Ivan Smiljanić – prikaz knjige – Ian Kershaw, “Do pakla i natrag. Europa 1914.–1949.”, 2017.
Ian Kershaw, Do pakla i natrag. Europa 1914.–1949., preveo s engleskog Vuk Perišić, Fraktura, Zaprešić 2017, 624 str.
U svojoj novoj knjizi Do pakla i natrag. Europa 1914.–1949., u izdanju Frakture i prijevodu Vuka Perišića, najpoznatiji britanski povjesničar 20. stoljeća Ian Kershaw uspijeva na iscrpan, ali istovremeno i sažet način prikazati političku, ekonomsku i kulturnu povijest Europe prve polovice 20. stoljeća. Ne treba stoga čuditi što mnogi njegov pokušaj nazivaju ambicioznim, pogotovo imajući u vidu nevjerojatnu zgusnutost događaja toga perioda, kao i kompleksnost građe koja leži pred autorom koji takav pokušaj poduzima. Kershaw čitatelja sigurno i suvereno vodi kroz predratni period La Belle Époque, Prvi svjetski rat, međuraće te Drugi svjetski rat s njegovim razornim posljedicama po Europu i svijet, ali i mogućnostima postavljanja temelja onakve Europe kakvu i danas poznajemo. Kershaw čitatelju ne dopušta da se utopi u pretjeranim partikularnostima vlastitog historijskog prikaza, kao što ni nakladnička kuća Penguin Books nije autoru knjige dopustila korištenje znanstvenog aparata unutar samog teksta. Upravo iz toga razloga ne bismo smjeli dopustiti da nam zamjerke, koje u ovom radu svatko može na trenutke primijetiti zbog autorovog površnog pristupa nekim temama – pogotovo u opisu zbivanja na tlu Jugoslavije – pokvare sveopći dojam o korisnosti i zahvalnosti za postojanje knjige takvog formata iz pera stručnjaka kompetentnog da se u taj pothvat upusti. Knjiga je to koja je dio veće edicije nakladnika The Penguin History of Europe, stoga je nužno sintetska te čitatelju pruža veoma korisna saznanja s obilatom bibliografijom na kraju pomoću kojih može dalje graditi vlastito stajalište i istraživanje.
Iako nekoga poput Sir Iana Kershawa (r. 1943.) ne treba dodatno predstavljati u historiografskim krugovima, valja istaknuti kako ga se smatra najvećim stručnjakom za područje nacionalsocijalističke Njemačke, kao i autorom najopsežnije i najbolje napisane biografije Führera Trećeg Reicha Adolfa Hitlera. Povjesničar je to koji je svoju znanstvenu slavu stjecao objavljivanjem dvadesetak knjiga iste tematike od kojih bi valjalo istaknuti samu Hitlerovu biografiju Hitler 1889-1936: Hubris (1998.) i Hitler 1936-1945: Nemesis (2000.), potom The End: Hitler’s Germany 1944-45 (2001.) te najnoviju knjigu izvornog imena To Hell and Back (2015.). Kershaw je dobitnik mnogobrojnih znanstvenih priznanja i nagrada, a dobitnik je prve knjižne nagrade Britanske akademije čiji je član. Kao stručni savjetnik radio je na mnogobrojnim BBC-jevim dokumentarnim serijama, a prije umirovljenja predavao je na Sveučilištu u Sheffieldu.
Knjigom naslova Do pakla i natrag Kershaw čitatelju već poručuje ključnu poruku svoje knjige, a to je prije svega opisivanje procesa kojima je Europa sebe dovela do ruba ponora samouništenja, ali u taj ponor nije zakoračila već se vratila natrag. Simptomatičnija je to poruka još i više ukoliko se ima u vidu kako se Europa nakon završetka Napoleonskih ratova 1815. predstavljala svijetu kao svjetionik čovječanstva, kao nositeljica suvremenih civilizacijskih tokova uopće ne mogavši dohvatiti barbarstvo u koje će biti bačena i u koje će se sama baciti između godina 1914. i 1945. Kershaw glavne uzroke takvom razarajućem samouništenju europske civilizacije pronalazi u snažnom porastu europskog etničkog i rasističkog nacionalizma krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Takav proces išao je paralelno sa snažnim zahtjevima za prekrajanjem granica suverenih država tadašnje Europe. Suverenost i unutarnji poredak država bio je pak dodatno nagrižen i oslabljen jakim klasnim sukobima nakon Oktobarske revolucije 1917. i uspostave Sovjetskog Saveza 1922. što sve ne bi bilo moguće bez svjetske kronične krize kapitalističkog sustava s kulminacijom u Velikoj depresiji slomom burze na Wall Streetu 1929. godine. U tome su mnogi ondašnji suvremenici vidjeli posljednji stadij propadanja ionako dekandentnog društva kojega i valja pustiti da odumre kako bi se na njegovim temeljima izgradila bolja i socijalno daleko osjetljivija civilizacija.
Iako je međusobno djelovanje nabrojenih uzroka bilo problem za sve europske zemlje, u Njemačkoj je njihova povezanost bila osobito istaknuta i povećana do krajnjih granica s razornim posljedicama po čitav svijet. S dolaskom Hitlera na mjesto kancelara Njemačke 30. siječnja 1933. Kershaw uviđa kako su time prepreke sveopćoj katastrofi bile znatno umanjene, ali nisu sasvim nestale. Srednja i Istočna Europa bila su mjesta konstantnih prevratničkih i turbulentnih zbivanja potpomognuta stoljećima nakupljenom međuetničkom i međurasnom mržnjom, kao i antisemitizmom. Upravo su zbog toga ti dijelovi kontinenta smatrani najnestabilnijima te stoga ne treba čuditi da su s izbijanjem svjetskih ratova upravo istočni dijelovi Europe doživjeli najveće zločine te počinjenje genocida u dotad nezamislivom obujmu. Kershaw ispravno primjećuje kako je Prvi svjetski rat iza sebe ostavio potpun civilizacijski slom i kaos, ali je Drugi svjetski rat, iako je po svojim posljedicama očigledno donio nekoliko puta teže razaranje, ponudio i omogućio materijalni preporod Europe u drugoj polovici 20. stoljeća. Posljedica Prvog svjetskog rata bila je neprestano etničko, teritorijalno i klasno sukobljavanje uz permanentnu cikličku krizu kapitalizma, dok je Drugi svjetski rat svojim završetkom omogućio novi kapitalistički preporod čije će posljedice ubrzo osjetiti čitav svijet, a zločini etničkog čišćenja, koliko god bili strašni, omogućili su stabilnost mnogim nacionalno homogenim državama. Tome je svakako pridonio i aktivan angažman SAD-a i Sovjetskog Saveza jer su oslabljene europske države bile ovisne, na ovaj ili onaj način, o tim svjetskim supersilama.
Upravo su takve posljedice Prvog svjetskog rata donijele ono što se obično sažima pod sintagmom „nemirnog mira“. Nisu samo vojnici i veterani, koji su upravo izašli iz rovova koje su nastanjivali tijekom četiri godine žestokih sukoba, bili nezadovoljni stanjem koje su zatekli prilikom svoga povratka. Budući da je rat uništio dotadašnje političke, ekonomske i socijalne temelje država Kershaw ga smatra velikim potresom čije će seizmičke posljedice biti vidljive narednih pet godina. Uz nestajanje četiri velika carstva (Njemačko, Osmansko, Austro-Ugarsko i Rusko Carstvo) rat je za posljedicu imao i nestanak Rusije, uskoro imena SSSR, sa pozornice velikih svjetskih sila. Sovjetski Savez morat će polako njegovati rane zadobivene strašnim Građanskim ratom između bijelih i crvenih te graditi „socijalizam u jednoj državi“ prema Staljinovim zamislima uz neizrecivu patnju milijuna ljudi pod boljševičkim represivnim režimom. Iznenadni i vrlo brzo prevladani procvat demokracija u međuratnom periodu Europe treba prije svega gledati u trenutnoj slabosti kontrarevolucionarne desnice koja je izgubila nakratko tlo pod nogama nakon završetka Prvog svjetskog rata, kao i razjedinjenosti revolucionarne ljevice na pristaše socijalizma koje podržavaju demokratski poredak i pristaše komunizma koje ga nastoje zamijeniti „diktaturom proletarijata“, ustvari jednopartijskim sustavom vlasti u autoritarnoj ili totalitarnoj državi. U neposrednoj poslijeratnoj krizi, ukoliko se izuzme autoritarni režim Prima de Rivere u Španjolskoj od 1923. godine, „osakaćena“ pobjednica rata bila je Italija, koja je vrlo brzo s demokracije skrenula u fašizam. Ona je bila prva država koja je ostalim državama u tridesetim godinama 20. stoljeća pokazala put prevladavanja demokracije u čemu će je mnoge države doista i slijediti.
Propast liberalno-demokratskih poredaka širom Europe Kershaw promatra kao proces krize legitimiteta u svakoj od pojedinih država. Razorne posljedice rata uz strah od sveopćeg komunističkog preuzimanja vlasti determiniraju ponašanje vladajućih klasa u posjedu krupnog kapitala da spas vide, ne više u slabim i razlomljenim strankama liberalne demokracije, već u snažnom fašističkom pokretu, jednako odlučnom primijeniti nasilje kao odgovor na nasilje revolucionarne ljevice. Porast radikalno desnih ideja i ideoloških strujanja nije toliko bila posljedica slabosti i razjedinjenosti ljevice na socijaliste i komuniste (u Austriji je primjerice početkom tridesetih postojala sloga između socijalista i komunista, ali je svejedno 1934. uspostavljen autoritarni režim kršćanskih socijalista Engelberta Dollfußa), već prije svega nesposobnosti stranaka liberalnog demokratskog opredjeljenja da uspostave red i mir te državi osiguraju nužan legitimitet i sigurnost vladajućim kapitalističkim slojevima. Konzervativne, vojne i klerikalne elite uvijek su pristajale u krajnjoj liniji, koliko se god tko osobno ne slagao s radikalizmom fašizma/nacionalsocijalizma, na suradnju s takvim pokretima budući da ih je čvrsto vezao antikomunizam. Međuratni poredak temeljio se na nacionalnim državama, ali one nisu bile stabilnog karaktera, a mnoge su među njima imale otvoreno revizionistički stav spram versailleskog poretka uspostavljenog 1919. Najključnija među njima pokazat će se Njemačka, ključ mira, ali i rata u Europi.
Tijekom Velike depresije mnogobrojne europske države okrenule su se desnim populističkim pokretima što je paradoksalno u uvjetima masovne nezaposlenosti i sveopće ekonomske i društvene bijede radničkih slojeva uz veliku krizu kapitalizma. Svi ti faktori nisu doprinijeli radikalnom jačanju ljevice, već upravo suprotno tome. Uspjeh Narodne fronte 1936. u Francuskoj pokazat će se iznimkom koja potvrđuje pravilo, a uostalom trajala je prekratko da bi polučila iole bitnije rezultate konsolidiranja nestabilnog političkog poretka Treće Republike. Pomak udesno u stabilnim državama obično označava porast prisutnosti konzervativnih političkih stranaka ili pak skretanje u autoritarne reakcionarne režime s antidemokratskim tendencijama (Rumunjska, Mađarska, Bugarska, Grčka, Estonija i Litva), no u uvjetima globalne ekonomske krize radikalno skretanje udesno označavalo je jačanje fašističkih pokreta u mnogim zemljama, a to će se prije svega odnositi na Njemačku u kojoj je takav pokret dobio moć i politički legitimitet. Brzinom kojom je nacionalsocijalistički režim zgrabio vlast (die Machtergreifung) zapanjili su čitav svijet, a još je više bilo senzacionalno njemačko ekonomsko čudo vidljivo u gotovo potpunom zapošljavanju dotada 6 milijuna nezaposlenih ljudi. Nije čudo, zaključuje Kershaw, kako je najbrži ekonomski oporavak započeo u zemlji u kojoj je sama ekonomska kriza bila najdublja.
Europljanima je bilo gotovo nemoguće povjerovati u izbijanje još jednog razornog globalnog sukoba nakon milijunskih žrtava koje je iza sebe ostavio prvi takav sukob samo dvadesetak godina prije, no Europa i svijet će se upravo naći u takvom položaju. Ključnom razlikom pokazat će se spremnost vođa da svoje narode gurnu u još jednu krvavu kupku, no ovoga puta neće se moći tvrditi kako su to činili nalik kakvim mjesečarima te da nisu znali kakve posljedice po čitav svijet moraju biti njihove odluke. Ponovno ojačana i moćna Njemačka s pretenzijama na europsku i svjetsku globalnu dominaciju ostavljala je malo alternativa između rata i mira, pogotovo imajući u vidu britanske kolonijalne interese u očuvanju globalne dominacije i buđenje američkog uspavanog diva koji će iz Drugog svjetskog rata izaći kao najmoćnija globalna sila s kapacitetom igranja uloge „svjetskog policajca“, ipak bitno ograničenoj neizmjernim porastom moći Sovjetskog Saveza nakon rata, kao „bastiona svjetskog socijalizma“. Neuspjeh predratne politike appeasementa ili popuštanja prema Trećem Reichu razotkrit će svu slabost i naivnost zapadnoeuropskih političara te njihovu nedoraslost situaciji ekonomskog i vojnog jačanja Njemačke u srcu Europe.
Drugi svjetski rat uistinu je bio kulminacija katastrofe, čak i ako se uzme da je Prvi svjetski rat bio katastrofa epohalnih razmjera. Sve napetosti nacionalnih, rasnih i klasnih sukobima proisteklih iz posljedica Prvog svjetskog rata sada su doživjele rasplet te se konfrontirale u sukobu koji će ostati najrazornijim u povijesti čovječanstva. Ipak 1945. nastala je potpuno nova konstelacija u geopolitičkom smislu koja je dokrajčila nasljeđe Prvog svjetskog rata u Europi. Čitav kontinent mogao je sada krenuti iznova, iako međusobno suprotstavljen dvama političko-vojnim blokovima. Njemački Wehrmacht u nizu munjevitih udara tijekom Blitzkriega uspio je vojno slomiti i zauzeti većinu Europe te krajem 1941. dospjeti do same Moskve, koja se na koncu uspjela obraniti, a Crvena armija preuzeti inicijativu. U tom osvajačkom pohodu mnogobrojne države našle su se pod njemačkim režimom te su ubrzo u njima započeli pokreti otpora.
Jedna od tih država bila je dakako i Jugoslavija koju Kershaw na trenutke dotiče vrlo površno oslikavajući zbivanja u njoj tvrdeći tako kako je četnički pokret Draže Mihailovića bio u cijelosti antifašističkoga karaktera te zbog toga tvrdi kako je u Jugoslaviji postojao dualizam i razjedinjenost između antifašističkog partizanskog pokreta i četničkoga što je i sam prevoditelj Perišić smatrao potrebnim popratiti bilješkom o autorovom pojednostavljenom i nepreciznom prikazu. Jednako tako Kershaw gotovo kao činjenicu prihvaća Malaparteovu izmišljotinu iz romana Kaputt o košarama ljudskih očiju na Pavelićevom stolu. Ipak su ovo samo mali detalji izuzeti iz cjeline knjige koji se autoru zbog širine zahvata mogu opravdano spočitnuti, ali ne i suviše zamjeriti. Puno nijansiranije poznavanje Kershaw će unatoč tome pokazati na primjeru Alojzija Stepinca kojega je okarakterizirao kao lojalnog prema NDH, što je uostalom on morao i biti, ali i kao čovjeka koji je nedvosmisleno osudio rasizam te, koliko je bilo u njegovoj moći, spriječio deportaciju i ubojstva pojedinih Židova i Srba.
Kershaw veoma dobro uviđa kako su europski intelektualci bili opsjednuti ključnim pitanjem sveopće društvene i moralne krize u koju je Europa zapala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Mnogi su na liberalnu demokraciju gledali kao na glavnog krivca takvog stanja deformirane civilizacije koja nepovratno involuira u barbarizam i bezličnost masovnog konzumerističkog društva. Mnogi su se intelektualci pokazali kao začuđujuće nezadovoljni umjerenjaštvom, ne samo liberalne demokracije, već i socijaldemokracije te su postali odlučni zastupnici boljševičkog oblika marksizma (Antonio Gramsci, Lav Trocki, Otto Bauer ili György Lukács), no daleko filozofijski interesantniji pokazat će se intelektualci koji su odlučno zauzeli fašističke pozicije poput najvećeg fašističkog filozofa Giovannija Gentilea. Kershaw doduše promašuje u pogledu Martina Heideggera i razloga njegovog pristupanju nacionalsocijalističkom pokretu 1933. godine. Heideggerovo uvjerenje u to da njemački narod ima posebnu kulturnu misiju jer je smješten u srce kontinenta, u Srednju Europu, nije ni nužno povezano s nacionalsocijalizmom kao ideologijom niti je mišljenje koje su dijelili nužno samo Nijemci. Tvrdnja Kershawa kako je Heidegger unatoč svom briljantnom umu skrenuo u romantični misticizam pokazuje površno poznavanje Heideggerove misli o nužnosti nadvladavanja ograničenosti jezika kojim se pokušava izgovoriti ono što je u svojoj biti neizgovorivo. No opet valja istaknuti kako se u knjizi takve neizmjerno zamršene i kompleksne historijske tematike ne treba očekivati suviše autorove preciznosti u nekim temama koje se promatrajući iz cjeline knjige pokazuju sporednima.
Oba svjetska rata ostavili su duboke političke i ekonomske posljedice po Europu, međutim ožiljci su prije svega bili moralne naravi. Odlukama konferencije Saveznika na Jalti u veljači 1945. SSSR-u je dopušteno širenje utjecaja na Istočnu Europu i dio Njemačke koja je bila podijeljena na američku, britansku, francusku i sovjetsku zonu okupacije pod nadzorom Savezničkog nadzornog vijeća, a oko 13 milijuna Nijemaca protjerano je iz Istočne Europe u granice sada bitno smanjene Njemačke. Na sličan način kao Prvom svjetskom ratu koji je razlomio europska carstva, ovaj je rat podijelio Europu po sredini između vojnih blokova u čijem će se okruženju nacionalni interesi velikih i malih europskih sila prilagođavati geopolitičkoj strategiji i zamislima dvjema preostalim supersilama – Sjedinjenim Američkim Državama i Sovjetskom Savezu. Ljudi koji su živjeli u Istočnoj Europi prema Kershawu jednu su tiraniju zamijenili drugom budući da su nacistički teror zamijenili višedesetljetnim komunističkim terorom, progonima i masovnim kršenjima ljudskih prava. Već od sastanka u Breton Woodsu 1944., koji je postavio temelje novom ekonomskom poretku nakon rata i uspostavio nove globalne financijske institucije poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, započelo je planiranje obnove gospodarske moći Europe kao najvažnijeg američkog saveznika i partnera. Time je podjela Europe izvršena ne samo politički, nego i ekonomski budući da su istočni dijelovi Europe bitno zaostajali socijalističkim načinom proizvodnje za razvijenim zapadnoeuropskim kapitalističkim modelom dodatno potaknutom Marshallovim planom iz 1947. godine.
Knjiga Iana Kershawa Do pakla i natrag iz Penguinove edicije o europskoj povijesti uistinu je opravdala visoka očekivanja čitatelja. Kershaw se nije izgubio u nepotrebnim detaljima i zamornoj naraciji već ionako poznatih činjenica, nego je ponudio mnoštvo svježih interepretacija i novih uvida u problematiku s kojom su se mnogobrojni historičari već susretali, ali nitko tako sustavno i pregledno poput Kershawa kojemu se za njegovu uistinu hvalevrijednu znanstvenu hrabrost treba iskazati dužno poštovanje. Iako je knjiga u ponekim dijelovima segmentarno gledano manjkava, ona omogućava svojim lako čitljivim stilom uvući u problematiku kako profesionalnog historičara, tako i nekoga tko se tek prvi put susreće s takvom tematikom i naizgled nepreglednim morem knjiga napisanih na temu raznih pojedinačnih problema koje je Kershaw u svojoj knjizi uzeo u obzir. S obzirom da je najavljena nova knjiga Kershawa kao nastavak ove kojom bi ujedno zaključio Penguinovu ediciju o europskoj povijesti od antike do završetka Hladnog rata, možemo s nestrpljenjem, ali i povjerenjem u autora, iščekivati njen izlazak.
Ivan Smiljanić