Boris Blažina – prikaz knjige – “Zapovidi Babogredske kompanije 1823.-1824. godine”, 2017.

 

Drago Roksandić, Luka Jakopčić (ur.), Zapovidi Babogredske kompanije 1823.-1824. godine, Zagreb – Babina Greda – Županja: FF Press, 2017, 193 str.

 

 

Godine 2012. Janja Juzbašić, ravnateljica Zavičajnog muzeja Stjepan Gruber iz Županje, predstavila je profesoru Dragi Roksandiću s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu 376 stranica skeniranog rukopisa vojnokrajiških zapovijedi (protokola) Šeste babogredske satnije (kompanije) Brodske graničarske pukovnije (regimente) za razdoblje od 15. I. 1823. do 1. XII. 1824. godine. Posebnost ovog rukopisa leži u tome da je jedini sačuvani primjerak vojnokrajiških knjiga zapovijedi koji nije prenesen u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu – čuva se u Zavičajnom muzeju u Županji, smještenom u posljednjem sačuvanom graničarskom čardaku u Hrvatskoj, dakle u ambijentu nalik onom u kojem je i nastao. Pisan je hrvatskim, a ne zapovjednim njemačkim jezikom.

 

Tri godine nakon ovog prvog susreta, početkom 2015., Luka Jakopčić, osnivač tvrtke Recider projekt, pokrenuo je na Roksandićev prijedlog projekt transliteracije i priređivanja kritičkog izdanja spomenutih knjiga zapovijedi. U projektu nazvanom Zapovida se! sudjelovali su Juzbašić, Roksandić, Jakopčić i troje mladih povjesničara – Martina Draganić, Tomislav Habdija i Vedran Muić. U međuvremenu, podršku mu je pružila i Općina Babina Greda. Konačan proizvod suradnje je knjiga Zapovidi Babogredske kompanije 1823.-1824. godine. Iako su Zapovidi poznate otprije – Babogredskom su se satnijom bavili još i Mijat Stojanović, Josip Matasović i Krunoslav Tkalac – ovdje je riječ o prvom kritičkom izdanju opremljenom pomagalima nastalima na temelju konzultiranja stručne literature i usporedbe s relevantnim izvorima. Čitatelja u povijesni kontekst nastanka Zapovidi i prethodna znanstvena istraživanja uvodi predgovor D. Roksandića.

 

Područje satnije obuhvaćalo je Babinu Gredu i Gundince, a sjedište nadređene pukovnije bilo je u Vinkovcima. Iako je danas sinonim za zabačeno selo, Babina Greda u to je vrijeme bila napučenija i od Županje, i od Broda, i od Vinkovaca. Knjiga zapovijedi zapravo je samo mali dio golemog, centraliziranog i birokratiziranog sustava administracije preko koje se iz dalekih kancelarija upravljalo ovim krajiškim područjem i njegovim stanovništvom. U njoj je zapisano sve što su babogredski krajišnici službeno trebali znati, uzeti na znanje i prema čemu su se trebali ravnati izvršavajući pukovnijska i satnijska naređenja.

 

Glavninu teksta čini transkript zapovijedi satnijskog i pukovnijskog zapovjedništva. Tekst je pisan na osebujan način – pored regionalizama, očit je nedostatak jezične standardizacije kao i snažan utjecaj njemačkog jezika. Tako se imenice gotovo uvijek pišu velikim slovom, vlastita imena se ne dekliniraju, a glasovi se izražavaju po njemačkom ključu (dan = dahn, tz = c, w = v, v = u).

 

Godine 1823. i 1824. bile su uglavnom mirne, što omogućava odličan uvid u krajišku svakodnevicu. Najviše mjesta posvećeno je popisima graničara koji su upućivani na straže pri pukovnijskom stožeru u Vinkovcima te na savsku stražu, tj. kordonsku službu. Straža pri stožeru morala je biti besprijekorno uredna i dobro opremljena te je za svaku Falingu predviđena oštra Kaštiga. Kaštiga, odnosno kazna, najčešće se sastojala od batinanja, rjeđe od trčanja kroz red od 100 ili više momaka koji bi šibali kažnjenog. Prijetnja Kaštigom sveprisutna je te se, prema navodu urednika, spominje čak 301 put. Fizičko kažnjavanje nije zaobišlo civile, uključujući žene i djecu, što je jasan pokazatelj militarizacije društva i ideološkog kreda civiliziranja nazadnih skupina. Takva kazna bila je predviđena i za gotovo sve vrste prijestupa – nošenje nenapunjene puške na straži ili patroli, vožnju kolima preko livade, hodanje kroz žito, kašnjenje na dužnost, vikanje tijekom vožnje kolima, noćna druženja (Kolla ili Divani), tučnjavu, psovanje starijih članova obitelji itd. Kazne su tek rijetko definirane unaprijed, ali pregledom izrečenih možemo zaključiti da se najčešće radilo o 25 batina. Unatoč svim kaznama, kašnjenja na stražu i drugi propusti bili su učestala pojava. Dok su kazne sveprisutne, nagrade su vrlo rijetke, povezane sa spašavanjem unesrećenika, ubijanjem vukova ili uzgajanjem izvrsnih konja ili pčela.

 

Vrlo su učestali detaljni zapisi o stoci – izgubljenoj, pronađenoj, ukradenoj, prodanoj itd. Najčešće se u tom smislu spominju konji. U bilješki urednika objašnjeno je da su u to doba vojnokrajiške vlasti posebno pažljivo gledale na konjogojstvo jer su, osnivanjem ergela, nastojale uvesti sustavni uzgoj konja. Tad je, naime, dominirao ekstenzivni, tzv. poludivlji način uzgoja životinja, koje su često lutale uokolo i činile štetu. Zato su neprestano izdavane naredbe za podizanje ograda radi zaštite njiva i livada od brojne stoke na slobodnoj ispaši, ali ih se, kako saznajemo iz transkripta, stanovništvo rijetko pridržavalo.

 

I u sferi šumarstva često je dolazilo do sukoba vlasti i stanovništva. Vlasti su šumu vidjele kao ekonomski resurs koji treba zaštititi propisima i regulirati, dok su graničari imali tradicionalno viđenje šume kao općeg dobra za slobodno korištenje. Stoga su opetovano navedene kazne za ilegalnu sječu šuma i pritužbe šumara da se stanovništvo ne drži navedenih pravila.

 

S obzirom na mirnodopsko razdoblje, uhodanu rutinu na području satnije i pukovnije tek bi rijetko prekinuo posjet kakvog visokog vojnog lica. Pored straža, graničare se redovito obavještava o vježbama i obuci (Exercir), na koje idu naizmjence, podijeljeni u klase, pri čemu ni bolest nije bila izgovor za izostajanje. Stanovništvo je usto pozivano na javne radove, obično popravke nasipa ili ceste, krčenje šume i sl. Pozivalo ga se i na rješavanje raznih davanja u novcu ili naturi (npr. za župu, za školu, travarine, zakupa za gostionu itd.) i obavještavalo o prodaji nekretnina, ishodu molbi i tužbi, dolasku pojedinih obrtnika i liječnika, umirovljenjima i zamjenama službenika i časnika. Obznanjene su i obavijesti o prodaji pojedinih dobara na dražbi, uglavnom hrane i pića, rjeđe knjiga, vjerskih predmeta, ili zlata i srebra.

 

Rutinu bi donekle uzdrmale samo prirodne opasnosti – požari i epidemije (jedna se u to vrijeme pojavila na području Bosne). Posebne kazne, uključujući zatvor (Stockhaus) ili izvođenje pred vojni sud, bile su predviđene za one koji se nisu držali naređenja u tim situacijama. Uočljivo je da su vlasti nastojale objasniti kako te pojave mogu ugroziti krajiški prostor te davale upute kako smanjiti rizik. To je jedan od primjera nastojanja vlasti da unaprijede i civiliziraju krajišnike. Drugi uključuju nastojanja sprečavanja gladi regulacijom poljoprivrednih radova i pravilnim skladištenjem, pravilno zbrinjavanje otpada i održavanje higijene u kućama, prijavljivanje bolesnih Felcheru (vidaru), suzbijanje pojave nadriliječnika, zaustavljanje stočnih bolesti i provođenje cijepljenja djece protiv crnih boginja. Izdavana su i upozorenja glavama kućanstava da moraju djeci koju idu u škole osigurati odjeću („ne da takovy u samima Gatja dojdu“), hranu i knjige. Možemo uočiti i prve pomake k standardizaciji vojnih odora.

 

U Zapovidima se često spominju dezerteri („[netko je] neznano kuda desertirao, nakogase dobro paziti imade.“). Dezerterstvo je imalo znatne društvene posljedice, pogotovo na sastav obitelji. Zabilježeni su i slučajevi bijega graničara s partnericom, šegrta, rjeđe samih žena ili čitavih obitelji. Ljudi nisu samo dezertirali s područja Babogredske satnije, već su i bježali na to područje, o čemu svjedoče naredbe o otpravljanju takvih pojedinaca. Raširene ilegalne aktivnosti bile su krijumčarenje, posebno turske soli, te krađa stoke i raznih materijala.

 

Usprkos svim mjerama uspostavljanja discipline, zapisi pri kraju Zapovidi daju dojam da vlasti nisu bile zadovoljne postignutim uspjehom: „(…) alli neka znade dobro swaki, dache njegowima opacsinama skrajcsanje dojti, i njegowa Dilla na Widilla izaiti oche, kakose jurwe widimo, da od Dana do Dana Kradja, Kurwarstwo, i ostala nepodobna Dilla nawidillo izaijdu, Pedepsu zasluzittu, takowi Zlocinczi terpe, owoje Sello Babinagreda u otakowu Zlochu i Opacsinu stupilla, da se sama Regim[en]ta njihovom Zlochi, i Opacsisni csudi (…).“ Satnijsko zapovjedništvo izreklo je opomenu da se u njenom zatvoru nalazi čak 20 osoba i još šest u pukovnijskom.

 

Nakon transkripta slijede spomenuta pomagala. Luka Jakopčić autor je rječnika manje poznatih i nepoznatih izraza, prijeko potrebnog za razumijevanje teksta Zapovidi, budući da se u njima rabe izrazi i pojmovi koji su odavno iščezli iz uporabe, uključujući mnoge stranog porijekla. Obuhvaća više od 300 pojmova, a sastavljen je pomoću 11 rječnika, kao i nekoliko historiografskih članaka i studija te povijesnih izvora. Uz svaku riječ je naznačeno i njeno porijeklo, što omogućava bolji uvid u strane kulturne i jezične utjecaje na vojnokrajiškom području. Nažalost, neke riječi su prema priznanju autora ostale nepoznate (Olmicza, Ofrogja, rezunirati, Schellgehilf). Pored brojnih riječi njemačkog porijekla koje očekujemo zbog vojnokrajiškog sustava (Abrichtung, Anweisung, Compagnie, Mit Sack und Pack), nalazimo i one turskog (Angir, Chakshire, Chupricza, Pengyer), rjeđe mađarskog (Amovi, Bittanga, Kettush) i francuskog (awansitaty, Kartusha, Mundir) porijekla, kao i prisutnost starih latinskih pojmova (Arenda, Cautia, Constitutivum, Kaštiga). Neke hrvatske riječi danas nemaju isto značenje kao u vrijeme nastanka Zapovidi, ili se pišu na drugačiji način, pa su i one uvrštene u rječnik.

 

Kazalo i ubikacije geografskih pojmova pripremio je Vedran Muić, posluživši se pritom novim dostignućima hrvatske toponomastike (Nada Vajs, Dunja Brozović-Rončević, Anđela Frančić, Ankica Čilaš-Šimpraga), leksikografskim djelima, Povijesnom kartografijom Mirele Slukan-Altić i Internetom (posebno vojnom topografijom Monarhije dostupnom na mrežnoj stranici projekta Mapire). U kazalu su zapisani naziv(i) određenog lokaliteta u Zapovidima, njegov izvorni naziv, kao i varijante u kojima se pojavljuje i na kojim stranicama. Ponuđene su i koordinatne odrednice mjesta, što je posebno korisno za sela i druge lokalitete koja danas više ne postoje (u takvim slučajevima ponuđen je i detaljniji opis). Ukupno je zabilježeno oko 250 toponima.

 

Kazalo imena sastavila je Martina Draganić. Ukupno je zabilježeno preko 700 imena i prezimena, odnosno gotovo 1000 ako se pridodaju imena vojnika raspoređenih na stražu. Glavnina imena su muška i domaćeg porijekla. Žene se obično spominju u rodbinskom kontekstu. Imena pokazuju prisutnost pravoslavnog, muslimanskog i njemačkog stanovništva (potonja su obično povezana s višim vojnim funkcijama). Zapisana su kako bi ih se danas pisalo, a u zagradi je napisano kako su zabilježena u Zapovidima. Imena nekih osoba dopunjena su usporedbom s vojnim šematizmima.

 

Na kraju knjige nalaze se slikovni prilozi (priredio L. Jakopčić). Zemljopisne karte prikazuju sve lokalitete spomenute u Zapovidima na suvremenoj satelitskoj snimci, kao i na povijesnoj karti Vojne krajine i okolnog područja, odnosno na karti Habsburške Monarhije 1820-ih. Slijede katastarski planovi Babine Grede, Gundinaca, Županje, Vinkovaca i Broda na Savi početkom 19. stoljeća. Idući skup slikovnih priloga odnosi se na građevine i institucije, a uključuje nacrte tipične graničarske kuće, škole, vodenice, skladišta žita, crkve i čardaka, zatim suvremene fotografije satnijskog sjedišta u Babinoj Gredi (danas sjedište općine), babogredskog skladišta žita i crkve sv. Lovre, kao i graničarskog čardaka u Županji. Nakon toga slijede umjetnički prikazi vojnika i stanovnika iz Posavine. Posebno je zanimljiv kontrast između nestandardiziranih i tradicionalnih odora s početka 18. stoljeća i onih nakon standardizacije sredinom stoljeća. Grafički je prikazano kretanje stanovništva Babine Grede od 1700. do 2011. godine. Posljednju cjelinu slikovnih priloga čine svakodnevni predmeti, među kojima se ističe klupa za kaštigovanje graničara, jasan pokazatelj brutalnog načina kažnjavanja raširenog u Vojnoj Krajini.

 

Zapovidi pružaju izvrsnu sliku Vojne krajine kao zastarjele institucije koja se teško nosila s izazovima modernizacijskih promjena u 19. stoljeću. Na uvjerljiv način dočaravaju dehumanizacijski učinak sustava koji se održavao prije svega prisilom i prijetnjom nasilja, ali se u njima nazire i otpor krajišnika nametnutoj stezi. Također prikazuju kako su često zapovijedi izdane u udaljenim kancelarijama bile neizvedive ili čak proturječne kad bi došlo do njihove primjene na terenu, te da se proučavanjem samo dokumenata izdanih u vojnim središtima, bez pogleda odozdo, može dobiti sasvim pogrešan dojam o stanju u Krajini. Osim što su, dakle, prvoklasni pokazatelj da zavičajna povijest ne mora nužno biti i provincijalna, Zapovidi su i primjer uspješne suradnje znanosti i poduzetništva na humanističkom području.

 

 

Boris Blažina