Stevo Đurašković: Rat Katoličke crkve u Hrvatskoj s poviješću II. svjetskog rata. Zašto Crkva potiskuje brojne evanđeliste u vlastitim redovima?

One comment

Rat Katoličke crkve u Hrvatskoj s poviješću II. svjetskog rata.

Zašto Crkva potiskuje brojne evanđeliste u vlastitim redovima?

Iako je ovaj članak o vrućoj temi odnosa prema prijepornoj prošlosti u svom prvom dijelu vrlo kritički, njegova namjera nije staviti Katoličku crkvu u Hrvatskoj na „optuženičku klupu“. Upravo suprotno, cilj je pokazati – osobito u drugom dijelu članka – da unutar same povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoj postoji dovoljno drugačijih glasova na koje se vrijedi pozivati, posebno kada je riječ o II. svjetskom ratu. Autor je i sam u članku podvukao kako je poštovatelj evanđeoskih poruka Isusa Krista, univerzalizma Katoličke crkve i njezinog suvremenog socijalnog nauka.

Recentna epizoda „rata za II. svjetski rat“ (po tko zna koja po redu) javno je započela polemikom o Deklaraciji HAZU-a o hrvatskom povijesnom grbu iz lipnja 2025. godine, te kulminirala srpanjskim i kolovoškim Thompsonovim koncertima u Zagrebu i Sinju, da bi vrhunac doživjela s proustaškim povicima na Poljudu te prilikom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Kninu, kao i s govorima izbornika Zlatka Dalića i sinjskog  gvardijana Marinka Vukmana u povodu blagdana Velike Gospe. Potonji je tada rekao sljedeće: „I neka pate i neka u toj patnji i umru, oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaša pjesma i ljubav prema Bogu, Crkvi i svome hrvatskom narodu koja je posebno zablistala na koncertima našega Thompsona u Zagrebu i Sinju.“[1]

Ako pratimo retrospektivno, ova epizoda „rata za II. svjetski rat“ nije pala s neba, već je otvorena travanjskom i svibanjskom povijesnom rekonkvistom nekih istaknutih prelata Katoličke crkve u Hrvatskoj, koja se, znakovito, poklopila sa bolovanjem i smrću pape Franje. Prvi znak borbe za poželjnu sliku prošlosti sadržan je u uskršnjoj poruci nadbiskupa zagrebačkog Dražena Kutleše, koja je uokvirena u manihejsku sliku sukoba između kulture smrti i kulture života, gdje je u potonju uključeno i obilježavanje 1100. obljetnice „krunjenja prvoga hrvatskog kralja Tomislava i uspostave hrvatskoga kraljevstva“, te osamdeseta godišnjica stradanja Hrvata na Bleiburškom polju i na Križnom putu. Te obljetnice značenjski su ugrađene u nadbiskupovu viziju duhovnog preporoda, definiranog kao „povratak temeljnim kršćanskim vrijednostima koje su oblikovale našu kulturu i identitet hrvatskoga naroda kroz stoljeća“, a koje sačinjavaju „odgovorna ljubav prema vlastitomu narodu i domovini, poštovanje njezine povijesti, kulture i tradicije te predanost njezinu dobru i napretku.“[2] Činjenica da su dobro i napredak dobile posljednje mjesto zabrinula je potpisnika ovih redaka, inače vrlo privrženog evanđeoskim Isusovim porukama, univerzalizmu Katoličke crkve te njenom suvremenom socijalnom nauku. 

Primat povijesti, kulture i tradicije pred mirom i dobrom „pojačao“ je mjesec dana kasnije pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško na misi zadušnici održanoj 8. svibnja „u spomen na nevine žrtve progona, likvidacija i masovnih grobnica koje su uslijedile nakon završetka Drugoga svjetskog rata“, gdje je spomen navedenog datuma etiketirao isključivo kao partizanski jugoslavenski zločin te „veličanje zločinaca, bezobzirno upakirano u slavlje oslobođenja i slobode“.[3] Sedam dana kasnije, na misi povodom obilježavanja 80. obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, nacionalni je ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu velečasni Tomislav Markić okarakterizirao partizanske zločine iz 1945. godine kao „ponajveću tragediju našega naroda, a svakako najvećega zločina počinjenog u Europi nakon Drugoga svjetskog rata“.[4] Zašto je ona ponajveća, a ne jednaka tragediji ustaških zločina, ako se vratimo da je kršćanski, a osobito katolički, osuditi svaki zločin nad bilo kime, te da opća Crkva  jednako osuđuje zločine i crvenog i crnog režima? Je li zato što je na marševima smrti bilo više žrtava Hrvata, a u ustaškom teroru manje?

Nakon što se jednostranost i pristranost u službenom crkvenom diskursu bila ponešto primirila u pontifikatu pape Franje, ovim je opet u punom profilu lansiran povijesni manihejski mit o nevinim žrtvama Hrvatima = katolicima, mučenicima palim za vjeru i domovinu od ruke jugoslavenskih partizanskih zločinaca. Ta simbolika svoj je vrhunac doživjela na Thompsonovom konceratu u Zagrebu, gdje je među cijelom ikonografijom „mača i križa“ za temu ovog članka najinteresantnija pjesma Maranatha, koju je napisao i izrecitirao umirovljeni šibenski biskup Ante Ivas. Pjesma zaziva starozavjetnog Boga osvetnika, a ne milosrdnog tumačenog po Isusu Kristu, da dođe u zemlju Hrvata i satre zmiju i zmaja paklenoga, iza kojeg koračaju „sve sluge zloga iz naroda moga“, dok se na ekranima prikazivala svijeća koja gori za žrtve Bleiburga. Time žrtve Bleiburga, bez razlike bili (nevini) civili, mobilizirani domobrani – od kojih su brojni bili šesnaestogodišnja djeca koje su ustaše pod prijetnjom smrću natjerale na marš prema Bleiburgu i time mnoge od njih odvele nevine u smrt, kako svjedoče Autobiografski zapisi Stanka Lasića (Zagreb, 2000) – ili ustaški dobrovoljci i Francetićevi legionari, dobivaju u đuture auru božjih pravednika, a partizani svi odreda simboliku paklenih zmija i zmajeva, iako je u redovima partizanskog pokreta, pa i onih jedinica koje su sudjelovale u završnim borbama polovicom svibnja 1945. godine, bio veliki dio prostih hrvatskih seljaka katolika.[5]

Maranatha kao novija inačica jedne te iste poruke koje šalju neke ranije Thompsonove pjesme poput „evergreena“ Geni kameni, izazvala je, kao i cijeli koncert, oduševljenje brojnih (mlađih) svećenika na društvenim mrežama. Kako su Thompsonovi obožavatelji – i laici i klerici – isticali glazbu i koreografiju kao simbole domoljublja i zajedništva, može se reći da je Crkva pokrenula i novu ofenzivu razgradnje Tuđmanova mita svehrvatske nacionalne pomirbe, gdje su iz nacije isključene „sve sluge zloga iz naroda moga“, a u naciju prigrljeni razni koji su, što iz neznanja što iz uvjerenja, dizali ruke na pozdrav „Za dom spremni“ i pjevali pjesme Juri i Bobanu. Uostalom, „sve sluge zloga iz naroda moga“ konkretizirali su izbornik Dalić i gvardijan Vukman.[6] Isusove riječi o kamenu i kruhu, o trnu i balvanu (u Propovijedi na gori), o tome da oni koji se mašaju za mač, ginu od mača (Matej 26,52)… sve je to, izgleda, u deliriju domoljubnog zajedništva palo u zaborav…[7]  

Rat jednog lijepog dijela Katoličke crkve u Hrvatskoj s poviješću, ili za povijest kako ju ona zamišlja, samo je dio mehanizma općeg okvira manihejske borbe protiv kulture smrti, čiji pojam ne bi bio sam po sebi toliko sporan da ne nosi značenje kod kojeg obitelji, majčinstvu i naciji prijete neki konspirativni neprijatelji, „sluge zloga iz naroda moga“, a ne prije svega tegobe svakodnevnog života poput posla, stanovanja, vrtića, ili činjenice da se, kako je rekao riječki nadbiskup Mate Uzinić, Crkva treba više potruditi oko uloge žena u samoj Crkvi, ali i društvu, budući da po Uziniću „Isus poručuje da je ženi mjesto ne samo oko stola, nego i za stolom“, te kako suprotno ugrožava „ženska prava i postignuća koja su dostignuta u našem vremenu“.[8]  

Značenje manihejske borba dobra i zla, te s njom i manihejska borba za povijest, najsimboličnije je uokvirena rečenicom koju je nadbiskup Kutleša izgovorio u misi za Domovinu održanoj 5. kolovoza u Kninu prilikom proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, navodeći kako „s Bogom postajemo narod svetaca, mučenika i heroja“, a „bez Boga mi smo samo biološke jedinke.“[9] Za vjernike bez Boga, a za nevjernike bez morala – po autoru ovih redaka sekulariziranog morala Isusa Krista –  zaista smo puke biološke jedinke, ali s Bogom bi se vjernici valjda trebali truditi biti što moralniji ljudi, a ne nebeski narod svetaca i mučenika? Podsjetio bih nadbiskupa da se prisjeti tko je prije tridesetak godina koristio diskurs o narodu nebeskom, narodu mučenika i svetaca….

Želeći kontrirati preobrazbi vlastite Crkve u Ecclesia militans, riječki nadbiskup Mate Uzinić se u propovijedi na blagdan Velike Gospe referirao na obljetnice koje Kutleša spominje u svojoj uskršnjoj poruci, ali u potpuno drugom značenju, ističući sljedeće:

„Ove obljetnice nas mogu vratiti u prošlost, a ova svetkovina usmjerava nas prema budućnosti. Čini se da i mi kršćani, zajedno s mnogima u hrvatskom društvu, želimo radije ostati u prošlosti, a s njom i u starim podjelama koje su nam činile, i još čine, zlo. To pokazuju i naglasci kojima smo pristupali spomenutim obljetnicama. Dobiva se dojam da sve ovisi o tome tko je nekada bio tko, o starim podjelama, navikama i običajima koje ne želimo pustiti. A kršćani nikada nisu živjeli iz prošlosti – nego iz budućnosti. Mi smo dionici povijesti spasenja koja nije i ne može biti samo povijesni događaj. Ona je svoj vrhunac imala u otajstvu Isusa iz Nazareta – koji nije samo povijesna osoba. On je živ. I želi nas žive. Zato nas kao kršćane ne oblikuju samo događaji koji su bili, nego nas treba oblikovati i oblikuje i ono što dolazi. Živimo, kako kaže jedan teolog, „iz budućeg prostora“ – iz onoga što se ima dogoditi. Vjera i nada nisu tek naslijeđe prošlosti; one pripadaju budućnosti. Pokreću nas da činimo dobro ne samo zato što se nešto već dogodilo, nego i zato što vjerujemo da će se dogoditi. (…) Znamo, zajedno s njom, da će Bog (…) i u budućnosti ostati isti, milosrdan i blag, i za nas i za sve ljude. (…) za naše pokojne i žive, za naše obitelji, našu Crkvu i domovinu, za stanovnike Gaze i Izraela, za Ukrajinu i druga mjesta ratnih sukoba, za naš svijet.“[10]

I Uzinić – koji u duhu evanđelja i katoličkog univerzalizma upućuje poruku svima, te obuhvaća i one najpotrebitije, najmanje – spominje u propovijedi „Božju vjernost svome narodu u prošlosti“. To nije za čuditi, isprepletenost vjere i nacije nije hrvatski specifikum, već je karakteristika svih katoličkih crkava u istočnoj Europi, gdje je u (povijesnom) trvenju s pravoslavljem, protestantizmom i islamom vjera često bila zaglavni kamen stvaranja nacije kod stanovništva koje je kulturno-jezično bilo identično, kao u slučaju štokavskih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

O toj temi u hrvatskom slučaju, s naglaskom na kontroverzama vezanim uz odnos Crkve i ustaškog režima, na daleko najnijansiraniji način piše Mark Biondich u tekstu pod naslovom „Kontroverze u vezi s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj tijekom rata 1941.-1945.“, objavljenim u zborniku radova Nezavisna država Hrvatska 1941.-1945. (ur. Sabrina P. Ramet, Zagreb: Alinea, 2009).[11] Koristeći vrlo uravnoteženo često suprotstavljene relevantne izvore koji s jedne strane pozitivno, a s druge kritički tumače ulogu i opće Crkve i Crkve u Hrvatskoj tijekom II. svjetskog rata, Biondich u radu pokazuje kako je Crkva imala kompleksan i napet odnos s ustaškim režimom.

Politika prisilnog pokrštavanja Srba nije bila crkvena, već politika režima, dok je sirenski zov ustaštva koji je reklamirao katoličanstvo kao samu srž hrvatske nacije doveo do snažnih rascjepa unutar Crkve, gdje osobito starije svećenstvo i ono u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji i središnjoj Bosni, prema Biondichu, većinom nije podleglo tom sirenskom ustaškom zovu, koji je imao veliku prođu među mlađim svećenstvom, formiranom u autoritarnoj atmosferi 1930-ih godina, te franjevcima u Hercegovini, Dalmatinskoj Zagori i južnoj Dalmaciji.

Što se tiče samog Stepinca, Biondich donosi interpretacije koje se, više-manje, poklapaju s tezama Slavka Goldsteina: Stepinac je spašavao brojne Židove i Srbe od zločinačke politike ustaškog režima, koju je osuđivao, ispočetka privatno, a tek od kraja 1943. godine javno u propovijedima, ali ipak držeći komunizam većim zlom od ustaštva i fašizma, budući da se potonji deklariraju vjernicima, te se time mogu popraviti, iako predstavljaju „užasni teror i uništenje“, dok komunizam predstavlja „vlast vraga nad zemljom“, kako Biondich citira Stepinca (str. 146).

Prema Biondichu, Stepinac je ustaše, četnike i partizane vidio kao jednako zle, nadajući se da se NDH može spasiti i uz rušenje i osudu ustaškog režima, nasuprot komunizmu i obnovi Jugoslavije, gdje je Katolička crkva marginalizirana nauštrb Pravoslavne. Svojom politikom, zaključuje Biondich, Stepinac je slijedio vjerno politiku tadašnjeg pape Pija XII., kao što se od visokog prelata i očekuje.

Za potrebe ovog članka stavimo na stranu polemike o Stepincu te pođimo od slike Katoličke crkve u Hrvatskoj kao „Stepinčeve crkve“, koja bi onda trebala slijediti njegov nauk jednakog suprotstavljanja i crnom i crvenom zločinu te zalaganja za spas nevinih ljudi. No upravo u toj slici otvaraju se brojna pitanja. Naime, jedini svećenik čiji otpor ustaškom režimu Crkva javno komemorira je Stepinac, dok se u svim drugim javno poznatim slučajevima (Bleiburg, širokobriješki franjevci, Miroslav Bulešić), slave mučenici pali za vjeru od strane komunizma. 

Gdje su brojni svećenici koji su pali od ruku ustaša jer nisu šutjeli pred njihovim zlom, ili, ako i nisu pali, slijedili po cijenu života evanđeoski poziv te se otvoreno suprotstavljali ustaškom teroru nad Srbima i Židovima? Pritom (primarno) ne mislim na svećenstvo Istre, Primorja i okupiranih krajeva Dalmacije, kojima i nije bilo druge nego slijediti narod tlačen od strane talijanskih fašista i njemačkih nacista, niti na bosanske franjevce, ili svećeničke persone poput Svetozara Rittiga, koji u kontekstu suradnje s komunizmom ne spadaju u simboliku „Stepinčeve crkve“. Već na svećenike koji su stavili svoju glavu na panj zbog zaštite srpskih seljaka koji su živjeli na teritoriju njihovih župa od ustaškog terora.

Mislim na imena poput fra Filipa Vukovića, koji je spašavao Srbe na vrličkom području, don Ivu Veršića, koji je činio isto u svojoj župi u Stankovcima, don Alojza Špringera, koji je u svojoj župi u Lipiku činio isto, don Miju Ettingera, koji je u svojoj župi u Daruvaru činio isto,  don Antu Adžiju, koji je u svojoj župi u Starigradu pod Velebitom činio isto. Valja spomenuti i don Ivu Suića, župnika u Čučerju, koji je krio Židove i hrvatske seljake, svoje župljane, koji su se pobunili protiv režima NDH, ogorčeni represijom te inspirirani ne komunizmom, već ideologijom Stjepana Radića! 

Za kraj, kao najznačajnije primjere, ostavljam drežničkog župnika don Dragutina Štimca i glinskog župnika don Franca Žužeka. Od samog osnutka NDH, don Štimac je na propovijedima pozivao župljane da ne ulaze u redove ustaškog pokreta i ne čine zločine, skrivao je seljake Srbe od ustaša, te ih pro forma pokrštavao ne bi li im tako spasio život, zbog čega su ga ustaše nakraju i objesile. Za kraj, slučaj Župnika Žužeka iz Gline medijski je jedini koliko-toliko poznat, s obzirom da njegovo zalaganje za spašavanje Srba od pokolja u Glini 1941. godine komemorira Srpsko narodno vijeće, a priznanje mu odaje čak i Srpska pravoslavna crkva. Zašto Katolička crkva u Hrvatskoj o njemu šuti, o čovjeku koji nije bio u partizanima, koji je cijeli svoj radni vijek bio jedino i samo svećenik, te izjavio da je „za vrijeme rata radio samo ono što je dužan svaki kršćanin i čovjek da radi – da pomogne one koji su u nevolji”,[12] ostavljam čitateljima da sami izvedu zaključke.

Kad smo kod Bosne i Hercegovine, tu je poznati slučaj mostarskog biskupa Alojzija Mišića, koji je već u ljeto 1941. godine pisao pisma Stepincu o strahotama ustaških zločina, 30. lipnja izdao javnu okružnicu koja je osuđivala ustaški teror te u Mostaru tražio od nadležnih vlasti da prestanu s ubijanjima. Tu je i slučaj širokobriješkog fratra Zlatka Sivrića, o kojem je 1979. godine objavljena knjiga Crveni fratar: razgovor sa fra Zlatkom Sivrićem.Prema meni dostupnim informacijama, ispao je crven jer nije bio strijeljan 1945. godine – iako je, prema nekim natpisima, to jedva izbjegao[13] – te jer nije zauzeo martirski gard prema komunističkom režimu, dok je u ratu stavljao glavu na kocku spašavajući na sve moguće načine srpske seljake svoje župe od ustaškog terora, ali i svoje župljane od četničkog terora, kao i činio sve da ne zavlada međunacionalna mržnja među tim seljačkim svijetom. Tu još valja spomenuti i don Alojzija Benkovića iz župe u Usori, don Martina Vujevića iz župe u Drvaru i don Alojzija Žagara iz župe Korićani kod Skender Vakufa, koji nisu slijedili notorni primjer svog nadbiskupa Ivana Evanđelista (sic!) Šarića u obožavanju poglavnika, već aktivno spašavali srpske seljake od ustaša.[14]

Zašto Katolička crkva o njima, izuzev možda biskupa Mišića, šuti. Zašto ih medijski ne popularizira, naziva po njima razne crkvene objekte, svečanosti, obljetnice, traži od državnih i lokalnih vlasti da po njima nazivaju ulice, da uđu u školske udžbenike? Zašto namjesto pokušaja rehabilitacije katoličkih intelektualaca poput Filipa Lukasa, Ivana Oršanića i Dušana Žanka, kompromitiranih suradnjom s ustaškim režimom, Crkva ne izvuče iz zaborava Iliju Jakovljevića, koji je kao poznati prijeratni katolički intelektualac časno odbio Pavelićevu ponudu da stupi u redove ustaškog režima te je za „nagradu“ otpremljen u Jasenovac, o čijim je strahotama ostavio možda i ponajbolje svjedočanstvo u logorskoj literaturi, memoarsko štivo  pod naslovom Konclogor na Savi (Zagreb, 1999)? Je li zato što je nakon izlaska iz logora zbog prijetnje ponovnog uhićenja pobjegao k partizanima krajem 1944. godine? Pa Jakovljevića je komunistički režim zbog angažiranog katoličkog djelovanja poslao u zatvor i pogubio 1948. godine te se stoga još više postavlja pitanje: zašto je zaboravljen? 

Da se razumijemo, nizom ovih pitanja ne želim nimalo negirati potrebu za sjećanjem i komemoriranjem žrtava masovnih egzekucija na marševima smrti 1945. godine te postratnu surovu komunističku represiju nad svim crkvama, pa tako i katoličkom, s radikalnom i često nečovječnom egzekucijom svećenika. Međutim, ako pođemo od riječi koje je nadbiskup Kutleša izgovorio na misi za Domovinu 5. kolovoza 2025. godine u Kninu: „Ne budimo kršćani koji šute, jer šutnja pred zlom nije neutralna, ona je izdaja“, zašto se o svećenicima koji pred ustaškim zlom nisu šutjeli tako gromoglasno šuti? Oni nisu šutjeli pred zlom, štoviše, otvoreno su djelovali protiv zla, a vaša šutnja o njima, gospodine nadbiskupe – obraćam vam se budući ste zapovjedno odgovorni za Katoličku crkvu u Republici Hrvatskoj – ravna je izdaji koju sami spominjete. Izdaji evanđeoskih načela Isusa Krista, i univerzalnosti Katoličke crkve. 

Stevo Đurašković

[1] https://vjerujem.vecernji.hr/vijesti/zahvalna-rijec-gvardijana-svetista-gospe-sinjske-na-veliku-gospu-15-kolovoza-2025/

[2] https://www.zg-nadbiskupija.hr/uskrsna-poruka-nadbiskupa-kutlese/26327

[3] https://ika.hkm.hr/novosti/biskup-sasko-predslavio-misu-zadusnicu-za-zrtve-partizanskih-zlocina-u-zagrebu/

[4] https://www.ktabkbih.net/hr/vijesti/u-bleiburgu-slavljena-misa-za-zrtve-bleiburske-tragedije-i-kriznog-puta/125997

[5] Nikolaj Tolstoj, autor čiju knjigu Ministar i pokolji: Bleiburg i Kočevski rog  (Zagreb, 1990) inače rado navode autori bleiburške martirologije, pokazuje kako su strijeljanja ustaša, domobrana i hrvatskih civila na marševima smrti vršili u prvom redu pripadnici 26., pa i 9. Dalmatinske divizije. Deveta je bila sastavljena od boraca iz srednje i sjeverne Dalmacije, kako obale, tako otoka i zaleđa, pa je u njoj i bilo boraca hrvatskih Srba, dok je 26. divizija bila isključivo popunjena borcima srednjodalmatinskih i južnodalmatinskih otoka, te južne Dalmacije, uz manji broj jedinica iz splitskog područja. Znači, borački sastav su činili isključivo Hrvati po nacionalnosti. Inače, 26. divizija je izvršila egzekucije na Daksi i egzekucije Franjevaca na Širokom Brijegu kod zauzimanja/oslobađanja Dubrovnika i Širokog Brijega. Vidi Nikola Anić: Osmi dalmatinski korpus NOVJ (Split, 2005).

[6] https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ostre-poruke-sa-sinjske-alke-reakcije-vjernika-podijeljene—929530.html; https://www.index.hr/vijesti/clanak/dalic-glasna-manjina-nas-vrijedja-i-ne-voli-hrvatsku-ali-nasi-mladi-su-se-probudili/2697767.aspx

[7] Na društvenim mrežama su se pojavili citati Isusa poput: „Ne, nisam došao da donesem mir, nego mač“ (rečenica iz evanđelja po Mateju, 10,34), kojim se legitimira ikonografija Thompsonova mača. Radi se o jednoj od najzlorabljenijih rečenica iz Novog zavjeta, budući da se ona nastavlja sa: „Jer sam došao da rastavim sina od njegova oca, kćer od njezine majke i snahu od njezine svekrve“ (Matej, 10, 34-35). Cijeli citat na prvu zvuči prilično „progresivno“, iako se može prilagoditi i desnom izričaju u obliku izreke: „Ja ustaša, ćaća komunista, ubit’ ću ga, Isusa mi Krista.“

[8] https://autograf.hr/trebamo-se-vise-truditi-oko-mjesta-i-uloge-zena-u-crkvi/

[9] https://ika.hkm.hr/novosti/homilija-nadbiskupa-kutlese-na-misi-za-domovinu-u-kninu/

[10] https://www.ri-nadbiskupija.hr/2025/propovijed-nadbiskupa-mate-uzinica-velika-gospa-trsat-2025/

[11] Rad je originalno objavljen pod naslovom „Controversies surrounding the Catholic Church in Wartime Croatia, 1941–45“, u časopisu Totalitarian Movements and Political Religions, 7 (2006), 4, str. 429-457.

[12] https://www.portalnovosti.com/polozeni-vijenci-na-grob-glinskog-zupnika/

[13] https://www.hercegovina.info/hercegovina/mostar-hercegovina/price-iz-hercegovine-povijest-caga-97642/97642/

[14] Svi podaci o svećenicima su preuzeti iz knjige Ćirila Petešića Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941-1945, iz 1982. godine. Djelo je, naravno, opterećeno kontekstom vremena u kojem je nastalo, te pokušava  obraniti Katoličku crkvu od unisone osude za klerofašizam interpretirajući sve svećenike koji su se suprotstavljali ustaškom režimu kao simpatizere NOB-a. Međutim, prilikom čitanja lako je razabrati tko je sudjelovao u partizanskom pokretu ili ga aktivno pomagao, a tko se „samo“ aktivno suprotstavljao ustaškom režimu i spašavao ljude u nevolji, prije svega srpske seljake.

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr

Tekst je izašao uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.