Kliofakt: Nadopuna tvrdnje Nevena Sesardića o ustaštvu
Nastavljajući u ovoj rubrici pratiti raznovrsne meandre dobrohotnog odnosa značajnog dijela hrvatske javnosti prema ustaštvu, NDH i pozdravu ZDS, za oko mi je zapeo članak Nevena Sesardića „Antifašisti u borbi protiv vjetrenjača“, objavljen 26. kolovoza 2025. na portalu Heretica. Kao i drugi tekstovi ovog istaknutog filozofa i javnog intelektualca, i ovaj je članak imao određene medijske odjeke i svoje nastavke (Narod.hr, Večernji.hr, HKV, Dragovoljac).
Sa zanimanjem čitam pojedine Sesardićeve polemičke tekstove (primjerice „Treći čovjek Praxisa“, također objavljen na portalu Heretica) zbog njegovog fokusa na što precizniju argumentaciju, bilo u osporavanju argumenata „druge strane“, bilo u elaboriranju vlastitih. Neovisno o tome koliko se ne slagao s njima, nerijetko se radilo o argumentima koje morate uzeti u obzir i dobro razmisliti o njima. Uostalom, uvijek mi se činilo da se javna rasprava – bez obzira na intenzivnost suprotstavljenih pogleda, „podjela“ i „polarizacija“ – treba i može voditi upravo o iznesenim argumentima.
Tako se i u ovom slučaju nikako ne mogu složiti sa Sesardićevim člankom „Antifašisti u borbi protiv vjetrenjača“ u kojem brani upotrebu pozdrava ZDS, pri čemu držim da jedan od svojih argumenata gradi na stručno potpuno pogrešnim tvrdnjama o ustaštvu. Smatram važnim upozoriti na to jer Sesardićeve riječi imaju određeni javni utjecaj i ovakvim tvrdnjama potpomažu nekritičke predodžbe o ustaštvu koje su prilično raširene u značajnom dijelu hrvatske javnosti.
Sesardićeva tvrdnja koju želim nadopuniti je sljedeća (isticanje je moje):
„Počnimo s ustaštvom. Što je bio njegov glavni cilj? Slati hrvatske Židove u Auschwitz? Ne. Prepustiti Istru i Dalmaciju Italiji? Ne. Ubijati Srbe? Ne. Ja bih rekao da je njegov glavni cilj bio stvaranje nezavisne hrvatske države. Ili, Tuđmanovim riječima iz 1990.: NDH je bila, između ostalog, “izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“. Ustaše nisu bili dorasli tom povijesnom izazovu, ali treba reći da je u tadašnjim ratnim i političkim okolnostima veliko pitanje je li taj cilj bio uopće ostvariv. On je realiziran tek u Domovinskom ratu. I taj cilj je bio ne samo legitiman nego i opravdan, sudeći po nerješivosti hrvatskog pitanja unutar bilo koje od dviju Jugoslavija.“
Moja nadopuna bila bi stoga sljedeća:
Ja bih rekao da je glavni cilj ustaštva bio stvaranje etnički i rasno čiste nezavisne hrvatske države kao saveznice fašističke Italije i nacističke Njemačke. Otud proizlazi i slanje hrvatskih Židova u Auschwitz, i prepuštanje Istre i Dalmacije Italiji, i ubijanje Srba.
Dopuštam mogućnost da će Sesardić reći da je mislio na „glavni cilj“ sa samog početka ustaškog pokreta, prije nego što je on evoluirao u fašistički pokret – kada je neizbježno evoluirao i njegov „glavni cilj“ – no nikakvo vremensko specificiranje nije naveo. Konačno, i sam je spomenuo pitanje slanja Židova u Auschwitz, predaje Istre i Dalmacije te ubijanja Srba, koje je očito nemoguće ne uzeti u obzir prilikom izricanja generalizacijskih tvrdnji o ustaštvu. Po mom sudu, osobito to nije moguće izostaviti u kontekstu pozdrava Za dom spremni, kao središnje teme Sesardićeva članka u kojem brani njegovu upotrebu.
Branimir Janković
Ilustracija: Muza Clio godine 2000. (iz knjige Mirjane Gross Suvremena historiografija, Zagreb 1996.)
Reagiranja na objave iz rubrike “Kliofakt”, kao i nove polemičke priloge namijenjene toj rubrici, možete slati na e-mail adresu urednika portala Historiografija.hr bjankovi@m.ffzg.hr