Tomislav Štuka – prikaz knjige – Škeljzen Malići, “Kosovo i raspad Jugoslavije”, 2014.

Škeljzen Malići, Kosovo i raspad Jugoslavije, preveo s albanskog Anton Berišaj, RK Links i Mostart, Beograd 2014, 289 str.

 

 

Za generacije rođene i intelektualno formirane u socijalističkoj Jugoslaviji, raspad zemlje i (post)jugoslavenski ratovi koji su uslijedili, bili su po mnogočemu prijelomno, nerijetko i traumatično iskustvo. Dvije velike modernizacijske, emancipacijske i integracijske ideje – jugoslavizam i socijalizam – doživjele su, kako se za sada čini, svoj povijesni slom na južnoslavenskim prostorima, dijelom kao kolateralna posljedica globalnih procesa, a dijelom kao posljedica procesa koji su se desetljećima odvijali unutar samoga jugoslavenskog društva, odnosno jugoslavenskih društava (ako stvari sagledamo iz neke druge perspektive). Mnoge intimne, obiteljske, kulturne i društvene veze i kontinuiteti doživjeli su u tim procesima svoje temeljito protresanje, a svjetonazorske, političke i nacionalne koncepcije svoje redefiniranje. U potrazi za odgovorima u individualnim i kolektivnim suočavanjima s prošlom stvarnošću bivše države i njezinom ulogom u vlastitim životima, taj, na određeni način, presudni generacijski lom, počesto je pratilo „remiksanje“ osobnih sjećanja, potiskivanje i odricanje od „nefunkcionalne prošlosti“, reorganiziranje kolektivnog pamćenja, kao i različite nove konstrukcije nacionalnih i osobnih narativa. Stalna napetost između osobnoga psihološkog i kolektivnog vremena i pamćenja i potrebe njihova usklađivanja, odrazila se prilično zorno u suočavanju s „ubrzanjem povijesti“ i hiperprodukcijom „viška povijesti“ koje je donio raspad Jugoslavije.

 

Pri takvim, ali i onim bitno objektivnijim i uravnoteženijim autonarativnim zahvatima, interpretacije disolucijskih procesa druge jugoslavenske države, u hrvatskoj su se javnosti do sada uglavnom oslanjale na perspektive i nacionalne narative „temeljnih“ nacionalnih entiteta, prije svega hrvatskog i srpskog, eventualno slovenskog i bošnjačkog, ili pomalo blasfemičnog „jugoslavenskog“, te na njihove dijaloške, najčešće polemičke susrete i srazove. Interpretacijski pristupi ovim složenim procesima iz „rubnih“ vizura, poput makedonske, mađarske ili albanske, ostali su do danas trajno deficitarni u hrvatskoj javnosti i gotovo potpuno zanemareni u historiografskoj publicistici koja se bavi spomenutim razdobljem.

 

Mogući doprinos nijansiranijem i kompleksnijem sagledavanju procesa raspada Jugoslavije, ali i razdoblja njezina „zrelog“ egzistiranja od 60-ih godina kroz uvid u njezinu kosovsku perspektivu, svakako predstavlja knjiga kosovskoga albanskog intelektualca, publicista i političkog analitičara Shkëlzena Maliqija Kosovo i raspad Jugoslavije. Ova „knjiga-dijalog“, kako je u predgovoru karakterizira Maliqi, objavljena je 2014. u Beogradu, u izdanju RK Linksa i Mostarta. Radi se o prijevodu originala objavljenog 2011. u Tirani (Shembja e Jugosllavisë dhe rrëfime të tjera polittike: dialog i Shkëlzen Maliqit me Baton Haxhiun, UET Press, Tiranë 2011.), koji je s albanskog na srpski jezik preveo Anton Berišaj.

 

Shkëlzen Maliqi zanimljiva je pojava među kosovskim intelektualcima i javnim osobama. Rođen je u Prizrenu 1947. godine (neki izvori kao mjesto rođenja navode i Orahovac na Kosovu) u obitelji pripadnika pokrajinske partijske nomenklature Mehmeta Maliqija, predratnog komunista i partizana, kasnijeg ministra unutarnjih poslova Kosova i saveznog funkcionara. Maliqi, što je određena rijetkost među kosovskim Albancima, i s majčine strane također baštini „revolucionarni“ background utjelovljen u liku i djelu ujaka Sadika Staviljecija, martira albanskoga antifašističkog pokreta. Djetinjstvo provodi između Prizrena i Prištine, slijedeći putanju očevih političkih funkcija. Kao klasični prizrenski kasabalija, odrasta bilingvalno, spontano oscilirajući između albanskog i turskog, kao izvornog jezika prizrenske čaršije. S druge strane, vrlo rano na savjet obiteljskog prijatelja (učitelja Đona Orošija) počinje sa školovanjem na srpskom jeziku, koji se iz perspektive pokrajinske kulturno-političke elite činio kao neophodna kulturalna kompetencija za bilo kakvu ambiciozniju karijeru u novoj jugoslavenskoj zajednici.

 

Kao povučen, introvertiran mladić, sklon melankoliji, knjigama i razmišljanju, nakon maturalnog rada o Kafki i Camusu, Maliqi 1966., nekoliko mjeseci nakon pada Rankovića, odlazi na studij u Beograd, gdje upisuje Filozofski fakultet. Između svojih brojnih afiniteta (književnost, likovna umjetnost, režija…) odabire studij „čiste“ filozofije. Godine 1968. kao pripadnik radikalne ljevičarske („anarho-liberalne“) studentske grupe sudjeluje u studentskim demonstracijama i nakratko biva uhapšen te osuđen na kraću zatvorsku kaznu, stekavši tako i stanoviti disidentski status. Od odlaska na studij pa do 1982. Maliqi živi u Beogradu, integriran u vibrantni i po mnogočemu „kozmopolitski“ kulturni život tadašnje jugoslavenske prijestolnice. Bavi se restauracijom i konzervacijom srpskih srednjovjekovnih freski po manastirima u unutrašnjosti Srbije, radi na Odsjeku za albanologiju na Filozofskom fakultetu, piše studiju o „vizantijskoj estetici“, intenzivno čita, piše i druži se s različitim profilom ljudi, od sunarodnjaka koji studiraju i žive u Beogradu, kosovskih funkcionara na privremenom radu u upravnim tijelima federacije, pa do političkih disidenata, pisaca, slikara, novinara i konceptualnih umjetnika. Jednim dijelom potaknut promjenom društvene klime u Beogradu nakon kosovskih demonstracija 1981., a s druge strane iz osobnih razloga, Maliqi se nakon 16 godina života u Beogradu vraća u Prištinu, pokušavajući se skrasiti na nekom „mirnom“ poslu koji će mu ostavljati dovoljno vremena za bavljenje njegovim spoznajnim preokupacijama i književnim radom.

 

Na javnu scenu do tada široj javnosti nepoznati Maliqi stupa 1982. u svojoj 35. godini, u zapaženoj polemici sa srpskim akademikom Pavlom Ivićem na stranicama beogradskog NIN-a i prištinske Rilindje. Pišući elokventno, odmjereno i upućeno, na besprijekornom „srpskom“ jeziku nekarakterističnom za većinu albanskih intelektualaca, Maliqi se u ovoj polemici suprotstavlja srpskoj nacionalističkoj retorici, artikulirajući umjerene albanske stavove i oslanjajući se u svojoj argumentaciji na ustavnopravnu baštinu jugoslavenskoga federalnog modela. Gotovo preko noći Maliqi, od izgubljenog i zabludjelog sina, postaje uzdanica „ustavobraniteljskog“ dijela kosovske albanske javnosti, duboko pogođene i demoralizirane prevladavajućim antialbanskim tonovima u medijima nakon kosovskih događaja iz 1981.

 

Posljednje desetljeće postojanja jugoslavenske zajednice, Maliqi intenzivno objavljuje različite publicističke tekstove u jugoslavenskoj štampi, izvan Kosova najčešće u Sloveniji i Hrvatskoj, postajući tako na neki način „glasom Kosova“ za određeni dio tadašnje liberalne intelektualne javnosti „gladne“ insajderskih, nefriziranih informacija o ovoj iz njihove perspektive zabačenoj jugoslavenskoj pokrajini. Krajem 80-ih aktivno se uključuje u različite političke inicijative, angažirajući se posebno oko osnutka UJDI-a (Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu), kao „prvog političkog jugoslovenskog alternativnog udruženja“.

 

U 90-im Maliqi intenzivira svoj politički angažman u kosovskoj alternativi (Koordinacioni savet političkih partija Kosova, Koordinacioni savet političkih partija Albanaca u Jugoslaviji, Socijaldemokratska partija Kosova…). Postaje jednim od osnivača Helsinškog odbora Kosova i Fonda za otvoreno društvo Kosova, čiji je bio predsjednik. Politički angažman prati i intenzivna publicistička i promotivna djelatnost koja se nastavila i u 2000-im – autorstvo 7 knjiga, uređivanje časopisa Fjala, Thema, MM i Art, brojni komentari i analize u kosovskim i albanskim medijima na temu politike i umjetnosti, prevoditeljska djelatnost, rad na promoviranju i populariziranju suvremene kosovske umjetničke scene… Danas Maliqi, potpuno u duhu kako sam kaže „nasilnog“ preusmjeravanja svojih interesa, radi kao savjetnik albanskog premijera Edija Rame.

 

Kao osoba s takvim biografskim i društvenim referencama, Maliqi je tokom života bio u prilici iz prve ruke upoznati većinu aktera kosovskoga javnog života posljednjih tridesetak godina, a zahvaljujući svome dugogodišnjem boravku u Beogradu, kontaktima diljem bivše Jugoslavije i integriranosti u jugoslavenski kulturni prostor, i brojne javne osobe s područja čitave bivše države, što ovu knjigu čini još zanimljivijom i vrednijom.

 

Knjiga Kosovo i raspad Jugoslavije predstavlja jedan hibridni oblik memoarističke publicistike, izdanak određene vrste „kulture sjećanja“, nešto što Maliqi autorefleksivno naziva „knjigom-dijalogom“. Knjiga je to koja hrvatskom čitatelju otvara perspektivu jednoga novog sagledavanja povijesti Druge Jugoslavije i njezina raspada iz perspektive netipičnoga albanskog intelektualca, čija su razmišljanja bez obzira na svoju mnogostruku „netipičnost“, ipak dovoljno generacijski, „etnički“ i svjetonazorski reprezentativna i poticajna.

 

Okosnicu knjige čine intervjui i razgovori Shkëlzena Maliqija s novinarom i urednikom Batonom Haxhiuom vođeni tijekom gotovo dva desetljeća, koji su za potrebe ove publikacije redigirani, dopunjeni i integrirani u najopsežniju cjelinu knjige nazvanu Dijalog. Uz uvodno poglavlje Napiši to Zeni! Predgovor srpskom izdanju, u kojem Maliqi elaborira historijat i motivaciju za nastanak knjige te razloge njezine stanovite „nedovršenosti“, treću cjelinu knjige čine Tri eseja, intimistički autorski tekstovi ranije objavljeni u različitim kosovskim i albanskim publikacijama u kojima se Maliqi bavi nekim od istaknutih protagonista kosovske političke scene (Ibrahim Rugova, Fehmi Agani, Gafur Kiseri…) s kojima je svojedobno surađivao i koje je dobro poznavao, ali i svojim životom u Beogradu i odnosom prema „liberalnom i kozmopolitskom“ duhu ovoga grada.

 

Središnja i najopsežnija cjelina knjige, već spomenuti Dijalog, strukturirana je u osam poglavlja koja uz brojne nelinearne digresije i reminiscencije prate određene faze u životu Shkëlzena Maliqija u interakciji s društvenim i političkim kontekstom vremena u kojem se zbivaju.

 

U poglavlju Uvod, Maliqi se vođen Haxhiujevim pitanjima prisjeća polemike s akademikom Ivićem iz 1982., koja je ujedno predstavljala i njegov debi u široj jugoslavenskoj javnosti. Maliqi nastoji objasniti svoju motivaciju za ulazak u javnu arenu, političko-medijsku situaciju u zemlji i svoju tadašnju osobnu životnu i intelektualnu poziciju. Kroz tu inicijalnu temu, razgovor ove dvojice sugovornika putem različitih „hiperlinkova“ klizi i digresira na sve strane, ocrtavajući konture jedne složene društveno-političko-intelektualno-nacionalne-intimne kompozicije – kosovske demonstracije 1981., priroda tadašnje antialbanske kampanje u medijima, razgovori s ocem o situaciji u političkom rukovodstvu, čitanje literature o albanskom pitanju, krugovi u Beogradu u kojima se kretao u 70-im, atmosfera u nacionalističkim krugovima u Srbiji, odnos prema Jugoslaviji i službenom „titoizmu“, miting na Ušću, osnivanje UJDI-a, štrajk albanskih rudara u Trepči i Kučanova izjava o obrani avnojevske Jugoslavije, protestni skup u Cankarjevom domu u Ljubljani, brutalna policijska represija na Kosovu u 80-ima, ukidanje autonomije Kosova i ustavna kriza, susret s Kučanom na skupu PEN kluba na Bledu…

 

Poglavljem Šezdesete Maliqi nas uvodi u svoje djetinjstvo i povijest svoje obitelji te mentalitetsku i patrijahalnu strukturu albanske obitelji – Kosovo, Prizren, veze s Turskom i osmanskim nasljeđem, modernizacija pokrajine, školovanje na albanskom i srpskom, indoktrinacija i utjecaj komunističke ideologije, apokrifna antienveristička obiteljska legenda o pogibiji ujaka Sadika Staviljecija u Tirani, obilno, svaštarsko čitanje, utjecaj egzistencijalističke literature na intelektualno formiranje, učestale selidbe na relaciji Prizren-Priština, enverizam i titoizam, emancipacija Albanaca, stvaranje pokrajinske kulturne i političke elite, ambivalentna politika federalne države na Kosovu, Prizrenski proces, adolescentske „patnje“, pritisak provincijskog mentaliteta, razmišljanja o religiji i Bogu, opredjeljenje za filozofiju, odnos s roditeljima…

 

Život u glavnom gradu Jugoslavije prati Maliqijev odlazak na studij u Beogradu i donosi utiske o glavnom gradu federaciju krajem 60-ih – dileme oko izbora studija, rano detektirana talentiranost za filozofiju, razlog za izbor Beograda kao mjesta studiranja, atmosfera u Beogradu nakon Rankovićeva pada, lik oca Mehmeta, materijalne prilike u obitelji, skroman studentski život u Beogradu.

 

Poglavlje Šezdeset osma – u kojem Maliqi detaljno, s dosta humora i autoironije, ali i iskrene ogorčenosti tadašnjim postupcima represivnog aparata, opisuje svoje sudjelovanje u studentskim demonstracijama na Beogradskom univerzitetu – spada vjerojatno u najživopisnija poglavlja knjige. U njemu se prikazuju korijeni „radikalne“ studentske grupe kojoj je pripadao Maliqi, regrutiranje u anarho-liberalnu grupu koja djeluje s radikalno lijevih pozicija, ozljede u sukobu s policijom prilikom demonstracija protiv Vijetnamskog rata 1966., praćenje i komentiranje aktualnih događaja u zemlji i svijetu, piknik na Avali s disidentskim profesorima s fakulteta neposredno prije izbijanja demonstracija, švercanje u studentskom domu Rifat Burdžević kod prijatelja i zemljaka Gafura Kiserija, uključivanje Maliqijeve grupe kao „najorganizovanije i najradikalnije“ u studentski pokret i podršku demonstracijama, atmosfera studentskog bunta, proglašenje Slobodnog univerziteta Karla Marxa, svakodnevni organizacijski rad (održavanje veze s profesorima i drugim studentskim grupama, šapirografiranje materijala, dijeljenje letaka, organiziranje skupova, dežuranja pokraj telefona i praćenje vijesti…), večernja zasjedanja studentskog plenuma, deklaracije i zaključci, zahtjevi studenata, društveni život koji je pratio studentsku pobunu (koncerti, predstave, recitali, vatrene diskusije, alkohol, mala „izdaja revolucije“ zbog gledanja finala europskog prvenstva u nogometu…), hapšenje prilikom dijeljenja letaka i usputne batine u „marici“, sprovođenje na razgovor s istražnim sucem i osuda na 10 dana zatvora, informativni razgovori kod „inspektora Pantelića“, Titov manevar „podrške“ studentima nakon povratka iz Bukurešta, odlazak noćnim vlakom u Prištinu i povratak nakon jedne noći na Kosovu, strahovanja obitelji za njegovu sudbinu, skeptičnost u ishod i krajnji doseg studentskog pokreta, postupni raspad studentske grupe kojoj je pripadao i razočaranje cijelim pokretom…

 

U poglavlju Sedamdesete Maliqi se na početku vraća svom dolasku u Beograd i opisuje svoju poziciju kao Albanca u Beogradu. Izuzetno su zanimljiva i njegova zapažanja o percepciji Albanaca i Kosova u građanskim krugovima u Beogradu. Maliqi elaborira svoje utiske o političkoj situaciji u zemlji, odnosu prema aktualnom režimu i njegovoj ideologiji, svome odnosu prema „pitanju Kosova“, ideološkom razlazu s ocem, krugu srpskih prijatelja disidenata u kojem se kretao, hapšenjima prijatelja i njihovim iskustvima iz zatvora, o beogradskim Albancima, počecima svoga interesa za bizantsku umjetnost, upoznavanju srbijanskog sela uz restauratorski i konzervatorski rad u pravoslavnim manastirima, radu u Albanološkom institutu… Na samom kraju ovoga poglavlja Maliqi vrlo koncizno i upečatljivo sumira svoje viđenje Druge Jugoslavije i njezinog po njemu emancipacijskog (društvenog i nacionalnog) djelovanja te ambivalentnosti svoga odnosa spram njezine baštine.

 

Iako Osamdesete počinju podnaslovom „O erupciji srpskog vulkana“, koji na neki način određuje pretežitu tematiku ovog poglavlja, Maliqi se u njemu uz genezu događaja koji su bili glavni akcelerator raspada Jugoslavije, paralelno bavi i svojim osobnim razmišljanjima i preokupacijama iz toga vremena – preseljenje u Prištinu, posao u Narodnoj biblioteci Kosova, tadašnja lektira, književne ambicije, zapažanja o jugoslavenskoj kulturi i mjestu Kosova unutar nje, raspored političkih snaga na Kosovu, defanziva kosovskog rukovodstva nakon ’81., srpska politika na Kosovu, odnos prema Titu kod Albanaca, zahtjevi za „republikom“ i obrana autonomije pokrajine, pojava Miloševića i incident u Kosovu Polju, Miloševićevo rušenje Ustava, pojava Demokratskog saveza Kosova (DSK) i tzv. kosovske alternative krajem ’80-ih…

 

Poglavlje Devedesete počinje opisom atmosfere u prištinskoj slastičarnici Elida krajem 80-ih i početkom 90-ih, mjestu neformalnog okupljanja kosovskih intelektualaca, novinara, književnika, političara i umjetnika, koji će dobrim dijelom postati glavna kadrovska baza onoga što će u 90-ima postati poznato pod nazivom „kosovska alternativa“. Uz galeriju likova koja nam promiče pred očima, Maliqi minuciozno analizira tadašnju jugoslavensku krizu i njezine kosovske reperkusije, od Deklaracije o nezavisnosti i proglašenja Republike Kosovo u Kačaniku, preko Maliqijeva političkog angažmana, do DSK-ovog i Rugovinog preuzimanja vodeće političke uloge među kosovskim Albancima.

 

Završno poglavlje cjeline Dijalog, Zašto je propao mirni otpor, posvećeno je uglavnom društvenoj i političkoj situaciji na Kosovu 90-ih godina, i prema procjeni samog Maliqija iz predgovora, ima donekle status „nedovršenosti“ – uspostavljenje paralelnog sistema u odnosu na službeni srpski, hegemonija DSK-a u političkom životu, Rugovina mirovna filozofija, „politika nenasilja i čekanja“ i nastojanja oko internacionalizacije kosovskog pitanja, uloga profesora Fehmija Aganija, konvertitske transformacije dijela nacionalne elite, Dejtonski sporazum i njegovi odjeci na Kosovu, propast Rugovine nenasilne politike i pokreta nenasilnog otpora, unutaralbanska previranja, nastanak OVK-a i početak oružanih sukoba.

 

Cjelina Tri eseja sastoji se od eseja „O normalnosti“, „Priča o decembrima Ibrahima Rugove“ i „Seme nezavisnosti“. Kao što je već naznačeno, radi se o prethodno objavljenim esejima u kosovskim i albanskim publikacijama kojima je nadopunjeno originalno izdanje ove knjige iz 2011. „O normalnosti“ je zapravo esej napisan povodom knjige srpskog pisca Vladimira Arsenijevića Mexico: ratni dnevnik. U njemu autor potaknut Arsenijevićevom knjigom i opisom atmosfere u Beogradu u vrijeme NATO-ovog bombardiranja Srbije još jednom rekapitulira svoj život u Beogradu i svoje osjećaje prema srpskoj prijestolnici i prijateljima iz studentskih dana. „Priča o decembrima Ibrahima Rugove“ jedna je vrsta autorova intimnog svođenja računa s ovom istaknutom figurom kosovske politike i društvenog života. Esej „Seme nezavisnosti“ posvećen je dvojici važnih figura u procesu osamostaljivanja Kosova i autorovim „ličnim herojima“ – tragično poginulom profesoru Fehmiju Aganiju, glavnoj pokretačkoj i intelektualnoj snazi DSK-a, i pokojnom Gafuru Kiseriju, autorovom prijatelju iz djetinjstva.

 

Uz sve već rečeno o sadržaju i značaju ove knjige, posebno o njezinom doprinosu multiperspektivnosti viđenja povijesti postojanja i raspada SFRJ iz jedne „rubne“ „nacionalne“ vizure, treba istaknuti još dvije njezine važne dimenzije koje pridonose slojevitijoj i kompletnijoj spoznaji prošle stvarnosti.

 

Prva od njih odnosi se na stanovitu „eksplanatornu metodologiju“ koju Maliqi djelomično latentno, ali i djelomično eksplicitno demonstrira u ovoj knjizi. Radi se o razvijenoj samokritičkoj svijesti, odnosno samosvijesti, da su osobni sudovi, interpretacije i razmišljanja o Jugoslaviji, Kosovu i svim ostalim velikim pitanjima i temama knjige na određeni način „metastabilni“, uvjetovani određenim društvenim trenutkom i osobnim preokupacijama, afinitetima i eventualnim nepotpunim informacijama. Ovakav pristup interpretaciji sebe samoga i društvenog konteksta u kojem se u određenom vremenskom horizontu nalazi pripovjedač, „svjedok povijesti“ i protagonist određenih događaja, omogućio je Maliqiju da s obzirom na središnju temu knjige izbjegne „crno-bijele“ interpretacije i relativno uravnoteženo razloži emancipacijsko-modernizacijske doprinose jugoslavenskog sustava, kao i njegove brojne deficite.

 

Druga važna dimenzija je ona generacijski intelektualno autobiografska – inspirativan prikaz intelektualnog i političkog sazrijevanja jedne mlade, senzibilne i znatiželjne osobe, nominalno manjinskog „etničkog“ identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji, sa svim lutanjima i dilemama karakterističnim za vrijeme o kojemu je riječ. Iz neke osobne pozicije, radi se o možda i najvrjednijoj perspektivi koju nam ova knjiga otvara.

 

 

Tomislav Štuka