Stipe Mlikotić – Okrugli stol o Franu Supilu – Zagreb, 11. listopada 2017.

 

Okrugli stol o Franu Supilu, Zagreb, 11. listopada 2017.

 

U srijedu, 11. listopada 2017. u 18 sati u Maloj je dvorani Matice hrvatske na Strossmayerovom trgu 4 u Zagrebu, u organizaciji Matičina Odjela za povijest, započeo dvosatni okrugli stol o Franu Supilu, povodom stogodišnjice njegove smrti u Londonu 25. rujna 1917. godine.

 

 

Skupom je moderirao profesor Željko Holjevac s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a sudjelovali su još i profesor Ante Bralić s Filozofskog fakulteta u Zadru, profesor Stjepan Ćosić s Filozofskog fakulteta u Splitu te Zlatko Matijević i Stjepan Matković, znanstveni suradnici Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, uz desetak zainteresiranih posjetitelja. Pozdravne riječi prisutnima – osobito akademiku Nikši Stančiću – uputio je moderator, koji je upozorio na povod skupu i njegove sudionike te nadolazeći prilog u Vijencu. Zatim je pružio kratki pregled Supilova javnog djelovanja i uvodno izlaganje zaključio citirajući „Odlomke romansirane biografije Frana Supila“ Miroslava Krleže (Forum, 6, 1967, 5/6). Slijedili su abecednim redom sudionici skupa.

 

 

Ante Bralić svoje je izlaganje posvetio Supilovu odnosu prema Srbima i srpskoj političkoj eliti u Hrvatskoj. Na početku je gradirao opća mjesta po kojima je kao član Jugoslavenskog odbora, začetnik politike „novoga kursa“ i pokretač Novoga lista, te kao antisrpski orijentiran dubrovački pravaš, Supilo prepoznatljiv sve užem krugu namjernika. Supilovu borbu protiv koalicije Srba-katolika i autonomaša koju je kao urednik Crvene Hrvatske vodio 1890-ih u Dubrovniku Bralić je iščitao u socijalnom ključu, kao sukob mladog autsajdera s društvene margine i lokalne postaristokratske, ekonomske i intelektualne elite. Zatim je podsjetio na statističke podatke koje Supilo donosi u članku objavljenom u Riečkom novom listu kolovoza 1911. (uključenom i u zbirku članaka Politika u Hrvatskoj iz iste godine), a koji se odnose na posve asimetričnu nacionalnu strukturu opozicionalnih i vladinovačkih mandata u pet saziva Sabora tijekom Khuenove ere. (S obzirom da je među europskim zemljama s ustavnim poretkom subdualistička Hrvatska imala najuži korpus stanovništva s aktivnim biračkim pravom, na ograničeni stvarni domašaj tih podataka ukazivalo se i ranije – usp. npr. Srbi u Hrvatskoj Drage Roksandića, Zagreb 1991, str. 104-106; op. SM.) Uz to, osvrnuo se na Supilove kritike upućivane naprednjacima kao nekritičkim filosrbima, njegova pomalo simplicistička objašnjenja o superiornoj političkoj okretnosti banovinskih Srba, utjecaj službene Srbije na srpske političare u Banovini i optužbe da je sam Supilo konfident srbijanske vlade, te njegovo viđenje „narodnog jedinstva“ unutar kojeg je bilo nužno suzbijati frankovački ekskluzivizam, odnosno privoliti samostalce i radikale da razmišljaju i djeluju unutar okvira hrvatske političke nacije. Unitarističku, integralnojugoslavensku fazu Supilova djelovanja prije početka Velikog rata Bralić je držao potrebnom spomenuti, bez daljnjih komentara.

 

 

Stjepan Ćosić iznio je „mali mozaik sličica o Supilu“. Povod za prvu bila je finalna rečenica romansirane biografije iz pera Josipa Horvata, gdje je urna sa Supilovim posmrtnim ostacima pogrešno ubicirana u Knežev dvor, umjesto dubrovačke Gradske vijećnice. Kao vijećnik početkom stoljeća Ćosić je osobno imao priliku svjedočiti koliko je slab interes taj predmet u dotičnom okruženju pobuđivao. Iskušenju da provjeri istinitost starije legende o tome kako je urna ustvari prazna nije odolio, no s obzirom da je nije bilo moguće otvoriti, legendu nije uspio valjano potvrditi niti opovrgnuti. Sama urna imala je neobičan itinerar. Nekoliko godina nakon njegove smrti ležala je zaboravljena u londonskom krematoriju, kojemu nitko nije plaćao ležarinu, da bi je zatim (čini se na Meštrovićev poticaj) preuzeo i neko vrijeme čuvao Supilov prijatelj bankar Pavle Mitrović. Napokon, na intervenciju novinarskog udruženja i uglednih Dubrovčana, krajem 1927. parabrodom Srđ bila je prevezena iz Londona i na Sušaku svečano izložena na odru 29. prosinca, odakle je prevezena za Dubrovnik. Na samu Novu godinu 1928., nakon ceremonije u kojoj je službeno sudjelovala država, pohranjena je u Gradsku vijećnicu, gdje se i danas čuva. Ćosić se zatim vraća na sam početak Supilova političkog djelovanja – osnivanje tajnog đačkog društva, koje je nastupalo pod geslom Dole sa svim, što na Nijemca sjeća!, čiji su članovi demonstrativno odbili pozdraviti prijestolonasljednika Rudolfa skidanjem kape prilikom njegova posjeta Dubrovniku 1885. godine, zbog čega su izbačeni iz škole. Dok je Melku Čingriji na intervenciju Čingrije starijeg omogućen povratak, Supilo je bio lišen te mogućnosti. Završio je tek dva razreda Poljodjelske škole i u osnovi je do kraja života ostao samouk. Ćosić ga ipak smatra fenomenom bez premca i usporedbe (izuzev eventualno s Radićem) na političkoj sceni Hrvatske, istovremeno karizmatikom, pragmatikom i dosljedno načelnim čovjekom, prvim koji je uspio uistinu probiti barijeru između Dalmacije i Hrvatske. Već kao dvadesetjednogodišnjak postao je urednik i pokretačka snaga Crvene Hrvatske, dok su suradnici Mato Pišta i Vlaho Bogdan bili više od trideset godina stariji. Upravo zahvaljujući tom listu razbijen je pokret Srba-katolika u Dubrovniku. Rano sazrijevaći, osnovna je politička načela definirao u inicijalnoj fazi i u daljnjem ih razvoju kao veliki strateg unatoč čestim taktičkim zaokretima u bitnome potvrđivao. Iz zapisa sunarodnjaka i stranih suvremenika (Ferrero, Grey, Steed, Seton-Watson) jasno je kako je na okolinu ostavljao izuzetno jak utjecaj, što mu je tijekom relativno kratkoga života priskrbilo čitavu galeriju snažnih neprijatelja. Ćosić je na kraju preuzeo Horvatovu ocjenu o Supilu kao političkom jasnovidjeocu te istaknuo da stogodišnjica njegove smrti obvezuje zainteresiranu javnost. Pozvao je na novo čitanje i dopunu goleme literature iz jugoslavenskog razdoblja, osobito što se tiče prve, dubrovačke faze njegova djelovanja.

 

 

Željko Holjevac pozabavio se ranije neobjavljenim izvorima koje je pronašao u fondu Zemaljske vlade Hrvatskog državnog arhiva. Riječ je o obavještajnim materijalima koji su o Supilu pribavljani u drugoj polovici 1914. i prvoj polovici 1915. godine, nakon njegova odlaska u emigraciju sredinom srpnja 1914., u osvit Velikoga rata. Ugarska je vlada i redarstvo izvještavalo Zemaljsku vladu o Supilovom kretanju i aktivnostima diljem zaraćene Europe. Tako ministar-predsjednik István Tisza već početkom kolovoza javlja o Supilovim kontaktima sa „sumnjivim“ Srbima i Talijanima u Veneciji, a sušačko ga redarstvo na staru godinu locira u istom gradu. Već početkom siječnja 1915. Tisza obavještava Zagreb da je Supilo, koji raspolaže znatnim novčanim sredstvima, otputovao u London gdje se predstavlja kao ugarski narodni zastupnik, drži politička predavanja i javno ističe potrebu za mirom. Isti izvor u travnju upozorava na opširan članak objavljen mjesec dana ranije u Corriere della Sera o Supilu, otprilike kada i državno nadodvjetništvo u Zagrebu poduzima izvide pod optužbom za veleizdaju. Zatim su registrirani članci iz ruskog tiska; sam Supilo u Trumbićevu društvu u travnju se nalazio u Sankt-Peterburgu, gdje je „inspirirao“ tamošnji tisak o našim prilikama. Slijedio je put u Niš i sastanak s Pašićem, pa Bukurešt i ponovo Sankt-Peterburg. Početkom srpnja bečka je policija u posjedu pariškog tiska koji izvještava o skupu Jugoslavena, a još krajem svibnja 1915. državno je nadodvjetništvo podiglo optužnicu zbog veleizdaje pred mjesno nadležnim kaznenim sudom u Rijeci.

 

 

Zlatko Matijević Supilovo je djelovanje pokušao osvijetliti kroz njegove odnose sa Stjepanom Zagorcem, pri čemu se dijelom oslanjao na neobjavljene Zagorčeve memoare koji se čuvaju u NSK, a koji su u literaturi uglavnom zanemareni. Zagorac je rođen 1868. u Karlovcu. Krajem stoljeća slovi za jednog od ključnih zagovornika kršćanskog socijalizma na našem području. Jedan je od osnivača Hrvatske stranke prava 1904., gdje uz Bauera i Harambašića kao tajnik stranke ima vodeću ulogu. U razdoblju od 1905. do 1914. (uz kraći prekid 1908.-1909.) blisko surađuje sa Supilom. Gorljivi je zagovaratelj Riječke rezolucije, pa već 1905. u Zagrebu objavljuje brošuru Istina o riečkoj rezoluciji ili Tko vara narod, a sudjeluje i u pregovorima s mađarskom opozicijom. Neuspjeh peštanske opstrukcije i posljedično donošenje željezničarske pragmatike vodilo ga je postupnom preispitivanju odnosa s Koalicijom, odnosno istupanju. Na poziv iz Beča, vjerojatno vojne kancelarije prijestolonasljednika, krajem 1907. na njemačkom piše memorandum koji će značiti povratak na pravaški program iz 1894., uz priznavanje srpske narodnosti i crkvene autonomije unutar okvira hrvatske političke nacije. HSP bi također trebao napustiti Koaliciju, raditi na fuzioniranju različitih pravaških opcija te ostvarenju trijalističkog preuređenja Monarhije. Tijekom 1908. redale su se Zagorčeve polemike sa Supilom oko Supilova navodnog prepuštanja Bosne Srbiji, njegovim ovlastima u pregovorima s mađarskom stranom u ime Koalicije, Zagorčevim kontaktima s ugarskom vladom i prijestolonasljednikom preko zastupnika Hodže oko pitanja novog sporazuma s Mađarima, čiji je tijek Zagorac javno obznanio, pregovorima s Rauchom oko stvaranja novog pravaškog bloka itd. Naposljetku se Zagorac privremeno priključio Starčevićevoj stranci prava, dok je za vrijeme rata bio član frankovačkog kluba u Saboru, ali ne i stranke. Ostaje kuriozitet da je na Friedjungovom procesu sudjelovao kao svjedok obrane, no svjedočio je u korist Supila, a zanijekao je i kontakte ostatka Koalicije s Beogradom, što do danas ostaje prijeporno. U korespondenciji iz 1912. Supilo i Zagorac se nazivaju „prijateljima“, a isti je termin upotrijebljen i u Supilovu pismu Trumbiću s kraja 1914. godine. Sam Zagorac se pri stvaranju Države SHS izjašnjavao kao „supilovac“, odnosno pristaša federalističke koncepcije, zbog čega je bio nadziran i tek je na opetovanu intervenciju kod bana Tomljenovića dobio jamstva da će se s tim prestati. Posljednja faza njegova djelovanja ispunjena je pomalo neobičnim zaokretima. Sudjelovao je pri osnivanju Hrvatske (staro)katoličke crkve 1923. i postao njen svećenik, a u isto je vrijeme prvi put postao gradonačelnik Karlovca. Poslije proglašenja Diktature priključio se novoosnovanoj Jugoslavenskoj nacionalnoj stranci i nedugo prije smrti po drugi put obnašao dužnost karlovačkog gradonačelnika.

 

 

Stjepan Matković smatra da je Supilo kao borbeni političar i novinar obilježio jedno razdoblje hrvatske politike. Poziva na novo čitanje Supilove uloge, s obzirom da su i pored brojnih historiografskih radova (između ostalih, Dragovana Šepića, Nikše Stančića, Ive Perića i Bogdana Radice), snažniji utjecaj ostvarile ocjene publicista i književnika. Podsjetio je da je i sam Antun Gustav Matoš surađivao s Novim listom, no da se kao pravaš kasnije kritički odnosio prema Supilovim političkim manevrima. Kao prijeporne točke izdvojio je Supilovo navodno isporučivanje Bosne velikosrpskim aspiracijama, animozitet prema Zagrebu i njegovoj političkoj i intelektualnoj eliti, navodno prešućivanu ulogu riječkoga kapitala u pokretanju i djelovanju Novog lista te zaokret u odnosima s vrhbosanskim (sarajevskim) nadbiskupom Josipom Stadlerom nakon 1900. godine. Kakogod, njegovo je djelovanje moguće osvijetliti iz niza različitih vrsta suvremenih izvora, od komentara i pisama brojnih suvremenika koji su postupno izranjali, do obavještajnih izvora i tiska s područja cijele Monarhije. Plauzibilnom pritom drži uvriježenu podjelu na tri faze, od dubrovačke u kojoj je odigrao važnu ulogu u obrani hrvatskog identiteta, preko riječke simbolizirane Novim listom, do emigrantske. Premda je odustao od osnivanja Hrvatskog odbora, u trajne mu se zasluge može upisati upoznavanje javnosti s odredbama tajnog Londonskog ugovora, suprotstavljanje Pašićevim velikosrpskim/unitarističkim koncepcijama i rani izlazak iz Jugoslavenskog odbora. Duboko proturječna osoba, ostaje simbol pronicljivosti i izigranosti Hrvatske u Prvom svjetskom ratu, a njegovu ulogu nije uspio zasjeniti ni konačni psihički slom.

 

 

Na kraju, akademik Stančić prisjetio se obilježavanja stote godišnjice Supilova rođenja, u Dubrovniku 1970. godine, u čijoj je organizaciji sam sudjelovao.

 

 

U travnju ove godine Hrvatska je pošta u seriji „Znameniti Hrvati“ izdala poštansku marku sa Supilovim likom i dijelom naslovnice Novog lista. Odjel za povijest Matice hrvatske ovim joj se okruglim stolom pridružio kao – koliko mi je poznato nakon savjesno poduzetih napora na Svemrežju – jedina institucija u Republici Hrvatskoj koja je dolično obilježila stotu godišnjicu smrti Frana Supila. Bilo je i pozvanijih (od Općine Konavle, Grada Dubrovnika, Grada Rijeke, Hrvatskog sabora, Novog lista do – možda najprije – Hrvatskog novinarskog društva) koji su to propustili učiniti. Stoga organizaciju ovog okruglog stola možemo samo pozdraviti, tim više što se u osvjetljavanju fenomena Supilo sudjelovalo i s dijelom izvornih prinosa. Prezentirana čitanja s državotvornim naglascima imaju legitimno uporište u Supilovu životnom putu. Međutim, njegovo je kubistički samostilizirano lice već pristajalo i uz druge teleološke okvire (usp. nekrolog RWSW-a objavljen pod naslovom „A Southern Slav Patriot“ u časopisu The New Europe, vol. IV. No. 51, October 4, 1917. ili „Uvod“ Vase Bogdanova Politici u Hrvatskoj u izdanju zagrebačke Kulture 1953.), pa smo sigurni da je neke grimase sačuvalo i za budućnost. [I]ma više stvari između neba i zemlje, moj Horacije, no što sanja Tvoja filozofija, prepisujemo za kraj liniju iz dramoleta „Razgovor sjena u hrvatskom limbu“, nastalom u, koliko je to protekom vremena uopće moguće, autentičnom supilovskom okruženju (napisan je na poticaj uredništva Novog lista, a u prigodi proslave stote obljetnice ovih novina, na kojoj je izveden po glumcima riječkog Kazališta (prosinac 1999), a potom je u svečanom broju istih novina i objavljen, stoji u bibliografskoj bilješci iz Kaspariane Slobodana Šnajdera, Zagreb 2005, jednoj od onih koje nedostaju u natuknici o Supilu Hrvatskog biografskog leksikona).

 

Stipe Mlikotić