Snježana Koren – izlaganje na promociji knjige “Stvaranje socijalističkog čovjeka” (ur. Igor Duda) – Zagreb, 2. studenog 2017.

 

Izlaganje na promociji knjige Stvaranje socijalističkog čovjeka. Hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma, ur. Igor Duda (Zagreb-Pula: Srednja Europa, 2017.) u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu, 2. studenog 2017.

 

 

Kad smo u srpnju 2014. započeli rad na projektu Stvaranje socijalističkog čovjeka: hrvatsko društvo i ideologija jugoslavenskog socijalizma, poznavala sam tek manjinu njegovih sudionika. Ono što mi je na prvom sastanku upalo u oči jest koliko su neki od njih mladi. U projektu je sudjelovalo troje istraživača koji su rođeni u 1980-ima, dvoje štoviše na samom kraju desetljeća. To znači da su krenuli u školu potkraj socijalističke ere ili da se socijalistička Jugoslavija raspala prije nego što su uopće počeli s formalnim obrazovanjem. Bez osobnog iskustva života u socijalizmu, doživljavaju ga ponajprije kroz povijesne izvore i priče sudionika.

 

 

Najbrojniji u istraživačkom timu – njih petero – su istraživači rođeni u raznim dijelovima 1970-ih, koji imaju koju godinu više ili manje „staža“ u socijalizmu. Oni su doživjeli socijalizam iz prve ruke, no svima je zajedničko da je njihovo formativno razdoblje obilježilo ne samo vrijeme socijalizma, već i razdoblje tzv. tranzicije početkom devedesetih. Zatim slijedi skupina nas za koje je socijalizam (jugoslavenski ili poljski) proživljeno iskustvo. Mi smo u socijalizmu završili visokoškolsko obrazovanje ili barem njegov veći dio, a sudjelovali smo – pasivno ili aktivno – i u njegovoj razgradnji.

 

 

Gledajući te biografije, često sam se pitala koga od nas njegovo ili njezino iskustvo bolje kvalificira za istraživanje socijalizma? One koji temi mogu više-manje prići kao samo još jednom razdoblju prošlosti ili nas koji iz tog razdoblja nosimo živa sjećanja i osobnu prtljagu? Služi li naše proživljeno vrijeme kao korektiv zaključcima istraživača ili stoji na putu razumijevanju? Pokušat ću naznačiti moguće odgovore na ta pitanja ne samo iz perspektive istraživača, nego i iz osobnije i intimnije perspektive vlastitih iskustava.

 

 

Zbornik koji danas predstavljamo čitala sam paralelno i kao istraživač i kao svjedok vremena. Te mi je dvije kategorije bilo teško razdvojiti. Promatrala sam kako su moji suradnici koristili izvore i dokaze iz arhivskih fondova za konstruiranje svojih pripovijesti o socijalističkom čovjeku ali su ti tekstovi istovremeno prizivali iz sjećanja vlastito proživljeno iskustvo svaki put kad bih čitala o pionirima, omladini, akciji NNNI, počecima televizije i slično.

 

 

Zbornik tako otvaraju dva rada koji se bave formiranjem, kako ih zove Igor Duda, „malih socijalističkih ljudi“. U svojem članku Duda piše o djelovanju Saveza pionira Jugoslavije kao opće organizacije djece osnovnoškolske dobi, a Lada Duraković na primjeru glazbenog odgoja prikazuje razdoblje osnovnoškolske socijalizacije. Na ove se članke nadovezuje rad Andree Matoševića o omladinskim radnim akcijama kao posrednicima u stvaranju socijalističkih ljudi. Sebe sam često našla u tim tekstovima budući da je dio mojeg života bio povezan s masovnim i drugim organizacijama, te sustavom socijalističkog odgoja i obrazovanja. Moji su roditelji, kao i svi drugi, bili članovi Socijalističkog saveza radnog naroda, a ja članica Saveza pionira i omladinske organizacije. Na fotografijama su sačuvana sjećanja na primanje u pionire u razredu gdje smo svakodnevno pohađali nastavu. Teksta pionirske zakletve o kojoj piše I. Duda više se ne sjećam, ali zato fotografija čuva izgled pionirske uniforme. Sjećam se i primanja u omladinu na Čičkoj Poljani, ali bez osjećaja posebnosti koji je pratio primanje u pionire – o tome u mojem albumu nema nijedne fotografije. „Drug Tito“ na razne je načine obilježio moje pionirske i omladinske dane. Kao osnovnoškolci, u nekoliko smo ga navrata dočekivali na zagrebačkim ulicama. U četvrtom razredu osnovne škole sudjelovala sam u natjecanju o Titovu djetinjstvu po knjizi Milivoja Matošeca Dječak sa Sutle. Četiri godine kasnije, kada me nastavnica povijesti pokušala regrutirati za natjecanje Tito–Revolucija–Mir, izvukla sam se na račun natjecanja iz biologije – bilo je zanimljivije raditi pokuse nego štrebati odluke partijskih kongresa. Tijekom prve dvije godine u Građevinskom školskom centru „Zvonko Brkić“ moj je razred posjetio Kuću cvijeća, a tijekom druge dvije u Centru za kulturu i umjetnost sudjelovali smo u organiziranom protestu za prava Palestinaca. Svjedodžbu iz vremena „šuvarice“, u kojoj stoji da sam srednjoškolsko obrazovanje završila kao „suradnik u djelatnosti INDOK“, još uvijek čuvam. Nisam bila među onih dva milijuna mladih Jugoslavena koji su, kako piše A. Matošević, do 1990. sudjelovali u omladinskim radnim akcijama. Umjesto toga, sjećam se sađenja sadnica na terenu Kazneno-popravnog doma Turopolje ili rada na zemljanom nasipu zagrebačke zaobilaznice, točno tamo gdje je danas veliki čvor u Buzinu kod šoping-centra Supernova.

 

 

U zborniku potom slijede radovi koji se bave „zrelim“ socijalističkim čovjekom. Igor Stanić prikazuje socijalističkog radnika-samoupravljača na primjeru brodogradilišta Uljanik kroz prakse koje su istovremeno izgrađivale socijalističkog čovjeka kao proizvođača i upravljača. Četiri rada bave se ulogom medija u formiranju različitih aspekata socijalističkog iskustva. Magdalena Najbar-Agičić istražuje kako se uspostavljala kontrola nad sredstvima javnog priopćavanja. Teodora Fonović Cvijanović i Vanessa Vitković Marčeta analiziraju kako se novoizgrađeni socijalistički svijet reflektirao u jeziku i pravopisu istarske periodike. Boris Koroman pokazuje kako se kroz radnički tisak zrcalila socijalistička svakodnevica i politika, ali i način na koji su radnički mediji pregovarali s političkom stvarnošću, te tako propituje shvaćanje da su socijalistički ljudi bili samo pasivni konzumenti određenih politika. Moja iskustva s tim fenomenima nisu izravna jer nisam stigla biti radnik-samoupravljač, ali ipak obuhvaćaju priče koje su bile svakodnevni dio razgovora jedne radničke obitelji. Radničko se samoupravljanje, kako piše I. Stanić, odvijalo kroz samoupravna tijela među kojima su ključnu ulogu imali radnički savjeti. Moj je djed bio član prvog radničkog savjeta tvornice MEBA u Zagrebu, kasnije su i moji roditelji bili članovi radničkih savjeta u svojim poduzećima. Moja je majka svoj radni vijek provela u tekstilnoj tvornici gdje su radnice godinama izdvajale samodoprinos iz plaće za izgradnju novog pogona u Jastrebarskom. Taj je pogon nestao u devedesetima, a danas je na njegovom mjestu – kao simbol hrvatske tranzicije – prodavaonica Konzuma.

 

 

Zbornik završavaju tri rada koja se bave iskustvima svih generacija. Hrvoje Klasić piše o fizičkoj kulturi i tjelesnom odgoju koji su, uz zdrav duh, trebali stvoriti i zdravo tijelo socijalističkog čovjeka sposobnog ne samo da bude upravljač, već i graditelj i branitelj nove Jugoslavije. Anita Buhin – na primjerima zabavne glazbe, televizije i mode – piše o jugoslavenskoj popularnoj kulturi kao sjecištu potreba „masa“ za zabavom, potreba vladajućih elita za posredovanjem ideološke matrice te imperativa modernosti koji je bio vrlo snažan u jugoslavenskom socijalističkom društvu. Igor Duda bavi se zaštitom potrošača u sustavu društvenog samoupravljanja i udruženog rada.

 

 

Čitajući ta tri teksta, prisjećala sam se ponajprije iskustava koje sam imala kao konzument popularno-kulturnih sadržaja koje su posredovali mediji, a što A. Buhin naziva „čežnjom za imaginarnim Zapadom i njegovim produktima“. TV program često je bio prozor u svijet. Jedno od mojih najranijih sjećanja – za koje danas više nisam sigurna je li autentično ili usađeno u pamćenje gledanjem kasnijih snimaka – jest TV prijenos spuštanja čovjeka na Mjesec. Tu je zatim bilo čitanje stripova o komandantu Marku i Zagoru, kasnije o Alanu Fordu. Iz tinejdžerskih godina sjećam se časopisa kao što su bili Džuboks i Rock, potrage za gramofonskim pločama koje se nisu mogle nabaviti u Jugoslaviji te razdoblja kada je punk poetika imala puno više značenja i smisla od Titovih govora. Posebno pamtim epizodu iz prvog razreda srednje škole koja dobro ilustrira sva tri elementa koja A. Buhin navodi kao sastavnice jugoslavenske popularne kulture. Nakon ubojstva jednog od naših tinejdžerskih heroja, Johna Lennona (8. 12. 1980.), nalijepili smo iznad školske ploče njegovu veliku fotografiju s crnim florom u uglu. Lennonova je slika stajala usporedno – i u jednakoj veličini – s Titovom slikom koja je od njegove smrti 4. svibnja iste godine također nosila crnu traku (zapravo, Titova nas je slika inspirirala za Lennonovu). Nastavnik njemačkog jezika koji je prvi ušao u razred nakon velikog odmora na trenutak je zastao i – nije rekao ni riječi. Nismo ukoreni, škola je našu instalaciju nekoliko dana tolerirala ali je Lennonova fotografija na kraju ipak bila tiho uklonjena.

 

 

I moju je obitelj zahvatila potrošačka revolucija o kojoj piše I. Duda. Sjećam se kupovine prvog obiteljskog automobila početkom 1970-ih, za koji moj otac i danas precizno zna da se zvao Škoda EŠ 110 L. U njemu smo odlazili na nedjeljne izlete i ljetovanja, prvo u radničko odmaralište poduzeća Geotehnika u Jurjevu (danas Sv. Jurju) pod Velebitom. Poslije se putovalo na otok Krk, što je – prije autoceste i prije mosta – bila višesatna (ponekad i cjelodnevna) avantura. Sjećam se i odlazaka u inozemstvo, u šoping-meke tadašnje Jugoslavije (iz moje perspektive, primarno po traperice), putovanja u Njemačku i prvog leta avionom u London neposredno prije prvih višestranačkih izbora.

 

 

Čitajući radove u zborniku, istraživač u meni – ponovno potaknut vlastitim sjećanjima – ipak se pitao je li takav socijalistički čovjek kojega smo upravo ocrtali doista postojao ili se radi o slici koji smo stvorili mi, povjesničari, svojim izborom tema istraživanja? Iako mnogo toga korespondira s mojim slikama i iskustvima, socijalistički čovjek u ovom zborniku ipak nije u potpunosti čovjek kojega pamtim jer se mnoge pojave koje su bile važan dio moje socijalističke svakodnevice ne tematiziraju ili se njima bavi tek rubno.

 

 

To su svakako bili tradicijski elementi u mojoj obitelji koja je podrijetlom sa sela. Moji su roditelji bili prva generacija rođena u gradu. Djed i baka s očeve strane doselili su u Zagreb u 1930-ima. Djed je početkom rata bio regrutiran u domobrane ali je ubrzo demobiliziran zbog slabog zdravlja. Baka s majčine strane, tada mlada udovica kojoj je muž 1944. poginuo u partizanima, došla je u grad neposredno nakon završetka rata s jednogodišnjom kćerkom koja nikad nije upoznala oca. Živjeli smo na rubnim dijelovima radničke Trešnjevke koja je ionako imala polururalni „štih“, gdje su donedavni stanovnici sela („seljaci-radnici“ o kojima piše I. Stanić) i dalje uzgajali povrće i držali domaće životinje. Umjesto vodovoda, koristila se pumpa za vodu, a uvođenja kanalizacije sjećam se kao velikog događaja.

 

 

Moja je obitelj, nadalje, bila tradicionalno katolička: obilježavala je vjerske blagdane, nedjeljom se prvo odlazilo na misu, a potom na obiteljski ručak. Tako je bilo posve normalno da u mojim foto-albumima paralelno i istovremeno egzistiraju fotografije primanja u pionire, prve pričesti, školskih priredbi povodom Dana Republike i božićnih jelki. Sjećam se odlazaka na vjeronauk u kapelicu u blizini osnovne škole, ali i ljutnje svoje bake kada sam kasnije odlučila da više neću ići ni u crkvu ni na vjeronauk.

 

 

Kao i mnoge obitelji, i moja je imala članove o kojima se pričalo tišim glasom – strica koji je krajem 1950-ih, kao tek punoljetan momak, pobjegao „na Zapad“ i tamo postao blizak emigrantskim krugovima. Iako se sve do 1990. nije vratio u Hrvatsku, posjete stricu i njegovoj obitelji u Njemačkoj bile su sastavni dio mojeg odrastanja. Kad sam bila malo starija, upravo sam se tamo srela i s onim drugim narativom i drugim konstruktom kolektivnog identiteta koji je u Hrvatskoj egzistirao paralelno s onim „socijalističkog čovjeka“ – sjećam se uputa da stricu ne treba spominjati Tita i uokvirene karte u njegovu stanu koja je prikazivala Hrvatsku s granicom do Drine te imala rubove ukrašene slikama hrvatskih vladara od kralja Tomislava do Ante Pavelića.

 

 

Tako jedna obitelj, sasvim obična i ni po čemu posebna, pokazuje svu kompleksnost života u socijalizmu u kojemu su članovi iste porodice bili i domobrani i partizani, i članovi radničkih savjeta i politički emigranti, i vjernici i pripadnici socijalističke zajednice. No, u obiteljskoj svakodnevici sve se to nekako skladno uklapalo u istu slagalicu. Sve ono što istraživač osjeća kao tenziju i kontradikciju vrijednu istraživanja, iz obiteljske je perspektive miroljubivo koegzistiralo, pa je tako bilo posve normalno da na polici jedna do druge stoje Matošecov Dječak sa Sutle, ilustrirana Biblija za djecu, knjige iz biblioteke Vjeverica te popularne francuske slikovnice o dogodovštinama djevojčice Maje koje su suptilno promicale građanske vrijednosti.

 

 

Kako, prema tome, odgovoriti na pitanje što naša osobna iskustva pridonose istraživanju socijalizma? Jedini je mogući odgovor da nema jednog ispravnog odgovora. Naša osobna iskustva – ali i njihov nedostatak – mogu služiti i kao potpora i kao zapreka našem istraživačkom razumijevanju prošlosti. Sjećanje nije historija, no zbog te dihotomije niti su naše pripovijesti kao istraživača manje vjerodostojne, niti su naša sjećanja o proživljenim godinama manje autentična. Važno je samo da jedno otvara prostor drugome i da svako od njih ima svoje mjesto u promišljanju o prošlome.

 

 

Stoga, ono što vrijedi za svako historiografsko djelo, vrijedi i za ovaj zbornik: prošlost i historiografija nikada u potpunosti ne korespondiraju, niti postoji ultimativni narativ koji će se u cijelosti poklapati s prošlom zbiljom. Postoji samo prostor otvoren za istraživanja, u kojemu se jedino stalnim otvaranjem novih tema i osmišljavanjem novih pristupa širi spoznaja. Za kraj, dotaknut ću se jedne kritike upućene projektu koju sam nedavno pročitala: da se projekt bavi samo „svijetlim“ stranama socijalizma i novijim temama koje su svima poznate i koje zato – nisu zanimljive (!). Upravo suprotno, ovi radovi i sadržajno i metodološki otvaraju teme koje dosad nisu bile prisutne u istraživanjima socijalizma i zato je ovakav zbornik hrvatskoj historiografiji i dobrodošao i potreban.

 

 

Snježana Koren