Mario Šimunković – prikaz knjige – Gaj Trifković, „More krvi. Vojna povijest partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941. – 1945.“, 2025.
Gaj Trifković, More krvi. Vojna povijest partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941. – 1945., Naklada Ljevak, Zagreb 2025, 704 str.
Knjiga More krvi. Vojna povijest partizanskog pokreta u Jugoslaviji 1941. – 1945. autora Gaja Trifkovića predstavlja najopsežniju i metodološki najdosljedniju suvremenu sintezu vojne povijesti Narodnooslobodilačkog pokreta i Narodnooslobodilačkog rata. Za razliku od starijih sinteza koje su rat promatrale kroz shemu „sedam neprijateljskih ofenziva“, autor svjesno razbija taj narativni obrazac.
Umjesto toga, rat rekonstruira kao kontinuirani proces operativne prilagodbe, prostornog širenja i institucionalne transformacije partizanskog pokreta. Autor značajnu pažnju posvećuje i događajima na, kako se navodi, „sekundarnim” sektorima i djelovanju područnih snaga NOP-a koje nisu bile izravno podređene Vrhovnom štabu.
Vojna dimenzija rata u postjugoslavenskoj historiografiji sustavno je marginalizirana zbog revizionističkih tendencija nakon 1990. godine i istraživanja dotad zanemarivanih tema. Ova knjiga – isprva napisana na engleskom, a sada objavljena u prijevodu na hrvatski jezik – donosi stoga, kako se ističe, „prvi akademski pregled Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji (…) još od završetka socijalističkog razdoblja“. U njoj je prikazan klasični vojno-operativni okvir čije razumijevanje je nužan preduvjet i za razumijevanje političkih, društvenih i ostalih aspekata rata.
Knjiga se oslanja na iznimno širok spektar izvora: jugoslavenske partizanske dokumente, dokumente okupatora i njihovih pomagača, njemačku vojnu građu, savezničke obavještajne izvore, kao i poslijeratne historiografske monografije i druge knjige. Autor otvoreno problematizira ideološka ograničenja pojedinih izvora, no ne odbacuje ih, već ih čita kritički, ali funkcionalno, osobito kada je riječ o operativnim podacima.
Posebnu znanstvenu težinu knjizi daje i način na koji autor koristi njemačku arhivsku građu te svjesno i transparentno problematizira njezina ograničenja. Trifković se oslanja na dokumente Wehrmachta sačuvane na mikrofilmovima Nacionalnog arhiva SAD-a (NARA), koji predstavljaju temelj za rekonstrukciju operacija sila Osovine u Jugoslaviji, ali istodobno jasno ukazuje na strukturne praznine u toj građi, osobito na razini divizija nakon 1943., korpusa nakon sredine 1944. te armijskih grupa u završnoj fazi rata.
Upravo zato je metodološki iznimno važno uključivanje dešifriranih ULTRA dokumenata iz britanskog Nacionalnog arhiva, kao i tzv. „trofejnih dokumenata” iz ruskih vojnih arhiva, koji omogućuju barem djelomično nadilaženje tih praznina. Kombiniranjem ovih različitih skupina izvora autor postiže rijetko viđenu razinu operativne preciznosti, ali i pokazuje zrelost u radu s fragmentarnom ratnom dokumentacijom, a umjesto da nedostatke izvora prikriva ili ignorira, on ih analitički integrira u narativ. Time More krvi ne samo da demonstrira visoke standarde suvremene vojne historiografije, nego i jasno pokazuje koliko je transnacionalni rad s arhivima nužan za ozbiljno istraživanje Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom prostoru.
Prvo poglavlje Ustanak – plima (srpanj – prosinac 1941.) obrađuje početnu fazu ustanka i predstavlja temelj za razumijevanje kasnijeg razvoja partizanskog pokreta. Trifković odbacuje ideju o jedinstvenom, planski koordiniranom ustanku, naglašavajući njegovu fragmentiranost, regionalne razlike i ovisnost o lokalnim političkim, etničkim i okupacijskim uvjetima. Posebno je važno autorovo inzistiranje na razlici između „urbane faze“ ustanka i kasnijeg prelaska na dugotrajni gerilski rat, što se često zanemaruje.
U analizi Srbije autor detaljno rekonstruira partizansku ofenzivu tijekom ljeta 1941. godine, ističući njezinu vojnu ambicioznost, ali i stratešku ranjivost. Njemačka protuofenziva, potpomognuta masovnim represalijama nad civilnim stanovništvom, dovodi do sloma partizanske strukture u Srbiji i prisiljava vodstvo NOP-a na povlačenje. Ovdje se jasno vidi autorova sposobnost da vojna zbivanja poveže s politikom okupacijskog terora, bez da sklizne u moraliziranje ili teleološka objašnjenja.
Bosna i Hercegovina prikazana je kao prostor izrazite brutalnosti i složenosti, gdje se ustanak istodobno odvija protiv okupatora, domaćih kolaboracionista i u kontekstu međunacionalnog nasilja. Hrvatska se, pak, opisuje kao područje mješovitih reakcija, pri čemu autor izbjegava pojednostavljene teze o pasivnosti ili zakašnjelom ustanku, naglašavajući specifične političke okolnosti NDH i represivni aparat ustaške države.
Posebnu vrijednost poglavlja čini analiza Savjetovanja u Stolicama, koje autor interpretira kao ključni trenutak institucionalizacije partizanskog pokreta i prijelaza iz spontane pobune u vojsku. Time se već u prvoj fazi rata uspostavlja kontinuitet između političke vizije i vojne organizacije, što će se pokazati presudnim za kasniji uspjeh.
Drugo poglavlje Ustanak – oseka (siječanj – lipanj 1942.) obrađuje razdoblje koje je u ranijoj historiografiji često marginalizirano ili interpretirano isključivo kao faza poraza. Trifković, međutim, to razdoblje tumači kao nužnu fazu konsolidacije, tijekom koje se partizanski pokret prilagođava realnostima rata protiv znatno nadmoćnijeg neprijatelja.
Zimske operacije u istočnoj Bosni, gubitak teritorija i slom ranijih ustaničkih uporišta analiziraju se detaljno, s posebnim naglaskom na logističke probleme, nedostatak kadrova i unutarnje napetosti unutar pokreta. Autor ne izbjegava osjetljive teme, poput odnosa prema lokalnom stanovništvu i represivnih mjera koje su partizani ponekad primjenjivali.
Bitka na Kozari zauzima važno mjesto u poglavlju, ali ne kao mitološki simbol otpora, već kao vojno-operativni događaj s jasnim ograničenjima i teškim posljedicama. Trifković pokazuje kako su masovni gubici civila i boraca oslabili partizanske snage, no istodobno dugoročno učvrstili njihovu političku legitimaciju kroz iskustvo zajedničkog stradanja.
Poglavlje završava analizom sporog, ali vidljivog „spajanja točkica“ između pojedinih regionalnih pokreta, osobito u Hrvatskoj i Srijemu. Upravo u toj fazi autor prepoznaje začetke buduće operativne kohezije NOP-a, koja će se u kasnijim fazama razviti u znatno učinkovitiju vojnu strukturu.
Treće poglavlje Na zapad! (srpanj – prosinac 1942.) označava kvalitativni zaokret u razvoju partizanskog pokreta. Trifković razdoblje od ljeta do kraja 1942. interpretira kao trenutak u kojem NOP iz defenzivne, fragmentirane sile prerasta u pokret s jasnom operativnom inicijativom i teritorijalnim ambicijama. Središnji motiv poglavlja jest tzv. „Marš proleterskih brigada“, koji autor ne promatra samo kao spektakularno kretanje elitnih jedinica, već kao svjesnu strategiju stvaranja mobilne jezgre buduće vojske.
Širenje tzv. „Titove države“ prikazano je kroz uspostavu oslobođenih teritorija u zapadnoj Bosni i Hrvatskoj, pri čemu Trifković naglašava njihovu nestabilnost i privremen karakter. Ovdje se autor svjesno distancira od poslijeratnih interpretacija koje su te teritorije prikazivale kao embrij funkcionalne države. Umjesto toga, naglasak je na vojnoj logici: kontrola prostora bila je prije svega sredstvo za regrutaciju, logistiku i političku mobilizaciju.
Važan dio poglavlja posvećen je operacijama u Hrvatskoj i Srijemu, gdje autor pokazuje kako partizani djeluju u izrazito neprijateljskom okruženju obilježenom snažnim represivnim aparatom NDH, prisutnošću njemačkih snaga i kompleksnim odnosima s lokalnim stanovništvom. Trifković pritom izbjegava nacionalne stereotipe i fokusira se na operativne realnosti: ograničene ljudske resurse, potrebu za decentralizacijom zapovijedanja i stalnu izloženost protupobunjeničkim operacijama.
Posebno su zanimljive autorove analize situacije u Sloveniji i Srbiji. Slovenija se opisuje kao prostor „krvavog ljeta“, gdje se intenzitet borbi i represije dodatno pojačava, dok Srbija ostaje marginalno bojište, obilježeno snažnom okupacijskom kontrolom i slabim partizanskim uporištima. Ova asimetrija regionalnog razvoja dodatno potvrđuje autorovu tezu o nužnosti napuštanja jedinstvenog narativa o „jugoslavenskom ustanku“.
Zaključno, Trifković treće poglavlje koristi kako bi pokazao da se do kraja 1942. formira nova vojna paradigma NOP-a: pokret više ne reagira samo na neprijateljske operacije, već samostalno bira prostor, tempo i način djelovanja. Time su se stvorili preduvjeti za izravne sukobe velikih razmjera koji su uslijedili 1943. godine.
Četvrto poglavlje Najveća iskušenja (siječanj – kolovoz 1943.) predstavlja središnji dio knjige i vrhunac njezine vojnopovijesne analize. Razdoblje obilježeno operacijama „Weiß“ i „Schwarz“ autor opisuje kao egzistencijalni test partizanskog pokreta, u kojem su dovedeni u pitanje i njegov vojni opstanak i politički legitimitet.
Operacije „Weiß I“ i „Weiß II“ Trifković rekonstruira detaljno, ali bez emocionalno naglašenog diskursa koji je obilježio raniju jugoslavensku historiografiju. Umjesto mitske interpretacije „spašavanja ranjenika“, autor naglašava operativne dileme, improvizaciju i visoku razinu rizika kojoj je izložen Vrhovni štab. Odluka o rušenju mostova i naglom manevru tumači se kao racionalan odgovor na višestruku prijetnju, a ne kao unaprijed planirana herojska epizoda.
Još snažniji analitički fokus prisutan je u prikazu operacije „Schwarz“. Trifković otvoreno govori o razmjerima gubitaka tokom „Bitke na Sutjesci“, dezorganizaciji pojedinih jedinica i granici izdržljivosti partizanske vojske. Upravo ovdje dolazi do izražaja autorova teza o „cijeni izraženoj ljudskim životima“, koja će kasnije biti dodatno razrađena u dodacima knjige. Sutjeska nije prikazana kao pobjeda u klasičnom smislu, već kao preživljavanje koje je politički i simbolički reinterpretirano nakon rata.
Važan doprinos poglavlja jest i analiza regionalnih zbivanja izvan glavnog operativnog teatra. Dok se glavnina partizanskih snaga bori za opstanak, u Hrvatskoj i Srijemu dolazi do reorganizacije i stvaranja novih formacija, a u Sloveniji se približava kraj talijanske okupacije. Autor time razbija uvriježenu sliku 1943. kao godine potpune paralize pokreta i pokazuje njegovu sposobnost paralelnog djelovanja na više razina.
Poglavlje završava usporednim prikazom suprotstavljenih vojski sredinom 1943. godine. Trifković jasno pokazuje da, unatoč teškim gubicima, partizani izlaze iz ove faze s povećanim iskustvom, jačom zapovjednom strukturom i rastućim međunarodnim značajem. Upravo će ti elementi omogućiti iskorištavanje kapitulacije Italije i ulazak u novu fazu rata.
Peto poglavlje Novi uzlet (rujan 1943. – veljača 1944.) posvećeno je razdoblju koje Trifković identificira kao ključni strateški preokret u ratu: kapitulaciji Italije i njezinim posljedicama za partizanski pokret. Autor uvjerljivo pokazuje da talijanski slom ne djeluje samo kao „vanjski katalizator“ partizanskog jačanja, već kao proces koji partizani aktivno oblikuju kroz brzu okupaciju prostora, preuzimanje oružja i institucionalnu reorganizaciju.
U analizi Slovenije naglasak je na brzini kojom partizani ispunjavaju vakuum vlasti, kao i na sukobima s njemačkim snagama koje nastoje ponovno uspostaviti kontrolu. Dalmacija, Crna Gora i Hercegovina prikazane su kao prostori naglog rasta partizanske moći, ali i povećane ranjivosti zbog izloženosti njemačkim protunapadima. Trifković ovdje jasno odbacuje interpretacije prema kojima je pobjeda od jeseni 1943. nadalje bila neupitna.
Zimske operacije 1943./1944. u Bosni, Sandžaku, Hrvatskoj i zapadnoj Bosni autor koristi kako bi pokazao novu razinu profesionalizacije NOVJ-a. Riječ je o vojsci koja još uvijek trpi ozbiljne gubitke, no sada raspolaže brigadama, divizijama i sve jasnijom hijerarhijom zapovijedanja. Posebno je vrijedna analiza „epiloga njemačkih ofenziva“, u kojoj se pokazuje da njemačke snage postupno gube sposobnost provedbe velikih, koordiniranih protupobunjeničkih operacija.
U završnici poglavlja Trifković razmatra stanje NOVJ-a nakon kapitulacije Italije i ističe paradoks: iako partizani nikada nisu bili brojniji i bolje naoružani, istodobno su opterećeni širenjem bojišnice, rastućim logističkim zahtjevima i sve složenijim odnosima sa Saveznicima. Time se dodatno naglašava autorova temeljna teza o ratu kao procesu stalne prilagodbe, a ne linearnog napredovanja.
Šesto poglavlje Povratak na istok (ožujak – rujan 1944.) označava strateško preusmjeravanje partizanskog težišta prema Srbiji i istočnim dijelovima Jugoslavije. Trifković detaljno analizira složene odnose između partizana, četnika, njemačkih snaga i lokalnog stanovništva, pritom izbjegavajući pojednostavljene dihotomije „kolaboracije“ i „otpora“.
Posebno važan segment poglavlja čini analiza prvog, drugog i trećeg prodora NOVJ-a u Srbiju. Autor pokazuje da ti prodori nisu bili ni brzi ni laki, već obilježeni snažnim otporom, ograničenom podrškom stanovništva i taktičkim prilagodbama neprijatelja. Desant na Drvar interpretiran je kao kulminacija njemačkih napora da neutraliziraju partizansko vodstvo, ali i kao događaj s izrazitim simboličkim učinkom, koji dodatno učvršćuje Titovu međunarodnu poziciju.
Trifković se pritom ne zadržava samo na vojnim operacijama, već analizira i „medeni mjesec s Britancima“, razdoblje intenzivne savezničke suradnje koje je istodobno bilo obilježeno nepovjerenjem i različitim strateškim ciljevima. Time se rat u Jugoslaviji jasno smješta u širi kontekst savezničkih planova na europskom ratištu.
Sedmo poglavlje Pobjeda (listopad 1944. – svibanj 1945.) donosi prikaz završne faze rata i konačne pobjede partizanskog pokreta, tada već transformiranog u Jugoslavensku armiju. Beogradska operacija, Srijemski front, borbe na Dravi i povlačenje Armijske grupe E analiziraju se kao dijelovi složene završnice rata, u kojoj se isprepliću partizanske, sovjetske, bugarske i savezničke operacije.
Posebno se ističe autorov pristup Srijemskom frontu, koji Trifković ne prikazuje kao besmislenu „klaonicu“, ali ni kao neproblematičnu operaciju. Umjesto toga, analizira je kao izraz ograničenog manevarskog prostora, političkog pritiska i potrebe za brzom konsolidacijom nove vojske. Sličan balans prisutan je i u prikazu proljetnih ofenziva 1945., koje autor interpretira kao vojno uspješne, ali iznimno skupe u ljudskim životima.
Završne operacije, uključujući ulazak u Zagreb i prodor prema Trstu, prikazane su ne samo kao vojni, nego i politički čin, čime se jasno sugerira da kraj rata ujedno označava početak nove državne i ideološke realnosti.
U završnim mislima Trifković eksplicitno tematizira „cijenu izraženu ljudskim životima“, vraćajući se na naslovnu metaforu mora krvi. Time zatvara krug započet u uvodu, potvrđujući da je partizanska pobjeda bila rezultat dugotrajnog, iscrpljujućeg i iznimno nasilnog procesa, a ne povijesne nužnosti ili puke geopolitičke slučajnosti.
Glavni doprinos knjige leži u obnovi vojne povijesti kao legitimnog i nužnog historiografskog okvira za razumijevanje Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Trifković uspješno razbija mitološke narative, ali i revizionistička pojednostavljenja, nudeći analitički uravnotežen prikaz temeljen na izvorima i operativnoj logici.
More krvi ne nudi konačne odgovore, no pruža čvrst, empirijski utemeljen okvir unutar kojega se mogu i moraju voditi daljnje rasprave o politici pamćenja, interpretacijama nasilja i nasljeđu Narodnooslobodilačkog rata. Upravo zato knjiga predstavlja nezaobilazno djelo za suvremenu historiografiju, kao i vrijedan korektiv javnim raspravama o Drugom svjetskom ratu u postjugoslavenskom prostoru.
U metodološkom smislu osobito je pohvalan način na koji autor dosljedno i precizno imenuje vojne formacije koje sudjeluju u pojedinim akcijama i operacijama. Umjesto uopćenih i paušalnih oznaka poput „Nijemci“, „ustaše“ ili „četnici“, koje su dominirale velikim dijelom historiografije socijalističke Jugoslavije, Trifković sustavno navodi konkretne postrojbe, njihove zapovjedne razine i institucionalnu pripadnost – od njemačkih divizija, korpusa i borbenih grupa, preko specifičnih formacija oružanih snaga NDH, do talijanskih, bugarskih i drugih kolaboracionističkih ili savezničkih jedinica.
Takav pristup ne samo da znatno povećava analitičku preciznost prikaza, nego i omogućuje jasnije razumijevanje stvarne strukture nasilja, odgovornosti i operativne dinamike na terenu. Time se ratni sukob oslobađa ideološki zamućenih kolektivnih etiketa i vraća u sferu konkretnih vojnih i zapovjednih odnosa, što predstavlja važan iskorak u odnosu na ranije narative u kojima je depersonalizacija protivnika često služila političkoj pedagogiji, a ne historiografskoj točnosti.
Jednako je važno istaknuti i ono čega u knjizi More krvi nema, a što je u novijoj publicistici o Drugom svjetskom ratu postalo gotovo pomodnim obrascem. Trifković se svjesno i dosljedno kloni tzv. „fun fact“ narativa, digresija o privatnim životima povijesnih aktera, senzacionalističkih detalja ili anegdotalnih dodataka poput nabrajanja supruga, ljubavnica ili trivijalnih biografskih epizoda koji često služe kao zamjena za analitičku dubinu. Autor ne pokazuje potrebu da demonstrira vlastito poznavanje „skrivenih“ ili „manje poznatih“ činjenica radi efekta, premda iz svakog poglavlja jasno proizlazi da materijom vlada iznimno suvereno i temeljito.
Umjesto autorskog samopotvrđivanja, u središtu je strogo fokusirana vojno-povijesna analiza, u kojoj svaka informacija ima funkciju u objašnjenju operativnih odluka, struktura zapovijedanja i tijeka rata. Upravo ta suzdržanost, metodološka disciplina i odsutnost spektakularizacije čine knjigu zrelom i profesionalnom sintezom, koja se jasno razlikuje od recentnih trendova popularizacije povijesti nauštrb historiografske ozbiljnosti.
Unatoč svojoj opsežnosti i visokoj razini stručnosti, More krvi je knjiga namijenjena širokom krugu čitatelja. Njezina je vrijednost u tome što se obraća i iskusnim poznavateljima Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji koji će u njoj pronaći precizne operativne rekonstrukcije, bogatu arhivsku podlogu i historiografske korekcije, ali i čitateljima koji se s tom temom susreću po prvi put. Autorov stil odlikuje se jasnoćom, narativnom protočnošću i odsutnošću nepotrebnog teorijskog opterećenja, zbog čega je tekst „pitak“ i lako čitljiv, bez obzira na složenost materije kojom se bavi.
Iako je riječ o opsežnoj knjizi, ona se čita gotovo u jednom dahu: poglavlja su logično strukturirana, kronološki pregledna i tematski zaokružena, što čitatelja kontinuirano vodi kroz ratne godine bez osjećaja zamora. Upravo ta rijetka kombinacija znanstvene ozbiljnosti i čitljivosti čini More krvi djelom koje uspješno premošćuje jaz između akademske historiografije i šire zainteresirane javnosti.
Mario Šimunković