelna, dakle ona koja ne zalazi u konkretne narative mada se o njima implicitno ipak očituje, dijelom prihvaća pravila igre onih od kojih se historiografija teži emancipirati.“ No nije neuobičajeno preuzimanje forme deklaracije kao načina oponiranja onim deklaracijama koje imaju iza sebe neusporedivo veću političku moć, subvertivno koristeći istovjetnu formu da biste joj dali drugačiji sadržaj od očekivanog. Tako je i Olympe de Gouges objavila Deklaraciju o pravima žene i građanke kao reakciju na Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine. Često je od strane povjesničara i posezanje za formom manifesta, poput recentnih Manifestos for History (2007) i The History Manifesto (2014).

U svakom slučaju, Deklaracija „Obranimo povijest“ i Badurinin kritički osvrt na nju pozivaju na daljnja promišljanja ključnih pitanja o profesionalnoj i društvenoj ulozi povjesničara i povijesne znanosti, o kojima se međutim kod nas često uopće ne govori ili se govori o svemu drugome samo ne o njima. Zbog toga – kao i s obzirom na dosadašnje pretežne reakcije na Deklaraciju – vrijedi istaknuti riječi iz romana Nepravilni glagoli Jenny Erpenbeck: „Važno je da postavi prava pitanja. A prava pitanja nisu nužno ona koja se izgovaraju“.

Branimir Janković