„Motor mijene“ – Georg Fink: Gladan sam (1929)
U srijedu, 25. travnja 2018. u 18h u Goethe-Institutu u Zagrebu novi termin “Motora mijene” tematizira roman Georga Finka „Gladan sam“ (1929).
—
Motor mijene – Motor des Wandels
Georg Fink: Gladan sam (1929)
BEČ (poprište Bettauerova „Grada bez Židova“) i BERLIN (poprište Finkova romana „Gladan sam“) u međuraću predstavljali su dva tipa grada-releja: prvi socijaldemokratski, a drugi komunistički. Dok je u prvom nakon izgubljenog rata i raspada Monarhije uspostavljena socijaldemokratska vlada, koja sistemski uvodi niz progresivnih municipalnih mjera (od sustava gradskih vrtića preko prevencije bolesti do socijalnog stanovanja), drugi se nalazi pod čizmom weimarskog režima koji sustavno potire radničko pitanje i tako otklanja „opasnost boljševizma“. Posljedično je radnički pokret tj. šira lijeva scena (komunisti, spartakisti, anarhisti) radikalnijeg predznaka od one bečke. Dok su se Bečani postupnim kulturnim radom opredijelili za „evoluciju“, Berlinčani su jednoznačno zagovarali „revoluciju“.
Iz tog se ozračja hrani roman „Gladan sam“ / „Mich hungert“, objavljen 1929. u Cassirer Verlagu, pisan u vrijeme Velike gospodarske krize, koji je – kao i Bettauerov roman – bio književni događaj godine. Roman je 1932. preveden u zagrebačkoj Minervi.
Među jugoslavenskom ljevicom izazvao je srodne kritičke reakcije, i to u socijaldemokratskoj Socijalnoj Misli (ur. Božidar Adžija) i u komunističkoj „Literaturi“ (ur. Stevan Galogaža).
1) U „Socijalnoj Misli“ stoji nepotpisana kritika (mogući autor je Vilko Ivanuša), koja romanu i autoru ponajprije predbacuje izostanak progresivne perspektive. Usp. „Socijalna Misao“ 5.1-2 (1932): 20.
2) Stevan Galogaža u svojoj je kritici opsežniji, a autoru je spreman oprostiti daleko manje nego to čini Ivanuša. Usp. „Jedan primjer pseudosocijalne literature.“ Literatura 2.3 (1932): 110-114.
Evo ulomaka iz obiju kritika:
„Jedino je tek, što bi se moglo autoru prigovoriti: on je pisao autobiografiju, koja djeluje previše individualno. Moguće je on lično previše pretrpio, a da bi mogao biti pročišćeniji! Ali zar on nema nikakovog izlaza iz te bijede, iz tog kaosa, pa bio taj izlaz i moguće u dalekoj budućnosti? Ne zna li autor za ideje, način, kako bi se ta nevolja mogla odstraniti?“ („Socijalna Misao“ 20)
„Cijela je ova knjiga ‘socijalna’ hohštaplerija. Ništa ona ne kazuje uvjerljivo, ništa ne organizuje. Jedna dosadna individualistička lamentacija, neuvjerljiva malograđanska sentimentalnost, bljutava literatura od početka do kraja. Autor ‘proleterski’ koketira, a stvarno piše o nekim abnormalnim članovima jedne siromašne obitelji bez proleterskog mentaliteta.“ („Literatura“ 110)
„Georg Fink tvrdi:
- Socijalnih problema nema.
- Postoji samo bijeda i siromaštvo.
- Siromaštvo je prirodni zakon.
- Sredstvo za pomoć je novac.
- Svima se ne može pomoći jer nema toliko novaca.
- Sirotinji, dakle, ‘nema pomoći’.
To je dakle ‘ideologija’ Georga Finka, i mi mislimo da za Finkovu opasnu slaboumnost ne treba većih dokaza.“ (111)
„Kad gladan čovjek ispisuje ideologije sitih, onda je prizor zaista i komičan i tužan. To je došlo i radi toga jer je Teddy-autor zaista čitao pogrešne knjige. On nam tumači na str. 158. da je čitao ‘Andersena i Grimma’, i ‘lake francuske i engleske knjige’. A tko čita ‘lake francuske i engleske knjige’, onda je razumljivo da ima kopirajt na slaboumnost.“ (113)
Ove kritike treba shvatiti kao dio nastojanja domaće i međunarodne lijeve inteligencije da pripremi put za nastajanje prave, autentične “proletersko-revolucionarne” ili “socijalne literature”. Ni drugi naslovi kod kritike nisu prolazili mnogo bolje: jer trebalo se tek odvrgnuti građanskoj klasi, koja je na polju književnog stvaralaštva još uvijek bila najdjelotvornija, i preodijeliti se za stvaranje političke literature koja će uistinu služiti ciljevima emancipacije radničke klase, a onda i čovječanstva uopće.
Izvor:
https://hr-hr.facebook.com/Motormijene/
https://hr-hr.facebook.com/events/342991336190728/