Kliofakt: Može li se vjerovati tvrdnjama Ivana Meštrovića?
Tvrdnje kipara Ivana Meštrovića o izjavama ili djelovanju pojedinih povijesnih ličnosti često su stručno osporavali mnogi povjesničari. O takvim slučajevima svjedoče primjerice polemičke reakcije kako hrvatskih povjesničara iz 2011. godine,[1] tako i bosanskohercegovačkih povjesničara iz 2025. godine.[2]
Zajedničko im je da rigorozno podvrgavaju kritici određene Meštrovićeve tvrdnje i detaljno prikazuju povijesne okolnosti koje im ne govore u prilog. Takav pristup je razumljiv, opravdan, koristan, potreban i iz njega možemo puno toga saznati.
No takav pristup ima i svojih ograničenja jer se fokusira samo na pojedinu tvrdnju ne uzimajući u obzir cjelinu Meštrovićevih predodžbi i pretpostavki koje generiraju „problematične“ pojedinačne iskaze.
O tome sam imao prilike pisati u svom diplomskom radu iz 2006. godine. Naime, Meštrović je u Uspomenama na političke ljude i događaje želio retrospektivno pokazati da se on navodno nikada nije bavio politikom, misleći uglavnom pod time da nije bio član neke političke stranke ili obnašao neku političku funkciju. Budući da je međutim i više nego očito da je Meštrović uvijek snažno politički djelovao – u izravnom ili neizravnom obliku – diplomski rad sam naslovio „Stalno uplitanje: političko i Ivan Meštrović“, polemizirajući time s njegovim tvrdnjama. Time sam želio upotrijebiti „političko“ kao širu kategoriju od uže stranačke politike, ukazujući na to, u granicama svoga tadašnjeg vrlo skromnog znanja, koliko je njegovo djelovanje bilo po svemu političko.
Druge Meštrovićeve, zacijelo još važnije, predodžbe i pretpostavke – tako karakteristične za memoaristiku – zrcale uvjerenje u svoju veliku važnost i posljedični izostanak samokritičnosti. Iz takvog okvira proizlaze njegove mnogobrojne bombastične i prekretničke izjave, poput gore spomenutih, koje je tobože upravo on ekskluzivno čuo od brojnih vladara i drugih istaknutih povijesnih ličnosti s kojima je bio u kontaktu i koji su se baš njemu povjerili. Njegov sin Mate Meštrović u knjizi U vrtlogu hrvatske politike i intervjuima samo je nekritički prenosio tvrdnje svoga oca.
Usporedio bih to djelomično s izjavama povjesničara i političara Dušana Bilandžića koji je u svakom svom intervjuu vremenski pomicao na sve ranije i ranije godine kada je čuo od Kardelja ili Tita kako će se Jugoslavija prije ili kasnije raspasti (ako me sjećanje ne vara).
Fokusiranje na pojedina poglavlja i neuzimanje u obzir cjeline podsjeća me također na bavljenje pojedinim tvrdnjama Konstantina Porfirogeneta o doseljenju Hrvata i drugim temama bez gledanja na cjelinu i intencije njegova djela. Osim toga, čest je slučaj kod srednjovjekovnih autora da u jednim poglavljima govore o povijesnim ličnostima i događanjima, a u drugim o zmajevima i raznim čudotvornim zbivanjima, nerijetko ih međusobno ispreplićući.
Zbog toga smatram da se u historiografiji nikad ne radi samo o pitanju točnosti i netočnosti pojedinih činjenica, jer su u njih neizbježno upisane i mnoge predodžbe i pretpostavke (neki će reći i narativi) o kojima isto tako treba govoriti.
Iz toga razloga držim da, s jedne strane, ovakvi „faktografski“ žanrovi provjere točnosti činjenica nisu potpuno odgovarajući ili posve dovoljni za historiografiju. U svakom slučaju, mnogi od njih – poput onih okupljenih na platformi „TOČNO tako“, uključujući dakako i „Kliofakt“ – dobro pokazuju kako su određene predodžbe i pretpostavke neizbježno upisane u izbor tema koje obrađuju ili ne obrađuju, kao i tumačenja i zaključke koje izvode itd.
S druge strane, riječ je o novom žanru u hrvatskoj historiografiji koji ima svoju prijemčljivost za širu publiku zbog svoje polemičnosti, sažetosti i upotrebljivosti. Stoga ga koristimo i mi u rubrici „Kliofakt“ portala Historiografija.hr, bilo da ovako propitujemo granice toga žanra ili ga upotrebljavamo za popularizacijske potrebe naše prioritetne teme odnosa prema Jasenovcu, NDH i ZDS.
Branimir Janković
[1] https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/jakovina-ucinio-je-to-da-spasi-civile-rebic-saveznicima-on-nije-vjerovao-1963569; https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/goldstein-stepinac-nije-pomagao-sad-u-za-nasu-povijest-ta-je-izjava-sramotna-3106649
[2] https://historiografija.ba/clanci-i-polemike/da-li-je-stojan-protic-1917-izjavio-kako-muslimane-treba-vratiti-u-pradedovsku-veru
Ilustracija: Muza Clio godine 2000. (iz knjige Mirjane Gross Suvremena historiografija, Zagreb 1996.)
Reagiranja na objave iz rubrike “Kliofakt”, kao i nove polemičke priloge namijenjene toj rubrici, možete slati na e-mail adresu urednika portala Historiografija.hr bjankovi@m.ffzg.hr