Mihaela Marić – prikaz knjige – George G. Iggers, “Istorijska nauka u 20. veku”, 2014.

George G. Iggers, Istorijska nauka u 20. veku. Kritički pregled u međunarodnom kontekstu, preveo s njemačkog Mihael Antolović, Arhipelag, Beograd 2014, 176 str.

 

 

George Iggers rođen je 1926. u Njemačkoj u židovskoj obitelji koja je zbog nacističkog režima emigrirala u SAD. Studirao je u Chicagu gdje je i doktorirao. Kasnije postaje profesor intelektualne historije, a ostala područja njegova interesa su povijest historiografije, suvremena historiografija i teorija historije. Važno je Iggersovo sudjelovanje u osnivanju Komisije za povijest historiografije pri Međunarodnom odboru za povijesne znanosti 1980. godine. Knjiga Istorijska nauka u 20. veku: kritički pregled u međunarodnom kontekstu doživjela je više izdanja te je prevedena na nekoliko jezika, među njima i na srpski 2014. godine.

 

Knjigu otvaraju Iggersov predgovor, kratka riječ „Povodom novog izdanja 2007. godine“ i uvod. Slijede četiri poglavlja s više manjih podpoglavlja, zatim prijedlozi za daljnje čitanje, literatura i registar imena te kratka bilješka o autoru. Na samom kraju nalazi se pogovor srpskom izdanju koji je napisao Mihael Antolović. U predgovoru Iggers objašnjava zašto i kako obrađuje pojedine bitne pravce u historijskoj znanosti u 20. stoljeću. Navodi kako ga je zanimalo što je u novijoj historiografiji preživjelo od prosvjetiteljskog pouzdanja u znanstvenost historije kao discipline nakon pojave postmodernizma. Iggersova knjiga prvi je put izašla 1993. godine, stoga u pogovoru novom izdanju iz 2007. objašnjava zašto je dodao još jedno poglavlje u kojem se osvrće na promjene koje su se dogodile nakon završetka Hladnog rata – na prijelazu 20. u 21. stoljeće – u periodu otkako je izišlo prvo izdanje njegove knjige.

 

U uvodu autor pokušava objasniti što se to dogodilo u zadnja dva ili tri desetljeća 20. stoljeća te uspoređuje nove ideje s onim tradicionalnim iz 19. stoljeća. Navodi kako se u knjizi bavi bitnim promjenama u mišljenju i praksi koje presudno utječu na rad svakog povjesničara. Konstatira kako su određene pretpostavke preživjele još od antike, iako je u 19. stoljeću historija prestala biti dio književnosti i postala zasebnom znanosti. Baš zbog toga Iggersa zanima zašto se u postmodernizmu historiju kao znanost željelo ponovno povezati s pripovjedačkim aspektom književnosti. Navodi zatim kako u 20. stoljeću nije više u fokusu samo zapadna Europa već europski povjesničari šire poglede na cijeli svijet, na one zemlje poput Indije i Kine za koje je Ranke smatrao kako nemaju povijest. S tim u vezi, perspektiva samih povjesničara se mijenja pa tako bitnu ulogu više ne zauzima država i istaknute političke ličnosti već društvena povijest i iskustva pojedinaca, onih za koje se smatralo da su nevažni. Nastupila je u drugoj polovici 20. stoljeća afirmacija socijalne i kulturne historije.

 

Dolazi nadalje i do promjene devetnaestostoljetnog mišljenja kako se smisao povijesti nalazi u pobjedi obrazovanja, odnosno napretka, jer se nakon iskustva dvaju svjetskih ratova uvidjelo da taj isti napredak može poslužiti za održavanje kontrole nad ljudima i prirodom što također dovodi u pitanje i opstanak historijske znanosti. Promjene u promišljanju i bavljenju poviješću vodile su u konačnici do preispitivanja samih pretpostavki historije kao znanosti i mogućnosti dostizanja objektivne spoznaje.

 

U poglavlju Od klasičnog istorizma do istorije kao analitičke društvene nauke autor iznosi promjene u historiografiji od 19. stoljeća, kada se historija oblikuje kao znanost, do 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, kada mnogi povjesničari počinju preispitivati njezinu znanstvenu vrijednost. Iggers konstatira kako su bitnu ulogu u afirmaciji historije kao znanosti u 19. stoljeću imala sveučilišta na kojima se šire nova mišljenja, ali su u isto vrijeme podlijegala ideologiji vlasti. Počinje s detaljnim opisom Rankeovog doprinosa historiji te ispituje razloge takvog shvaćanja historije i istraživačke prakse kod Rankea i njegovih sljedbenika. Zatim uspoređuje na koji se način Rankeove ideje šire u svijetu, spominjući primjerice kako se u Francuskoj ipak nije dogodila podjela između književnosti i historiografije. Autor naglašava kao bitnu činjenicu to da je historija postala vezana uz ideologiju iako je Ranke za najbitniju stavku smatrao „objektivnost u smislu političke neutralnosti“.

 

Iggers nastavlja s objašnjenjem krize klasičnog historizma koja se događa zbog promjena u društvu tijekom 19. stoljeća, kada je dio povjesničara smatrao da postojeća historija treba proširiti interes i prema bavljenju društvom i kulturom. U Njemačkoj je rasprava počela objavljivanjem djela Karla Lamprechta Deutsche Geschichte 1891. godine. Iggers zaključuje kako je specifična situacija u Njemačkoj, u kojoj je većina povjesničara bila politički involvirana, kočila razvoj istraživanja bilo čega drugog osim političke povijesti. Kasnije ipak dolazi do određenog usmjerenja prema društvenoj i gospodarskoj historiji.

 

Bavljenje društvom i interes za „novu historiju“ bili su, zbog različitih političkih prilika, izraženiji u Francuskoj i SAD-u. Iggers navodi da je u američkoj historiografiji na prijelazu 19. u 20. stoljeće prisutna inicijativa za modernizacijom historiografije, koja je polazila od toga da tradicionalna historija ne može pratiti razvoj „modernog demokratskog industrijskog društva“. Spomenuo je razne predstavnike „nove historije“ poput Charlesa Bearda, Jamesa Robinsona, Perrya Millera i dr. Nakon Drugog svjetskog rata razvija se primjena kvantitativnih metoda koja se proširila pojavom računala. Kao glavnog američkog predstavnika „nove ekonomske historije“ koja se služi kvantitativnim metodama naveo je Roberta Fogela.

 

Francuski Anali kao i njegovi poznati predstavnici Marc Bloch i Lucien Febvre po autorovom mišljenju predstavljaju bitnu prekretnicu ne samo u bavljenju društvenom i kulturnom poviješću, nego i zbog kritike tradicionalnog historizma te potpuno novog poimanja povijesti i historije kao discipline. Oni su, kako navodi Iggers, usmjeravali historijsku znanost prema društvenim znanostima i uspješno uklopili strogu znanost sa dobrom književnošću te tako stekli široku publiku. Bitne promjene koje donose povjesničari oko Anala su isto tako i razvoj historijske demografije i historije mentaliteta te novo razumijevanje povijesnog vremena koje prestaje biti linearno. Iggers smatra kako su Anali ipak ostali pretežno francuski fenomen, vezan uz francusku znanstvenu tradiciju, ali da su imali važan međunarodni utjecaj te da su se njihove ideje proširile čak i u socijalističkim zemljama jer su tamošnjim povjesničarima nudile „mnogo bolji pristup materijalnoj kulturi i svakodnevici radnika nego dogmatski marksizam“.

 

U poglavlju Od istorijske socijalne nauke do „lingvističkog preokreta“ Iggers konstatira kako se u 60-im i 70-im godinama 20. stoljeća historiografija ponovno približava pripovjedačkom stilu te se počinje zanimati ne više za makrohistoriju već za mikrohistoriju, pojedinca i povijest svakodnevice. Interes pak za šire slojeve stanovništva proizlazi, prema autoru, iz škole Anala i historijske demografije. Oblikuje se u međuvremenu utjecajna nova kulturna historija. Iggers nadalje razmatra razloge zbog kojih se socijalna historija drugačije razvijala u Njemačkoj od ostalih zapadnoeuropskih zemalja. Navodi dva najbitnija razloga: obračunavanje s nacističkom prošlosti i tumačenje uzroka koji su doveli do nacističkog režima.

 

Iggers ističe povjesničare Wehlera i Kocku kao predstavnike njemačke historijske društvene znanosti koja se institucionalizirala 1970-ih i prekinula monopol koji je na njemačkim sveučilištima imao klasični historizam. U fokusu istraživanja historijske društvene znanosti bili su procesi i strukture, zbog čega su Wehleru upućivani prigovori da kultura i obični ljudi nestaju u tim strukturama. Drugačije je s radovima Jürgena Kocke u kojima je ipak primjetno „povezivanje radnih odnosa i egzistencije, a odatle i kulture radnika“. Nagovještaj je to približavanja socijalne i kulturne historije.

 

Nakon uvida u razvoj socijalne historije u Njemačkoj autor prelazi na marksističku historiografiju i njezine bitne značajke. Naglašava kako se nikako ne smije zaboraviti doprinos marksizma historiji jer je utjecao na oblikovanje socijalne i kulturne historije. Navodi da je u socijalističkim zemljama od 1970-ih godina dolazilo do određenog otvaranja prema međunarodnoj historiografiji. Razmatra zatim kakav je utjecaj imao marksizam u zapadnoj Europi gdje se razvijaju dva pravca marksističke historiografije – strukturalistički i kulturološki. Strukturaliste poput Dobba, Sweezyja, Brennera i Wallersteina zanimao je prijelaz iz feudalizma u kapitalizam, dok su se kulturalisti, kojih je najviše bilo u Italiji i Velikoj Britaniji, bavili sviješću i kulturom, promatrajući povijest „odozdo“. Kao važne predstavnike autor navodi Thompsona, Rudéa, Hobsbawma, Genovesea, Ginzburga, Levija.

 

Najviše pažnje ipak pridaje Edwardu Thompsonu i njegovoj knjizi Stvaranje engleske radničke klase iz 1963. godine u kojoj se klasi ne pristupa kao strukturi već kao nečemu što se odvija među ljudima i što je dakle dobrim dijelom vezano uz kulturu. Osim toga je Thompsonu život svakog pojedinca jednako povijesno vrijedan. Iggers naglašava kako je za kulturno orijentirane marksističke povjesničare bitan pojam narodne kulture koji se provlači kroz radove Thompsona, Hobsbawma, Rudéa, a posebno je interesantan primjer Ginzburgova knjiga Sir i crvi. Kozmos jednog mlinara iz 16. stoljeća. Riječ je o postupnom kretanju prema historijskoj antropologiji.

 

Iggers nadalje razmatra zašto je 1970-ih i 80-ih došlo do zahtjeva za bavljenje „malim ljudima“. Pritom spominje povjesničare poput Hansa Medicka, Giovannia Levija, Natalie Zemon Davis, Rogera Chartierea kao bitne istraživače i teoretičare historije svakodnevice i mikrohistorije. Važnu ulogu kod ovog tipa istraživanja zauzima ukazivanje na štetu i gubitke koje je donio proces modernizacije, nastojeći prikazati iskustva ljudi koji su je doživjeli, što je do tada bilo zapostavljeno. Autor navodi i knjigu Povratak Martina Guerrea u kojoj Natalie Davis činjenice i fikciju čini nedjeljivima. Govori zatim o odnosu historije svakodnevice i historijske antropologije prema teoriji te odnosu mikrohistorije prema makrohistoriji, zaključujući da prikazana mikrohistorijska istraživanja ne zanemaruju međuodnos regionalne/lokalne historije i širih društvenih, kulturnih i ekonomskih procesa, omogućujući time „da slika o ovim procesima bude iznijansiranija“.

 

Iggers se zatim posvetio povjesničarima, filozofima i teoretičarima poput Stonea, Whitea, LaCapre, Foucaulta, Derride koji su željeli dokazati bitnu povezanost historiografije i književnosti te historijske znanosti i filozofije povijesti, čime su osporavali znanstvenost historije. Moguće je primijetiti da Iggers u jednu ruku brani historijsku znanost od radikalnih mišljenja postmodernista. Govorio je isto tako o značenju koje je pitanje jezika – potaknuto „lingvističkim obratom“ – imalo za povjesničare Lynn Hunt i Williama Sewella, predstavnike nove kulturne historije. Iggers na kraju poglavlja zaključuje kako su teorijske rasprave u drugoj polovici 20. stoljeća prilično utjecale na razvoj suvremene historiografije te da je postmodernizam natjerao historijsku znanost da postane znatno opreznija.

 

U dijelu pod nazivom Zaključno razmatranje autor navodi da se iz već napisanog može vidjeti kako historijska znanost nije u krizi. Razmatra međutim tri pitanja: je li nastupio kraj povijesti, je li se zbog toga umanjila mogućnost objektivnog bavljenja historijom te je li postmodernizam označio kraj ideja proizašlih iz prosvjetiteljstva. Ističe da se ideja o kraju povijesti pojavila „sa sumnjom u razvoj moderne kulture i društva“. Pritom se došlo do spoznaje da nema jedne povijesti već njih mnoštvo (što je polazište mikrohistorije). Iggers smatra da „istorija nipošto nije izgubila svoje značenje već da je umnožavanjem perspektiva dobila na značaju“. Ističe isto tako da usprkos porastu sumnje u objektivnost i znanstvenost historije, historijska istraživanja nisu prestala nego su postala slojevitija. Javile su brojne nove tema kao i nove metode kojima se, prema njegovim riječima, nadišlo kako klasični historizam tako i kvantitativne modele empirijskih društvenih znanosti. S obzirom na kritike prosvjetiteljstva, Iggers tvrdi da je nova historiografija svjesna granica prosvjetiteljstva, kao i složenosti prošlosti i mogućnosti njezina dosezanja, ali da ipak „nije odustala od naučnog objašnjavanja prošlosti“.

 

Nakon toga slijedi Pogovor novom izdanju iz 2007. godine u kojem Iggers razmatra promjene koje su se dogodile u historiografiji na prijelazu 20. u 21. stoljeće s obzirom da se historiografija tada morala nositi s novim problemima proizašlima iz političke i ekonomske situacije u svijetu. Navodi kako je nakon kraja Hladnog rata moguće izdvojiti pet različitih trendova u historiografiji: a) nastavljanje kulturnog i lingvističkog obrata koji je iznjedrio novu kulturnu historiju; b) dodatno širenje rodne historije i historije žena; c) istovremeno postojanje trenda globalne historije i nacionalizama; d) novi oblik interdisciplinarnosti historije i društvenih znanosti; e) odnos društvenih znanosti i historije globalizacije.

 

Za kulturni i lingvistički obrat tvrdi kako je proizveo neka suviše radikalna mišljenja koja su dolaskom novih trendova utišana, ali da je ostavio bitan utjecaj na razvoj mikrohistorije, kao i rodne historije i historije žena. Međutim intenzivno zanimanje za povijest žena, rodne odnose i povijest seksualnosti rezultirao je u historiji žena i rodnoj historiji, prema autoru, izostankom interesa prema „institucionalnim okvirima moći, vlasti i privrede koji se tradicionalno smatraju ‘muškim’ područjima“. Iggers zatim govori o porastu bavljenja transnacionalnom, globalnom i svjetskom historijom, posebno intenziviranom nakon kraja Hladnog rata, te ukazuje na različite pravce unutar njih. Usprkos tome naglašava kako su nacionalizmi i dalje imali istaknutu ulogu, stoga su pored primjera kritičkih nacionalnih historiografija prisutni i nacionalizmi koji su koristili historiografiju „za mobilizaciju nacionalnih identiteta u susret međuetničkim sukobima“.

 

Osobno smatram da se to korištenje historiografije za promicanje nacionalnog identiteta može lijepo vidjeti na prostoru bivše Jugoslavije gdje nakon više od 20 godina nacionalna historiografija i dalje igra ključnu ulogu unatoč nastojanjima da je se poveže s europskom i svjetskom historiografijom. S tim u vezi, Iggers kritizira što u Europi još uvijek dominira europocentričnost i što postoji mali broj povjesničara globalne historije. Osim razmišljanja o globalnoj historiji, autor se pita što je s istraživanjem samog procesa globalizacije te kako je globalizacija utjecala na historijska istraživanja. Što se pak tiče novosti u razumijevanju međuodnosa historije i društvenih znanosti, autor navodi kako se radilo na povezivanju društvenih i kulturno orijentiranih znanosti te da se proširio opseg društvenih znanosti s kojima historija nastoji interdisciplinarno surađivati.

 

U pogovoru Georg G. Igers – istoričar istoriografije Mihael Antolović prvo ukratko donosi Iggersovu biografiju te navodi najvažnija polja njegova interesa. Zatim ističe kako Iggers u obradi povijesti historiografije ne analizira samo teorije i metode te povjesničare i njihova djela nego i intelektualni i društveni kontekst u kojem se razvijaju. Nakon toga u kratkim crtama iznosi sadržaj Iggersove knjige zaključujući kako se autor „između krajnosti postmodernizma i scijentizma“ priklanja određenom srednjem mišljenju koje ostaje uz znanstveni karakter historiografije, ali u isto vrijeme otklanja mogućnost ostvarenja posve objektivne historijske znanosti.

 

Antolović se na kraju osvrće na bavljenje historijom historiografije na jugoslavenskom području gdje kao najvažniju povjesničarku koja je prenosila trendove iz svjetske u jugoslavensku historiografiju ističe Mirjanu Gross. Zatim slijedi kritička napomena kako se prijevodi bitnih teorijskih djela na srpski jezik pojavljuju tek od 1990-ih, dok su prijevodi sinteza povijesti historiografije dostupni tek od 2000-ih godina. Antolović drži vrlo značajnim prijevod Iggersovog djela jer pregledno predstavlja vodeće teorijsko-metodološke pravce moderne i suvremene historiografije, zbog čega „svako bavljenje istorijom savremene istoriografije valja početi upravo Igersovom maestralnom istoriografskom sintezom“.

 

Složila bih se s Antolovićevim zaključkom jer Iggersova knjiga na jednostavan način ukratko opisuje sve bitne pravce historiografije u 20. stoljeću te u isto vrijeme donosi najvažnije predstavnike svakog od tih pravaca s njihovim najboljim djelima – koja bi svaki povjesničar trebao poznavati – uspješno izbjegavajući pretvaranje teksta u nabrajanje mnoštva imena. Pridružujem se i kritici historiografije poslijejugoslavenskog prostora, točnije hrvatske historiografije koja malo pažnje pridaje prevođenju ovako važnih svjetskih djela. Primjerice utjecajna teorijska djela poput Apologije historije Marca Blocha ili Promišljanja historije Keitha Jenkinsa prevedena su u Hrvatskoj tek 2008. godine, dok još uvijek nemamo prijevode djela Haydena Whitea ili pak Georgea Iggersa.

 

Mihaela Marić