Alternativa Trgu maršala Tita može biti samo Trg antifašističke borbe
To međutim inicijatorima promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu zasigurno nije prihvatljivo. Dovoljno je podsjetiti da povjesničar Zlatko Hasanbegović, koji s Brunom Esih predvodi političku inicijativu preimenovanja, zagovara ukidanje Dana antifašističke borbe. Zato zahtjev za preimenovanjem s pravom nije shvaćen kao pitanje suvremenog vrednovanja Tita nego uvelike i samog antifašizma. Ne radi se osim toga o rezultatu javne rasprave s određenim demokratskim konsenzusom već o ishodu političkog ultimatuma i partikularnih dogovora. S obzirom da prema reakcijama javnosti o toj temi očito vladaju vrlo suprotstavljena mišljenja, takva bi politička odluka značila nametanje i izazivala otpore. Suprotno nekim razmišljanjima, time se očito ne bi zaključila mnoga otvorena povijesna pitanja nego bi i dalje produbljivala prijepore.
U tom je slučaju bolje nastaviti demokratsku javnu raspravu. Treba međutim govoriti i o svemu onome što okružuje trenutnu (pseudo)debatu. Iz brojnih komentara u medijima razvidno je da se kao glavni argument za preimenovanje Trga maršala Tita, pored ostalog, ističe odgovornost za poslijeratne zločine. Pritom se u javnom diskursu argument zločina prilikom govora o različitim epizodama hrvatske povijesti 20. stoljeća primjenjuje vrlo selektivno. Što se tiče javnog govora o Titu, desnica smatra da ljevica prešućuje ili opravdava njegovu odgovornost za zločine, dok ljevica drži da desnica argument zločina koristi za micanje Trga maršala Tita kako bi se time, s obzirom na sve prethodno učinjeno, zadao završni javni udarac antifašističkoj dionici hrvatske povijesti. Jedan pak dio centra nije spreman braniti Trg maršala Tita zbog spomenutog argumenta zločina te drži micanje ploča s Titovim imenom, odnosno pozdravom Za dom spremni kompromisnim rješenjem koje će iza sebe ostaviti društvene prijepore o prošlosti podvlačenjem demokratske crte ispod koje više ne treba ići. Drugi dio centra posve je indiferentan prema povijesnim prijeporima.
Upravo je centar taj kome se treba obraćati. On ne sudjeluju ni u jednim niti u drugim prosvjedima te predstavlja pretežni dio šireg slaganja, prešutnog prihvaćanja ili neprotivljenja sličnim inicijativama, akcijama i potezima. Ako centru nije prihvatljivo to što ljevica ne govori adekvatno o zločinima, ne treba gubiti iz vida da desnica ne misli stati na imenu Trga maršala Tita već namjerava ići još dalje. Njezin je krajnji cilj dakako sam antifašizam, koji je već sada politički i društveno prilično potisnut. Centar bi trebao imati na umu, gledajući komentare desnih portala – primjerice govor mržnje Hrvatskog tjednika – da borba za preimenovanje kod niza javnih aktera nije nimalo demokratska, niti znači odmicanje od NDH. Za mnoge je to, počevši od inicijatora, samo prilika da se u sazrelim političkim uvjetima zada udarac protivničkoj opciji. Osim toga je u središtu diskursa desnice kontinuirano figura nacionalnog izdajnika, praćena diskreditacijskim etiketama protuhrvatstva i projugoslavenstva. U praksi je javna upotreba tih i sličnih pojmova nerijetko na rubu demokratskog ili ga pak ozbiljno prelazi.
Ako se dakle desnica (gotovo u potpunosti) i centar (u znatnoj mjeri) udaljavaju od antifašizma, na ljevici je da uspješnije artikulira nezamjenjivu važnost antifašizma koja će biti prihvatljiva i samom centru. Takvu koja će eventualnu alternativu Trgu maršala Tita vidjeti jedino u Trgu antifašističke borbe.
Branimir Janković