Umro mađarski kroatist István Lőkös
U nedjelju 31. kolovoza 2025. u 92. godini života umro je István Lőkös, najistaknutiji mađarski kroatist, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rodio se u Egeru 10. studenoga 1933., a 1957. diplomirao je mađarski i ruski jezik i književnost na Sveučilištu u Debrecinu i tada se počeo upoznavati i s hrvatskim jezikom i kulturom. Predavali su mu izvrsni mađarski slavisti, a osobito snažan utjecaj imao je na njega profesor Endre Angyal, istraživač hrvatske barokne književnosti. Od 1960. bio je profesor povijesti mađarske književnosti na Pedagoškoj akademiji u Egeru, od 1985. docent na Odsjeku za svjetsku književnost Sveučilišta u Debrecinu, od 1988. predstojnik Odsjeka, a od 1999. do umirovljenja 2003. redoviti profesor.
Za dopisnog člana HAZU u Razredu za književnost izabran je 2000.
Od ranih 1960-ih bio je u osobnom kontaktu i prijateljstvu s Miroslavom Krležom i Ervinom Šinkom, a kasnije i s Nedjeljkom Fabrijem. Održavao je i stručne veze s Ivom Frangešom, Jakšom Ravlićem, Milanom Ratkovićem, Jaroslavom Šidakom te s mlađom generacijom književnih povjesničara. Kao gostujući profesor, između 1995. i 2006. održavao je komparatističke kolegije na Katedri za hungarologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu („Mađarska književnost u europskom kontekstu“; „Hrvatsko-mađarske književne veze“).
Kao filolog ostvario je značajne rezultate i u istraživanju povijesti hrvatsko-mađarskih književnih veza. Glavne istraživačke teme kretale su mu se od reformacije u 16. stoljeću i baroka u 17. stoljeću pa sve do 19. i 20. stoljeća.
Autor je monografija, među ostalim, o hrvatskim epičkim prethodnicima mađarskog epa Nikole Zrinskog (1997.), o stvaralaštvu Ksavera Šandora Gjalskog (2008.), o Baladama Petrice Kerempuha Miroslava Krleže (1999.). Posebno se zanimao za naratološke reprezentacije nacionalnih identiteta koje su se ponekad preklapale, a ponekad sukobljavale, te za hrvatsku i mađarsku romanesknu književnost 19. stoljeća (Nacionalni identitet i roman: Predodžba o Mađarima u hrvatskoj prozi 19. stoljeća, 2004. – objavljen na mađarskom). U vrijednom zborniku studija Litteratura kajkaviana: kajkavska književna povijest viđena mađarskim očima (2014. – objavljen na mađarskom) analizirao je međuodnose kajkavske i mađarske književnosti.
Uz komparatističke radove objavljene na hrvatskom, njemačkom i mađarskom jeziku, dao je velik doprinos upoznavanju hrvatske književnosti u Mađarskoj svojom poviješću hrvatske književnosti (A horvát irodalom története, 1996.) i pratećom antologijom (Horvát irodalmi antológia, 2004.), u kojoj je brojna važna hrvatska djela objavio u vlastitim vrsnim mađarskim prijevodima. Vrhunac svoga prevodilaštva postigao je prijevodom Marulićeve Judite na mađarski (Marko Marulić: Judit, 1999.) s opširnom studijom te iscrpnim komentarima na kraju knjige.
Za svoje je radove primio više uglednih književnih nagrada. Dvaput je dobio nagradu ,,Davidias”: 1997. za Povijest hrvatske književnosti, a 2008. za prepjev na mađarski Marulićeve Suzane, Tužbe grada Hjerozolima i Molitve suprotiva Turkom, 2003. dobio je Nagradu Ine za promociju hrvatske kulture u svijetu, a za svoj znanstveni rad 2017. je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Izvor:
Posljednji pozdrav mađarskom kroatistu i velikom prijatelju Matice hrvatske Istvánu Lőkösu
U noći s nedjelje 31. kolovoza na ponedjeljak 1. rujna umro je u 92. godini života poznati mađarski kroatist prof. dr. István Lőkös. Rodio se 10. XI. 1933. u Egeru, diplomirao je hungarologiju i rusistiku u Debrecenu i postao docentom na Katedri za književnost više nastavničke škole u Egeru. God. 1984. obranio je kandidacijsku, a 1994. akademsku doktorsku disertaciju (jednu i drugu s temom mađarsko-hrvatskih književnih odnosa) te napredovao do zvanja redovitoga sveučilišnoga profesora na Odsjeku za komparativnu književnost na fakultetu u Debrecenu. Svoje znanstvene i stručne radove objavljivao je na mađarskom, ruskom, njemačkom i hrvatskom jeziku.
Najčešće su pisani u duhu francuske književne komparatistike. Stekao je ugled iznimnoga književnoga komparatista, a najčešće je pisao o hrvatsko – mađarskim književnim odnosima (na svim spomenutim jezicima). Dvaput je dobio nagradu,,Davidias”: 1997. za na mađarskom jeziku napisanu ,,Povijest hrvatske književnosti”, a 2008. za prepjev na mađarski Marulićeve,,Suzane”, „Tužbe grada Hjerozolima“ i,,Molitve suprotiva Turkom”, a god 1999. izašao mu je u Budimpešti i prijevod Marulićeve,,Judite”.
Godine 2002. dobio je i nagradu Ine za promociju hrvatske kulture u svijetu. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti 2000. godine izabrala ga je za svojega dopisnoga člana u Razredu za književnost.
Matica hrvatska objavila mu je tri knjige, sve tri u svojoj biblioteci, „Inozemni kroatisti”. Njegovom je knjigom,„Hrvatsko – mađarske književne veze” ta biblioteka i započela svoj život 1998. godine.
Središnja je tema u njoj djelo Miroslava Krleže, posebice mađarske teme koje su Krležu inspirirale i recepcija njegova djela u Mađarskoj. Deset godina kasnije (2008) u istoj je biblioteci objavio knjigu ,,Croatohungarica, Hrvatsko-mađarske književne teme” uvrstivši u nju svojih deset rasprava. I ovdje dominiraju dva osobito mu draga hrvatska autora, Marko Marulić i Miroslav Krleža, ali je znatnu pažnju posvetio i Ksaveru Šandoru Gjalskom, posebice načinu kako je hrvatski pisac opisivao Mađare u svojim djelima.
Toj temi, s posebnim naglaskom na Gjalskijev odnos prema ,,hrvatskoj, jugoslavenskoj i mađarskoj ideji,” posvetio je knjigu ,,Pristup Gjalskom” 2010. godine. Svojim predavanjima mađarske književnosti na zagrebačkoj hungarologiji znatno je ojačao mladi odsjek u nastajanju.
Malo je u povijesti Mađara koji su toliko puta kao profesor Lokos okrenuli telefonski broj u Hrvatskoj, posebno u Zagrebu. Molba je uvijek bila ista: kako da dođe do neke nove kroatističke knjige za koju je čuo i zanima ga, ili ako mu iz nekih razloga nije stigao Matičin ,,Vijenac”.
Posjetio je našu zemlju mnogo puta i jako je žalio kada bi ga bolest spriječila u novom dolasku. Znanstvenik visoke razine, čovjek plemenita srca profesor István Lőkös jedan je od onih stranih istraživača naše književnosti i kulture koji je oblikovao sliku o njoj kao kulturi koja ima i drugima što reći. Dugujemo mu trajnu zahvalnost.
akademik Stjepan Damjanović, član savjeta Predsjedništva MH
Izvor: