Andrijana Petrina – povodom zbornika “Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća”, 2016.
Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća, ur. Ivan Majnarić, Mario Kevo, Tomislav Anić, Hrvatsko katoličko sveučilište, Zagrebačka nadbiskupija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2016, 488 str.
“Ponovo naglašavam da mi je savjest čista pa kad povijest jedanput bude mirno i objektivno progovorila, neće biti sumnje da se Katoličkoj crkvi neće ništa ozbiljno moći predbaciti.” S ovim riječima zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac završio je jednu od svojih propovijedi i gotovo proročanski najavio predmet dugotrajnih rasprava u povjesničarskim, crkvenim i javnim krugovima na području država bivše Jugoslavije, ali i šire. Uloga nadbiskupa Stepinca u događajima Drugog svjetskog rata izvor je neslaganja ponajprije Katoličke i Srpske pravoslavne crkve, odakle se prelijeva na čitavo društvo iz kojeg nisu isključeni ni povjesničari. Nastojanje jednih da se predstavljaju kao Stepinčevi odvjetnici, odnosno drugih kao njegovi tužitelji rezultiralo je nevjerojatnom produkcijom (najčešće jednostranih) biografija ove kompleksne ličnosti. Nemogućnost postizanja konsenzusa nagnala je papu Franju i na zaustavljanje kanonizacije Alojzija Stepinca te osnivanje krajem 2014. godine Mješovite komisije Katoličke i Pravoslavne crkve s ciljem, ponajprije, otvaranja međusobnog dijaloga između spomenutih strana, a zatim i postizanja boljeg razumijevanja i djelovanja nadbiskupa. Dio je to Franjine politike ekumenizacije, kojom se nastoji prijeći preko najtežeg kamena spoticanja i poboljšati odnose Katoličke crkve u Hrvatskoj i Pravoslavne crkve u Srbiji.
Nastojeći slijediti put koji je započeo papa Franjo, Zagrebačka nadbiskupija u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem organizirala je u studenom 2015. godine znanstveni skup Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća. Ubrzo je izdan i zbornik radova istoimenog naslova. Kao što je već iz sadržaja vidljivo, a u uvodnoj riječi i istaknuto, zbornik je podijeljen na dvije osnovne cjeline. Uvodna cjelina između ostalog sadrži pozdravni govor kardinala Josipa Bozanića i pozdravni govor Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta, dok znanstvena cjelina obuhvaća deset zanimljivih radova sudionika skupa, većinom povjesničara, čije se biografije mogu pronaći na početku svakog članka.[i]
U svojoj propovijedi Stepinac je napomenuo da će prava istina izaći na vidjelo tek kada „povijest bude mirno i objektivno progovorila“, sugerirajući da jugoslavenske komunističke vlasti to nisu u stanju učiniti, zbog svojih ideoloških pogleda i odnosa prema religiji. Danas, nakon više od dva desetljeća od raspada Jugoslavije, odnosno više od pola stoljeća od montiranog procesa Alojziju Stepincu, čini se kako je regionalna historiografija konačno spremna za reviziju slučaja Alojzija Stepinca unutar akademskih institucija, gdje će argumentiranu raspravu u otklonu od svojih ideoloških uvjerenja voditi stručnjaci s obje strane. Ili se barem zbornikom (i skupom) ovakva poruka nameće. Osim toga, rektor Tanjić, a s njim i kardinal Bozanić u svojim uvodnim pozdravima naglašavaju „traženje istine“ kao glavnu zadaću skupa, koja će, nastavlja Bozanić „pridonijeti osvjetljavanju odnosa nadbiskupa Stepinca prema pripadnicima srpskoga naroda u Hrvatskoj i prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi.“ Čitajući ove optimistične izjave, nisam mogla ne zapitati se kako postići taj ideal povijesne istine te nastoje li rektor Tanjić i kardinal Bozanić svojim govorima sugerirati da je sve napisano ranije o Stepincu laž? Bilo kako bilo, svrha mog osvrta, nakon pročitanih uvodnih riječi, bila bi analizirati kako su zamislili i koliko su uspjeha u „traženju istine“ imali autori članaka. Stoga se u daljnjem tekstu ni ne osvrćem na sadržaj članaka jer njihovi naslovi govore sami za sebe.
Ponajprije, važno je naglasiti kako se ovim skupom i zbornikom rasprava oko Alojzija Stepinca pomakla s pat pozicije. Umjesto dosadašnjih već iznimno zamornih pitanja „Je li Stepinac mogao učiniti više kako bi pomogao drugima za vrijeme Drugog svjetskog rata“ ili „Što je Stepinac: mučenik ili zločinac?“, prilikom čega su anakronistički odgovori odlazili s jedne krajnosti u drugu i pritom vodili raspravu u slijepu ulicu, tema zbornika preciznije je usmjerena i nastoji analizirati njegov odnos prema srpskom narodu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Mana je ipak zbornika ograničenost na razdoblje Drugog svjetskog rata i poraća, čime se u potpunosti zanemaruju uzroci i razlozi nekih Stepinčevih kasnijih izjava i djela. Činjenica da bi se u tom slučaju moralo posegnuti za metodama intelektualne historije, historije emocija te historijske antropologije i imagologije, a osim toga suvereno vladati crkvenom historijom međuratnog razdoblja, u čemu historiografija na ovim područjima oskudijeva, zasigurno je jedan od razloga nebavljenja predratnim razdobljem. No, sve u svemu, preciziranje teme jedan je od prvih koraka ka konstruktivnoj raspravi.
Vidljiva je također namjera organizatora skupa za stvaranjem atmosfere dijaloga, kojom se nastoji supstituirati dosadašnju praksu monologa i prepiranja, najčešće preko medija. U tom smislu, važno je pozivanje na skup stranih povjesničara, Milana Koljanina i Radmile Radić iz Srbije, Robina Harrisa iz Velike Britanije te američke povjesničarke Esther Gitman. Rad posljednje Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac: pred sudom Titovih komunista, povjesničara i sadašnjeg srpskog režima također je uvršten u uvodni dio zbornika. Pozivanje srpskih povjesničara različitog mišljenja od ostalih sudionika, iako pohvalno, ipak u sebi sadrži (minimalno) dva problema. Prvo, uočljiva je generalizacija prema kojoj s jedne strane stoji hrvatska historiografija (i Katolička crkva), a s druge strane srpska historiografija (i Srpska pravoslavna crkva) iz čega bi se mogao izvući netočan zaključak o homogenim historiografijama, odnosno nepostojanje suprotstavljenih mišljenja unutar iste historiografije. Uključivanjem i primjerice drugih hrvatskih povjesničara, koji ne zastupaju stav o Alojziju Stepincu kao heroju i mučeniku, kao što čine ostali sudionici, bliski stavovima Hrvatskog katoličkog sveučilišta i Zagrebačke nadbiskupije, odnosno kardinala Bozanića[ii] puno bi se lakše uvjerilo čitatelja u iskrenost namjere za „traženjem prave istine“. Osim toga, na taj način pridonijelo bi ravnopravnom i produktivnijem dijalogu između dvije strane te uklanjanju pro forma efekta, što je ujedno i gore spomenuti drugi problem.
Općenito govoreći, nemoguće je ne primijetiti snažnu emotivnu involviranost među sudionicima rasprava o Alojziju Stepincu. Riječ je o osobi koju su jugoslavenske vlasti osudile na šesnaest godina zatvora zbog šutnje tijekom Drugog svjetskog rata. Brojni stanovnici bivše države bezuvjetno su prihvatili stav jugoslavenskih vlasti o Stepincu kao zločincu i kolaboracionistu s ustaškim režimom. Ovu paradigmu u Hrvatskoj u potpunosti su promijenile društveno-političke prilike devedesetih godina. Alojzije Stepinac postao je mučenik i heroj, borac za samostalnu hrvatsku državu, koji se od prvih dana protivio uspostavljanju nove Jugoslavije, kao i komunističkom preuzimanju vlasti nad njom. U tom smislu krenule su rasprave onih koji su zadržali narativ jugoslavenskih vlasti i onih koji su preuzeli novostvoreni narativ. Kao rezultat, broj monografija posvećenih nadbiskupu Stepincu i njegovoj ulozi u Drugom svjetskom ratu udvostručio se, ali njihova kvaliteta izrazito je diskutabilna. Tako primjerice hrvatski povjesničar Jure Krišto historiografska djela koja se slažu s jugoslavenskim vlastima u žargonu naziva „smećem“. Do danas se situacija nije znatno promijenila. Svjesni su toga i ostali sudionici skupa pa gotovo svi napominju, poput profesora Miroslava Akmadže, da je „odnos nadbiskupa Stepinca prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi i pravoslavnima nužno utvrditi objektivnim historiografskim istraživanjima, bez unaprijed određenih emotivnih stavova i naklonosti“.[iii] Objektivnosti se nadao i sam Stepinac, a u ovom slučaju to se nameće i u zborniku kao imperativ u svrhu „traženja istine“, iako je već davno postalo jasno kako je objektivnost povjesničara mit. Riječ je o neostvarivom idealu, kojem povjesničari konstantno teže, posebice kada su u pitanju osjetljive teme. U tom pokušaju, povjesničari se koriste izvorima jer ih upravo oni približavaju toj nespoznatljivoj objektivnoj istini. Međutim i izvori često mogu varati i skrivati istinu jer su u konačnici i oni ideološki konstrukt osoba koje su ih pisale te plod vremenskog razdoblja u kojem su nastali. Takve, posredovane izvore povjesničari interpretiraju često na različite načine, stoga kao krajnji rezultat dobivamo više „različitih istina“, od kojih nijedna nije „prava“.
Kada bi se hipotetski objektivnost i mogla realizirati u potpunosti, cijelu istinu o Stepincu u ovom trenutku nikad ne bismo mogli saznati. Naime, „istina“ za autore članaka nalazi se u „historiografskim izvorima“, koje je nužno argumentirati, „a ne donositi zaključke na temelju osobnog dojma ili vjerske i političke naklonosti ili nenaklonosti“. Upravo je oslonac na njih temelj svakog članka te mu daje potreban legitimitet pa se gotovo nijedan autor ne ustručava posvetiti dobar dio svojeg rada nabrajanju korištenih dokumenata. Ipak, autori imaju velikih problema s priznavanjem kako to nisu svi postojeći izvori, već da su brojni još uvijek dio zatvorenih vatikanskih, a posljedično i kaptolskih arhiva. Tek kada se treba osvrnuti na nepoštenost jugoslavenskih vlasti, Juraj Batelja ističe: „To neprocjenjivo blago o svjedočanstvu kršćanske ljubavi nadbiskupa Stepinca i Katoličke crkve prema srpskim pravoslavcima, do danas je obavijeno velom tajne, koja je proizašla iz činjenice da je komunistički režim došavši na vlast, otuđio Crkvi njezine dokumente i do dana današnjeg nije ih vratio.” Zbog svega navedenog, ne mogu ne zamijetiti kako autori u pokušaju bijega od neobjektivnosti sami upadaju u zamku selektivnosti i jednostranosti, dok istovremeno samouvjereno kritiziraju predstavnike druge strane. Osim toga, poprilično su isključivi prema mogućnosti pronalaska novih izvora, koji bi u potpunosti izmijenili njihove stavove.
Konačno, mogu konstatirati kako je papa Franjo svojom inicijativom neproduktivne rasprave oko Alojzija Stepinca pomaknuo s mrtve točke. Vidljivo je to u organizaciji znanstvenog skupa Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu Drugog svjetskog rata i poraća, a zatim i u izdanju istoimenog zbornika, koji radi dostupnosti i razumljivosti javnosti izvan matičnog područja sadrži prijevode članaka na engleski jezik te sažetke na talijanskom jeziku. No, kod pape Franje uočava se jedan važan iskorak, koji kod nas još uvijek nedostaje. Naime, u mješovitu komisiju radi postizanja što je moguće bolje ravnopravnosti pozvan je jednak broj sudionika sučeljenih strana uz dvojicu neutralnih promatrača. Organizatori skupa nažalost još uvijek nisu spremni u potpunosti slijediti ovakvu (naprednu?) politiku pape Franje pa su tako i primat proučavanju osobe i djela Alojzija Stepinca i dalje dali osobama sebi bliskih stavova. Pozivanjem stranih povjesničara organizatori skupa htjeli su naglasiti objektivnost u pristupu ovoj temi. U tom smislu pozivanje srpskih povjesničara je razumljivo, ali ne i Robina Harrisa i Esther Gitman, koji su poznati isključivo po pozitivnom odnosu prema Alojziju Stepincu, s obzirom da u svijetu postoji čitav niz povjesničara koji o djelovanju Alojzija Stepinca i Katoličke crkve tijekom Drugog svjetskog rata imaju bitno drugačije mišljenje. Stoga ni ovaj skup nije u znatnoj mjeri doprinio otvaranju pomirljivog dijaloga, a u konačnici i ostvarivanju zadanog cilja „traženja istine“. Pokazatelj je to nedovoljne zrelosti historiografije u Hrvatskoj i regiji, ali i svojevrstan znak za uzbunu s obzirom da je od smrti Alojzija Stepinca prošlo više od pola stoljeća, a rasprave oko njegove uloge u Drugom svjetskom ratu još uvijek traju. Možemo se samo nadati da će barem rad mješovite komisije pridonijeti stvaranju civilizacijskog ozračja i da će neproduktivne monologe transformirati u konstruktivni dijalog.
Andrijana Petrina
[i] Ivica Šute: Hrvatska u stoljeću promjena: od stvaranja prve jugoslavenske države do kraja Drugog svjetskog rata, Tomislav Anić: Geneza negativnog mita o nadbiskupu Stepincu nakon 1945., Mario Jareb: Između navodne šutnje i negativnih stereotipa: odnos zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca prema vlastima NDH u svjetlu djelovanja hrvatskih katoličkih medija tijekom Drugog svjetskog rata, Milan Koljanin: Nadbiskup Stepinac i vlasti u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Radmila Radić: Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i pravoslavlju, Miroslav Akmadža: Alojzije Stepinac i Srpska pravoslavna crkva, Jure Krišto: Državni program vjerskih prijelaza i reakcije nadbiskupa Stepinca i drugih katoličkih predstavnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Mario Kevo: Uloga nadbiskupa Stepinca u zbrinjavanju i spašavanju srpske i židovske djece, Robin Harris: Stepinac i Srbi: istina, laži i manipulacija, Juraj Batelja: Nadbiskup Stepinac spašavao je Srbe i uz pomoć Srba – dr. Marko Vidaković i Dječja akcija.
[ii] Ovdje bih htjela izuzeti prof. dr. sc. Ivicu Šutu, čiji je rad primarno vezan uz političku situaciju u međuratnom razdoblju.
[iii] Riječ urednika: „Autorski prinosi su utemeljeni isključivo na historiografskim metodama, tj. temelje se na izvoru, kojeg se nastoji analizirati i interpretirati sukladno dobu u kojem je nastao mimo političkih, socijalnih i dnevno političkih usmjerenja današnjice” ili Juraj Batelja: “Stoga, objektivan i istinoljubiv pristup povijesnim činjenicama u posve drugačijem svjetlu donosi bolji pogled i jasniji sud o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu negoli su to kadri učiniti proizvoljni zaključci.”