Historičar u obrani ideje History Festa u Sarajevu
Kao što smo mogli vidjeti preko obavijesti na portalu Historiografija.ba, povjesničar Husnija Kamberović pod snažnim je napadima određenih portala i mnogih komentatora na društvenim mrežama jer je na predstojeći deveti History Fest – koji će se održati od 2. do 6. lipnja/juna 2025. u Sarajevu – pozvao Nevenku Tromp da održi predavanje o genocidu, za koju ti kritičari drže da, ni više ni manje, tobože negira genocid u Srebrenici. Kako i biva u slučajevima u kojima se zakotrlja takva jedna posve neosnovana medijska lavina, ne pomaže nikakvo dokazivanje da tome nije tako. Traži se otkazivanje predavanja Nevenke Tromp, napada se History Fest i vrijeđa Husniju Kamberovića.
Iako je u svom odgovoru Kamberović naveo „Niz je takvih optužbi, sa raznih strana, dolazilo. Tako da smo mi na to navikli. Malo zastanemo, okrenemo se i – idemo dalje! Tako je i sada.“, svjestan je i sam da to itekako može utjecati na sudionike. Osim toga, u takvim ste slučajevima osobno vrlo izloženi i nekad možete samo više ili manje nemoćno gledati koliko daleko će ići takvi napadi i pritisci, hoće li se pretvoriti u izravne političke intervencije te kako će reagirati uvijek savitljive znanstveno-obrazovne institucije i resorna ministarstva.
U hrvatskom slučaju dovoljno je podsjetiti na istovrsne napise nekih portala o službeno povučenom udžbeniku povijesti Zašto je povijest važna? („Stepinac se spominje kao zločinac, balvan revolucija se ne spominje, ni oslobođenje Knina…“), zatim na sankcionirajući odnos mnogih članova HAZU prema povjesničaru Stanku Andriću zbog njegovog teksta o Franji Tuđmanu, a da o buri i posljedičnom odlaganju prijedloga pokretanja Rodnih studija na Filozofskom fakultetu ni ne govorimo – da spomenem samo te slučajeve na koje sam najviše reagirao na portalu Historiografija.hr, između ostalog i zbog načina na koji su se prema njima postavile odgovorne institucije. Za usporedive slučajeve možemo spomenuti nedavne medijske naslove u Srbiji povodom inicijative o Muzeju devedesetih koji primjerice glase: „Antisrpsku propagandu pretvaraju u istoriju“, okrivljujući za to povjesničarku Dubravku Stojanović. Gledajući objedinjeno, kao što bi rekao Đorđe Balašević: „Princip je isti, sve su ostalo nijanse.“
Svjestan svega toga, dobro znam da svaki takav slučaj napada na autonomiju povijesne znanosti i profesionalni identitet povjesničara nipošto ne treba zanemarivati jer postavlja presedane ili još dalje pomiče ionako već odavno pređene granice te se svi još više počinju navikavati da je tome jednostavno tako i da se tu ništa ne može učiniti. Upravo je zato važno prepoznavati takve slučajeve kao one koji se tiču svih nas i da moramo javno izricati svoje jasno protivljenje takvim napadima i upućivati snažnu podršku napadanim kolegama i kolegicama povjesničarima.
Ako primjerice Američko povijesno udruženje (The American Historical Association) može skoro svakodnevno objavljivati svoje javne reakcije na brojne cenzurirajuće odluke Trumpove administracije koje se odnose na povijest i povjesničare, ako je francuski povjesničar Jean-Pierre Filiu, specijalist za povijest Gaze, bio svjestan da mora ići u Gazu, onda je valjda najmanje što možemo učiniti da uputimo riječi podrške History Festu i Husniji Kamberoviću. Osim toga, za mene osobno kao nekog tko je sudjelovao na svakom History Festu, čiji su roditelji iz Bihaća i Bugojna, tko se stalno vraća knjigama Hasana Nuhanovića o Srebrenici i smatra iznimno važnim što je o genocidu u Srebrenici upravo objavio knjigu povjesničar iz Srbije Dragan Popović, te kao povjesničar koji dobro zna što sve prešućuju hrvatski predsjednik, premijer i ministar kada govore: „Hrvatska vojska je oslobodila BiH. Kome to nije jasno – falsificira povijest.“, gotovo da nema važnije stvari nego doći na ovogodišnji History Fest.
Nadalje, kao jednom od urednika knjige Nadilaženje nacionalne paradigme: od historiografskog nacionalizma do transnacionalnih pristupa, upravo je to jedno od središnjih značenja koje pridajem History Festu. Mislim tu na osobni pokušaj izmicanja od antagonističkih i međusobno optužujućih, uvijek isključivih i uskih jednonacionalnih perspektiva, uz nastojanje za izbjegavanjem svakovrsnih nacionalnih generalizacija i stereotipa, kao i traženje prilike za dijalog, stručnu polemiku i reflektiranje vlastite pozicije.
Pritom ne mislim da je tako opisana pozicija onih koji poput mene podržavaju History Fest superiorna – moralno ili stručno – nad drugim pozicijama ili da nema vlastitih slijepih pjega i drugih slabosti. Naravno da ne, ali je ipak ona koju profesionalno, intelektualno i ljudski – osobito u ratom podijeljenim društvima i historiografijama – osobno držim najpoticajnijom. To znači pokušati staviti profesiju povjesničara ispred nacionalne ili političke pripadnosti te tražiti profesionalne dodirne točke koje su nam zajedničke. Zbog toga uvijek iznova dolazim na History Fest i zbog toga vas pozivam da se svakako vidimo u Sarajevu na najavljenom predavanju Nevenke Tromp! Vjerujem da to mišljenje dijeli i niz drugih povjesničara i povjesničarki, doktoranada i doktorandica, studenata i studentica iz Hrvatske i susjednih zemalja.
Završit ću stoga stihovima hrvatskog književnika Tina Ujevića koji je 1920-ih živio u Beogradu, a 1930-ih upravo u Sarajevu (koliko je među nama uzajamno povezanih, dijeljenih i zajedničkih povijesti!) i tamo objavio pjesničke zbirke u kojima se nalazi i pjesma „Pobratimstvo lica u svemiru“. Njezin naslov govori sam za sebe, kao i stihovi „Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom“, koji dobro podsjećaju na to da s ovdje spomenutim povjesničarima i povjesničarkama Dubravkom Stojanović, Draganom Popovićem i Husnijom Kamberovićem te mnogim drugim nespomenutima i možda nepoznatima – „Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.“ Posebno u situacijama poput ovih kada se javno izlažete jer zajednički dijelite ideju slobodne rasprave o svim povijesnim temama.
Branimir Janković