Dušan Marinković – Desničini susreti po trinaesti put – Zagreb, 15.-17. rujna 2017.

 

Pod naslovom Smrt u opusu Vladana Desnice i u europskoj kulturi – poetički, povijesni i filozofski aspekti u Zagrebu su se 15.-17.09.2017. godine, prvog dana u prostorijama Hrvatskog društva pisaca, a potom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, održali 13. Desničini susreti. Već sama činjenica da su to 13. Susreti u neprekinutom slijedu, svjedoči o kontinuiranom potvrđivanju tog izuzetno kvalitetno osmišljenog dugogodišnjeg projekta od posebnog društvenog i znanstveno-istraživačkog interesa koji uspijeva da svake godine nanovo osmisli dovoljno znanstveno atraktivnu, a nedovoljno istraženu i obrađenu temu. Zato je također razumljivo što svaki put privuče zapažen broj stručnjaka iz brojnih znanstvenih centara i sredina koji razvijaju kompatibilne znanstvene discipline što omogućava formiranje lepeze diferenciranih interdisciplinarnih oblika razmjene među stručnjacima. Tome dodatno doprinosi i njegova istraživačka, komparativna i multidisciplinarna koncepcija. Budući da nemamo mnogo sličnih projekata koji su multidisciplinarno i komparativno koncipirani i zato što se o samim Susretima dosada malo zna, ovaj prikaz Desničinih susreta 2017. neće biti samo standardan opis/prikaz cjelokupne ovogodišnje manifestacije nego i podsjećanje na dosadašnju realizaciju projekta koji je dao respektabilan doprinos proučavanju života i rada Vladana Desnice te motiva koji su u neposrednom odnosu prema problematici autorova opusa. Dodatno i zato što se tiče i dotiče motiva i tema od prvorazrednog značaja na brojnim planovima hrvatsko-srpskih/srpsko-hrvatskih književnih, historijskih i kulturnih odnosa u dugom vremenskom trajanju, a koji se tako rijetko i još uvijek s velikim oprezom javno artikuliraju/prezentiraju.

 

Desničini susreti su znanstveno-stručni projekt „pokrenut“ davne 1989. godine, ali se nije počeo realizirati zbog nastupajućih turbulentnih historijskih vremena. Idejni konstruktor i temeljni rukovodilac Susreta do danas je agilni, kreativni i odlučni prof. dr. sc. Drago Roksandić, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. On će uz dugogodišnji projekt Desničini susreti kao centralni projekt u vezi sa sadržajima koji se tiču Vladana Desnice voditi i realizirati još nekoliko projekata pri čemu valja posebno naglasiti njegovo angažiranje na obnavljanju Desničina porodičnog imanja u Islamu Grčkom i osobito njegova centralnog prostora, a to je Kula Stojana Jankovića koja je bila devastirana 1995. godine. Znanstveni se pak projekt Desničini susreti obnavlja 2005. kada se brojnim manifestacijama obilježavala 100-godišnjica autorova rođenja i od kada se bez prekida održava svake godine. Program su od početka supotpisivali Centar za komparativno-historijske i interkulturne studije Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za kroatistiku s iste ustanove, Hrvatsko društvo pisaca i Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ iz Zagreba.

 

Upravo dosadašnjih više od tristo stručnjaka koji su ne samo učestvovali u radu Desničinih susreta nego i dali pun prilog njegovu konstruktivnom trajanju dokazuju da su Susreti kreativan poligon na kojem se potvrđivala i nadalje potvrđuje tolerantna, kritička i znanstvena razmjena rezultata provedenih istraživanja neovisno o tome koliko kompleksni, odnosno javnopublicističkom praksom kontaminirani sadržaji bili u centru znanstvene i stručne opservacije. Strpljivo i dosljedno građenje povjerenja sudionika u toj razmjeni i potom interpersonalnim relacijama posredovani u svojim primarnim stručno-znanstvenim sredinama rezultira smanjivanjem historijski proizvedene tenzije između pojedinih znanstvenih sredina, još uvijek opterećenih traumatičnim iskustvom rata i takozvane tranzicije s jedne te nezapamćene presije medija u čuvanju pa i produbljivanju traumatskog iskustva pamćenja s druge strane.

 

Desničini susreti 2017. imenovani su ovom 13. zgodom po redu pomalo pretenciozno, ali u potpunosti u skladu s iskustvom Desničina stvaralačkog imaginarija Smrt u opusu Vladana Desnice i europskoj kulturi – poetički, povijesni i filozofski aspekti da bi se utvrdili dodatnom odrednicom Povodom 50. obljetnice smrti Vladana Desnice čime se višestruko uokviruje centralna tema skupa. I u svim dosadašnjim Susretima postupalo se isto: s jedne se strane iz stvaralačkog opusa i života Vladana Desnice izdvajala reprezentativna ključna riječ pomoću koje se može propitivati njezina znanstvena „nosivost“ u multidisciplinarnom i interkulturnom horizontu.

 

U tom periodu realizirano je, s ovogodišnjim, 13 međunarodnih simpozija u kojima se dominantno govorilo o Desničinom literarnom opusu, njegovu životu i radu, ali i o temama koje su neposredno povezane sa njegovim životom i radom. Mogli bismo navesti nekoliko tema dosadašnjih simpozija, jer se samim citiranjem naslova jasno otkriva jedna raspoznatljiva linija interesa organizatora i zainteresiranih stručnjaka – ipak Susretima dominira tema odnosa spoznajne svijesti i historije u brojnim svojim tematsko-motivskim grananjima: Sunce, stablo i pisac: krajolici u opusu Vladana Desnice; Pripadnost kulturi – kultura pripadanja; Intelektualci i vlast 1945-1954; Ideologija vlasti i ideologičnost teksta; Intelektualci i rat 1939-1947; Intelektualci danas; Vladan Desnica i Split 1920-1945; Split i Vladan Desnica 1918-1945.: umjetničko stvaralaštvo između kulture i politike; Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam danas. Povodom 110. obljetnice rođenja Vladana Desnice te ovogodišnja Smrt u opusu Vladana Desnice i europska kultura – poetički, povijesni i filozofski aspekti.

 

Kao i u svim dosadašnjim prilikama, i na ovim se Susretima promovirao zbornik radova s prethodnog. Tako je i ovom zgodom organizirana promocija zbornika radova sa Desničinih susreta 2016. koji su bili održani prošle godine u Beogradu (u okviru realizacije dvogodišnjeg međudržavnog znanstvenog hrvatsko-srpskog projekta Desničini susreti i hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam) u suradnji s Institutom za književnost i umetnost u Beogradu. Skup je imao i odrednicu Povodom 110. obljetnice rođenja Vladana Desnice. Na tim se Susretima raspravljalo o toliko važnom pitanju a to su hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski književno-kulturni odnosi da su očekivanja opravdano bila velika. Promotori su bili ugledni književni historičari i teoretičari književnosti, vrsni poznavaoci hrvatske i srpske književnosti: akademik Tonko Maroević, dr. sc. Bojan Jović, direktor Instituta za umetnost i književnost u Beogradu, prof. dr. sc. Zvonko Kovač sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu i prof. dr. sc. Vladimir Gvozden sa Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, urednik zbornika prof. dr. sc. Drago Roksandić i voditelj FF pressa Filozofskog fakulteta Boris Bui. Naglasili su da je Zbornik s ključnim riječima simpozija Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski interkulturalizam danas uspio da prenese problemsko-kreativnu atmosferu otvorenih, ponekad i polemičkih intonacija u kontekstu pojedinih tema na samom simpoziju što svjedoči o sazrijevanju i emancipaciji akademske i opće znanstvene humanističke zajednice u obje sredine od stereotipa javnog diskursa. U tom smislu možemo govoriti kako je realna simpozijska situacija u Beogradu bila otvorenija za kompleksnije propitivanje tih odnosa nego što to Zbornik otkriva. Fenomenologija pisanog teksta tako se legitimira kao bitan stilizator i regulator javne riječi. Međutim, upravo zato što su Desničini susreti jedna od takvih, već realno međunarodno etabliranih manifestacija, koje promiču/njeguju/kultiviraju kompetentan govor o najkompleksnijim pitanjima, a još uvijek prisutnih u javnom diskursu kao „problemskom“, onda je i te kako uočljiv izostanak problematiziranja upravo tog odnosa. Očigledno, još uvijek postoji više nego razložan oprez. Upravo zbog toga Desničini susreti potvrđuju se kao jedna od nezamjenjivih manifestacija „omogućavanja“ interkulturnih i znanstvenih razmjena i oblikovanja općeprihvatljivih relacija u znanstvenoj komunikaciji u sredinama koje još uvijek jesu kontaminirane nalozima koji određuju i reguliraju prostor slobode. Neovisno o tome što je urednik promoviranog Zbornika bio prof. dr. sc. Drago Roksandić, treba apostrofirati njegovo „izlaženje“ iz prostora promocije Zbornika, jer je iskazao punu zahvalnost doktorandici Ivani Cvijović Javorina na njezinom trudu u procesima objavljivanja svih dosadašnjih zbornika, jer je njezin doprinos bio nenadomjestiv i bez čijeg se truda ne bi mogli realizirati dosadašnji Susreti.

 

Stoga se sagledavanje te ključne riječi smrt primarno proučava u kontekstu autorova opusa i njemu pripadajućim kulturnim tradicijama, hrvatskoj i srpskoj, a potom u kontekstu europske književnosti i kulture te cjelokupnog modernog antropološkog obzora koji je toliko bogato i raznoliko formirao razgranate modele razumijevanja motiva smrti. Valja naglasiti da se ovogodišnjim Programom rada Susreta najavilo 48 izlaganja s 51 izlagačem/icom što vrlo jasno govori o velikom odazivu na tako provokativnu temu, temu koja stoji u temelju svekolikog antropološkog horizonta europske kulture i njezina metajezičnog iskustva. Prijavili su se izlagači iz nekoliko država pri čemu dominiraju učesnici iz Hrvatske i Srbije: Zagreba, Zadra, Rijeke, Osijeka, Novog Sada, Beograda, Bara, Bihaća, Sarajeva, Ljubljane, Maribora, Trsta.

 

Kao što ovako složena tema traži, već su se na početku rada prvog dana u prijepodnevnoj sesiji utvrđivali filozofski, antropološki, psihološki, kulturološki, konfesionalni itd. pogledi na razumijevanje sadržaja pojma smrt što je otvorilo vrlo plodnu raspravu o naznačenoj problematici i proizvelo potreban opći kontekst razumijevanja ključne riječi skupa. Tako je izlaganje dr. sc. Marina Biondića sa Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci Aspekti analitičke filozofije smrti u djelu Vladana Desnice i koji se upravo pasionirano bavi problematikom metafizike i filozofije smrti rastvorilo potreban horizont razumijevanja ove kompleksne tematike. S istog Odsjeka je i dr. sc. Nikola Petković koji će u svom izlaganju Smrt i među-stanje u radovima Juana Rulfa i Dževada Karahasana ponajviše pažnje posvetiti elaboriranju u komparativnom sagledavanju dvojice autora „udaljenih“ kulturnih modela teorijsko-filozofske aspekte motiva smrti i tumačiti njihov međusobni „lutajući motiv smrti kao nedovršenog egzistencijalističkog i etičkog procesa te ontološkog stanja“. Slične je dijaloške reakcije izazvalo i izlaganje doktoranda Matka Globačnika Uloga smrti u njemačkoj filozofiji egzistencije međuratnoga perioda i njezina recepcija u misli Stjepana Zimmermanna. Da su tanatološke teme i motivi bili izazov za svakog izlagača na Susretima, pokazala je i struktura dobrog dijela izlaganja – gotovo da je svako imalo svoju elaboraciju zastupanog pristupa tanatološkoj problematici, prelomljenoj kroz prizmu interesa svakog pojedinačnog izlaganja.

 

Posebnu je svježinu dao Susretima interdisciplinarni koncept Susreta, jer su se smjenjivale sesije s problematikom neposredno navezanom na djelo Vladana Desnice, dakle književne u svim svojim oblicima s onima koje su historijske, filozofske, kazališno-historijske, historijsko-medicinske, kulturološke, historijsko-društvene, kulturno-urbanističke itd. Da se radilo o dobro osmišljenom programu Susreta, svjedoči i to da tako diferencirane teme nisu proizvodile efekt tematske rascijepljenosti što inače rezultira teškim i napornim praćenjem izlaganja, nego efekt prepoznatljivog mozaikalnog slaganja veće i značenjski kompleksnije cjeline.

 

Izdvojili bismo nekoliko izlaganja koja su u mnogo čemu ponudila interpretaciju motiva koji u hrvatskom znanstvenom krugu, doduše, imaju brojne i više nego prepoznatljive javnoprezentne znanstvene obrade, ali obrade koje ne bi mogle izdržati načelnu znanstvenu kritiku: bavili su se temama o kojima se govori tek sporadično ili se govori na neadekvatan način, jer je njihov znanstveni interes kontaminiran ili koketiranjem s revizionističkim tumačenjima iskustva Drugog svjetskog rata na ovim „prostorima“ ili se više-manje prikriveno uključuju u procese etabliranja revizionističke koncepcije tumačenja toga historijskog iskustva. Utoliko su se s dodatnom pažnjom pratila izlaganja koja su u centru svog znanstvenog interesa imala historijat Zagreba – bavila su se smrću i strahom u Zagrebu 1941-1945. godine i motivom političke smrti 1945-1989. u Zagrebu.

 

Tri su izlaganja izazvala plodnu diskusiju, jer su ponudila teme o kojima se ili uopće ne govori ili se govori tendenciozno bez ozbiljnije koncipiranih istraživanja, odnosno da bi mogle biti realizirane u svome ideološkom horizontu moraju provesti vrlo jasno i prepoznatljivo izdvajanje, selekcioniranje građe. Prvo izlaganje ticalo se tumačenja iskustva kazališnog ansambla u centralnoj kazališnoj instituciji u NDH u periodu prve godine formiranja nove državne tvorevine nakon izglasavanja rasnih i ostalih zakona koji su omogućavali brojne nestanke i likvidacije prokazanih te proizvodeći paralizirajuću atmosferu straha od smrti – izlaganje prof. dr. sc. Snježane Banović, profesorice na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Hrvatsko dramsko kazalište u Zagrebu 1941. Dani smrti, straha i poniženja. Ne manje je pažnje izazvalo angažirano izlaganje prof. dr. sc. Drage Roksandića koji je interpretacijom četiriju svjedočenja o pamćenju iskustva rata u Zagrebu 1941-1945. u obrazloženju teme svoga izlaganja Umrijeti u Zagrebu 1941.-1945. naznačio da proučavajući dnevnička ili autobiografska sjećanja četvorice autora (Miroslava Krleže, Josipa Horvata, Kerubina Šegvića i Stjepana Zimmermanna) otkriva veoma različito organizirana sjećanja na suočavanje sa smrću u ratnom periodu u Zagrebu. Mladog doktoranda Tomislava Branđolicu prvenstveno je zanimalo pitanje političke smrti u Savezu komunista Hrvatske, dakle oblika obračuna u SKH afirmirajući jednu zanemarenu građu kao izvore koji su se rijetko koristili pri opisu političke povijesti Saveza komunista Hrvatske, a to su takozvane knjige kazni i kažnjavanja članova Partije što su se vodile po pojedinim općinskim partijskim komitetima: Smrt u Partiji i prekidi političkih karijera i politički kraj u Savezu komunista Hrvatske 1945-1989.

 

Izuzetno su osvježavajuće djelovali prilozi koji su dolazili sa drugih znanstvenih područja: lingvistike i kulturologije ili historije epidemija i kroničnih bolesti na području današnje Republike Hrvatske ili historije Zagreba kao mjesta što je užurbano proizvodio jasnu sliku/legitimaciju o svom urbanitetu. Tumačenje formiranja Mirogoja na primjer kao prostora na kojem se uspostavljaju i legitimiraju centralna i reprezentativna mjesta kulturnog pamćenja zajednice. Iz lingvističkog se horizonta tema smrti nastojala sagledati u Desničinom jezičnom iskustvu i to upravo u njegovu reprezentativnom tekstu. Dr. sc. Virna Karlić u svom je izlaganju Metafora i konceptualizacija smrti u Proljećima Ivana Galeba utvrdila izuzetno veliku semantičku širinu i izuzetnu frekventnost iskorištenih jezičnih oblika u jezičnom materijalu analiziranog teksta koji omogućavaju formiranje tipologizacije upotrebljenih oblika u horizontu autorova predstavljanja simbolike smrti. Doktorandica Ivana Cvijović Javorina je interpretirala u svom izlaganju Sveučilište na Mirogoju odnos institucionalizirane zajednice prema nosiocima reprezentativnog izbora – sveučilišnim nastavnicima, posebno prema osnivačima studija germanistike u Zagrebu. Dodatno i s pozicije propitivanja njihova mjesta u kulturi sjećanja grada. Šteta što se nije moglo čuti planirano izlaganje dr. sc. Maria Streche, ali prisutnog na nivou kratkog rezimea u Programskoj knjižici Susreta Mirogoj. Simbol modernog hrvatskog građanskog društva i njegove kulture, jer bi dalo pun prilog historiji zagrebačkog urbaniteta u kontekstu formiranja Mirogoja kao mjesta kojim se Zagreb uključuje među pune urbane centre Europe. Ovako moramo čekati novi zbornik i nadati se da prilog neće izostati. Svoj prilog raznolikosti tema izlaganja dala je i dr. sc. Monica Priante s Hrvatskog katoličkog sveučilišta koja je pokazala dva modela pokopa kroz koje su prošli posmrtni ostaci Vladana Desnice u izlaganju Dva pogreba Vladana Desnice, jednog službenog u Zagrebu i drugog tradicijskog u Islamu Grčkom. Tema je toliko interpretativno provokativna s obzirom na ponuđeni materijal, da je diskusija izlagačicu izazvala na cjelovitije sagledavanje, odnosno ukazala na brojne izvore značenja koji se moraju osvijestiti.

 

Iz opće kulturološke problematike bilo je i izlaganje dr. sc. Nikole Anušića koji je u izlaganju Kad smrt poždere smrt. Uloga epidemija u mijenama mortalitetnih obrazaca otkrio jedan paradoks u tumačenje historije epidemija, a tiče se proučavanja smrtnosti od tuberkuloze na prostoru današnje Hrvatske u situaciji epidemije španjolske gripe pokazujući sve izazove multidisciplinarnih istraživanja kojima je realan povod literatura Vladana Desnice.

 

Ipak je najveći broj izlaganja bio posvećen Desničinim književnim tekstovima i njegovu književnom opusu u cjelini što je nemoguće detaljnije i u cijelosti prezentirati. Zato bismo izdvojili nekoliko izlaganja koja su u centru svog interpretativnog interesa imala određeni aspekt Desničina opusa bilo da se radilo o njegovoj poeziji, dramskom dijelu opusa ili njegovim prozama.

 

Zapaženu je pažnju i dinamičnu diskusiju izazvalo tematiziranje motiva besmrtnosti u kontekstu Desničina nedovršenog romana Pronalazak Athanatika koji se i nadalje nudi diferenciranim žanrovskim atribuiranjima. Tokom rasprave se postepeno formulirala interpretacijska mreža o romanu kao mimikriranom, a angažiranom romanu o totalitarnoj političkoj svijesti kao neizbježnoj konzekvenci antropološkog mita pa se Desničin recentni stvaralački angažman prepoznaje kao odgovor autora na pitanje o posjedovanju ekskluzivnog prava na vrijeme/trajanje/postojanje. Tako složenom sagledavanju Desničina romana pun je prilog dalo izlaganje dr. sc. Bojana Jovića Tanatologike Vladana Desnice. Igre poetike i smrti gdje izlagač artikulira toliko razuđen tanatološki repertoar u djelima Vladana Desnice jasno ukazujući da je taj tematsko-motivski sloj realiziran u složenim strukturama diferenciranih tekstnih postava. Ili kad se govori o intertekstualnosti u njegovu djelu, a u obzoru se ima građa od antike do današnjih vremena, onda se čini izuzetno plodnim istraživanje Desničina rada iz rakursa upravo antičkog mitskog repertoara (Bruna Kuntić-Makvić: Haronovo doba. Antički motivi u tanatičkom repertoaru Vladana Desnice). Od važnosti su izlaganja dr. sc. Vladimira Gvozdena koji je posebno izdvojio motiv apsurda u izlaganju Sunce, smrt i apsurd u Proljećima Ivana Galeba.

 

Čim se u kontekstu tumačenja djela Vladana Desnice najave teme koje se odnose na njegov pjesnički ili dramski ili prevodilački dio opusa, odmah se recepcijska znatiželja podiže, jer se nalazimo na području u kojem postoje i nadalje otvorena stajališta znalaca autorova opusa. Izlaganje dr. sc. Sanje Roić i dr. sc. Ive Grgić Maroević Desnica, prevoditelj i komentator Foscolovih Grobova analitično je uvjerljivo/argumentirano ukazalo na izuzetnu Desničinu prevodilačku umješnost, jer je taj značajni spjev uspio neponovljivo kreativno, sačuvavši brojne osobine originala na svim nivoima strukture, prevesti tako da se može smatrati da je njegov prevodilački zahvat najuspješniji među njih 10 (deset) koji su realizirani na hrvatsko-srpskom govornom području do danas.

 

 

Dr. sc. Aleksandra Kuzmić u izlaganju Dramaturgija slobode i smrti ili o Ljestvama Jakovljevim Vladana Desnice u svetlu Sartrove teorije o pozorištu situacije skrenula je pažnju na upisanost Desnice u recentnu dramsku proizvodnju u europskom dramskom kontekstu.

 

 

Ovogodišnji Desničini susreti u cijelosti su potvrdili svoje programske ciljeve: da su proširili i produbili razumijevanje literarnog opusa Vladana Desnice osvjetljavajući ga iz ciljano reduciranog, ali interpretativno produktivnog tematsko-motivskog očišta, da je tema smrti u hrvatskoj historiografiji definitivno afirmirana kao znanstvena, da je možda najuspjelije do sada demonstrirana teorijsko-metodološka orijentacija Susreta na multidisciplinarnost i interdisciplinarnost, da se sačuvala naglašena otvorenost prema uključivanju mlađih znanstvenika i onih koji se tek u tom smislu profiliraju, a klasična se komparatistika motiva i opet pokazala kao nezamjenjiva disciplina pri proučavanju književnih i svakih drugih diskurzivno diferenciranih tekstova.

 

 

Vladan Desnica je jedan od onih pisaca koji je u posljednjih 20 godina bio i te kako „prisutan“ u javnom životu doživjevši da mu se i hrvatska i srpska kultura, svaka na svoj specifičan način, primjereno oduže. I ovakvim oblikom „bavljenja“ s potencijalom njegova znaka kao što su Desničini susreti. Budući da su Susreti do sada slijedili i stvaralačku i životnu priču našeg značajnog autora, onda nam se čini potrebnim nastaviti s onim slijedom s kojim je realiziran jedan broj Susreta, a to je autorova i stvaralačka i životna biografija. Ako je Zadar ono mjesto koje se upisuje kao rodno pa se nekoliko Susreta vezalo uz Zadar, pa je slijedio Split – mjesto njegova stvaralačkog propitivanja, učenja i sazrijevanja te ulaska u javni kulturni život, onda je Zagreb onaj lokus gdje se definitivno artikulira kao samosvojna i neponovljiva stvaralačka posebnost. Tema Desnica i Zagreb više je nego provokativna i neizbježna. Na svim planovima.

 

 

Dakle, slijedom dosadašnjeg hodograma Susreta bilo bi veoma zanimljivo istraživački i interpretativno propitati temu Zagreb i Vladan Desnica, jer je u tom gradu autor afirmirao svoj književni lik i bitno intervenirao u iskustvo općeg dijaloga kulture razdoblja. Naravno, time bi se osvijetlili brojni motivi koji se navezuju na promišljanje iskustva književnosti neposredno nakon Drugog svjetskog rata, jer osobito pedesete godine 20. vijeka predstavljaju izuzetno dinamičan period hrvatske književnosti i kulture koja se ostvarivala u sklopu cjelokupnog iskustva jugoslavenske društvene zajednice – sa svim svojim kontradiktornostima, ali naglašeno ubrzane transformacije. I upravo te pedesete godine predstavljaju punu afirmaciju literarnog opusa Vladana Desnice koji će dati upečatljiv prilog proširivanju slobode javne riječi i slobode stvaranja, a što će realno demonstrirati napuštanjem kurentne pravničke karijere i odlaskom u slobodne umjetnike/književnike – odmah skrećući na sebe punu javnu i institucionalnu pažnju objavljivanjem romana Zimsko ljetovanje upravo na početku 1950. godine.

 

 

Dušan Marinković