Izložba i filmski program “Zemlja zabrane” u Zagrebu
U srijedu, 8. travnja 2026. u 19 sati u Galeriji Forum (Teslina 16) i Galeriji na katu (Preradovićeva 5), u sklopu Kulturno informativnog centra, otvara se izložba Zemlja zabrane, koja kroz dijalog povijesnih i suvremenih radova propituje političke pritiske, zabrane i mehanizme cenzure u umjetnosti – od 1930-ih do danas. Izložba ostaje otvorena do 1. svibnja.
U središtu izložbe nalazi se djelovanje Udruženja umjetnika Zemlja, čiji su članovi u međuratnom razdoblju bili izloženi zabranama zbog kritičkog prikazivanja društvene stvarnosti, siromaštva i nejednakosti. Povijesni trenutak koji označava vrhunac represije dogodio se 7. travnja 1935., kada je Krsto Hegedušić na vrata Umjetničkog paviljona stavio lokot nakon policijske zabrane VII izložbe Udruženja. Taj simbolički čin postaje polazište za promišljanje suvremenih oblika pritiska, autocenzure i institucionalne kontrole nad umjetničkim djelovanjem.
Kustosica izložbe Davorka Perić naglašava da radovi povijesnih „zemljaša“ ulaze u dijalog sa suvremenim autorima koji se bave sličnim temama – urušavanjem društvenih vrijednosti, siromaštvom, discipliniranjem javnog prostora i perfidnim oblicima zabrane. Izložba ukazuje da umjetnost koja razotkriva naličje sustava i danas izaziva otpor, jednako kao i prije devedeset godina.
Uz radove iz povijesnih zbirki i muzeja, predstavljeni su i suvremeni umjetnici čija djela tematiziraju autocenzuru, strah i društveni konformizam. Poseban naglasak stavljen je na radove koji problematiziraju šutnju kao strategiju preživljavanja u društvu nadzora, ali i na umjetničke geste koje pozivaju na hrabrost i javni otpor, autorske komentare zabrana i cenzura kroz socijalističko razdoblje, sve do aktualnog Sinja, Benkovca, Velike Gorice i Splita.
Zastupljeni će biti umjetnici i umjetnice, filmski autori i glazbenici: Neli Ružić, Gildo Bavčević, Boris Burić, Vlado Martek, Mladen Stilinović, Božena Končić Badurina, Vlasta Delimar, Marko Paunović, Krsto Hegedušić, Marko Ristić, Ljubomir Micić alias Dr. Rasinov, Novi Kolektivizam, Marijan Detoni, Fedor Vaić, Kamilo Tompa, Branka Hegedušić, Željko Hegedušić, Kamilo Ružička, Ernest Tomašević, Vilim Svečnjak, Oton Postružnik, Vanja Radauš, Sara Renar, Antun Mezdjić, Petar Franjić, Edo Kovačević, Obrad Gluščević, Lazar Stojanović, Marko Babac, Vojislav Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović, Želimir Žilnik, Bahrudin ‘Bato’ Čengić, Rajko Grlić, Vlado Kristl, Srđan Karanović.
Dio programa čine i filmske projekcije autora koji su u svojim sredinama bili proskribirani zbog kritičkog pristupa društvu. Program uključuje filmove nastale u tradiciji „crnog vala“ i eksperimentalnog filma, koji su, poput radova grupe Zemlja, odbijali prikazivati idealiziranu sliku stvarnosti.
Uz izložbu je do kraja travnja organiziran i popratni program koji uključuje projekcije u Surogatkinu KIC, tribinu Geografija zabrana u dvorani KIC-a, a na dan otvorenja u 21 sat, nastup Sare Renar Nježne riječi u Zemlji zabrane.
Izložba Zemlja zabrane kroz povijesne i suvremene primjere analizira prijelaz iz otvorenih zabrana u suptilnije oblike kontrole, upozoravajući da najopasniji oblik cenzure nije onaj nametnut izvana, nego onaj koji društvo prihvati kao normalan.
ZEMLJA ZABRANE – KINOCENZURA – FILMSKI PROGRAM
Četvrtak, 9. 4. u 19:00 h
Grad
Marko Babac, Vojislav Kokan Rakonjac, Živojin Pavlović
1963., 80′
Omnibus o urbanom otuđenju čine tri filma: Veza (u nekim verzijama naslovljena i Ljubav) Vojislava Kokana Rakonjca govori o ljubavnom paru koji fizičkom bliskošću nastoji prevladati emotivnu distancu; Srce Maka Babca okosnicu radnje postavlja u neočekivani susret trojice muškarca, dok smrt vreba iza ugla; nokturalni Obruč Živojina Pavlovića prati muškarca s ruba društva koji uranja u podzemlje urbane periferije.
Ova psihološka drama koristi gradske pejzaže kao poprište suvremene alijenacije, ukazujući na utjecaje (sub)urbanog ambijenta na besperspektivna, destruktivna psihološka stanja i rubne modalitete ponašanja. Premda ga tema i formalna rješenja, uz rafiniranu kameru, snažne kontraste i atmosferičan zvučni krajolik, čine modernističkim filmom, Grad se često navodi i kao prvi film crnog vala. U povijesti jugoslavenske kinematografije ostao je zapamćen kao prvi sudski zabranjen film: zaključak sudskog procesa bio je da izvrnutim prikazom stvarnost Grad može štetno djelovati na omladinu, a za javna prikazivanja ostao je zabranjen do 1990.
Srijeda, 15. 4. u 19 h
O ljubavnim vještinama ili film sa 14441 kvadratom
Karpo Godina
1972., 10′
Nedaleko od Saramzalina nalazi se vojarna u kojoj žive stotine vojnika, a odmah pored nje nalazi se selo s nekoliko tisuća djevojaka. Djevojke i vojnici nikada se ne sretnu.
Za vrijeme služenja vojnog roka Karpo Aćimović Godina je na raspolaganje dobio 20.000 vojnika, 60 tenkova i 20 aviona kako bi snimio propagandni film jugoslavenskoj armiji. Međutim, redateljevom subverzijom nastala je satirična minijatura koja na duhovit način propituje ideološka uporišta radničke klase. Svestrani sineast i agilan predstavnik crnoga vala – koji je koju godinu ranije snimio antologijske Žilnikove Rane radove i Crni film – zbog ovog je filma zamalo dospio u zatvor, a filmsku traku ukrao je iz vojske kako ne bi bila uništena.
Rani radovi
Želimir Žilnik
1969., 87′
U vrijeme studentskih nemira 1968., Jugoslava i njezina tri prijatelja suprotstavljaju se malograđanskoj rutini svakodnevice. Nadahnuti tekstovima mladog Karla Marxa te odlučni u tome da promijene svijet, odlaze u sela i tvornice kako bi probudili svijest ljudi te ih ohrabrili u borbi za emancipaciju i dostojanstven život. Na terenu se suočavaju s primitivizmom i bijedom, ali i vlastitim ograničenjima.
Važno djelo političke kinematografije alegorijski je prikaz sraza između političkih ideala i socijalnog realiteta, a društvena problematika i portretiranje figura s društvenih margina ostali su stalna preokupacija Žilnkova opusa. Nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinaleu 1969., film je u Jugoslaviji ubrzo zabranjen pod egidom da čini „tešku povredu društvenog i političkog morala“. Nakon velikog uspjeha i osvajanja Zlatnog medvjeda na Berlinaleu 1969. i kratkog prikazivanja, film završava u bunkeru i biva zabranjen. Kada je istu sudbinu doživio i njegov sljedeći film Sloboda ili strip, Žilnik emigrira u Njemačku.
Razgovor nakon projekcije s redateljima Karpom Godinom i Želimirom Žilnikom.
Utorak, 21. 4. u 19 h
Pitka voda i sloboda III
Rajko Grlić
1999., 14′
Godine 1973. Rajko Grlić snimio je jednominutni dokumentarni film Pitka voda i sloboda. Komisija za pregled filmova SR Hrvatske zabranila ga je za javno prikazivanje. Godine 1986. snima nastavak tog filma, Pitka voda i sloboda II. On priča o sudbini svog prethodnika i ujedno prikazuje što se sve dogodilo s jednim vrelom i jednom kamenom pločom, predmetima koji su prouzročili njegovu zabranu. Godine 1998. snimljen je Pitka voda i sloboda III, nastavak prethodnih dvaju filmova i nastavak priče o vodi, slobodi i vrelu.
Prateći sudbinu jedne česme i jedne spomen-ploče u razdoblju od 26 godina, Grlić stvara efektan filmski komentar o političkim sistemima, usahnulim vrijednostima i suhoći dominantnih ideologija.
Virdžina
Srđan Karanović
1991., 101′
U zabiti i kršu Kninske krajine obitelji bez muškog potomstva smatrane su ukletima i osuđenima na propast. Da bi se spasile prokletstva, jedno od ženske djece često bi bilo odgajano kao muško. Obitelji s virdžinom skrivale bi istinu o pravom spolu djeteta kao najdragocjeniju tajnu. Tako i Timotije, poglavar svoje porodice, odluči da njegova najmlađa kći postane virdžina i nadjene joj ime Stevan. Djevojčica raste kao dječak, i od najranijeg djetinjstva prisiljena je da poništi sve žensko u sebi. No, na pragu djevojaštva, zaljubi se u mladića…
Radnja drame, smještena na kraj 19. stoljeća, inspirirana je novinskim člankom o ženi iz Albanije koja je 25 godina provela kao muškarac. Karanović, koji uz režiju potpisuje i scenarij filma, o filmu je rekao sljedeće: „Što se tiče ideje ovog filma, činilo mi se da je priča o devojčici koju teraju da bude muško, a koja to ne želi, nego želi da bude ono što jeste, u stvari priča o onome što i mi u svojim životima i sazrevanjima uvek želimo i čemu težimo – da nas okolina pusti da budemo ono što jesmo, a ne što bi ta okolina htela da budemo“ Premijerno prikazana na Mostri, Virdžina se smatra posljednjim jugoslavenskim filmom, a snimana je na autentičnim lokacijama u okolici Knina. U složenom i dugogodišnjem produkcijskom procesu zadaću hrvatskog koproducenta preuzeo je Rajko Grlić, a film dovršen u osvit rata, zbog čega je izostala njegova hrvatska distribucija. Za naslovnu ulogu Marta Keler ovjenčana je Europskom filmskom nagradom.
Razgovor nakon projekcije s redateljem Rajkom Grlićem.
Ponedjeljak, 27. 4. u 19 h
Plastični Isus
Lazar Stojanović
1971., 74′
Zagrepčanin Tom, underground filmaš i performer, životari u Beogradu upuštajući se u kratkotrajne odnose s raznim ženama. Nakon što ga je napustila luckasta američka djevojka, koja je pjevala pjesmu Plastic Jesus, upliće se u odnos sa ženom čiji je muž u inozemstvu. Istovremeno, u Beogradu se održavaju studentske demonstracije u kojima se zahtjeva vjernost izvornim komunističkim idealima i kritizira tzv. crvena buržoazija, odnosno vladajuća elita koja se otuđila od radničke klase čije interese navodno zastupa.
Snimljen kao diplomski rad redatelja Lazara Stojanovića na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, Plastični Isus najkontroverznije je, duboko anarhično djelo jugoslavenske kinematografije. Zabranjen i prije prvog javnog prikazivanja, film je ocijenjen kao blasfemičan zbog načina na koji tretira lik maršala Tita, a Stojanović je postao prvi jugoslavenski filmaš osuđen zbog svog filmskog rada. Njegovom mentoru Aleksandru Petroviću udijeljen je otkaz na beogradskoj akademiji, nakon čega odlazi u inozemstvo, a sankcije je osjetio i Tomislav Gotovac koji u filmu tumači glavnu ulogu, pa je studij uspio privesti kraju tek nekoliko godina kasnije. Postoji više interpretacija poruke Stojanovićeva filma – od sumnji na zagovaranje antimarksizma, preko navodnog izjednačavanja fašizma i komunizma, pa do toga da redatelj filmom prije svega iznosi nihilističku kritiku ideološke mitologije i propagande.
Četvrtak, 30. 4. u 19 h
Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji
Bahrudin Bato Čengić
1971., 86′
Nakon Drugog svjetskog rata, skupina partizana dolazi u dom buržujske obitelj. Dok se pokušava prilagoditi novoj ideologiji i vrijednostima, obitelj upada u apsurdne situacije. Temeljen na istoimenom romanu Bore Ćosića, ovjenčanog NIN-ovom nagradom, film satirično oslikava poslijeratne zanose i utopije. Nakon premijere na Pulskom filmskom festivalu 1971., zabranjeno je daljnje prikazivanje filma, a Tito ga je navodno odbijao pogledati.
Prema Leksikonu YU mitologije, „kritičari Čengićevog filma bili su zgroženi parodiranjem partizana kao seksualno nezasite ‘crvene horde’, a za cenzuru filma bila je najzaslužnija scena u kojoj se uz poklič ‘Jedite Staljinov mozak!’ servira torta ukrašena marcipanskom replikom Staljinove glave“. Uz Čengića, Ćosićev je predložak u filmski scenarij adaptirao i Branko Vučićević, važno ime autorskog filma i crnog vala, zaslužno za brojne tekstove, eseje i kritike, ali i scenarije kultnih ostvarenja poput Žilnikovih Ranih radova i Makavejevljeva Ljubavnog slučaja ili tragedije službenice P.T.T. koje potpisuje kao koscenarist.
Kustosica i voditeljica programa Kinocenzura je Jelena Pašić, filmska kritičarka i povjesničarka umjetnosti.
Izvori:
https://www.kic.hr/program/zemlja-zabrane-842026
https://www.kic.hr/program/zemlja-zabrane-kinocenzura-filmski-program