Davor Kovačić – Opasan lažnjak Stipice Grgića

Opasan lažnjak Stipice Grgića

Na portalu Historiografija.hr 15. lipnja 2019. objavljen je osvrt Stipice Grgića „Četiri odlomka i jedna tablica o pokušaju driblinga. Povodom knjige Davora Kovačića ‘Hrvatski nogomet u u doba cara, kralja, poglavnika i maršala’, dostupno na http://historiografija.hr/?p=15360

Na početku osvrta na moju knjigu autor Stipica Grgić netočno navodi da je navedena knjiga izašla u travnju 2019. godine, iako je objavljena sredinom svibnja. Ne želeći na ovom mjestu ulaziti u dublju polemiku s S. Grgićem i njegovim osvrtom te tako mu pridati značaj kojeg objektivno nema, potrebno je ipak u samo nekoliko rečenica osvrnuti se na njegove insinuacije. Iako se može steći dojam kako je Grgić pokušao napraviti prikaz knjige, ipak je činjenica da je riječ tek o pokušaju seciranja tek dvije njezine stranice, stranica 85. i 86. Samoproglašeni „povjesničar hrvatskog nogometa“ insinuira naime da nekoliko rečenica na tim stranicama moje monografije jako nalikuju na njegov članak „Kratka povijest ženskoga nogometa u Hrvatskoj/Jugoslaviji u međuratnom razdoblju“, Časopis za suvremenu povijest, vol. 50, no. 3(2018), str. 557-581. Čini se da „osupnut“ tim stranicama ostatak knjige nije ni stigao vidjeti. Naime, u monografiji Hrvatski nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala u poglavlju „Prvi radijski prijenos i začeci ženskog nogometa“ sam temu koju je Grgić obradio na dvadesetak stranica s obzirom na sintetski karakter moje monografije sažeto obradio na nepune dvije stranice. U bilješkama uz tekst naveo sam osnovno arhivsko gradivo, tiskovine i literaturu koju sam koristio, pa tako i spomenuti rad Stipice Grgića. Uvaženi Stipica Grgić, očito “osupnut“ činjenicom da mu je jedan jedini rad koji je ikada objavio o nogometu citiran u znanstvenoj monografiji o povijesti hrvatskog nogometa, ničim izazvan, a ponukan vjerojatno vlastitim egom samoproglašenog povjesničara nogometa navodi: „Netko će možda reći da smo obojica koristili iste ili slične izvore, što jest točno“. Pri tome opet vjerojatno pod dojmom „osupnosti“ da mu neko uopće spominje članak u znanstvenom diskursu navodi da „ne može naći racionalno objašnjenje zašto su moje i njegove rečenice toliko slične“. Pritom se je toliko zanio u seciranju mojega teksta na te dvije stranice, da je uspio napisati i to da sam pri navođenju jednog arhivskog dokumenta iz Arhiva Jugoslavije spomenuo i točnu kutiju „gdje se nalazi dokument”. Prije i poslije ovoga slučaja obično navede naziv fonda te kraći opis fasc.[ikle] – usp. fusnote 259, 266, 284, 289, 294 itd. Prerada tuđih fusnota?“ Da je bolje pogledao moju knjigu, što s obzirom na opsjednutost vlastitim likom i djelom očito nije učinio nego se je bavio sa svega dvije stranice na kojima je obrađena „njegova“ tema, vidio bi da to nije jedino mjesto gdje za neki od dokumenata iz Arhiva Jugoslavije navodim pojam kutije, a ne fascikle.

Ipak je važnije istaknuti kako nema dvojbe da se prigodom obrade iste problematike o kojoj je dostupno vrlo malo izvora mogu pojaviti slični zaključci, pa i rečenice koje se površnom čitatelju mogu učiniti sličnima. Pa ipak se nekoliko rečenica koje Grgić u izljevu egotripa secira riječ po riječ, slovo po slovo, znatno razlikuju, i to ne samo po obliku nego i po sadržaju. Ali ja tu kao autor vjerojatno ne mogu biti objektivan, pa zbog toga pozivam veleučenog kolegu Grgića kao „neospornog autoriteta“ za povijest hrvatskog nogometa da potakne osnivanje neke komisije ili povjerenstva, možda i prijekog suda, koje će ustvrditi točnost njegovih navoda. U slučaju točnosti navedenih tvrdnji i navoda spreman sam snositi svaku odgovornost.

Stipica Grgić o nogometu očito zna vrlo malo, pa je tako spomenutom osvrtu stavio valjda samo njemu razumljiv naslov „Četiri odlomka i jedna tablica o pokušaju driblinga“. Zatim u fusnoti navodi značenje riječi dribling s kojom se očito prvi put ili vrlo rijetko susreće.

Kada već govori o driblingu, riječi čije je značenje morao potražiti u rječniku stranih riječi, treba istaknuti da je jedini pravi dribling, iako mu nije poznato značenje te riječi izveo Stipica Grgić. Zapravo se tu uopće ne radi o driblingu, nego, rečeno nogometnim žargonom, lažnjaku kojim je Stipica Grgić zapravo razotkrio samog sebe. Naime, na stranicama Profili djelatnika-Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu navedeno je da je docent Stipica Grgić nositelj nastave Povijest nogometa. Obzirom da je meni poznat samo jedan, i to spomenuti, rad docenta Grgića o povijesti nogometa i to ženskog, „diskutabilno“ (citat S. Grgića) može biti samo pitanje koje se nameće samo od sebe: Kako je moguće da je na Sveučilištu nositelj nastave povijesti nogometa docent Stipica Grgić, koji je o toj problematici objavio tek jedan jedini rad?

Niti nakon objavljivanja ove opsežne monografije o povijesti hrvatskog nogometa i još nekoliko izvornih znanstvenih članaka objavljenih u renomiranim povijesnim časopisima kategoriziranih kao A1 nogomet ne smatram svojim „feudalnim lenom“ (citat S. Grgića), niti se smatram povjesničarom čiji rad ne treba kritički ocjenjivati i valorizirati. Međutim, zbog očito povrijeđene taštine i vlastite percepcije kao povjesničara povijesti hrvatskog nogometa, insinuacije Stipice Grgića ne spadaju u znanstveni diskurs nego su grubi napad na mene i moju monografiju.

Svjestan sam da se frustracija nije lako osloboditi i da će S. Grgić kao i moguće još neki slični nazovi povjesničari sporta i nogometa nastaviti bacati prašinu u oči (postoji u narodu izreka o konju i prašini, a ja govorim o S. Grgiću i njegovom članku). Za razliku od zvjezdano napisanog članka od dvadesetak kartica S. Grgića, moja monografija Nogomet u doba cara, kralja, poglavnika i maršala nije savršena. Kao što bi jedan hrvatski političar rekao, „treba delati, a ne pisati bedastoće“. Moja malenkost sigurno ne pripada osobama koje bi se kitile tuđim perjem, a mislim da njegov doprinos istraživanju povijesti hrvatskog nogometa nije velik, on je u stvari neprimjetan. Stoga još jednom veleučenog kolegu molim da zatraži osnivanje komisije koja će ocijeniti moju monografiju od samo 383 stranice knjige formata 20×26 cm i njegov članak na čak 23 stranice, pa neka se točno utvrdi gdje su i koje su to rečenice koje sam navodno „prepjevao“. Prije nego to učini bilo bi pošteno i korektno da znanstvenoj i široj javnosti objasni koje su to njegove reference i radovi relevantni za ono za što se predstavlja – “povjesničar hrvatskog nogometa“.

Davor Kovačić