Stanko Andrić – Zašto je pogrešno javni institut za povijest nazvati imenom Franje Tuđmana

Zašto je pogrešno javni institut za povijest nazvati imenom Franje Tuđmana

Skupina od devet hrvatskih akademika raznorodnih struka (među kojima nije i povijest) i troje umirovljenih povjesničara izrazila je nedavno, otvorenim pismima i putem javnih medija, želju da se Hrvatski institut za povijest u Zagrebu prozove imenom Franje Tuđmana, i to u prigodi dvadesete obljetnice njegove smrti koja pada 10. prosinca 2019. Kao što je to prenijela većina tiskanih i elektroničkih medija, autori ideje o takvom imenovanju u svojem prijedlogu „podsjećaju da je akademik Franjo Tuđman, doktor povijesnih znanosti, istaknuti hrvatski znanstvenik i hrvatski državnik, 1961. u Zagrebu utemeljio Institut za historiju radničkoga pokreta i bio njegov direktor i znanstveni voditelj. Taj institut, dodaje se, poslije je nazvan Hrvatski institut za povijest. Također, ističu, akademik Franjo Tuđman bio je utemeljitelj i predsjednik HDZ-a, glavni politički i vojni strateg uspostave neovisne, suverene i demokratske Republike Hrvatske i njezin prvi predsjednik. Bio je i zapovjednik oružanih snaga – Hrvatske vojske Republike Hrvatske, pokretač i voditelj organizirane obrane Republike Hrvatske, njezina međunarodnoga priznanja, pobjede u Domovinskom ratu te očuvanja cjelovitosti Republike Hrvatske u njezinim međunarodno priznatim granicama.“

Već u tom obrazloženju sadržan je, zapravo, temeljni razlog zašto Hrvatski institut za povijest ne bi trebao nositi Tuđmanovo ime, a malo pomnija analiza toga kratkog teksta otkriva i dodatne razloge za to. Čudno je što znanstvenici-predlagatelji ne vide barem taj temeljni razlog, a povjesničari među njima još i one dodatne.

Glavni i temeljni razlog zašto se institut za povijest ne treba zvati po Tuđmanu sastoji se u tome što je Tuđman, u cjelini svoje biografije, prije i iznad svega bio politička osoba, političar i državnik. On je gotovo neusporedivo manje važan kao povjesničar i znanstvenik nego kao političar. Onako kako su to po segmentima i po stavkama nabrojali autori prijedloga, Tuđman je, sve u svemu, bez ikakve sumnje jedna od najvažnijih osoba novije hrvatske političke povijesti. Ta Tuđmanova politička i povijesna uloga ne može se nikako, ni u kakvu opisu ni definiciji toga što je Tuđman bio, navesti nakon veznika „također“, nego po samoj logici stvari i po sili činjenica – uvijek na prvom mjestu. Sve drugo što je Tuđman bio, kao na primjer povjesničar i pisac knjiga, general Jugoslavenske narodne armije, direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, politički zatvorenik, i tako dalje, kudikamo je manje važno i ne određuje Tuđmanovu povijesnu ulogu i značaj ni izdaleka onako fundamentalno kako je određuje ono što autori prijedloga nabrajaju u drugom dijelu svojeg obrazloženja. Tuđman povjesničar i Tuđman voditelj instituta u dubokoj je sjeni Tuđmana političara i Tuđmana državnika.

Taj se odnos među odrednicama toga što je i tko je bio Franjo Tuđman jednostavno ne može ignorirati ni kada se njegovo ime želi nadjenuti jednoj znanstvenoj ustanovi. I tu se onda dolazi do biti problema: nazvati ustanovu koja jest i želi biti hrvatski institut za povijesnu znanost imenom jedne od najvažnijih osoba hrvatske (političke) povijesti – neizbježno je pogrešno. Pogrešno zato što Tuđman, po tome što jest, mora biti jedan od važnih predmeta istraživanja institutskih povjesničara. A kako se može u nekoj ustanovi objektivno, dakle kritički (u izvornom smislu riječi), istraživati lik i djelo osobe čije ime stoji u nazivu ustanove? Ne sugerira li već i samo ime ustanove duh u kojem valja raditi, ne zadaje li ono smjerove, ne postavlja li kalupe budućim tezama i zaključcima o svemu što je s tim imenom povezano? Hoće li povjesničari s instituta koji bi nosio ime Franje Tuđmana moći ikoga uvjeriti da su kadri nepristrano i objektivno suditi i pisati o Tuđmanu, o njegovom životu, njegovoj vlasti i njegovom dobu? Ako to i uzmognu, svatko će unaprijed očekivati suprotno – da pišu pristrano, apologetski, propagandno, upravo doslovce pro domo sua. I to će s pravom očekivati, jer im to jasno sugerira ime instituta. Takvo bi ime jasno i glasno obznanjivalo da na toj ustanovi glavnu riječ ima politikantstvo, a ne znanost, da su tu politički zadaci i „agende“ po važnosti iznad nepristranog istraživanja prošlosti u skladu s načelima istinoljubive znanosti. Ima, poznato je, takvih koji misle da na Hrvatskom institutu za povijest tako nekako i stoje stvari, pa da bi imenovanje po Franji Tuđmanu baš prikladno okrunilo takvu situaciju. No, činiti ono što bi zluradi promatrači voljeli da učinimo u pravilu znači postupati sebi na štetu.

Nazvati institut za povijest imenom važnog predsjednika države, takvog koji je na čelu države stajao čitavo desetljeće i to u prijelomnom i ratnom vremenu, bio bi ozbiljan prijestup protiv povijesne znanosti, protiv duha njezine slobode. To je toliko očito da, kao ideja, ima u sebi i nešto šaljivo: pomalo podsjeća na antiutopijsku fikciju, na nekakvu orvelovsku Oceaniju u kojoj bi državni institut za povijest, podređen Ministarstvu Istine, nesumnjivo nosio ime utemeljitelja Partije ili Velikog Brata, jer je taj, uza sve ostale zasluge, svakako bio i izvrstan povjesničar. Pa sad vi, gospodo povjesničari, izvolite metodično i po najstrožim načelima svoje discipline istraživati povijest Partije i njenog najvećeg člana… U demokratskom, zapadnom svijetu imena važnih predsjednika država daju se aerodromima i nosačima zrakoplova, a ne znanstvenim institutima. U Hrvatskoj, osim najvećeg aerodroma i mnogih trgova, ulica, mostova itd., Tuđmanovo ime nosi i središnje Hrvatsko vojno učilište u Zagrebu, što zacijelo ima nekakva smisla, premda bi se u hrvatskoj vojnoj povijesti, na koju smo obično nemalo ponosni (usp. „antemurale Christianitatis“), trebao moći naći i kakav izravnije dokazani ratni junak ili u vojne operacije neposrednije uključeni vojskovođa i po mogućnosti pobjednik. To bi što se tiče imenovanja po Franji Tuđmanu trebalo biti dovoljno, ako ne želimo da nam društvo, po javnom iskazivanju dominantne ideologije, previše nalikuje prezrenim „totalitarnim sustavima“ iz nedavne prošlosti.

Osoba čije se ime daje nekoj ustanovi uživa u toj ustanovi, po logici stvari, posebne počasti i kultni status. U Hrvatskom institutu za povijest Franjo Tuđman trebao bi biti tema i predmet istraživanja, a ne idol ili ikona pred kojom će se povjesničari klanjati; ne bi trebao biti ni tema koju se istražuje s posebnom obzirnošću i skrupulima. Jedno je s drugim – znanstveno istraživanje s kultom ili njegovim elementima – nespojivo. Institut koji bi svojim imenom naviještao da zastupa i promiče tuđmanizam sam bi sebi oduzeo znanstvenu vjerodostojnost. Kao i svaki ideološki i politički –izam (marksizam, lenjinizam, maoizam, titoizam, ili degolizam, tačerizam, …), i tuđmanizam – štogod bio točan sadržaj tog pojma – stoji u suprotnosti sa znanošću. Na institutu pod tom ideološkom zastavom neizbježno bi se od povjesničara očekivalo da u nekoj mjeri mitiziraju Tuđmana i njegovo doba, umjesto da ih dosljedno istražuju bez predrasuda i što je moguće objektivnije.

Predlagatelji imenovanja kao da su ipak donekle svjesni da im je ideja problematična pa su, u obrazloženju, Tuđmana kao političara i državnika pokušali gurnuti u drugi plan, kao sekundarni argument i potkrepu, a u prvom su redu istaknuli Tuđmanovu važnost u vezi s povijesnom znanošću. Bio je, kako vele, „doktor povijesnih znanosti, istaknuti hrvatski znanstvenik“, i povrh toga je „utemeljio“ i kao direktor vodio Institut za historiju radničkog pokreta, kojega je nasljednik sadašnji Hrvatski institut za povijest. Sve to ga, po njihovu sudu, više nego dostatno kvalificira za to da sada dade ime tom institutu, a njegova politička i državnička uloga u novijoj hrvatskoj povijesti samo je dodatna potkrepa toj ideji (jer komu bi ta uloga mogla smetati, kao da pitaju autori prijedloga). Nema, ipak, sumnje da su i predlagatelji načistu s time da je drugi razlog kudikamo važniji od prvoga. Jasno je kao dan da ih Tuđmanov historiografski opus, a još manje činjenica da je on bio prvi direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, ne bi nikada potaknuli na ovakvu inicijativu, kada ne bi bilo toga drugog, istinskog, političkog razloga. Politički je raison stvarni pokretač svega, a to da je Tuđman bio i povjesničar i direktor instituta u neku je ruku samo izlika, korisna pojedinost, da se opravda ova u osnovi politička akcija. Ona je, dakle, u svojoj strukturi i nekakva manipulacija. U čitavoj toj akciji stoga smeta i stanovita neiskrenost njezinih aktera: da su zaista iskreni, morali bi reći da to što predlažu ima u prvom redu političke osnove i nakane, a da se politička operacija koju predlažu može formalno opravdati i činjenicama koje Tuđmana povezuju s hrvatskom historiografijom.

Napokon, obrazloženje koje su dali autori prijedloga, kakogod šturo u obliku koji je javno prenesen, sadrži čak i naznake one povijesne mitizacije koja bi se, kao što je gore naznačeno, prirodno očekivala i vjerojatno ohrabrivala na institutu pod egidom Tuđmanova imena. Te se male, ali čvrste, naznake kriju u riječi „utemeljio“ i u izričaju „istaknuti hrvatski znanstvenik“. I jedno i drugo su, u najmanju ruku, izrazi tendenciozne interpretacije prošlosti, ako ne i čiste faktografske neistine. Naime, za Tuđmana se ne može reći da je „utemeljio“ Institut za historiju radničkog pokreta. Utemeljili su ga u rujnu 1961. Centralni komitet Saveza komunista Hrvatske i Glavni odbor Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske. Institut je tako, u pravnom smislu i po sadržaju rada, naslijedio dotadašnji Arhiv za historiju radničkog pokreta Hrvatske, odnosno Historijsko odjeljenje CK SKH. U tom utemeljenju bitno su važniju riječ imali hrvatski komunistički funkcionari i moćnici Vladimir Bakarić, Zvonko Brkić i Anka Berus negoli tadašnji hrvatski komunist i nedavno promaknuti general-major u Studijskom odjelu Generalštaba Jugoslavenske narodne armije u Beogradu, Franjo Tuđman. Odlukom spomenutih stvarnih utemeljitelja, Tuđman je mjesec dana nakon osnivanja Instituta za historiju radničkog pokreta postavljen za njegova prvog direktora. Odrekao se vojne karijere, a poslije nekoliko godina na Filozofskom fakultetu u Zadru postigao je doktorat znanosti disertacijom iz povijesti monarhističke Jugoslavije, premda dotad nije stekao naobrazbu povjesničara i o povijesnim je temama 1950-ih godina pisao i objavljivao radove kao amater. U nastavku karijere razmjerno je mnogo pisao i objavljivao, ali je ozbiljno pitanje je li doista ikada postao „istaknuti hrvatski znanstvenik“. Tuđmanov doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti ipak je, po svemu sudeći, skromnijih razmjera. Nezaljubljeni čitatelji njegova opusa uglavnom ga drže minornim autorom historiografskih radova. Većina hrvatskih povjesničara koji se bave sličnim temama svrstat će Tuđmanove radove prije u publicistiku negoli u istraživačku historiografiju, to jest u znanost. Izrazi uporabljeni u obrazloženju otvorenih pisama, prema tome, bez ikakve sumnje već doprinose mitizaciji Tuđmanove biografije, uključuju se u pogon željenog mitizacijskog retuširanja prošlosti.

Po svemu navedenom, u cjelini i u nekim važnim pojedinostima, inicijativa za imenovanje Hrvatskog instituta za povijest po Franji Tuđmanu pokazuje se kao, u svojoj biti, protuznanstveni čin.

Stanko Andrić

(Hrvatski institut za povijest, Podružnica Slavonski Brod)