Sven Španić – prikaz knjige – Stevo Đurašković, “The Politics of History in Croatia and Slovakia in the 1990s”, 2016.

Stevo Đurašković, The Politics of History in Croatia and Slovakia in the 1990s, Srednja Europa, Zagreb 2016, 225 str.

 

 

Osnovni istraživački zadatak koji pred sebe postavlja recentna studija politologa Steve Đuraškovića, nastala kao proširenje autorove doktorske disertacije, jest ispitati kako su politike povijesti i nacionalističke ideologije dviju vladajućih partija u Hrvatskoj i Slovačkoj (HDZ F. Tuđmana i HZDS V. Mečiara) tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća korištene od njezinih kreatora za održanje političke moći, a u kontekstu raspada višenacionalnih zajednica. Autor povrh toga nastoji utvrditi postoji li i u kojoj mjeri utjecaj razlika u povijesnome nasljeđu na oblikovanje dviju politika povijesti (ideologiju, ostale politike i moduse vladanja, uključujući sam proces disolucije).

 

Odabir upravo Hrvatske i Slovačke za sastavnice komparacije Đurašković obrazlaže upadljivom činjenicom da Hrvatska i Slovačka 1990-ih predstavljaju jedine zemlje u regiji Srednjoistočne Europe (uključujući tri baltičke države) koje pokazuju ozbiljnije demokratske deficite. Ta činjenica nameće pitanje na koji način brojni raniji povijesni paralelizmi između dvije zemlje ili naroda/nacije (nezavisnost u ranome srednjem vijeku, Habsburška Monarhija, Austro-Ugarska, nositelji nadnacionalnih identitetskih koncepata čehoslovakizam i jugoslavizam, resentiman prema jačim partnerima u složenoj državi, iste godine povijesnih lomova, satelitske države u II. svjetskom ratu, narativi o tisućgodišnjoj borbi za slobodu), ali i određene specifičnosti povijesnoga razvoja utječu na sličnosti i divergencije u politikama povijesti HDZ-a i HZDS-a. Njihova se ocjena u radovima većine ranijih relevantnih istraživača dade sažeti u definiciju pretpolitičkih nacionalističkih pokreta uvezanih ideologijom eklektičkoga karaktera, odnosno heterogenih izvorišta.

 

Prihvaćajući ovo određenje, autor ranijim razmatranjima ovoga problema (najobuhvatnije je ono Sharon Fisher) predbacuje da ne nude interpretacijsku poveznicu s povijesnim nasljeđem, osobito onim socijalističkoga perioda (koje razjašnjava autorovu provodnu interpretacijsku sintagmu „nacionalizma resentimana“), čime se lišavaju mogućnosti da ponude uvjerljivo objašnjenje zašto su se dva pokreta pokazala u zadobivanju podrške elektorata bitno uspješnijim od nekih stranaka s ideološki „čišćim“ nacionalističkim backgroundom.

 

Fenomen politike povijesti autor određuje, slijedeći doajena ove discipline u hrvatskoj znanosti Tihomira Cipeka, prvenstveno kao uporabu povijesti u svrhu političke legitimizacije, odnosno utjecaj povijesnih narativa i simboličkih praksi na procese izgradnje nacionalnih identiteta, kao i one demokracije i formiranja specifične političke kulture. Kao disciplina politika povijesti se oblikuje u Njemačkoj devedesetih godina prošloga stoljeća u sklopu istraživanja o utjecaju različitih povijesnih iskustava i sjećanja Istočnih i Zapadnih Nijemaca na proces ujedinjenja te zemlje, da bi se ubrzo prešlo na vezu između teškoća u demokratskoj tranziciji u Istočnoj Europi s različitim fenomenima iz totalitarne, komunističke i fašističke, prošlosti. (Tome se mogu, držimo, pridodati i širi povijesni odnosno akademski konteksti, poput buđenja etničkog, kulturnoga obrata i postmoderne).

 

Njezini specifični vidovi koje većina istraživača stavlja u fokus svojih studija uglavnom jesu problemi poput uporabe povijesti za političku legitimaciju te pitanje suočavanja s prošlošću i tranzicijske pravde. Teorijsko-metodološki koncept za koji se autor odlučuje jest onaj politološke kulturne poredbe, smatrajući ga osobito pogodnim za proučavanje procesa političke tranzicije i revolucija, u kojima je izgradnja nacionalnoga identiteta bitan faktor. Ovaj pristup, naime, ne tendira ispitivanju međudjelovanja strogo definiranih varijabli, nego, naprotiv, tretira jedinice komparacije u njihovoj povijesnoj i društvenoj specifičnosti, što ga upućuje na iskustvo komparativne historije (prije svega one asimetričnoga tipa), utiskujući Đuraškovićevoj studiji pečat interdisciplinarne perspektive ne samo u tematskome smislu, već i onom metodološkom.

 

U prvome poglavlju nakon donošenja pregleda razvoja nacionalnih ideologija, odnosno identitetskih koncepeta (pojava konkurentnih supranacionalnih odnosno ekskluzivističkih nacionalnointegracijskih ideologija u 19. stoljeću, rast alternative ekskluzivnoga nacionalizma autonomističkom opozicijom integralističkim projektima „jačega“ etničkog partnera u međuratnome razdoblju, utjecanje komunista nacionalnome sentimentu pri izgradnji pokreta otpora domaćim kvislinzima, poslijeratni centralizam jednopartijske vlasti praćen vjerom u prevladavanje nacionalnih suprotnosti razvojnim ekonomizmom), autor se usredotočava na razdoblje zreloga socijalizma, koje će iznjedriti predloške politike povijesti i ideološke formacije koji će igrati ključnu ulogu pri gradnji politika povijesti vladajućih stranaka u prvom razdoblju tranzicije.

 

U autonomnoj će slovačkoj republici tako husakovska nomenklatura podupirati nastojanja lojalne inteligencije na (re)kodiranju devetnaestostoljetnog narativa o „plebejskoj naciji“ – masovno populariziranoga od međuratnih klerikalnih autonomista – na jezik službenoga marksizma. Time će SNP u djelima povjesničara i, osobito, književnih „nacionalnih bardova“ figurirati kao vrhunac tradicije narodnih buna, a pozitivnom prevrednovanju bit će podvrgnuta i uloga rehabilitiranih „nacionalista“ u slovačkoj Partiji. Obnovljenoj socijalističkoj državnosti povjesničari će pak tražiti preteču u „zlatnom dobu“ Velike Moravske. S druge strane, po smjeni „proljećarskoga“ rukovodstva odnos prema hrvatskoj posebnosti može se opisati kao paradoksalna kombinacija dvije nespojive politike: supresije iskazivanja kulturnoga nacionalizma pratit će ubrzanje procesa afirmiranja republičke državnosti („federiranja federacije“).

 

Ipak, oba slučaja povezuje funkcija federalizacije kao supstituta zaustavljenog procesa liberalizacije. To za nenamjeravanu posljedicu ima fenomen etnicizacije politike (opisan konceptom „institucionalizacije etničnosti“ R. Brubakera, koji utvrđuje poveznicu lenjinističkoga odgovara na tzv. nacionalno pitanje s jačanjem etničkoga nacionalizma u praksi istočnoeuropskih režima i društava, odnosno njihov utjecaj na političke trendove perioda tranzicije), koji će u slučaju Jugoslavije postati očiglednijim u uvjetima liberalizacije 1980-ih. S obzirom na ulogu pri oblikovanju tranzicijskih politika povijesti Đurašković parnjaka slovačkome oficijelnom „crvenome nacionalizmu“ u hrvatskome slučaju nalazi u političkoj misli, odnosno filozofiji povijesti Franje Tuđmana, prominentnoga partijskog povjesničara koji je zapao u nemilost zbog svojih pokušaja revizije određenih dogmi službene partijske historiografije, koji se mogu podvesti pod težnju nacionalizacije povijesti NOB-a, s naznakama pretpostavljanja nacionalnoga momenta onom klasnom.

 

U daljnjem razvijanju svoje misli budući će lider HDZ-a u metapovijesnim promišljanjima iz vremena disidentstva ponuditi osobeno organicističko i teleološko viđenje nacionalne povijesti, čiju će jezgru činiti zaključak kako bi mali narodi trebali odbaciti ideje supranacionalnih integracija, s obzirom da se ove u praksi nužno pokazuju kao instrument imperijalizma jačih nacija. Ta će se teza logički nadopunjavati s Tuđmanovim predlaganjem projekta tzv. nacionalnoga pomirenja – preuzeta od nekadašnjega ustaškog dužnosnika M. Luburića – zapravo poziva ustašama i komunistima, odnosno njihovim ideološkim ili biološkim potomcima da se zajedno okupe oko borbe za hrvatsku nezavisnost, a protiv navodne srpske hegemonije.

 

Međutim autorovo viđenje tuđmanizma kao jedne kompleksne nacionalističke ideologije izrazito osobne inspiracije, odnosno  pretežito originalnih karakteristika, moglo bi se, čini nam se, u određenoj mjeri dovesti u pitanje. Naime, ispravno izdvajajući zazor spram supranacionalnih ideoloških i identitetskih koncepata kao jezgrenu misao Tuđmanove ideologije, Đurašković propušta pobliže odrediti njezine intelektualne korijene. Prema (i) našemu mišljenju, nit njihove geneze, uz uvažavanje svih dijakronijskih modifikacija, bi valjalo pratiti još od političkoga mišljenja grupe međuratnih hrvatskih lijevih intelektualaca razočaranih integralističkim idejama svoje mladosti (indikativna je u ovome smislu, primjerice, Tuđmanova fascinacija kerestinečkim klicanjem „sovjetskoj Hrvatskoj“).

 

Najznačajnije i najdugovječnije ime ove generacije svakako je ono pisca Miroslava Krleže, Tuđmanova poznanika, ali kroz desetljeća i jednoga od najkrupnijih intelektualnih pojava hrvatske i jugoslavenske Partije. Krleža u svome djelu znatno prije slovačkoga husakovskog barda Vladimira Minača gradi osobenu viziju rebelskoga, klasnog hrvatstva, koji svoju zaokruženu poetsku apoteozu zadobiva u plebejskome martirologiju Balada Petrice Kerempuha. Premda ne može biti govora o njegovome sustavnom njegovanju kao u slovačkome slučaju, ovakav će tip lijevoga nacionalizma zahvaljujući Krležinom gotovo sakrosanktnom statusu u određenome smislu biti „prokrijumčaren“ i u oficijelnu kulturu socijalističke Hrvatske (dakako, ne zanemarujući ne manje bitan fenomen Krležina jugoslavenstva).

 

Pukim slučajem se zasigurno ne može smatrati činjenicu da će neki će od Krležinih najznačajnijih literarnih discipula proisteklih iz predratnoga kruga „pečatovaca“ poput Ranka Marinkovića ili Petra Šegedina (u čijim „proljećarskim“ esejima krležijanska vizija nacionalnoga identiteta dobiva nekovrsnu svoju daljnju razradu) devedestih godina, donekle usporedivo sa svojim slovačkim kolegama, prihvatiti Tuđmanov politički projekt kao ostvarenje vlastitih ideala (uostalom, ne ukazuje li na ove tijekove simbolički i jedna karakteristična kasnotuđmanistička groteska u vidu proslave Poglavarova rođendana kazališnom obradom Krležinih Balada, znakovito naslovljenih stihom Seh križnih putev konec i kraj?). Stoga se, usudit ćemo se ustvrditi, veze Tuđmanova mišljenja s tradicijama hrvatske (komunističke) ljevice otkrivaju u mnogostrukijoj, pa i intimnijoj uvjetovanosti od one na koju bi mogla upućivati sama karijera partijskoga historičara, odnosno strukturne podloge „etnicizacije politike“ kasnoga jugoslavenskog socijalizma.

 

Kako autor pokazuje u drugome poglavlje svoje studije (o politici povijesti i vlasti u Hrvatskoj i Slovačkoj 1990-ih), obje partije pozicije moći zadobivaju u kontekstu akutne krize, koja donosi imperativ nacionalne homogenizacije. U Slovačkoj Mečiar gradi popularnost na rastućem nezadovoljstvu upravljačkom izvedbom prve postkomunističke garniture na vlasti, koju dio javnosti smatra odgovornom za pojave ekonomskih teškoća i društvenoga raslojavanja uslijed otpočetoga procesa privatizacije, ali i popustljiv odnos prema svojim liberalnim partnerima u Pragu. Tuđmanov HDZ pak pobjeđuje na prvim višestranačkim izborima u uvjetima ofenzive Miloševićeve politike na de facto konfederalistički ustavni aranžman Jugoslavije.

 

Ideologija HZDS-a preuzela je već uobličene ideje platforme grupe nacionalističkih intelektualaca okupljenih oko Matice slovačke, koji su na krizu reagirali pozivom na stvaranje svenarodnoga pokreta independističkoga usmjerenja kao alternative navodnome jalovom stranačkom politikantstvu, pri čemu je osobito bitno da su kako sastav ovoga miljea, tako i njihove ideje odavale poveznicu s „crvenim nacionalizmom“. Populistički program nove stranke smjerao je delegitimizaciji s jedne strane „praških Slovaka“ iz VPN-a, koji su predstavljani kao kulturno otuđene elite intelektualaca u službi tuđih interesa (odbacivanje češke tradicije liberalizma povezivalo je Mečiarov pokret i s međuratnim autonomistima, ali i s oficijelnim stavovima komunističkoga razdoblja), a s druge revizionističke desnice (SNS), prvenstveno obranom tradicije SNP-a.

 

Jednako se tako pokazao i uspješnijom alternativom nasljednicima izvornoga ludakizma, nasuprot kojih je HZDS kao adut imao i već javljajuću nostalgiju za socijalnom sigurnošću i relativno zadovoljavajućim životnim standardom husakizma (što predstavlja sukob s Crkvom, dok će Crkva ostati nedeklarirani saveznik HDZ-a). U tome smislu autor prihvaća ocjenu mečiarizma kao „očuvanja prošlosti u sadašnjosti“ (G. Eyal). S druge strane, u program HDZ-a jednostavno je pretočen Tuđmanov eklektički (vertikala Starčević-Radić-hrvatska ljevica), transideološki koncept nacionalizma, koji u predizbornoj kampanji 1990. uspijeva zadobiti prednost nad reformiranim komunistima te liberalnom, umjereno nacionalističkom Koalicijom narodnoga sporazuma, oslikavajući prve kao marionete Beograda, odnosno predbacujući potonjima manjak odlučnosti u artikuliranju hrvatskih interesa. Tijekom prvih godina može se govoriti o svojevrsnom „zlatnom razdoblju“ njihovih politika povijesti.

 

Tako u Hrvatskoj s eskalacijom krize i izbijanjem otvorenoga rata, u namjeri homogenizacije političkih aktera oko cilja obrane nacionalnoga suvereniteta i teritorijalnog integriteta, Tuđman zauzima pomirljiviji stav prema opoziciji, pozivajući je u Vladu nacionalnoga jedinstva te obznanjuje kraj ideološkoga građanskog rata koji traje od II. svjetskoga rata. Iz toga razloga, ali i zbog podrške međunarodne zajednice, osuđuje proustaški ekstremizam HSP-a. S druge strane, narativ nacionalnoga pomirenja iskazuje kao inherentno antagonizirajući prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj, što se ogleda, primjerice, u navadi da se komunistički zločini pripišu partizanima srpske nacionalnosti (što prerasta u „pomiriteljski“ ekvivalent Jasenovca). Povrh toga, Tuđman nakon Sarajevskoga primirja i s eskalacijom sukoba u BiH, uz tinjajući frakcijski rat u HDZ-u, sve očitije počinje provoditi ambivalentnu, dvostruku politiku javne osude ekstremizma, uz istodobno popuštanje radikalnoj stranačkoj struji koja vrši pritisak u korist revizije povijesti, uključujući i rehabilitaciju kvislinškoga režima.

 

U manje zaoštrenom vidu slične tendencije mogu se uočiti i u Slovačkoj, pa tako Mečiarove osude „normalizacije“ (odgovornost koju, slično kao i za raniji period staljinizma, pripisuje češkim komunistima) prate i njegove pohvale idealizmu „socijalističkih patriota“ (mada ne i samoga Husaka). Usto, u oba slučaja i sami narativi vladajućih u sebi sadrže elemente povijesnoga revizionizma (sklonost tumačenju SNP-a kao ustanka protiv Tisina režima, uz istodobno implicitno tretiranje satelitske države kao dokaza sposobnosti Slovaka za neovisnost, odnosno Tuđmanova ocjena o NDH kao i izrazu povijesnih težnji hrvatskoga naroda). Prvu ozbiljniju krizu politike povijesti dviju stranaka doživjet će intenziviranjem frakcijskih borbi krajem prve polovice desetljeća, koje će zaprijetiti gubitkom parlamentarne većine. Naime, nakon uspješnoga odstranjenja nezadovoljnika u svojim redovima Mečiar i Tuđman prividno izlaze jači, ali cijena pobjede je savezništvo s desnicom.

 

Revizionističke težnje ovih nevoljnih saveznika ugrožavaju politiku nacionalnoga pomirenja, a zbog iscrpljenja državotvorne agende, uparenim s gospodarskim pokazateljima i znacima sistemske korupcije, legitimizirajući narativ u obje zemlje sredinom desetljeća proživljava krizu. Autoritarniji stil vladanja i njegov organicistički karakter, koji se pokazao efektnim u homogeniziranju nacije naspram vanjskoga protivnika, sada se očituje u vidu oslikavanja opozicije, podržavane od međunarodnih faktora, kao novoga izdanka izdajničke elite koja služi stranim centrima moći. HDZ se u tom pogledu pokazuje uspješnijim, što se može pripisati nezadovoljstvu reakcijom međunarodne zajednice na ratnu krizu, ali i za vladajuće također povoljnoj činjenici da vodeće oporbene snage zadugo nisu dovodile u pitanje samu srž vladajućega narativa, već su svoju kritiku ograničavale na transideološka pitanja poput problema korupcije i gospodarskoga stanja.

 

U trećemu dijelu knjige govori se o širim politikama povijesti (policies of history) u Slovačkoj i Hrvatskoj tijekom 1990-ih godina. Navedeni pojam, naime, obuhvaća „konkretnije“ povijesne sadržaje koje se smatra vrijednima nacionalnoga pamćenja (državni simboli, udžbenici, praznici, komemoracije, „mjesta nacionalnoga pamćenja“…). Oni se mogu sagledavati kao svojevrstan potporanj narativnoj dimenziji politike povijesti (politics of history), koja čini jezgru procesa gradnje nacionalnoga identiteta i najbitniji izvor legitimiteta nositelja političke moći. Ipak, pored tri preostale kategorije politika povijesti (političko-obrazovna dimenzija, politika nacionalnih simbola, političko-administrativna dimenzija), Đurašković osobiti fokus stavlja na najmanje istraženu politiku suočavanja s autoritarnom prošlošću (Vergangeheitspolitik), koja se u konkretnom vidu manifestira u mjerama poput suđenja, abolicije, amnestija itd., kao i onom ekonomske restitucije, odnosno odštete za nacionaliziranu imovinu.

 

U slučaju Slovačke, kako autor pokazuje, Mečiarov je HZDS kao alternativu inzistiranju VPN-ove vlade na – u uvjetima ekonomskih teškoća za širu javnost – efermernome pitanju provedbe lustracije, praćenome uporabom dosjea u obračunima s političkim protivnicima (od njezinih će kritičara ono biti predstavljeno kao pokazatelj spremnosti liberala na denunciranje sunarodnjaka za račun „praških“ mentora), ponudio kombinaciju verbalne osude komunističkoga režima i pohvale djelovanja „socijalističkih patriota“ poslije 1968. godine. U Hrvatskoj je pak Tuđman argument ratne ugroze koristio kao sredstvo pri ograničavanju pokušaja desne frakcije HDZ-a da se obračuna sa svojim unutarstranačkim protivnicima korištenjem Udbinih dosjea i sl.

 

Zakonska rješenja i sudska praksa u obje zemlje ne pokazuju nikakva sistemskog nastojanja vladajućega establišmenta na polju Vergangeheitspolitik (izuzetak donekle predstavlja Mečiarova primoranost da nastavi provoditi restitucijske zakone donesene za vlasti VPN-a, pri čemu se to pitanje nastoji „tehnicizirati“ kao isključivo posao sudbene vlasti). One, pak, malobrojne i parcijalne mjere u tom pravcu (restitucija židovske imovine u Slovačkoj, suđenje Dinku Šakiću 1998-1999) provedene su prvenstveno kao ustupak međunarodnoj kritici rastućih revizionističkih tendencija vlasti (premda im se može pripisati, osobito u slovačkom slučaju, i poruka krajnoj desnici). Iz svega navedenoga autor zaključuje kako upravo u konceptu „nacionalnoga pomirenja“ vladajućih garnitura valja tražiti onu suštinsku kočnicu procesu suočavanja s prošlošću u oba tranzicijska društva.

 

Slijedom razlika u povijesnim naslijeđima, ali i specifičnosti dinamika političkih zbivanja u razdoblju početaka tranzicije i disolucije federativnih država, ovaj negativni aspekt politika povijesti u dvije se zemlje manifestirao na donekle različit način. U slovačkome slučaju može se govoriti o procesu induciranog „odumiranja“ od liberalnih prethodnika na vlasti započetoga sukcesivnim taktikama njihove kompromitacije odnosno marginalizacije u političkome životu i javnome diskursu uopće. U Tuđmanovoj Hrvatskoj utjecanje sveobjašnjavajućoj interpretacijskoj panaceji „jugokomunizma“ trebalo je spriječiti otvaranje sadržajnije rasprave o odgovornosti(ma) za represiju u prošlosti. Unatoč tome, u oba je primjera krajnji raison kreatora opisanih politika bio preventivne naravi na dvije razine: pored praktičnih razloga dnevne politike (uklanjanje fokusa s optužbi za režimsku prošlost pripadnika ili saveznika novoga establišmenta), njihova je svrha, naime, bila osloboditi nacionalni identitet bilo kakve povijesne odgovornosti za nepravde u prošlosti i tako potvrditi službenu predstavu o povijesti kao iznutra nekonfliktne, a izvana uvijek ugnjetavane organicistički shvaćene etničke zajednice, odnosno, u konačnoj instanci, očuvati koheziju same jezgre legitimirajućega narativa vladujućih partija.

 

Što se ostalih dimenzija politika povijesti tiče, pored brojnih podudarnosti zamjećuje se i donekle različit odnos spram ideologijske jezgre. Novčanice u oba slučaja simbolički vjerno reprezentiraju povijesni narativ stranaka: na slovačkima su zastupljene sve tri zaglavne vrijednosti iz prvog programa stranke (ćirilometodska tradicija, narodni preporod, međuratna borba za autonomiju), dok hrvatske uglavnom donose ličnosti vezane uz državnopravnu vertikalu. Upadljivo su izostavljene ličnosti vezane uz nadnacionalne koncepte jugoslavizma i čehoslovakizma. Novi će udžbenici pak slijediti etnocentričku viziju nacionalne prošlosti, s vidljivom zastupljenošću teleološke predstave o „tisućgodišnjoj borbi za državnost“, delegitimizacijom nadnacionalnih ideologija i inzistiranjem na nacionalnom martirologiju. Ipak, hrvatski udžbenici u većoj će mjeri pokazivati tendenciju opravdavanja kolaboracije, praćenu relativno slabijim naglaskom na domaći pokret otpora u odnosu na slovačke autore. Naglašenije će biti i negativno stereotipiziranje glavnog etničkog Drugog, pa će uloga Srba kao stereotipnih antagonista zadobiti gotovo atemporalnu, transpovijesnu dimenziju.

 

Međutim, u slovačkome slučaju pokušaji nacionalističke politizacije struke izazivaju odlučniju reakciju povjesničarske zajednice, odnosno „institucionalne“ historiografije, a grupa povjesničara oko nacionalne akademije ujedno im postavlja svojevrsnu branu u vidu službenih udžbenika, uglavnom oslobođenih teleološke perspektive i viktimološke mitologije. Uz mjere njihove dekomunizacije i nacionalizacije, praznici i muzejski postavi koji komemoriraju SNP u Slovačkoj uspijevaju sačuvati svoju prisutnost, dok je usprkos Tuđmanovim nastojanjima legitimizacije pamćenja antifašističke borbe posredstvom njezine nacionalizirane interpretacije ono izloženo procesu marginalizacije, a moglo bi se govoriti i o ozračju supresije sjećanja, s obzirom na raširenu pojavu zapuštanja odnosno izostanka sankcioniranja uništavanja partizanskih spomenika. Stoga Đurašković zaključuje kako se u Hrvatskoj epohe tuđmanizma, osobito njezina zrelog perioda, politike povijesti smještaju bliže desnome političkom polu od samoga ideološkoga narativa vladajuće stranke i, osobito, metapovijesne misli njezinoga lidera-ideologa, gotovo u potpunosti obesnažujući njezinu lijevonacionalnu sastavnicu, za razliku od Slovačke gdje one pretežito prate smjer HZDS-a.

 

Premda ne isključuje važnost zatečenoga konteksta, poput ranije etabliranoga dioništva identitetotvorne uloge Katoličke crkve ili ratne ugroženosti (osobito kontekst konfrontacije s „partizanskom“ JNA), razloge ovakvoj „konceptualnoj diskrepanciji“ unutar Tuđmanove ideologije autor pronalazi i u svjesnim političkim odlukama vlasti, videći u toleriranju brisanja antifašističkih „mjesta sjećanja“ onaj ishodišni faktor koji je kreirao povoljno društveno ozračje za pojavu eksplicitnijih revizionističkih politika povijesti, poput imenovanja nove valute, pitanja „šahovnice“ ili osobne predsjednikove zamisli „miješanja kostiju“ u Jasenovcu. Unatoč rečenoj inherentnoj kontradikciji, HDZ-ove politike povijesti će se u svojoj legitimizirajućoj funkciji pokazati uspješnima, s obzirom da je vladajućima uvijek bilo moguće pronaći zaklon od prijepora o Drugome svjetskom ratu u utjecanju općeprihvaćenome (barem od etničke većine) narativu o žrtvovanju i pobjedi u Domovinskome ratu. Za razliku od Jasenovca i Bleiburga, Tuđman će rado pohoditi komemoracije svoje pobjede. I u hrvatskom i u slovačkom slučaju politike povijesti iskazale su funkciju podupiranja narativa o vladajućoj partiji kao utemeljitelju i jedinom kredibilnom garantu opstojnosti nacionalne državnosti.

 

Rukovodeći se spoznajama proizišlim iz ovoga istraživanja, autor u zaključku sugerira mogućnost proširenja komparacije ovoga tipa pomoću klasičnijih politoloških modela na druge slučajeve istočnoeuropskih zemalja i društava karakteriziranih sličnim povijesnim nasljeđem i političkim trendovima iskazanim tijekom tranzicije, primjerice nekadašnje sovjetske republike. Pritom pretpostavlja da bi ovaj postupak potvrdio zaključak kako prisustvo varijabli resentimana prema jačemu partneru u federativnoj državi s jedne i povijesne tradicije zagovaranja stvaranja supranacionalnih identiteta s druge strane predstavlja onu kauzalnu „jezgru“ koja će rezultirati javljanjem ozbiljnih (sistemskih) demokratskih deficita.

 

Ne uklanjajući se zahtjevu šire društvene odgovornosti akademske zajednice, Đurašković izražava nadu da bi se ovaj predloženi spoj klasičnoga i kulturnokomparativnoga pristupa u politologiji, kao i sami zaključci slovačko-hrvatske poredbe, mogli pokazati korisnim za daljnje usmjeravanje procesa suočavanja s prošlošću, pa stoga i demokratizaciju nacionalnih identiteteta, odnosno političke kulture općenito, koji na ovim geografskim širinama umnogome i dalje predstavljaju prije desideratum, negoli društvenu realnost. U konačnici, određeni recentni razvoji događaja upečatljivo pokazuju kako nespretno rukovanje ovim instrumentima znade polučiti sasvim suprotne posljedice od onih željenih.

 

Sven Španić