Matko Globačnik – prikaz knjige – Peter Longerich, “Hitler. Biographie”, 2015.

 

Peter Longerich, Hitler. Biographie, Siedler, München 2015, 1296 str.

 

 

Cijenjeni njemački povjesničar Peter Longerich, profesor na Sveučilištu u Londonu i na Sveučilištu Bundeswehra u Münchenu, pisac je poznatih djela koja se bave poviješću nacionalsocijalizma, a nekoliko njih prevedeno je i na više svjetskih jezika. Od toga su dva novija bila biografske naravi (Heinrich Himmler. Eine Biographie iz 2008. i Goebbels. Biographie iz 2010.), pa nije iznenađujuće da je taj niz nastavljen opširnom biografijom o centralnoj osobi nacionalsocijalizma, Adolfu Hitleru. S obzirom na to da je ta tema iscrpno obrađena u dvosveščanoj biografiji Iana Kershawa (1998./2000.) koja je visoko postavila ljestvicu, i koju je već povjesničar Volker Ullrich pokušao premašiti objavljujući 2013. prvi svezak svoje biografije (Adolf Hitler. Die Jahre des Aufstiegs 1889–1939), postavlja se pitanje o potrebi još jedne opširne obrade Hitlerova života. Ipak, nakon čitanja Longerichove biografije, može se zaključiti da će ona izazvati znatne posljedice ne samo za buduća istraživanja toga dijela suvremene povijesti, već i za historiografiju i njenu metodologiju, pa je vrlo vjerojatno da će biti zanimljivo štivo za svakoga povjesničara, a obvezno za onoga koji se bavi Drugim svjetskim ratom u bilo kojemu dijelu Europe.

 

Naravno, biografija nacističkog diktatora ne može biti u klasičnom smislu „pripovijest Hitlerova života“ (Lebensgeschichte Hitlers), što je karakterizacija koju Longerich jedini puta upotrebljava tek pri kraju svoje knjige (str. 963) i koja pogrešno može asocirati na biografiju Joachima Festa iz 1973., ali niti posve strukturalistički osmišljena biografija, odnosno ona koja „fenomen Hitler“ pokušava objasniti strukturom njemačkoga društva i politike toga vremena. Kako je u uvodu (str. 9–14) naglašeno, Longerich poput Kershawa slijedi umjereni put, ali dok se potonji unutar spektra umjerenih interpretacija znatno približava strukturalističkoj, Longerich se toliko približio čistoj intencionalističkoj interpretaciji (Hitler kao „jaki“ diktator) da još jedva, ako uopće, može u sebi održati neke elemente koji naglašavaju važnost od Hitlera neovisnih političkih i društvenih struktura.

 

Glavni dio teksta podijeljen je na sedam dijelova. Njemu, pored uvoda, prethodi podugačak prolog (str. 15–55) koji se bavi Hitlerovim djetinjstvom i mladošću do kraja Prvoga svjetskoga rata, a nosi naslov „Jedan nitko(vić)“ (Ein Niemand) koji aludira na jedno poznato mjesto iz Hitlerova djela Mein Kampf. U tome dijelu Hitlerova života Longerich, izuzetno oprezno i kritički ocjenjujući izvore, nalazi samo neke opće psihološke karakteristike koje će odrediti budućega diktatora, poput strahovitog srama zbog životnih neuspjeha i poraza (str. 33), potpunog nedostatka privatnog života i rastuće zaokupljenosti političkim temama. Ta zaokupljenost sve do neposrednog poslijeratnog perioda neće prerasti u formirani politički stav (str. 55) već će biti izražena u cijelome nizu „antija“. Jedan od njih bio je i antisemitizam, ali on se prije rata nije isticao nad odbojnošću prema drugim „neprijateljima“: Habsburgovcima odnosno Monarhiji, prema državnom aparatu, plemstvu, parlamentarizmu, Katoličkoj crkvi, Slavenima, marksističkom radničkom pokretu i austrijskoj socijaldemokraciji (str. 39).

 

Prvi dio knjige (str. 59–154), koji slijedi nakon prologa, bavi se Hitlerovim „otvorenim sebstvom“ (Das öffentliche Selbst), odnosno vremenom od kraja Prvoga svjetskoga rata do Hitlerova tamnovanja nakon propasti Münchenskog puča 1923. godine. Kratko se osvrćući na moguću Hitlerovu kompromitiranost tijekom postojanja Bavarske Sovjetske Republike (str. 62), Longerich u tome poglavlju najviše mjesta daje Hitlerovoj političkoj formaciji u kontekstu kompliciranih političkih konstelacija u Münchenu, koje su nastale u reakcionarnoj atmosferi nakon propasti revolucionarnih događanja 1919. godine. Tako se razmatra Hitlerovo doškolovanje na Sveučilištu u Münchenu, njegovo djelovanje kao agitatora vojnicima povratnicima iz zarobljeništva, njegovi kontakti s vojnim krugovima, stupanje antisemitizma u prvi plan te učlanjenje i preuzimanje vodstva u Deutsche Arbeiterpartei kojoj će se ubrzo dodati oznaka nacionalsocijalističke stranke. Prateći Hitlerov napredak od Führera stranke do obećanog Führera čitave njemačke nacije i njegov opasan pad zbog propasti puča, završni dio poglavlja opisuje rasulo ekstremne desnice, suđenje Hitleru i njegovo tamnovanje tijekom kojega je pisao djelo Mein Kampf u kojemu se po prvi puta jasno vidi formirani rasizam i pitanje životnog prostora. Longerich u ovome poglavlju polaže temelje svojoj intencionalističkoj interpretaciji koja obilježava njegovu knjigu, vješto i uvjerljivo opisujući Hitlerovu gramzivu težnju totalnome vodstvu u stranci zbog koje ona nije imala niti nekoga tko bi ga mogao zastupati niti hijerarhijsku strukturu (str. 100, 118–119), njegove poteze koji su vodili samostalnosti NSDAP-a od vanjskih utjecaja, pogotovo vojske (str. 110), te prikazujući namjeru djela Mein Kampf da prikrije znatne političke pogreške koje su vodile neuspješnome puču (str. 149).

 

Drugi dio (str. 155–290) nosi naslov „Insceniranje“ (Inszenierung), a bavi se vremenom od Hitlerova izlaska iz zatvora do preuzimanja vlasti 1933. godine. On prati konsolidaciju Hitlerove totalne moći u stranci od sukoba s vođom Sturmabteilunga (SA) Ernstom Röhmom, sa „socijalističkim“ skretanjima braće Otta i Gregora Straßera i Josepha Goebbelsa, sukoba s Arturom Dinterom u vezi crkvenih pitanja, inzistiranja na Münchenu kao središtu stranačke aktivnosti zbog „mitskog“ puča iz kojega Hitler izvodi svoju pretenziju na neograničenu moć i poziciju nedodirljivog Führera iznad frakcijskih borbi, vezivanja stranke ne uz program nego uz nejasnu „ideju“ koju samo vođa može interpretirati, do konačnog osnivanja Schutzstaffela (SS) koje je označilo kraj procesa preuzimanja potpune vlasti u stranci. Longerich zatim prikazuje neuspjehe u pokušaju pridobivanja glasača u prosperitetnijim uvjetima druge polovine dvadesetih godina, orijentiranje novoj „klijenteli“ odnosno srednjemu sloju, ali i seljaštvu te studentima, Hitlerove nazore na vanjsku politiku te konačno približavanje i suradnju s konzervativcima u cilju „osvajanja masa“. Posebno je zanimljivo objašnjenje rasta popularnosti NSDAP-a u vremenima duboke ekonomske krize kojoj se dakako ne daje uloga jedinog razloga reorijentacije birača, već se taj rast objašnjava kompleksnim spletom okolnosti: nedjelovanjem vlade u suzbijanju krize, dugotrajnim procesom masovnog gubljenja povjerenja u postojeće političke stranke, dobrom organizacijom NSDAP-a, skepticizmom Hitlerovih (antisemitskih i antisocijalističkih) konzervativnih partnera u pogledu demokracije, Hindenburgovom željom za autoritarnim preuređenjem države, kao i drugim razlozima. Zbog svega toga je Nacionalsocijalistička stranka kao protestna opcija jedina bila prihvatljiva svim društvenim slojevima i konfesijama, iako Longerich ističe suptilne razlike, pa tako poput Martina Broszata govori o „rezistentnosti“ katolika (str. 218–219). Kako je rasla popularnost nacista došlo je do prvih pravih kontakata s najjačim industrijalcima koje Longerich datira u 1932. godinu (str. 249), stišavanja antikapitalističkih ispada, ali i snažnih raslojavanja u sve heterogenijoj stranci čijoj je krizi mogla pomoći samo pobjeda. Ističe se da Hitler nije imao niti pravoga političkog programa niti karizme jer je u svakoj kampanji koja je bila usmjerena na njegovu osobu stranka doživjela blagi pad popularnosti, a Hindenburg mu nije htio dati mandat za sastavljanje vlade. U takvim okolnostima ključni su bili konzervativni političari Kurt von Schleicher i Franz von Papen, od kojih je pogotovo posljednji spretnošću i beskrupuloznošću zajedno s isprva kolebljivim Hitlerom, koji je posve suzio manevarski prostor Papenu i protivnicima, prevario Hindenburga i ostavio ga pred bezizlaznim političkim opcijama, osiguravši time Hitleru kancelarsko mjesto.

 

Trećem dijelu knjige (str. 291–420), od Hitlerova preuzimanja vlasti do Hindenburgove smrti, dan je naslov „Osvajanje“. Longerich ističe dvije faze u konsolidaciji vlasti: (a) od siječnja do ljeta 1933. u Hitlerovoj vladi traje proces koncentracije vlasti u rukama nacionalsocijalista, i (b) od ljeta 1933. do ljeta 1934. konzervativci i SA su eliminirani te je došlo do uspostavljenja samovlade bez ustavnih ograničenja. U tome vremenu jaka je represija protiv stranaka ljevice, socijaldemokrata i komunista, ali u nekim razdobljima i protiv katoličkih stranaka. Opisujući važan događaj, požar Reichstaga, Longerich se ne zadržava na traženju krivaca nego ističe da je Hitler već u noći požara odlučio uvesti izvanredno stanje i obračunati se sa spomenutim lijevim strankama. U njegovoj interpretaciji Hitler je imao ključnu ulogu u doziranju nasilja i postupnoj eliminaciji političkih stranaka do konačnog inkorporiranja jedine preostale stranke u državu, pa se čak potajno nadao da bi stranka mogla preuzeti ulogu koju je imala crkva. Jednako je ključnu ulogu preuzeo u vođenju vanjske politike koju su do tada kontrolirali Hindenburg i ministar vanjskih poslova Konstantin von Neurath, osiguravši svoj prvi veliki uspjeh u vidu konkordata s Vatikanom koji je upotrijebljen za eliminaciju katoličkih stranaka i duhovnika iz političkog života. Međutim, politikom agresivnog naoružavanja, izlaskom iz Lige naroda i promašenim strateškim pristupom prema drugim državama, pogotovo Austriji i Sovjetskom Savezu, doveo je Njemačku u opasan položaj i vanjskopolitičku izolaciju. U isto vrijeme na planu unutarnje politike Hitler provodi izjednačavanje (Gleichschaltung) svih dijelova države pod svojom vlašću, jača autoindustriju i planira izgradnju autocesta (zbog vojnih planova), a stranačke strukture, koje funkcioniraju u ovisnosti o svome Führeru, premrežavaju sve sfere društvenoga života. Ocrtavajući takve okolnosti, Longerich u zadnjemu dijelu ovoga poglavlja briljantno objašnjava Noć dugih noževa. Još uvijek loše ekonomsko stanje, nezadovoljstvo zloporabama moći i ušutkavanje nezadovoljnika od strane režima, kritika od strane katolika i protestanata, okupljanje nezadovoljnih konzervativaca oko Hindenburga pod Papenovim vodstvom te sukob vojske sa SA-om, navelo je Hitlera (nakon prvotnog histeričnog uzbuđenja) na hladnu kalkulaciju da se osveti i spasi obraz iznenadnim udarom na protivnike, da terorom učvrsti vlast i uspostavi odnose moći koji su mu odgovarali. Nakon što je to i učinio u Noći dugih noževa, ne naređujući samo eliminaciju nepodobnih SA-ovaca, nego i kritičara režima, Heinrich Himmler dobiva slobodne ruke da SS preoblikuje u centralni organ u državi. Na ruku je Hitleru išla i Hindenburgova smrt čime je postao svemoćni diktator kojemu se vojska zaklela na vjernost, ali on je samo kratkoročno potisnuo strukturne probleme, naime, loše ekonomsko stanje i daleko prošireno nezadovoljstvo, među ostalim i korupcijom te zloporabama članova stranke.

 

„Cementiranje“ je naslov četvrtoga dijela knjige (str. 421–549) koji obrađuje razdoblje od Hindenburgove smrti do 1937. godine. U teškim ekonomskim uvjetima dodatno opterećenima abnormalnim naoružavanjem i propašću plana da ujedini protestantske crkve u Trećem Reichu, Hitler je ponekim uspjesima mogao kratkoročno zadobiti popularnu podršku, kao početkom 1935., priključenjem Saarske oblasti. Međutim, pokušavao je skretati pozornost potičući agresiju prema Židovima, „reakcionarima“ (konzervativcima) i crkvama, što je vodilo pogoršanju odnosa s drugim državama, pogotovo s Velikom Britanijom. Na poticaj ministra gospodarstva i predsjednika Reichsbanke Hjalmara Schachta, koji je htio da se zakonski definira pravni status Židova kako to ne bi utjecalo na gospodarstvo i vanjsku trgovinu, Hitler je aktivno sudjelovao u stvaranju Nürnberških zakona iz rujna 1935., koji su doduše jasno pokazali da on ne zna kako odrediti toliko ozloglašenu „židovsku rasu“. Stalno pokušavajući smanjiti osjetno nezadovoljstvo među stanovništvom zbog ekonomske situacije i trajne nestašice namirnica zbog naoružavanja, koje je forsirao grozničavo se pripremajući za rat, Hitler je izveo čitav niz poteza koji su pokušali skrenuti pozornost s pravih problema. Približio se Italiji zahvaljujući ratu u Abesiniji, što mu je omogućilo povratak Porajnja bez znatnijih međunarodnih sankcija, upleo se u Španjolski građanski rat te je pompozno upriličio ljetne Olimpijske igre (iza čije su fasade brojni ipak jasno vidjeli nehumanu diktaturu). Ozbiljan sukob koji je izbio objavljivanjem enciklike pape Pija IX., Mit brennender Sorge, kojoj je odgovoreno politički montiranim procesima, na Hitlera je utjecao znatnom averzijom prema institucionaliziranom kršćanstvu, a utjecaj Katoličke crkve pokušavao je suzbiti predstavljajući sebe kao „sredstvo Providnosti“. Kao što je stranka bila organizirana prema njegovim osobnim preferencijama, tako je i svoju moć Hitler htio održati sprječavanjem formiranja bilo kakvih institucionalnih ograničenja, što je vodilo raspadanju državnog aparata u međusobno sukobljene moćnike koji su se borili za Führerovo povjerenje. Međutim, Longerich jasno naglašava da je takvu državnu strukturu Hitler strogo kontrolirao na tri važna načina: (1) na kritična mjesta postavljao je opunomoćenike koji su bili odgovorni direktno njemu, (2) čitav niz važnih dužnosti davao je pojedinim osobama od povjerenja koje su onda gradile svoje državne aparate koji su ovisili o njima, a oni o Hitleru, i (3) sjednicama Reichsleitera i Gauleitera kontrolirao je lokalnu razinu Trećeg Reicha. Prema nacističkom shvaćanju, Hitlerov legitimitet kao Führera počivao je na njegovu jedinstvu s narodom, ali Longerich ističe da je stvarni temelj Hitlerove vladavine bila čista diktatura koja je posve isključivala bilo kakva građanska prava. Dobrom dijelu građana bilo je jasno da je stanje prije Velike industrijske krize bilo bolje nego polovicom tridesetih, pred njihovim nezadovoljstvom niti Hitlerov sakrosanktni položaj nije bio pošteđen kritike, a tobožnja monolitnost nacije pod snažnim vođom bila je tek produkt propagande.

 

Peti dio knjige (str. 551–680) nazvan je „Obmana“, a bavi se razdobljem od početka pritisaka na Austriju i Čehoslovačku 1937. do rata u Poljskoj 1939. godine. Hitlerove pretenzije na Austriju bile su lakše nego prije zbog njegove bliskosti s Mussolinijem, a Čehoslovačka je zbog bliskosti sa SSSR-om i Francuskom postala strateški kolac u Hitlerovim planovima. Već uobičajeno loše stanje na unutarnjem planu zbog niskih nadnica, radne preopterećenosti, manjka namirnica i njihove loše kvalitete, korupcije, zveckanja oružjem i sukoba sa crkvama, dovelo je do toga da su čak i stari borci gunđali, a sam je Hitler i dalje bio meta kritike. U unutarnjoj politici je početkom 1938. iskoristio aferu s feldmaršalom Wernerom von Blombergom i vrhovnim zapovjednikom vojske Wernerom von Fritschom da bi ih smijenio te ojačao svoj utjecaj u vojsci i vođenju vanjske politike. Na potonjem je planu zaoštravanje odnosa s Austrijom zbog njemačkih pritisaka dovelo do prijetnje austrijskog kancelara Kurta Schuschnigga da će raspisati referendum o austrijskoj nezavisnosti. To je bio izazov Hitleru koji je mogao izgubiti obraz pa je osobno upravljao osvetničkom operacijom ulaska njemačkih trupa i aneksije Austrije, u čemu je imao centralnu ulogu. Ista je stvar bila i s djelomičnom mobilizacijom u Čehoslovačkoj na što je Hitler odgovorio iskorištavanjem Sudetskih Nijemaca i pripremama za rat protiv zapadnih sila. U konačnici je Münchenskim sporazumom 1938. spriječen rat komadanjem Čehoslovačke, ali on je suzio Hitlerov manevarski prostor jer je zapadnim silama zagarantirao mir te ga je razočaralo iskreno oduševljenje naroda i generala što je izbjegnut rat kojemu se nadao. Zbog toga je pojačao naoružavanje, propaganda ga je sve manje prikazivala kao mirotvorca i pripremala je stanovništvo na rat, a ubojstvo njemačkog diplomata u Parizu Ernsta vom Ratha Hitler osobno iskorištava za poticanje pogroma Židova u cijeloj Njemačkoj, čime je htio pokazati spremnost, ratobornost i jedinstvo nacije, otežati situaciju zapadnim zemljama kroz izbjeglički val te olakšati financijsku situaciju Njemačkoj kroz konfiskaciju židovske imovine. Kristalna noć, koja je bila kulminacija svih tih događaja, samo je dio veće slagalice koja je imala za cilj drugim silama pokazati (u stvarnosti lažno) jedinstvo njemačke nacije, pospješiti iseljavanje Židova, optužiti ih za predstojeći rat te ih učiniti taocima u slučaju rata sa zapadnim silama. Ključni vanjskopolitički događaji koji su vodili ratu bili su brz prekid povjerenja između Hitlera i zapadnih čelnika zbog poticanja slovačke nezavisnosti i uspostavljanja Protektorata Češke i Moravske, znatno pogoršanje odnosa s Poljskom zbog Hitlerovih pritisaka, priključivanje Memela Njemačkoj, talijanski napad na Albaniju te Čelični pakt između Njemačke i Italije. Naoružavanje koje je znatno opterećivalo njemačko gospodarstvo, a nije moglo doseći one razine kakve su mogle zapadne sile, uvjerenje da one neće ući u rat zbog Poljske, ili će potpisati mir nakon brze pobjede, te sretne političke okolnosti u potpisivanju sporazuma sa SSSR-om, navelo je Hitlera da odmah napadne Poljsku. Longerich time ponovno naglašava centralnu i odlučujuću ulogu Hitlera u svim događajima, od aneksije Austrije preko Kristalne noći do napada na Poljsku, te ističe da njemačko društvo nije bilo za rat spremna i homogena borbena zajednica ujedinjena pod snažnim vođom kako je to prikazivala propaganda.

 

Pretposljednji, šesti dio knjige (str. 681–886), nazvan „Trijumf“, bavi se događajima od rata u Poljskoj do ofenzive na jugu istočnog bojišta u ljeto 1942. godine. Zapovijedi za potpuno uništenje vojne, gospodarske i kulturne snage Poljske, kao i njene inteligencije, dolaze izravno od Hitlera, on također amnestira vojnike koji su u ratu počinili zločine te pomoću SS-a stvara novi poredak u Poljskoj. Na domaćem planu sve se jače osjeća represivni aparat, među stanovništvom i dalje vlada nezadovoljstvo (pa pokušaj Georga Elsera da izvrši atentat nije bio izniman), među ostalim i nastavljenom eutanazijom djece i psihički oboljelih, pri čemu će kasnije osobno Hitler povezati nove metode ubijanja sa sistematskim uništenjem Židova. U vojsci čini sve da koncentrira moć u svojim rukama, ali njegove odluke izazivaju otpor generala, Hitlerova kampanja protiv Danske i Norveške nije bila od strateške važnosti, u ratu protiv Francuske u ključnim trenucima oklijeva i jednostavno želi demonstrirati svoju moć, a neočekivani uspjeh bio je po Longerichu isključivo rezultat napredne taktike vojnog vodstva. Ipak, pobjeda protiv Francuske otvorila je Hitleru La Manche i Atlantik, omogućila resurse za dugi rat, učvrstila njegov autoritet u vojsci i stvorila ravnotežu na Sredozemlju. Oduševljenje u narodu iznjedrilo je sliku Hitlera kao darovitog i neobično sposobnog vođe, ali je dobrim dijelom bilo uvjetovano i nadom da je kraj rata blizu. Znajući da Veliku Britaniju kao globalnu silu ne može prisiliti na mir samo uspjesima u Europi, kao i da će mu biti nemoguće oformiti snažnu koaliciju koja bi mogla uzdrmati položaj Britanije u svijetu te u konačnici očekujući ulazak SAD-a u rat, Hitler ulazi u Trojni pakt s Japanom i Italijom u rujnu 1940. Longerich objašnjava da su Hitlerovi potezi u to vrijeme bili diktirani ponajprije nepriznavanjem hegemonije Njemačke u Europi, zbog čega je taj položaj pokušao izboriti udarcima na Veliku Britaniju na globalnoj razini i osiguravanjem što boljeg položaja u predstojećem sukobu sa SAD-om. U kontekstu cjelokupne strategije protiv Britanije i SAD-a treba promatrati Hitlerovo okretanje Rumunjskoj i Finskoj koje je do tada cinički prepuštao Sovjetima, planove za napad na SSSR, slanje postrojbi u sjevernu Afriku i (sa planovima protiv Sovjeta i Britanaca povezano) širenje rata na Jugoistočnu Europu, dakle, kao osiguravanje leđa u predstojećem sukobu sa Zapadom te kao pokušaj utvrđivanja hegemonije u Europi. Pretenzije na takvu hegemoniju bile su temeljene i na ideologiji, jer Hitler je osobno učinio sve za provođenje brutalnog rata protiv SSSR-a kao borbe dvaju svjetonazora na život i smrt. On je nakon početka Barbarosse inzistirao da osobno, iz dana u dan, vodi ratne operacije, što je vodilo sukobu s generalima, ali su obje strane ubrzo shvatile da su potpuno podcijenile vojnu moć Sovjeta, da ih u kraćemu roku neće moći poraziti i da su planovi za rat protiv Britanije i SAD-a na globalnoj razini sve teže ostvarivi. Hitler je i dalje igrao ključnu ulogu u zločinima na Istoku, povezao je taj rat s postupcima prema Židovima u Europi koji su od 1941. bili prisiljeni nositi Davidovu zvijezdu, ponajprije kako bi pripremio stanovništvo u Njemačkoj na dugotrajni rat i izvršio pritisak na SAD. Hitler je osobno izdavao smjernice za represalije, uvijek je inzistirao na postavljanju još brutalnijih egzekutora u svim dijelovima zaposjednute Europe te je za proljeće 1942. počeo planirati sistematsko uništenje Židova, od početka iste godine javno naglašavajući da je sudbina Židova vezana uz ishod rata. Zimska kriza 1941./1942. donijela je nezadovoljstvo i strah među njemačkim stanovništvom zbog velikih gubitaka na istočnom bojištu, ulaska SAD-a u rat te Hitlerova preuzimanja uloge vrhovnog vojnog zapovjednika i smjene generala. Uvjerenje da je taj potez spriječio raspad istočnog bojišta Hitlera će dodatno potaknuti da stalno zadire u vojnu strategiju. Na unutarnjem planu Hitler imenuje Alberta Speera za ministra naoružanja i municije (što nije donijelo čudotvorno povećanje ratnog materijala), pravosuđe po Hitlerovim naputcima uvodi strožu kontrolu (pogotovo državne birokracije), a raste moć Gauleitera i izabranih moćnika (Göring, Himmler, Goebbels, Speer, Bormann) preko kojih Hitler kontrolira Treći Reich. U isto vrijeme kada se pokreće nova ofenziva na južnome dijelu istočnoga bojišta (ljeto 1942.) Hitler provodi „konačno rješenje“, odnosno sistematsko uništenje Židova u logorima smrti. Iako Longerich upozorava da se uzroci holokausta ne mogu svesti samo na Hitlera, ipak tvrdi da je Hitler jedini imao moć i autoritet da pokrene, koordinira i provede čitav taj proces (str. 849–850). I cijela Europa pod njemačkom okupacijom bila je obilježena Hitlerovom politikom i njegovom apsolutnom kontrolom, brutalnom represijom prema pokretima otpora (pogotovo neposredno prije i nakon napada na SSSR) te maksimalnim iskorištavanjem resursa okupiranih i savezničkih područja.

 

Zadnji, sedmi dio knjige (str. 887–996) nazvan je „Propast“, a nudi interpretaciju događaja od nepremostive velike krize druge polovine 1942. do Hitlerova samoubojstva krajem travnja 1945. godine. U kasno ljeto, tj. ranu jesen 1942. Hitleru je vjerojatno prvi puta postalo jasno da je njegova strategija doživjela potpuni neuspjeh i da će izgubiti rat. Velika kriza potpuno je izbila na vidjelo porazom u sjevernoj Africi i pod Staljingradom, silovitim bombardiranjima njemačkih gradova i izgubljenim podmorničkim ratom na Atlantiku. Hitler se povlači iz javnoga života i gura Goebbelsa u prvi plan da osigura lojalnost apatičnog stanovništva u borbi na život i smrt. Represija i kontrola svakodnevice kroz stranačke organizacije osiguravali su nesmetano funkcioniranje države. Antisemitska kampanja, sada potaknuta i otkrićima u Katinskoj šumi, nailazila je još od uvođenja Davidove zvijezde na nerazumijevanje u stanovništvu koje je bilo zabrinuto za budućnost (iako se dobro znalo za zločinačke mjere režima i brojni su se okoristili imovinom stradalih Židova). Hitler je vršio pritisak na svoje europske saveznike da njemačkim vlastima odnosno logorima smrti predaju židovsko stanovništvo, čime ih je htio kompromitirati u očima Saveznika i privezati ih uz sudbinu svoga režima. Od kapitulacije Italije do druge polovine 1944. godine ipak je cijelom nizu važnih država (Badogliovoj Italiji, Rumunjskoj, Bugarskoj i Finskoj) uspjelo oduprijeti se Hitlerovoj antisemitskoj politici i potpisati separatni mir. Hitlerova karizma bila je posve potrošena, a položaj Trećeg Reicha bio je sve očajniji gubicima na istočnom bojištu i invazijom u Normandiji. Atentat od 20. srpnja 1944. otvorio je Longerichu pitanje unutarnjeg otpora Hitlerovu režimu. Smatra da u vodećim krugovima nije moglo doći do urote protiv Hitlera jer je stvorio sustav gdje je postojala stalna konkurencija i ovisnost o njegovoj osobi te su vodeći ljudi bili bez vizije perspektivne budućnosti, među ostalim, i zbog umiješanosti u zločine. Jedina organizacija u kojoj se mogao razviti plan za micanje Hitlera bila je vojska sa svojim starim plemićkim rodovima, bez čije bi urote moralna korupcija elite njemačkog društva, po Longerichu, u povijesti bila zapamćena kao totalna. Neuspjeh atentata vodio je u pooštrenje represivnog aparata, uvođenje totalnog rata, ali i ojačavanje Speera, Himmlera, Bormanna i Goebbelsa. Nakon propasti ofenzive u Ardenima krajem 1944., posljednje veće njemačke ofenzive u Drugome svjetskome ratu, država je pod Hitlerovim stiskom srljala ravno u propast, a on je i dalje živio u iluzijama o raskolu Saveznika, odbijajući racionalizirati državni aparat koji je sam stvorio, ocjenjujući svako samostalno djelovanje u pogledu mirovnih pregovora kao izdaju te u konačnici uprizorujući vlastiti „herojski“ kraj za poslijeratni svijet.

 

U „Bilanci“ na kraju knjige (str. 997–1013) Longerich donosi svoje glavne zaključke. Oni pokazuju da stranka, društvo, država i Europa pod njemačkom dominacijom snose dio odgovornosti, ali sam Hitler je dobro znao iskoristiti preduvjete koje je zatekao, odlučno je formirao i zatim kontrolirao stranačke i državne strukture te je time sebi priskrbio moć bez premca. Nakon što je zgrabio vlast, ne zbog svoje karizme, nego dobrim dijelom zbog protestnih glasova i drugih okolnosti, Hitler je na području unutarnje i vanjske politike diktirao sve procese koji su vodili ratu. Njegova vladavina nije počivala na karizmi nego na represivnim sredstvima diktature, on nije uspio ujediniti naciju koja je i dalje ostala razjedinjena i nezadovoljna, koja nije entuzijastično podupirala njegovu antisemitsku politiku niti je htjela rat. „Drugi svjetski rat bio je Hitlerov rat“, tvrdi Longerich (str. 1009), on taktički provodi antisemitske mjere i holokaust, kontrolira ratnu strategiju i djelovanje svojih saveznika u Europi. Zbog svega toga nije slučajno da je nacistički režim propao tek kada je Hitler izvršio samoubojstvo.

 

Interpretacija Hitlerove uloge u Trećem Reichu i u ključnim događajima Drugoga svjetskoga rata oduvijek je bila predmet debata zbog manjka izvora koji su velikim dijelom uništeni. Minuciozno izlažući svoje teze i dokazujući na temelju izvora Hitlerovu ključnu ulogu u važnim događajima, poput propalog nacionalsocijalističkog puča u Austriji iz ljeta 1934. (str. 416) ili njegove osobne naredbe Himmleru da okupirana područja SSSR-a „očisti“ od Židova, zbog čega ih je 1942. stradalo više stotina tisuća (str. 864–865), Longerich pravi znatan zaokret u historiografiji. Od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća počela je prevladavati strukturalistička paradigma koja se oslanjala na društvenu historiju i koja je bila snažno zagovarana u radovima Hansa Mommsena, Martina Broszata i Iana Kershawa. Ona je zagovarala važnost sustava koji je interpretirajući Führerovu volju samostalno donosio odluke koje je onda Hitler po potrebi sankcionirao. Longerichovo istraživanje detaljno osporava takvo stajalište, a dokazivanjem da je upravo Hitler stvorio i strogo kontrolirao sustav (v. npr. str. 1207), te naglašavanjem njegove odlučujuće uloge, daje snažnu potporu sličnim tezama raznih povjesničara poput Karla Dietricha Brachera, Andreasa Hillgrubera i Klausa Hildebranda, iako u određenim važnim aspektima odudara i od interpretacija nekih od gore spomenutih, pa objašnjava napad na SSSR u kontekstu Hitlerove globalne strategije.

 

Longerich je također svojom knjigom elegantno izbjegao neke stare prigovore poput nepomirljivosti između razumijevanja i potrebe osude Hitlerova režima. Od početka knjige (str. 118, 172) lišavajući Hitlera pompe koja ga je pratila na osobno izabranim i stiliziranim fotografijama, javnim manifestacijama te u drugim propagandnim medijima, što se može vidjeti u izboru rijetkih slika koje su ušle u knjigu, Longerich je takvom vještinom ogolio Hitlerovo političko djelovanje da se čitatelju bez posebnog autorova naglašavanja jasno pokazuje čista gramzivost „Führera“, njegovo ucjenjivanje, odbojna bezobzirna brutalnost i fanatično inzistiranje na dubioznim i pogrešnim stajalištima zbog nemogućnosti priznanja neuspjeha. Historizirajući Hitlerovu osobu i njeno djelovanje, odbacuje interpretacije koje su, često kroz iskrivljenu sliku tadašnje propagande (str. 1123), potporu nacističkoj diktaturi objašnjavali karizmom vođe, a nacizam kroz paradigmu političkih religija, što je po Longerichu promašeno jer su kultni elementi u nacizmu imali tek instrumentalnu ulogu i služili su isključivo političkom jačanju Hitlerove diktature (str. 523). Time vraća fokus na tradicionalne predmete njemačke historiografije, na važnost individue i njena političkog djelovanja u povijesnom kontekstu te izražava ograničenja socijalne historije. Hrvatskim povjesničarima Longerichova je knjiga svojim uzoritim tumačenjem pojedinih događaja u širem kontekstu (v. npr. str. 812) važno upozorenje da se događaji u Drugome svjetskome ratu na lokalnoj razini teško mogu razumjeti bez širega europskog konteksta, što je neizbježno ako se prihvati dobro poduprta teza da je Hitler diktirao i kontrolirao okupacijsku i savezničku politiku u ratom obuhvaćenoj Europi. Stoga ni znatniji ustaški zločinački pothvati u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nikako nisu mogli biti provedeni bez znanja i suglasnosti Trećeg Reicha i Hitlera osobno, već upravo obrnuto, zločini su bili inherentni dio njegove političke strategije, on ih je u europskim razmjerima započinjao i usmjeravao. Njemačkim povjesničarima Longerichova knjiga trebala bi biti dodatan poticaj da u istraživanju djelovanja Hitlerove Njemačke, pogotovo u Drugom svjetskom ratu, u vidu imaju i ostale dijelove Europe.

 

Autor također pokazuje detaljno poznavanje arhivskih izvora i uzima u obzir najnoviju literaturu te iako njegova knjiga, zbog minucioznog dokazivanja teza, obiluje podacima i faktografijom, oni su vješto utkani u stilski dobro napisan, zanimljiv i lako čitljiv narativ. Čitatelj neće naići ni na puno tipfelera (str. 233 Line umjesto Linie; str. 273 ponavljanje istih riječi; str. 753 fallenzu assen umjesto fallenzulassen; str. 909 Judenordes umjesto Judenmordes itd.), ali je u prvome dijelu knjige primjetno nepovezano skakanje s teme na temu, pa tako jednom prilikom autor neposredno prelazi s teme proizvodnje „narodnog hladnjaka“ i turizma na imenovanje Himmlera za vođu SS-a i njemačke policije (str. 473). Uzimajući tu činjenicu u obzir, kao i da o nekim važnim temama koje prelaze granice Njemačke i okupirane Europe u Longerichovoj knjizi čitatelj ništa ne saznaje, primjerice, da je Churchill 1940. postao premijer Velike Britanije, može se zaključiti da je knjiga prije objavljivanja bila kraćena. Iako zbog takvih stvari može biti teže razumljiva čitatelju koji, recimo, nije detaljno upoznat sa situacijom u njemačkoj politici u međuraću, dobre strane relativne sažetosti knjige njena su kompaktnost i usmjerenost na teme važne za razumijevanje političkog djelovanja samoga Hitlera. Unatoč broju stranica, fizički oblik knjige zbog tankog papira i uveza nije glomazan (iako nije ni vrhunske kvalitete), omot je grafički privlačno dizajniran, a ni cijena za dobiveni sadržaj nije previsoka.

 

Matko Globačnik