Branimir Janković – Kolumna „Javna povijest“ – Podržavam manifestacije oživljene povijesti!

U Hrvatskoj je zadnjih pet do deset godina pokrenut iznimno velik broj manifestacija oživljavanja povijesti. Za vrijeme turističke sezone gotovo da nema grada koji posjetiteljima ne nudi ponajčešće „povratak u srednji vijek“.

Iz turističke perspektive, riječ je o priželjkivanoj ponudi dodatnih programskih sadržaja tijekom sezone. Pritom su povratne reakcije publike uglavnom jako pozitivne, s obzirom da većina povijesnih festivala privlači znatan broj posjetitelja, a mnogi od njih već obilježavaju svoju petogodišnjicu ili desetogodišnjicu. Iz perspektive samih aktera, osim brojnosti manifestacija, zamjetno je i sve više pojedinaca uključenih u niz novoosnovanih udruga i skupina koji oživljavanje povijesti prakticiraju na priredbama što ih sami organiziraju ili pak gostujući na drugim manifestacijama u Hrvatskoj.

S druge strane, akademski povjesničari uglavnom su nezainteresirani ili kritični prema proliferaciji takve vrste povijesnih sadržaja. Oni povjesničari i povjesničarke koji su se o njima izražavali iznosili su znatne primjedbe. Od sveprisutnih anakronizama (kada se kao srednjovjekovni fenomeni koriste predmeti i prakse kasnijih, čak i suvremenih razdoblja) i drugih postupaka kojima se nepovratno gubi proklamirana autentičnost, preko uprizorenja događaja za koje se ne može naći povijesno utemeljenje, do sveukupnog „izmišljanja tradicije“ i reproduciranja pseudoidentiteta (D. Markovina, Zašto mislimo da je izmišljena povijest bolja za turizam od prave kulturne tradicije?, Telegram, 5. kolovoza 2015; komentari T. Perinčić u prilogu „Kako smo se zaigrali s povijesnim istinama“, T-portal, 14. rujna 2015).

Tome možemo pridružiti i kritiku – ne samo iz povijesne vizure, nego i iz optike društvenih učinaka hipertrofiranog turizma – kako su u takvim manifestacijama proizvoljna povijest, tradicija i identitet u potpunosti podvrgnute isključivo i ponad svega – profitu (J. Pavičić, Finale tranzicije, Jutarnji list, 13. kolovoza 2016).

            Većinom međutim tolika brojnost manifestacija i udruga, kao i samih aktera i šire publike, nije ni približno praćena podjednakim interesom hrvatskih povjesničara za njihovom obuhvatnijom analizom. Osim kritičkog stava, potrebna su nam i tumačenja koja će voditi više računa o samom fenomenu oživljavanja povijesti, odnosno javne povijesti u cjelini. Iako se slažem s iznesenim primjedbama, ipak podržavam manifestacije oživljene povijesti. Pri tome branjenje manifestacija općenito, ne znači dakako branjenje svake pojedine od njih.

U prvom redu, pojavu manifestacija bilo je teško izbjeći budući da su već više desetljeća povijesni i turistički trend u svjetskim razmjerima. Razni oblici „oživljavanja“ povijesti etabliran su i ravnopravan dio javne povijesti (Public History). Da uspješno odgovaraju na interes običnih ljudi za povijest – i posljedično tome turistički interes – vidljivo je po masovnoj posjećenosti i popularnosti sličnih događanja koja se i dalje ne prestaju širiti.

Takve manifestacije nude neposredan pristup povijesnim sadržajima u vrijeme kada povijest kao obrazovni predmet, akademska historiografija, čak i same knjige, nisu dovoljno ni privlačni niti osuvremenjeni novim generacijama, koje su jednostavno više okrenute vizualnim i izravnijim medijima. Manifestacije oživljene povijesti nastoje k tome ići još dalje od iskustava što ih pružaju muzeji. Predmeti, slike i zvukovi predstavljeni u muzejima nisu više dovoljni novoj publici – njima se sada nude i drugi, još intenzivniji osjeti i dodatna emocionalna iskustva ostvarena ponajviše direktnim i aktivnim sudjelovanjem.  

Nadalje, premda nerijetko miješaju povijesna razdoblja i uvode nepostojeće tradicije, niz manifestacija ipak polazi od mahom autentičnog ambijenta, oslanjajući se na sačuvanu kulturnu baštinu, često vrlo davnog porijekla. Konkretni povijesni ambijenti antičkih građevina, srednjovjekovnih i ranonovovjekovnih kula, utvrda i dvoraca te cjeline pejzaža i prirode predstavljaju povijest samu po sebi. U svima njima antika i srednji vijek bili su zaista prisutni.

            Isto tako, povjesničari su se tijekom razvoja suvremene historiografije intenzivno borili za etabliranje i priznavanje važnosti povijesti svakodnevice i iskustava običnih ljudi, što je u samoj srži manifestacija oživljene povijesti i posebno blisko publici. S time se sada moramo znati nositi. Osim toga, profesionalni povjesničari uglavnom su se odavno pomirili s time da književnost i filmovi imaju slobodu u preoblikovanju povijesti, uzimajući je često tek kao povod ili kulisu. Slično očito čini i turizam. To dakako ne znači da sva prisvajanja povijesti ne treba kritizirati zbog načina na koji to čine. Iz perspektive povjesničara bitno je da postoje različite vrste društvenog interesa za povijest, što ne umanjuje važnost kritike i analize o kakvim je ustvari interesima za povijest riječ.

            O tome da je upućivanje prigovora na neautentičnost povijesnih priredbi tek jedno od više mogućih motrišta svjedoče i inozemna istraživanja. Osim zasebne knjige o srednjovjekovnim festivalima (E. Hoffmann, Mittelalterfeste in der Gegenwart, 2005), spomenut ću u ovoj prigodi rad M. OʼBrien Backhouse (Re-enacting the Wars of the Roses: History and Identity, People and their Pasts. Public History Today, 2009) koja je istraživački boravila u skupini koja (pr)oživljava povijest svakodnevice Rata dviju ruža iz 15. stoljeća. Prema autorici, članovima skupine sudjelovanje u tome je važno jer im osnažuje engleski identitet koji je u suvremenosti podveden pod britanski.

            Primijenimo li to na domaće primjere (iako nemamo sličnih historiografskih istraživanja o povijesnim udrugama i akterima), razvidno je među manifestacijama oživljene povijesti da je Sinjska alka zasigurno prilično važna za lokalni identitet. Neovisno od pitanja identiteta, manifestacije u Stubici vezane uz Seljačku bunu 1573. mogu se opravdano pozivati na povijesni događaj koji je imao znatan odjek zadržan i danas u različitim društvenim i kulturnim praksama. Koprivnički renesansni festival svojoj veličinom i međunarodnim gostovanjima brojnih udruga i skupina koji se bave manifestiranjem oživljene povijesti uspješno pokazuje globalnost fenomena.

Premda su i u drugim manifestacijama prisutna nastojanja za pozivanjem na određene povijesne događaje i lokalitete, tradicije i baštine, kod mnogih od njih prvenstveno ipak dominira naglašena turistička motivacija. Uskoro započinje i prikazivanje prvog povijesnog realityja o hrvatskom srednjovjekovlju RTL Televizije – kao novog oblika javne povijesti kod nas – što je izravan rezultat raširenog interesa za manifestacije oživljene povijesti.

Nije međutim dovoljno zagovarati prihvaćanje takvih manifestacija u akademskoj historiografiji. Neosporno je da je potrebno založiti se i da postojeće manifestacije budu što je moguće bolje te da uz turističku i zabavnu ostvare i određenu edukativnu ulogu. Osim toga, trebalo bi unutar žanra oživljavanja povijesti osmišljavati i neke nove manifestacije koje bi osim autentičnosti koja je bitna povjesničarima prezentirale drugačiju, pluralniju i kompleksniju povijest od one koja dominira popularnim interesom. Tu se dakle otvara potencijalno mjesto djelovanja koje domaći povjesničari i studenti povijesti uglavnom ne percipiraju takvim. No poddisciplina javne povijesti kakva je etablirana na inozemnim sveučilištima priprema povjesničare ne samo za rad u znanstvenim i obrazovnim institucijama nego i u široj javnosti – muzejima i turizmu, kulturi i umjetnosti, medijima.

To je jedan od predstojećih zadataka naših sveučilišta. I dok je sve manje radnih mjesta za povjesničare u znanosti i školstvu, bilo bi poželjno započeti pripremati povjesničare za rad na povijesti u javnoj sferi, tako i na manifestacijama oživljene povijesti. Takav rad uključivao bi poznavanje i povijesti, i javne povijesti, i kulture, i turizma, povezujući globalna i lokalna iskustva te osmišljavajući i razvijajući specifičnosti. Međutim da bismo u skoroj budućnosti dobili diplomiranog povjesničara – stručnjaka za javnu povijest i manifestacije oživljene povijesti trebat će mnogo truda u mijenjanju postojeće akademske historiografije.

Završavam stoga riječima povjesničara N. Nodila koji je još davne 1874. godine pisao da „nova historija ima opsežniji zadatak: jauk u kolibama toliko ju zanima koliko veseli spjevi u palačama, radnja koja ubija u zadimljenim tvornicama koliko mirni život u građanskim kućama“. Kao što Nodilo potiče bavljenje tvornicama koje se tada tek počinju javljati u Hrvatskoj, tako bismo se i mi danas trebali pozabaviti onime što je nama suvremeno i novo – manifestacijama oživljene povijesti i uopće javnom poviješću.

Branimir Janković

 

—

 

Manifestacije oživljavanja povijesti u Hrvatskoj tijekom proljeća i ljeta 2012. godine

http://historiografija.hr/news.php?id=331

 

2. kolumna – Je li važnije biti povjesničar ili svjedok?

http://historiografija.hr/prikazi.php?id=236048

 

1. kolumna – Ne ostavljajte povijest povjesničarima!

http://historiografija.hr/prikazi.php?id=236044