Walter Benjamin, „Berlinsko djetinjstvo devetstote: posljednja verzija; Jednosmjerna ulica“
Izdavač Antibarbarus objavio je 2017. godine knjigu Waltera Benjamina „Berlinsko djetinjstvo devetstote: posljednja verzija; Jednosmjerna ulica“ koju je prevela i priredila Snješka Knežević.
—
Walter Benjamin
Berlinsko djetinjstvo devetstote : posljednja verzija ; Jednosmjerna ulica
Nakladnik: Izdanja Antibarbarus
Prijevod: Snješka Knežević
11/2017.
262 str.
“Berlinsko djetinjstvo devetstotih” i “Jednosmjerna ulica” najpoznatija su prozna djela Waltera Benjamina: prvo pripada najljepšim autobiografskim tekstovima dvadesetoga stoljeća i smatra se ključnim tekstom moderne, drugo je jedinstveno svjedočanstvo literarno-političkog avangardizma i jedini primjer književnog nadrealizma na njemačkom jeziku.
“Jednosmjerna ulica” prvo je (i jedino) Benjaminovo literarno djelo objavljeno za života, nastalo u doba njegova okreta prema marksizmu i dijalektičkom materijalizmu. Pojedine fragmente Benjamin je od 1925. do 1927. objavljivao u novinama, da bi 1928. integralnu verziju objavio Ernst Rowohlt u Berlinu, koji je iste godine izdao i traktat Porijeklo njemačke građanske tragedije (Ursprung des deutschen Trauerspiels), koji je Benjamin 1925. podnio Sveučilištu u Frankfurtu kao habilitacijski rad – bez uspjeha.
“Berlinsko djetinjstvo” nastajalo je početkom 1930-ih u drukčijim prilikama i izmijenjenu autorovu raspoloženju: naime, od sredine 1933. Benjamin više nije mogao objavljivati pod svojim imenom u Njemačkoj, osim u Švicarskoj, a i tamo tek neko vrijeme. Theodor W. Adorno izabrao je Berlinsko djetinjstvo devetstotih kao prvo Benjaminovo djelo koje će objaviti nakon drugog svjetskog rata i svog povratka iz egzila: 1950. kod Suhrkampa, dok je Jednosmjerna ulica objavljena 1955. godine. Otada je i jedno i drugo doživjelo niz izdanja: Berlinsko djetinjstvo najviše od svih Benjaminovih djela. Razlog potonjem nije samo vrijednost i važnost te proze nego i njezina zamršena, još i danas upitno objašnjena geneza. Utvrđeno je nekoliko verzija, pisanih rukom i strojem.
Svojim djetinjstvom Benjamin se literarno počeo baviti 1931., kad je s časopisom Literarische Welt dogovorio da će kvartalno slati 200-300 redaka planiranog rukopisa Berliner Chronik (Berlinska kronika). Pisati je počeo za svog prvog boravka na Ibizi u travnju 1932. i ustrajao do srpnja, kad u depresivnom raspoloženju odlazi u Nicu i u očekivanju preuzimanja vlasti nacionalisocijalista u Njemačkoj razmišlja o samoubojstvu.
Kad je počeo prizivati slike svog djetinjstva, Benjamin je već bio apatrid, bez doma i domovine – ne svojom voljom ili odlukom, nego prisilom i ugrožen. U uvodu verzije “Djetinjstva” iz 1938. precizno i kratko, nimalo sentimentalno iznosi osjećaje izazvane zazivanjem tih slika: nostalgiju, strepnju da one „predoblikuju kasnije povijesno iskustvo“ i čežnju za „skrovitosti što ju je uživao u svom djetinjstvu“, a tada je nema. Bol za izgubljenim i svijest o njegovoj nepovrativosti kao da anticipiraju ono što nije doživio: kaotičnu hrpu ruševina u koju se pretvorio grad njegova djetinjstva slomom nacizma, koja se gotovo doima kao alegorija uništenja jedne životne forme.
Izmještenost kao sudbina navijestila mu se još 1925. kad ga je frankfurtsko sveučilište odbilo, a premještanje s mjesta na mjesto postat će trajnost. Još potkraj 1920-ih Benjamin zalazi u roditeljsku rezidenciju u Delbrückstraße 23 i tumara labirintima prostranog parka kao stranac u gradu i vremenu sadašnjem, u potrazi za poprištima svog djetinjstva i kao prispodobu za tegobno prisjećanje uvodi lik „ovdašnjeg starosjedioca“, zapravo, alter ega (Tiergarten). No početkom 1930-ih preostaju tek utočišta, a sjećanje postaje jedinim pribježištem.
Zazivanje sjećanja Benjamin uspoređuje s arheologijom. Sjećanje je, kaže u Berlinskoj kronici, „medij doživljenoga, kao što je zemlja medij, u kojem su pokopani stari gradovi. Tko se želi približiti vlastitoj zakopanoj prošlosti, mora se ponašati kao čovjek koji kopa.“ Kopati pak treba na istome mjestu, jer ono daje više. Na mjestu je zakopano više nego što se sjećamo, ono sadrži slojeve. No što će se pronaći, uvijek su dijelovi i torza. Cjelina je nedohvatljiva i nedokučiva, slika nepotpuna, najčešće nepovezane krhotine.
„Prebivao sam kao mekušac u školjci devetnaestog stoljeća, koja sada šuplja, kao da je prazna leži preda mnom. Prislanjam uho na nju. Što čujem? Ne čujem buku poljskih topova ili Offenbachovu plesnu muziku, ni konjski topot na opločenu tlu ili fanfare vojne parade. Ne, čujem štropot antracita kad iz limenih cijevi pada u visoku peć, tupi prasak kojim se upali plinski žižak i cilik zvona svjetiljke na mjedenom obruču kad ulicom prolazi vozilo. I druge šumove čujem, kao zveckanje košarice s ključevima, oba zvona na prednjem i stražnjem stubištu.„ (Prijelen/Mummerehlen).
Osim fragmentacije dominantni pojam poetike sjećanja predstavlja izobličenje ili izmaknutost/izmještenost, kako bi se moglo prevesti riječ Entstellung. Sam Benjamin u upravo navedenom tekstu naziva djetinjstvo „posve izobličenim svijetom“. Tako fragmentima prošloga što tvore svijet djetinjstva pripadaju i imena ulica, izreke, strofe pjesmica, likovi iz dječjih priča, djelići razgovora – deformirani u sjećanju, zato što dijete nije dobro čulo ili je pogrešno upamtilo. Time oni dobivaju drukčiji smisao, a odnosi među stvarima neočekivano se mijenjaju.
Ova knjiga čini cjelinu s prethodnom – “Walter Benjamin, Novi anđeo”, koju je Antibarbarus izdao 2008. godine. Tako smo to zamisliti pokojni Albert Goldstein i ja, kad sam mu svojedobno predložila da bi nakon više prijevoda najvažnijih teorijskih i filozofskih Benjaminovih tekstova, napose onih koje je uredio i komentirao Viktor Žmegač, bilo dobro predstaviti ljudski lik Waltera Benjamina. Tako je u prvoj knjizi težište na priči o Benjaminovu anđelu, alegoriji njegova fatuma, u drugoj na zapisima o njegovu djetinjstvu.
Obje zapravo obuhvaćaju sve: od Delbrückstraße 23 na starom berlinskom Westendu do Port Boua, na Costa Bravi. U svemu smo se Albert Goldstein i ja složili, a na tom tragu odvijala se i suradnja sa Simonom Goldstein. Ovaj rad stoga posvećujemo njemu.
Snješka Knežević (fragmenti iz teksta “Poprišta iskona i slike sjećanja Waltera Benjamina”)