Branimir Janković: Problem (dis)kontinuiteta. Predstavlja li 1918. zaista kraj Hrvatskog Kraljevstva?
Problem (dis)kontinuiteta. Predstavlja li 1918. zaista kraj Hrvatskog Kraljevstva?
Na izložbi „U početku bijaše Kraljevstvo – 1100 godina Hrvatskoga Kraljevstva”, koja se krajem 2024. i početkom 2025. održava u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, polazi se od pretpostavke da je „1918. kraj Hrvatskoga Kraljevstva“. To mi je privuklo pažnju zbog mog interesa za prijeporno pitanje diskontinuiteta i kontinuiteta između Jugoslavije i Republike Hrvatske. I dok se u pretežnom dijelu stručne i šire javnosti u Hrvatskoj ističe snažni diskontinuitet kada je riječ o tim političkim zajednicama (Republika Hrvatska ne baštini ništa od Jugoslavije!), osobno bih uveo u raspravu i mnoge elemente kontinuiteta, primjerice teritorijalne, institucionalne, personalne i druge.
Isto tako, smatram da postoji i jako mnogo kontinuiteta kada je riječ o prijelazu iz Habsburške Monarhije u Jugoslaviju, usprkos očitim diskontinuitetima. U tom smislu, primjer Hrvatskog Kraljevstva omogućuje pomicanje rasprave sa spomenutog pitanja suvremenog (dis)kontinuiteta Jugoslavije i Republike Hrvatske 1918-1990/1991. na probleme predmodernog i modernog (dis)kontinuiteta koji prethode 1918. godini i ulaze u nju. K tome, primjer Kraljevstva osobito otvara mogućnost rasprave o strukturama dugog trajanja.
Na izložbi se navodi sljedeće: „Usprkos tome, u Beogradu je 1. prosinca 1918. proglašeno jedinstveno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Godina 1918. označava kraj jedne povijesne epohe i početak nove. Hrvatsko Kraljevstvo, sa svojim dugim političkim i pravnim kontinuitetom, nestaje, a zamjenjuje ga jugoslavenska država, čije temelje obilježavaju nejasni dogovori, različite vizije državnog uređenja te izrazita politička neravnoteža. Umjesto jednakopravnog položaja, Hrvatska je doživjela gubitak državnog kontinuiteta, ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta te izloženost represiji i političkom nasilju.“
Polazi se dakle od toga da je Hrvatsko Kraljevstvo – koje se poima kao kontinuitet u rasponu od srednjovjekovne državnosti do Trojedne kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije napose u sklopu Habsburške Monarhije – ulaskom u jugoslavensku državu 1918. prestalo postojati. No „jugoslavenska država“, kako smo ju navikli jednostavnije zvati jer je mijenjala imena, isprva se nazivala (kako se u citiranom odlomku i spominje) Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. U njezinom nazivu sadržani su dakle i kraljevstvo (budući da je riječ o monarhiji), ali i izravno hrvatsko ime. Regent, odnosno kralj Aleksandar bio je kralj Srba, Hrvata i Slovenaca.
Na osnovu toga mogli bismo reći da Hrvatsko Kraljevstvo ipak nije prestalo postojati 1918. već da je samo još jednom prešlo u drugi politički okvir, nakon kratkotrajnog jednomjesečnog perioda Države Slovenaca, Hrvata i Srba. Gledajući apostrofirano dugo trajanje, slično je učinilo 1102. ulaskom u ugarsku zajednicu, 1527. ulaskom u habsburšku zajednicu, a 1918. ulaskom u jugoslavensku zajednicu. Nakon dinastija Arpadovića i Habsburgovaca (i tolikih drugih koji su se kratko izmjenjivali na vlasti u određenim periodima i na određenim prostorima), sada je dio samo još jedne nove dinastije, ovoga puta dinastije Karađorđevića.
Iako naizgled historiografski plauzibilne, ove napomene djeluju u pretežnom dijelu hrvatske javnosti unaprijed problematične jer se na ta pitanja gleda pod snažnim dojmom izlaska Hrvatske iz Jugoslavije 1991. praćenog hrvatsko-srpskim sukobom i ratom za nezavisnost 1991-1995. Iz te se perspektive razdoblje 1918-1990/1991. prvenstveno poima kao neželjena prošlost, personificirana u Jugoslaviji kao prepreci želje za nezavisnošću Hrvatske. To je istovremeno postalo političko pitanje koje ima svoju normativnu i vrijednosnu dimenziju (danas pretežno izrazito negativnog, a kod nekih još uvijek razmjerno pozitivnog predznaka, uz razne varijacije).
Strukture dugog trajanja
Premda ti prijepori nimalo ne gube na intenzitetu ni nakon više od trideset godina (štoviše!), mislim da je ipak vrijeme da pokušamo otvoriti različite historiografske dimenzije tog pitanja, koje, između ostalog, uzimaju u obzir dugotrajne povijesne procese i strukture dugog trajanja. Slično vrijedi i za pitanje regija hrvatske povijesti, koje usprkos prevladavajućem javnom diskursu ne uključuju samo srednjoeuropski i mediteranski nego i jugoistočnoeuropski prostor s kojim se također kontinuirano odvijaju intenzivne razmjene i prožimanja, bez obzira kako se na to gleda iz današnje perspektive. U njoj pojam Balkana nosi sličan politički teret kao i Jugoslavija, što neminovno utječe i na historiografsku produkciju.
Pođemo li međutim u raspravu o tim pitanjima neopterećeni političkim ocjenama, možemo uvidjeti da upravo oni argumenti koji se koriste za isticanje kontinuiteta Hrvatskog Kraljevstva tijekom predmoderne i moderne povijesti mogu istovjetno poslužiti i za argumentiranje kontinuiteta u suvremenoj povijesti. Tako se primjerice na izložbi za ugarskog kralja Kolomana koji 1102. postaje kralj Dalmacije i Hrvatske navodi sljedeće: „Kontinuitet s državom Trpimirovića Koloman je iskazao već i svojim vladarskim naslovom. Ugarskom kraljevskom naslovu (rex Ungarie) pridružio je Krešimirov i Zvonimirov naslov (rex Chroatie Dalmatieque). Kolomanov intitulacijski kontinuitet poklapao se i s prostornim kontinuitetom hrvatskoga kraljevstva.“
Sve se to dobrim dijelom može primijeniti i na 1918. ako ju promotrimo iz perspektive dugog trajanja. I Aleksandar je u svojoj tituli i nazivu kraljevstva kojem vlada srpskom imenu pridodao hrvatsko političko ime, te potonje u novom kraljevstvu zadržava svoj prostorni kontinuitet, kao u slučaju Kolomana. Ne treba izgubiti iz vida da neki drugi narodi u novoosnovanom Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca nisu imali pravo na političko ime u nazivu države i vladarskoj tituli. Između ostalog, funkcija bana postoji do Vidovdanskog ustava 1921, a vraća se podjelom Kraljevine Jugoslavije na banovine 1929, odnosno uspostavom Banovine Hrvatske 1939. godine.
Na tom tragu, i neke druge napomene s izložbe o Kolomanu mogu se primijeniti na suvremenu povijest: „Kraj dinastije Trpimirovića i izbor ugarskoga kralja Kolomana iz dinastije Arpadovića za kralja Hrvatske i Dalmacije uvodi nas u novu fazu Kraljevstva“. Načelno isto možemo reći i za 1918. godinu kao samo još jednu novu fazu Hrvatskog Kraljevstva i njegovu transformaciju (u vidu projiciranog „državnog kontinuiteta“), bez obzira kako ju ocjenjivali i koliko god ona iz naknadne perspektive mnogima bila neželjena.
No ukoliko bismo taj suvremeni kontinuitet dovodili u pitanje (primjerice ističući gubitak određenih prerogativa, asimetrične odnose moći i sl.), prema istim tim kriterijima možemo dovesti u pitanje i kontinuitet navođen za predmodernu i modernu povijest. To dakako ne znači zanemarivanje diskontinuiteta, kao i specifičnosti svakih od tih razdoblja u dugom trajanju od srednjovjekovnog do suvremenog doba. U 20. stoljeću zasigurno je prisutna još veća aspiracija za političkom participacijom, autonomijom i nezavisnošću, zbog čega su Aleksandrovi autokratski potezi, kasnije i uspostava diktature, dodatno poticali opoziciju i otpor, iako je dakako bilo i niz pokušaja dogovora i sporazuma, od kojih su neki i postignuti.
Jedan od tih dogovora je uspostava Banovine Hrvatske 1939. – dakle u okviru Kraljevine Jugoslavije – koja je, neovisno kako ju ocjenjivali, ponovno na političku scenu vratila instituciju Sabora, uz ojačanu funkciju bana. Za Banovinu Hrvatsku možemo povući djelomičnu analogiju s Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868., kao sporazumom dogovorenom nakon također desetljeća sukoba mađarskog i hrvatskog nacionalizma. Ističem Sabor i bana jer i na njih možemo primijeniti ono što se na izložbi spominje za 18. stoljeće: „Kraljevina Hrvatska, iako u personalnoj uniji s Ugarskom i pod krunom Habsburgovaca, zadržala je vlastiti Sabor i bana – ključne simbole političke samostalnosti.“ Kriterije kontinuiteta iz predmodernog i modernog razdoblja možemo svakako zamijetiti i u suvremenoj povijesti, u najmanju ruku na strukturnoj razini, ako je već praktična razina bila ograničavajuća.
Podjednako tako su i apsolutističke i centralističke tendencije nove jugoslavenske države i njezinih vladara itekako karakteristične i za habsburšku državu i njezine vladare, kao i one prije njih. O tome se opravdano govori i na izložbi kada je riječ o ranonovovjekovnim posljedicama ulaska u habsburšku zajednicu: „Hrvatske su institucije podvrgnute snažnom, centraliziranom državnom aparatu koji po prirodi imperiuma teži apsolutističkom obliku vlasti“. Slično tome, u novoosnovanoj jugoslavenskoj državi nema Hrvatskog sabora, iako je kasnije predviđen uspostavom Banovine Hrvatske, dakle u sklopu Kraljevine Jugoslavije.
No Hrvatski sabor nije ni u mnogim periodima Habsburške Monarhije bio sazivan ili je pak bio oslabljivan, instrumentaliziran ili čak raspuštan. Slične amplitude je prolazila i funkcija bana. Prva Jugoslavija nam je vremenski bliža, pa su nam pred očima zbivanja u njoj gotovo na godišnjoj razini, ali trajala je svega dvadesetak godina. Periodi ugarske i habsburške zajednice bili su puno duži, a ako ih se gleda kroz pitanje stoljetnog kontinuiteta gubi se katkad iz vida koliko je bilo primjerice zaista dugih perioda bez održavanja Hrvatskog sabora i s minoriziranom pozicijom bana i sl. Isto tako se primjerice diskontinuitet francuske uprave u vidu Napoleonovih Ilirskih provincija (1809-1813) ne smatra prekidom političkog kontinuiteta, što se zacijelo može primijeniti i na suvremenu povijest.
Stoga se pojave kao što su „izloženost represiji i političkom nasilju“ i „izrazita politička neravnoteža“, koje se u citiranom odlomku s izložbe navode za jugoslavensku, mogu svakako pronaći i u habsburškoj (od pogubljenja i konfiskacije svih posjeda Zrinskih i Frankopana 1671. do nezadovoljstva mnogim (neo)apsolutističkim periodima), odnosno austrougarskoj zajednici (od Rakovičke bune i stalnih zahtjeva za revizijom Hrvatsko-ugarske nagodbe do nemira 1883. i 1903. te pokušaja atentata na banove i komesare Cuvaja i Skerlecza). U konačnici to su nezadovoljstvo i „izrazita politička neravnoteža“, između ostalog, usmjeravali tadašnje hrvatske političare i političke stranke prema jugoslavenskom ujedinjenju. Ono što se dakle smatra – često opravdanom – političkom uskraćenošću u jugoslavenskoj zajednici, nije bilo ništa manje takvo i u prethodnim političkim zajednicama, iako ih se različito vrednuje s gledišta političkog kontinuiteta.
No kao što nova historiografija ne gleda na Habsburško Carstvo kao na ono koje je samo uskraćivalo prostor razvoju nacionalnih pokreta, slične uvide možemo u određenoj mjeri primijeniti i na jugoslavenski okvir, o čemu će još biti riječi. Bez obzira kako ju ocjenjivali, i jugoslavenska država značila je formalno postojanje institucionalnog okvira za hrvatsku političku zajednicu, na sličnim osnovama kao što je to bilo u sklopu habsburške i još starije ugarske zajednice.
Naknadni životi kralja Tomislava
Uzmemo li u obzir kralja Tomislava koji se percipira kao središnji simbol Hrvatskog Kraljevstva, vrijedi spomenuti da je kralj Aleksandar jednom od svojih sinova dao upravo ime Tomislav. To je teoretski otvaralo mogućnost da se u nekom trenutku još jednom kralj Tomislav pojavi na političkom prijestolju. Kao što je kralj Tomislav time politički „živ“ i nakon 1918. u Jugoslaviji, bio je to još više i nakon 1941. u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kada se zaista pojavio na prijestolju jer je talijanski princ i vojvoda iz dinastije Savoja – doduše samo formalno – proglašen za Tomislava II. kao „kralj Hrvatske, princ Bosne i Hercegovine, vojvoda Dalmacije, Tuzle i Knina“ (1941-1943). Dakle, kada je riječ o Tomislavu kao političkom subjektu, stvari nipošto ne staju s 1918. godinom.
U tom smislu, tek je 1945. godina bitno korjenitija prijelomnica, kada ni Tomislav, a ni kraljevstvo nisu više politički subjekt. No i tu bi se mogli zamijetiti neki kontinuiteti, primjerice već spomenuti teritorijalni (prostorni) i institucionalni (poput zadržavanja temeljito izmijenjenog i derogiranog Sabora NR Hrvatske) ili pak funkcija Tita kao doživotnog vladara (kao kasnog odjeka monarha koji su doživotno vladali). Za razliku od tada uklonjenog Jelačićevog spomenika, komunističke vlasti ipak su u Zagrebu 1947. postavile dva desetljeća pripremani spomenik kralju Tomislavu, s obzirom da su ga reinterpretirali u duhu „bratstva i jedinstva“.
Iako nije više politički subjekt, kralj Tomislav je i u socijalističkoj Jugoslaviji bio dakle objekt političke imaginacije. Slično je i kasnije u Republici Hrvatskoj, kada hrvatski srednjovjekovni vladari (također ne više kao politički subjekti) dolaze gotovo u prvi plan političke imaginacije hrvatske nacionalne ideologije. To pokazuje da su se gotovo svi politički poreci – do dana današnjeg – pozivali ne samo na simbolički kapital Tomislava nego i na sebi svojstvene kontinuitete i politike povijesti kako bi nastojali dodatno učvrstiti vlastitu poziciju i legitimitet ili ispuniti neke specifične političke ciljeve i identifikacije.
Imperiji i nacionalni pokreti
Kao što je spomenik kralju Tomislavu postavljen 1947. u socijalističkoj Jugoslaviji, tako je i opsežna proslava tisućgodišnjice Hrvatskog Kraljevstva 1925. održana upravo u monarhističkoj Jugoslaviji, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Preduvjet za to bilo je njezino veće ili manje postavljanje u jugoslavenski okvir. U pravilu se naime toleriraju, omogućavaju ili čak potiču oni nacionalni projekti koji ne dovode u pitanje politički sistem ili višenacionalnu zajednicu, a onemogućavaju se ili izravno potiru oni koji ih dovode u pitanje ili se doživljavaju kao separatistički, odnosno secesionistički. Zbog toga, iako je kralj Aleksandar nakon atentata na Stjepana Radića 1928. propagirao projekt izgradnje jugoslavenske nacije, njegovi su dosezi bili ograničeni te navođeno „ozbiljno narušavanje nacionalnog identiteta“ (u citiranom odlomku s izložbe) onemogućuje razumijevanje da su na djelu bile različite strategije i taktike prema drugim nacijama i nacionalnim pokretima. U jednu od njih ulazi i Aleksandrovo davanje imena Tomislav jednome od svojih sinova.
I u tome se zrcale prakse dugog trajanja na koje upozoravaju novi studiji imperija/carstava. Skraćeno rečeno, nije se radilo o krutoj opreci između imperija i nacija, niti ih određuje samo politika batine nego i mrkve i batine. Uzmemo li dosjetku A. J. P. Taylora o strukturama dugog trajanja iz knjige Habsburška monarhija 1809-1918 da je Tito bio „posljednji Habsburgovac“ – misleći na upravljanje višenacionalnom političkom zajednicom – neke od uvida o odnosu imperij-nacije moglo bi se primijeniti i na odnos jugoslavenstva i hrvatstva. Oni nisu bili nužno samo suprotstavljeni (kako se to kod nas većinom tvrdi) nego je bilo i mnogo supostojanja, dakako pod uvjetom da nije riječ o spomenutom ekskluzivnom hrvatstvu.
Kao što Habsburšku Monarhiju danas historiografski gledamo bitno slojevitije od dugo dominirajuće popularne oznake „tamnice naroda“ – prvenstveno kada je riječ o odnosu prema nacijama – slično bi načelno vrijedilo i za obje Jugoslavije. Dakako, pravi je izazov kako u historiografsko objašnjenje inkorporirati i evidentne represivne mjere i možda ne uvijek lako primjetne suptilnije strateško-taktičke poteze. Stoga bi se pojam „imperijalnih nadstruktura“ – za koje se točno navodi u izložbi da su oblikovali hrvatsku povijest u rasponu od Rimskog Carstva do Austro-Ugarske Monarhije – potencijalno mogao primijeniti i na prvu i drugu Jugoslaviju, ali i na Treći Reich i Kraljevinu Italiju („Talijansko Carstvo“) te SSSR, kada je riječ o hrvatskoj povijesti 20. stoljeća. Njima će se u 21. stoljeću pridružiti Europska unija. Uz pitanje strateško-taktičkih amplituda u odnosu prema nacionalnim pokretima, tu je i pitanje strukturnog odnosa centra i periferije, kao središnjeg za punokrvne imperije ili uvjetne „imperije“, neovisno dakle bili manjeg ili većeg dosega i aspiracija.
Iako se ove moje napomene mogu činiti neuobičajenim otklonom od onoga što se smatra uvriježenim, mislim da je pravo vrijeme za otvorenu historiografsku raspravu o njima. Bez obzira na naše vrijednosne sudove o tim pitanjima i tome kako ćemo tumačiti pojedine moje tvrdnje (neizbježno otvorene za kritiku, nadopune i ispravke), smatram da se u ovakvoj koncepciji otvara historiografski prostor za razmatranje dugotrajnih povijesnih procesa i struktura dugog trajanja te problematike kontinuiteta i diskontinuiteta na način koji omogućuju uključivanje tranzicija i transformacija te uopće složenosti i proturječja. Tu posebno mislim da modernu i osobito suvremenu povijest (povijest 20. stoljeća), koja uglavnom još čeka na određene metodološke iskorake u hrvatskoj historiografiji, većinom primjetne kada je riječ o predmodernoj povijesti. Osim toga, takav pristup otvara prostor za elaboraciju niza intrigantnih povijesnih situacija koje se često preskaču (pa tako i na ovoj izložbi), iako mogu otvoriti mnoga relevantna historiografska pitanja.
Naime, to da prema srednjovjekovnom kralju Tomislavu dvadesetostoljetni kralj Aleksandar daje svome sinu ime Tomislav, poglavnik Pavelić imenuje kralja Tomislava II, maršal Tito postavlja spomenik kralju Tomislavu, a predsjednik Tuđman „Kraljevstvo Hrvata“ upisuje u Ustav Republike Hrvatske, potvrđuje kako se umjesto strogo odijeljenih krajeva nekih pojava i razdoblja češće događaju njihove nove transformacije u neprestanom isprepletanju kontinuiteta i diskontinuiteta. Stoga Paul Connerton u knjizi Kako se društva sjećaju napominje da „svi početci sadržavaju element sjećanja“, budući da „apsolutno novo jest nepojmljivo“ i da je „vrlo teško krenuti od posve novoga početka“, zbog čega „naše posebne doživljaje uvijek gradimo na prijašnjem kontekstu kako bi oni uopće postali razumljivi“.
Branimir Janković
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr