Predavanje “Društveni angažmani povjesničara. Bilanca jugoslavenskog i postjugoslavenskog iskustva”
Predavanje će održati Branimir Janković u srijedu, 1. studenog 2017. na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu.
—
INSTITUT ZA FILOZOFIJU I DRUŠTVENU TEORIJU
Univerzitet u Beogradu
1. novembar 2017.
TRIBINE I PREDAVANJA
Branimir Janković: Društveni angažmani povjesničara. Bilanca jugoslavenskog i postjugoslavenskog iskustva
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Uspostava historije kao moderne profesije u 19. stoljeću – u doba modernih nacija i nacionalizama – neraskidivo je ispreplela akademskog povjesničara s ulogom oblikovanja i učvršćivanja nacionalnog identiteta. Riječima Franje Račkog: „Narodna sviest, kritika i znanost imaju se vienčati u narodnom poviestniku“. Povjesničari su se stoga tijekom 19. i 20. stoljeća pretežno pozicionirali spram te dodijeljene, odnosno samoizabrane uloge afirmacije ili kritike dominirajućeg razumijevanja nacionalnog identiteta. Ta je neraskidivost spomenutog braka znanosti i nacije dakako na djelu i danas, što između ostalog potvrđuje poimanje vlastite profesionalne i društvene uloge dijela povjesničara u Srbiji prilikom burnih reakcija na knjigu Istorija Srbije Holma Sundhaussena.
Osim tog javno najviše vidljivog pozicioniranja i angažiranja u odnosu spram nacije, manje je zamjetno još jedno područje stručnih sukoba među povjesničarima. Naime unutar polja historije kao akademske discipline odvijala se u nacionalnim historiografijama u Jugoslaviji vrlo angažirana borba za teorijsko i metodološko moderniziranje i osuvremenjivanje matične struke. Neki su povjesničari upravo to smatrali ključnim područjem svoga djelovanja.
Povrh toga su od 19. stoljeća, kako ističe Hayden White, povučene čvrste granice između onoga što se u akademskoj historiografiji smatra društveno suviše radikalnim idejama, što do danas ima reperkusije na uvriježeno poimanje (ne)prikladnih formi akademskog (ne)angažiranja. No umnaženjem važnosti pridavane fenomenima individualnog i kolektivnog sjećanja i pamćenja te mnogostrukim praksama javne povijesti (Public History) – čime je od druge polovice 20. stoljeća, zajedno sa širim strukturnim promjenama, postupno uzdrmana pozicija povjesničara kao privilegiranog posjednika povijesti – otvorio se čitav niz pitanja. Na kojim osnovama temeljiti izmijenjenu društvenu ulogu povjesničara, što su neizbježni kontinuiteti njegova društvenog angažmana, gdje se pak mogu tražiti novi oblici angažiranja, aktivizma i javnog djelovanja itd.
S obzirom da jugoslavensko i postjugoslavensko iskustvo pretežno ne pokazuje (samo)refleksiju povjesničara ni prema pitanjima profesionalnog i društvenog angažmana i angažiranja niti prema širem okviru tradicionalnog preispitivanja uloge intelektualaca i intelektualnih intervencija, rad Grupe za studije angažovanosti Instituta za filozofiju i društvenu teoriju jedna je od prilika za takvo nešto. Ono što iz toga može dodatno proizići jest propitivanje u kojoj je mjeri mjesto povjesničara, zbog pridavane važnosti povijesti za nacionalni identitet, specifično u polju humanističkih i društvenih znanosti, nadalje je li povijest jedino područje angažiranja povjesničara i što eventualno njihovo iskustvo znači drugima.
Branimir Janković je postdoktorand na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na kojem je 2014. obranio doktorski rad koji je 2016. objavio kao knjigu Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma. Priredio je 2013. knjigu Intelektualna historija o povijesti intelektualca i intelektualnoj povijesti, a 2015. uredio temat „Povijest emocija“ u Historijskom zborniku. Na Odsjeku za povijest predaje o povijesti historiografije i suvremenoj historiografiji, historiografiji o Francuskoj i Ruskoj revoluciji te javnoj povijesti. Suurednik je web-platforme Kanal Oktobarika [100.1917] i urednik web-portala Historiografija.hr, za koji piše kolumnu Javna povijest.